O pričanju priča

Često pomislim: mogao bih ovo ispričati. A onda: koga to što mene  zanima još zanima? Moje „društvo mrtvih pjesnika”, nekadašnje zvijezde i davno prošli događaji, moji filmovi iz kinoteka, moja sjećanja na ono čega više nema, moj interes za probleme antičke filozofije, estetička pitanja suvremene umjetnosti ili pitanja fenomenološke metode? Ili da pričam o novim lijekovima i povoljnim kreditima u ukopnim društvima? Ili čega se i kako sjećam i koliko mi je odbojan novi, vrli, na sve strane prisutni, a vrlo daleki svijet? Ili što mi se dešava? Ili da ne kažem ipak ništa, kao da me nema? Ima li u svemu tome još nekog smisla? Meni ima. Ja bih ispredao svoje priče i kada bi one još jedino meni bile smislene, jer vjerujem da svaka priča jednom mora biti ispričana, pa barem sebi samom.

U seriji The Big Bang Theory mali, dosadni, nesnosni fizičar Sheldon napokon upozna glumca Jamesa Earla Jonesa, čiji je markantni, duboki glas bio glas Darth Vadera u Ratovima zvijezda. Nigdje kraja Sheldonovom oduševljenju. Ne prođe dugo, a vremešni glumac mu poče pričati svoje uspomene i taman kada je započeo o svojoj  kolegici, glumici Angie Dickinson, mladi fizičar zaspa, po svoj prilici za tu nekad davno slavnu glumicu nikada nije ni čuo, a i da jest ne zanima ga, mnogo mu ta priča o davnim događajima i nekadašnjim zvijezdama dosadna. Toliko o zanimljivosti mnogih priča o zanimljivostima i zanimljivim ljudima iz prošlih dana. A i o potencijalnim slušateljima. Pritom moram dodati: sumnjam i da bi gospodina Jonesa mnogo zanimale Sheldonove priče. Zato i ja pričam svoje priče, sebi i onima koje te priče mogu zanimati. A to su oni koji mene zanimaju. Oni koji spavaju imaju druge priče. Ja pričam i bilježim svoje priče za one koji su budni.  

Predrag Finci 10. 09. 2024.