Najviše bih voljela da me nema. Da se nisam ni rodila. Ne znam zašto sam se rodila. Vjerujem da se to moglo izbjeći, ali nije me nitko ni pitao, želim li se uopće roditi. Čula sam na TV-u da postoje bebe koje su umrle na rođenju. Da sam barem i ja tako. Ne bih stalno bila tužna i plakala po noći. Najgore mi je što plačem u sebi. Ne smiju me čuti ni mama, ni tata, ni baka. Odmah kažu, skoro pa ljutito “ne smiješ plakati“ i kad to čujem, odmah još više i jače plačem.
Nisam bila umorna ovako dok nisam krenula u školu, a nisam ni ovako tužna non-stop bila. Najgore mi je bilo jučer jer su mi i rođendan upropastile. Kad bi se moglo nemati rođendan, ili ne morati ga slaviti s ostalim učenicima u razredu. Mrzim rođendane, svoje pogotovo. Uvijek završe ružno. Navečer se pokrijem dekom, iako je lipanj i već postane malo vruće, i gutam kamenje u sebi da ga ne bih morala na njih baciti, zato što drugu djecu ne smijemo udarati.
Ali najradije bih ih sve, posebno djevojčice, strpala u onu praznu vrećicu od soka “Dvojni C“, stala jako na nju, a one bi nestale u zraku i poput slamke, odletjele daleko, da se više ne mogu vratiti, a ni pronaći.
Djevojčice, ne sve, ali ove glavne u razredu su jako zle. Bezborazne su, čak i kad se nasmiješe. Kad osjetim njihov pogled na sebi, zaboli me u trbuhu, stegne mi se u grlu, kao kad u usta stavim 10 kiki bombona. Ne mogu naprijed, a ni nazad, od njih. Kao da su me zarobile. Dječaci mene ne bi mi doživljavali, ali one ih na sve nagovore, pa se onda uključuje i izazivaju, govore pogrdne riječi. Djevojčice su kao mačke, umiljate i sitne, svi ih paze, a samo čekaju da te ogrebu.
Zato ne volim mačke. Dječaci su kao psi, malo glupavi, nisu baš jako opasni, ali mogu biti ako su mačke blizu. Kada djevojčice naprave neki zijan, uvijek okrive dječake, tako vjerojatno i mačke rade.
Na priredbama nikada ništa ne nauče do kraja, pjesmicama ne znaju stihove, ali se nasmiješe i učiteljica ih pusti. Mene nikad neće, iako znam sve, od prvog do zadnjeg. Ako je ples, mene stave u kut, kod kante za smeće, kažu da mi je tamo mjesto i da ne smijem biti u prvom redu jer sam debela. Učiteljica onda kaže “gdje su moje slatkice iz prvog reda“.Suprotno od ljubavi je mržnja, tog se sjećam još iz vrtića. Nije dobro nekog mrziti. Ali njih zaista mrzim.
Najviše, zapravo, učiteljicu koja pušta da se one tako ponašaju, a sigurna sam da zna da to nije pristojno ponašanje i dobro vladanje.Kad smo tako plesale u razredu, stajala sam i skoro zaspala usred tog plesa. Svakako nitko ne obraća pažnju na mene osim ako će me provocirati. Trznula sam se, a one su mi stavile koš za smeće na glavu. Žvake iz koša su mi se zalijepile za kosu.
Jedna mi je rekla “ako ti imaš frčkavu kosu, a mi je nemamo, nećeš je više ni ti imati“. Pa mislim da bi njih, kada bi ih samo na jednom malom odmoru vidjeli,i moj anđeo čuvar koji voli sve ljude na svijetu, kao i mali Isus, mrzili.
Ne volim ni kada učiteljica kaže “sada ćete vi djevojčice jedna drugoj pomoći“. Ne želim biti s djevojčicama nikakva prijateljica, posebno ne s njima jer me uvijek prevare, izigraju i neprestano mi se rugaju. I još misle da sam glupava i ne vidim to.Nema dana da mi u školi ne prirede, kako Srbin kaže, neki zulum.
Tako je bilo i jučer, za moj osmi rođendan. Mama mi je spremila veliku tortu od kokosa i jagoda, pravile su je ona i baka Marga više od pola dana. Umorile su se i strovalile se na kauč kao vrbe kod babine zapaljene kuće. Napravile su i one princes krafne, to sva djeca na rođendane donose, iako je to, čula sam mamu, bilo već previšeza naša primanja. Srbin i baka Lucija dali su mi bombone, nema kakvih nisu kupili, da podijelim, a tata mi je kupio paket kreda u boji da možemo njima kasnije šarati ispod škole. Sve što je trebalo za rođendan kao kod druge djece sam skoro imala i bila sam, ipak, malo radosna, ali me stomak počeo boljeti već kod autobusne stanice. Znala sam da neće biti dobro.
Odjenula sam plavu haljinicu do tenisica, imala je mrežicu na sebi, a mama mi je izravnala kosu, za promjenu. Srbin je kolače dovezao u školu dok smo mi bili u razredu, pa me nije ni vidio. Kada sam ušla u dvorište, počeli su se derati “pingo, pingo“ jer sam niska i malena i debela, a takvi su pingvini. Sklonila sam se ispod one velike breze kod koje obično plačem. I malo sam je zagrlila, bez da itko vidi. Ta mi je breza kao jedna velika djevojčica koju volim. Nakon toga u razredu, svakome se pjeva za rođendan, a meni nije. Počeli su pjevati normalno, dok su tu bile učiteljica i pedagoginja, ali čim je pedagoginja izišla iz razreda, krenuli su s ruganjem. “Debela, debela, najela se govana“, to je bila rođendanska pjesmica za mene. Učiteljica je samo jednom rekla ‘tiho’. Nije čak rekla ni da prestanu. Ustala sam i dijelila bombone, od jednog u klupi do drugog, u velikoj košari koju mi je mama dala i rekla da je čuvam. Oni su uzimala bombe, bacali papiriće na pod i rekli mi da ih pokupim.
Kada sam na malom odmoru otišla u wc, u košaru su strpali maramicekojima su brisali nos i na papiru napisali “sretan rođendan, najdeblja i najružnija“. Kolače smo jeli u holu, rezala ih je teta Marija iz kantine. Djevojčice su nagovorile dvojicu dječaka da uzmu tortu i bace je na moju haljinu. Učinili su to, pa sam poslije bila u mokroj haljini. Nakon što su sve pojeli, derali su se i govorili da je torta fuj, a princes krafne pokvarene.
Za vrijeme velikog odmora, igrale smo gume. Iako je dogovor bio da šaramo novim šarenim kredama. Uzele su mi krede i sve ih nogama smrvile. Cijeli paket. Jedna je onda donijela neke štapove i nije mi bilo jasno čemu sada to. Stavile su štap na stepenice dok nisam gledala. Zapela sam i pala. Dok sam bila na podu, njih su tri čučnule i poderale mi mrežicu s haljine.
Jedva sam došla kući od tuge.Muka mi je od svega, od škole, djevojčica, kolača, bombona, a najviše od rođendana. Ne znam što ću mami reći, ni kako je bilo, ni jesu li pojeli tortu, pitat će me je li im se svidjela, a tek kada vidi haljinicu.
Najsretnija bih bila da sam mrtva. I da nemam rođendan. Mrtvima se nitko ne ruga, ne govori im da su debeli i ružni. Mrtve se poštuje, to sam jednom čula od babe Marge.
Voljela bih da me udari automobil na velikoj raskrsnici i da me više ne bude. Ili da se, kao onaj jedan dječak, razbolim od neke teške bolesti. Ili da me otmu, kao u jednom filmu koji je tata gledao, i da me nikad nitko ne nađe. Najviše bih voljela da mogu sama sebe ubiti, ali ne znam kako. Vjerujem da se to može.
Ako samu sebe ne ubijem, bojim se da ću umrijeti od plakanja. Bojim se za sutra, za svaki dan, bojim se stalno. Bojim se zaspati u našem stanu jer uvijek mi oni dođu u san i tuku me. Bojim se da će me do kraja života tući. Ali mogu ih preduhitriti samo ako nekako saznam, kako se sama mogu ubiti. Da mi je, barem, umrijeti u snu. Nadam se da hoću i to prije devetog rođendana.
Umrijeti prije devetog rođendana
Najviše bih voljela da me nema. Da se nisam ni rodila. Ne znam zašto sam se rodila. Vjerujem da se to moglo izbjeći, ali nije me nitko ni pitao, želim li se uopće roditi. Čula sam na TV-u da postoje bebe koje su umrle na rođenju. Da sam barem i ja tako. Ne bih stalno bila tužna i plakala po noći. Najgore mi je što plačem u sebi. Ne smiju me čuti ni mama, ni tata, ni baka. Odmah kažu, skoro pa ljutito “ne smiješ plakati“ i kad to čujem, odmah još više i jače plačem.
Nisam bila umorna ovako dok nisam krenula u školu, a nisam ni ovako tužna non-stop bila. Najgore mi je bilo jučer jer su mi i rođendan upropastile. Kad bi se moglo nemati rođendan, ili ne morati ga slaviti s ostalim učenicima u razredu. Mrzim rođendane, svoje pogotovo. Uvijek završe ružno. Navečer se pokrijem dekom, iako je lipanj i već postane malo vruće, i gutam kamenje u sebi da ga ne bih morala na njih baciti, zato što drugu djecu ne smijemo udarati.
Ali najradije bih ih sve, posebno djevojčice, strpala u onu praznu vrećicu od soka “Dvojni C“, stala jako na nju, a one bi nestale u zraku i poput slamke, odletjele daleko, da se više ne mogu vratiti, a ni pronaći.
Djevojčice, ne sve, ali ove glavne u razredu su jako zle. Bezborazne su, čak i kad se nasmiješe. Kad osjetim njihov pogled na sebi, zaboli me u trbuhu, stegne mi se u grlu, kao kad u usta stavim 10 kiki bombona. Ne mogu naprijed, a ni nazad, od njih. Kao da su me zarobile. Dječaci mene ne bi mi doživljavali, ali one ih na sve nagovore, pa se onda uključuje i izazivaju, govore pogrdne riječi. Djevojčice su kao mačke, umiljate i sitne, svi ih paze, a samo čekaju da te ogrebu.
Zato ne volim mačke. Dječaci su kao psi, malo glupavi, nisu baš jako opasni, ali mogu biti ako su mačke blizu. Kada djevojčice naprave neki zijan, uvijek okrive dječake, tako vjerojatno i mačke rade.
Na priredbama nikada ništa ne nauče do kraja, pjesmicama ne znaju stihove, ali se nasmiješe i učiteljica ih pusti. Mene nikad neće, iako znam sve, od prvog do zadnjeg. Ako je ples, mene stave u kut, kod kante za smeće, kažu da mi je tamo mjesto i da ne smijem biti u prvom redu jer sam debela. Učiteljica onda kaže “gdje su moje slatkice iz prvog reda“. Suprotno od ljubavi je mržnja, tog se sjećam još iz vrtića. Nije dobro nekog mrziti. Ali njih zaista mrzim.
Najviše, zapravo, učiteljicu koja pušta da se one tako ponašaju, a sigurna sam da zna da to nije pristojno ponašanje i dobro vladanje. Kad smo tako plesale u razredu, stajala sam i skoro zaspala usred tog plesa. Svakako nitko ne obraća pažnju na mene osim ako će me provocirati. Trznula sam se, a one su mi stavile koš za smeće na glavu. Žvake iz koša su mi se zalijepile za kosu.
Jedna mi je rekla “ako ti imaš frčkavu kosu, a mi je nemamo, nećeš je više ni ti imati“. Pa mislim da bi njih, kada bi ih samo na jednom malom odmoru vidjeli, i moj anđeo čuvar koji voli sve ljude na svijetu, kao i mali Isus, mrzili.
Ne volim ni kada učiteljica kaže “sada ćete vi djevojčice jedna drugoj pomoći“. Ne želim biti s djevojčicama nikakva prijateljica, posebno ne s njima jer me uvijek prevare, izigraju i neprestano mi se rugaju. I još misle da sam glupava i ne vidim to. Nema dana da mi u školi ne prirede, kako Srbin kaže, neki zulum.
Tako je bilo i jučer, za moj osmi rođendan. Mama mi je spremila veliku tortu od kokosa i jagoda, pravile su je ona i baka Marga više od pola dana. Umorile su se i strovalile se na kauč kao vrbe kod babine zapaljene kuće. Napravile su i one princes krafne, to sva djeca na rođendane donose, iako je to, čula sam mamu, bilo već previše za naša primanja. Srbin i baka Lucija dali su mi bombone, nema kakvih nisu kupili, da podijelim, a tata mi je kupio paket kreda u boji da možemo njima kasnije šarati ispod škole. Sve što je trebalo za rođendan kao kod druge djece sam skoro imala i bila sam, ipak, malo radosna, ali me stomak počeo boljeti već kod autobusne stanice. Znala sam da neće biti dobro.
Odjenula sam plavu haljinicu do tenisica, imala je mrežicu na sebi, a mama mi je izravnala kosu, za promjenu. Srbin je kolače dovezao u školu dok smo mi bili u razredu, pa me nije ni vidio. Kada sam ušla u dvorište, počeli su se derati “pingo, pingo“ jer sam niska i malena i debela, a takvi su pingvini. Sklonila sam se ispod one velike breze kod koje obično plačem. I malo sam je zagrlila, bez da itko vidi. Ta mi je breza kao jedna velika djevojčica koju volim. Nakon toga u razredu, svakome se pjeva za rođendan, a meni nije. Počeli su pjevati normalno, dok su tu bile učiteljica i pedagoginja, ali čim je pedagoginja izišla iz razreda, krenuli su s ruganjem. “Debela, debela, najela se govana“, to je bila rođendanska pjesmica za mene. Učiteljica je samo jednom rekla ‘tiho’. Nije čak rekla ni da prestanu. Ustala sam i dijelila bombone, od jednog u klupi do drugog, u velikoj košari koju mi je mama dala i rekla da je čuvam. Oni su uzimala bombe, bacali papiriće na pod i rekli mi da ih pokupim.
Kada sam na malom odmoru otišla u wc, u košaru su strpali maramice kojima su brisali nos i na papiru napisali “sretan rođendan, najdeblja i najružnija“. Kolače smo jeli u holu, rezala ih je teta Marija iz kantine. Djevojčice su nagovorile dvojicu dječaka da uzmu tortu i bace je na moju haljinu. Učinili su to, pa sam poslije bila u mokroj haljini. Nakon što su sve pojeli, derali su se i govorili da je torta fuj, a princes krafne pokvarene.
Za vrijeme velikog odmora, igrale smo gume. Iako je dogovor bio da šaramo novim šarenim kredama. Uzele su mi krede i sve ih nogama smrvile. Cijeli paket. Jedna je onda donijela neke štapove i nije mi bilo jasno čemu sada to. Stavile su štap na stepenice dok nisam gledala. Zapela sam i pala. Dok sam bila na podu, njih su tri čučnule i poderale mi mrežicu s haljine.
Jedva sam došla kući od tuge. Muka mi je od svega, od škole, djevojčica, kolača, bombona, a najviše od rođendana. Ne znam što ću mami reći, ni kako je bilo, ni jesu li pojeli tortu, pitat će me je li im se svidjela, a tek kada vidi haljinicu.
Najsretnija bih bila da sam mrtva. I da nemam rođendan. Mrtvima se nitko ne ruga, ne govori im da su debeli i ružni. Mrtve se poštuje, to sam jednom čula od babe Marge.
Voljela bih da me udari automobil na velikoj raskrsnici i da me više ne bude. Ili da se, kao onaj jedan dječak, razbolim od neke teške bolesti. Ili da me otmu, kao u jednom filmu koji je tata gledao, i da me nikad nitko ne nađe. Najviše bih voljela da mogu sama sebe ubiti, ali ne znam kako. Vjerujem da se to može.
Ako samu sebe ne ubijem, bojim se da ću umrijeti od plakanja. Bojim se za sutra, za svaki dan, bojim se stalno. Bojim se zaspati u našem stanu jer uvijek mi oni dođu u san i tuku me. Bojim se da će me do kraja života tući. Ali mogu ih preduhitriti samo ako nekako saznam, kako se sama mogu ubiti. Da mi je, barem, umrijeti u snu. Nadam se da hoću i to prije devetog rođendana.