Park je bio mali, a zemlja dovoljno velika da ima čuvara parka.
“Nema ga cilo jutro, ni jučer ga nije bilo. Vrućine su, bit će da ga je opet napala žeđ. Ajmo bacit na male branke, vidi lipe trave, grijota je derat mantel buvel po betonu na Popovo (naime, na obližnjem igralištu sjemenišne gimnazije)!”
I eto nas… Šurjak se nezaustavljivo probija lijevim krilom, odmjerenim udarcem plasira centaršut za natrčalog Jerkovića, ajme, Jure ostaje kratak za duljinu kopačke, ali tu je Žungul, kakvo je to primanje lopte, kakva kontrola, a tek dribling, jedan pa drugi pa treći, pola protivničke obrane nemoćno se valja u šesnaestercu, Žungul snažno udara i… goool, Slaviša, slava ocu, slava majci, Hajduk vodi jedan prema nula!
Ali čekajte, što se ovo zbiva na polovici bilih?! Netko je utrčao na teren i poteže za uši srčanog Frfu Mužinića!
Otud, možda, moje rezerve prema nogometu.
***
Zagrebački tisak dopremali su u zoru, kombi sa štampom iz Srbije stizao je oko jedanaest. Frigalo se meni za Vjesnik, Večernjak, Vikend, Studio, Fokus, Izbor, Arenu… Čekao sam Lunov magnus, Zlatnu seriju, Stripoteku, Eks almanah, Politikin zabavnik… Zagreb je bio dosada, na istoku veselje.
Malo prije deset počeo bih kružiti oko kioska.
“A ti, mali, ne znaš na sat, a?”
“Možda kombi urani.”
Da mi je danas malo te vjere.
***
Moj djed Ivan – svi mi kažu: isto čelo, ista narav – tri je puta bio u zatvoru zbog revolucionarnog rada. Treći put kad je istukao orjunaša i pisca Antu Cettinea.
Pretpostavljam, nije bilo lako nujnome poeti dok ga je štemao prčeviti obalni radnik, ali nije ni meni. Kako ostaviti dublji trag u hrvatskoj književnosti od vlastitoga djeda?
***
Vikendima je grad bio pust. Iz njega je bježao tko je imao kamo. A svi su imali neku babu u Zagori ili na otocima. Svi osim mene, korijenskoga Splićanina u vrag zna koliko koljena.
Grad je tada bio samo moj, a ja nisam znao ni što bih s njim, ni što bih sa sobom.
Gore je, valjda, bilo samo djeci vojnih lica. Zamislite sve te subote i nedjelje bez kraja i konca, uz domotužne roditelje s mislima u Kruševcu, Surdulici, Modriči…
Ulaz za djecu i vojnike/6
Park je bio mali, a zemlja dovoljno velika da ima čuvara parka.
“Nema ga cilo jutro, ni jučer ga nije bilo. Vrućine su, bit će da ga je opet napala žeđ. Ajmo bacit na male branke, vidi lipe trave, grijota je derat mantel buvel po betonu na Popovo (naime, na obližnjem igralištu sjemenišne gimnazije)!”
I eto nas… Šurjak se nezaustavljivo probija lijevim krilom, odmjerenim udarcem plasira centaršut za natrčalog Jerkovića, ajme, Jure ostaje kratak za duljinu kopačke, ali tu je Žungul, kakvo je to primanje lopte, kakva kontrola, a tek dribling, jedan pa drugi pa treći, pola protivničke obrane nemoćno se valja u šesnaestercu, Žungul snažno udara i… goool, Slaviša, slava ocu, slava majci, Hajduk vodi jedan prema nula!
Ali čekajte, što se ovo zbiva na polovici bilih?! Netko je utrčao na teren i poteže za uši srčanog Frfu Mužinića!
Otud, možda, moje rezerve prema nogometu.
***
Zagrebački tisak dopremali su u zoru, kombi sa štampom iz Srbije stizao je oko jedanaest. Frigalo se meni za Vjesnik, Večernjak, Vikend, Studio, Fokus, Izbor, Arenu… Čekao sam Lunov magnus, Zlatnu seriju, Stripoteku, Eks almanah, Politikin zabavnik… Zagreb je bio dosada, na istoku veselje.
Malo prije deset počeo bih kružiti oko kioska.
“A ti, mali, ne znaš na sat, a?”
“Možda kombi urani.”
Da mi je danas malo te vjere.
***
Moj djed Ivan – svi mi kažu: isto čelo, ista narav – tri je puta bio u zatvoru zbog revolucionarnog rada. Treći put kad je istukao orjunaša i pisca Antu Cettinea.
Pretpostavljam, nije bilo lako nujnome poeti dok ga je štemao prčeviti obalni radnik, ali nije ni meni. Kako ostaviti dublji trag u hrvatskoj književnosti od vlastitoga djeda?
***
Vikendima je grad bio pust. Iz njega je bježao tko je imao kamo. A svi su imali neku babu u Zagori ili na otocima. Svi osim mene, korijenskoga Splićanina u vrag zna koliko koljena.
Grad je tada bio samo moj, a ja nisam znao ni što bih s njim, ni što bih sa sobom.
Gore je, valjda, bilo samo djeci vojnih lica. Zamislite sve te subote i nedjelje bez kraja i konca, uz domotužne roditelje s mislima u Kruševcu, Surdulici, Modriči…