Imao sam, pitaj boga, sedam, osam devet… A bilo je ljeto, gorjeli smo kao česmina. Hodao sam strepeći da me ne proguta asfalt, kad sam ga spazio. Zapravo, čuo: brokvice s njegovih potpetica kako kucaju, pa stružu, pa kucaju… Bio je suh, zgužvan, čvornat, starac-maslina, u odijelu barem dva broja prevelikom. Pogledi su nam se okrznuli, njegov vodenast, odsutan, prazan, spor, moj zaigran, ovakav pa onakav, dvije disko kugle u dupljama.
Zamisli da nas netko zamijeni, pomislio sam. Da mene smežura, a njega napuše. Pa da je njemu sedam, osam, devet, a da meni nije ostalo ni toliko.
Sve što se otada zbilo odbrojavanje je do dana kada će me prvi put uplašiti pogled nepoznatog dječaka.
***
U mojoj se kući nije putovalo, a ipak smo imali dva velika kožnata kovčega. Tamo je stajala posteljina koja se ne koristi, fina, od damasta, batista i čipke, ona za daj ili ne daj bože. Maloj za dotu ili ako netko oboli dugo i teško, pa da se ne sramotimo kad ljudi dođu u vižite.
Kuferi su stajali na vrhu ormara u mojoj sobi i bili zadnja stvar koju bih vidio prije negoli ugasim svjetlo i usnem. Čim bi mi glava potonula u oblak perja, grabio bih kovčege s ormara, vraćao im razlog i svrhu. Sve do jutra gutali smo, ja i moji kuferi, kilometre, nemilice osvajali svijet. Malo prije svitanja, uvijek iznova vraćao sam ih na ormar.
U mojoj se kući ni danas ne putuje. Što se toga tiče, sve je ostalo manje-više isto, samo su se razlozi ostajanja promijenili. Kufere držim daleko od očiju, u drvarnici. Da se ne štrapaciram po noći.
***
Kad mama dobije plaću… Ta je rečenica obilježila moje djetinjstvo. Nije bilo kartica, pa su se roditelji lako mogli izvući iz škripca. Prvo tražiš, pa moliš, zatim preklinješ, a onda se sve sretno riješi. Dobit ćeš, ma normalno da oćeš, sto posto, ziher, čim mama…
Kad s ove distance gledam, čini mi se da mama nikada nije dobila ni jednu jedincatu plaću.
***
To je lipo, ko voli… – običavala je reći moja zen-baba. Svijet je prolazio mimo nje, gospodski, sa stilom, a znao je i tući, koji put bezdušno, drito u glavu, ne ostavljajući nikakvih tragova na njezinoj teflon-volji. Ničim se nije dala zavesti, ništa nije htjela probati, nikome nikad nije poželjela ući pod kožu… Sve što se o čudesima svijeta ima reći, vrijedilo je samo jedne malešne rečenice: To je lipo, ko voli…
Ulaz za djecu i vojnike/1
Imao sam, pitaj boga, sedam, osam devet… A bilo je ljeto, gorjeli smo kao česmina. Hodao sam strepeći da me ne proguta asfalt, kad sam ga spazio. Zapravo, čuo: brokvice s njegovih potpetica kako kucaju, pa stružu, pa kucaju… Bio je suh, zgužvan, čvornat, starac-maslina, u odijelu barem dva broja prevelikom. Pogledi su nam se okrznuli, njegov vodenast, odsutan, prazan, spor, moj zaigran, ovakav pa onakav, dvije disko kugle u dupljama.
Zamisli da nas netko zamijeni, pomislio sam. Da mene smežura, a njega napuše. Pa da je njemu sedam, osam, devet, a da meni nije ostalo ni toliko.
Sve što se otada zbilo odbrojavanje je do dana kada će me prvi put uplašiti pogled nepoznatog dječaka.
***
U mojoj se kući nije putovalo, a ipak smo imali dva velika kožnata kovčega. Tamo je stajala posteljina koja se ne koristi, fina, od damasta, batista i čipke, ona za daj ili ne daj bože. Maloj za dotu ili ako netko oboli dugo i teško, pa da se ne sramotimo kad ljudi dođu u vižite.
Kuferi su stajali na vrhu ormara u mojoj sobi i bili zadnja stvar koju bih vidio prije negoli ugasim svjetlo i usnem. Čim bi mi glava potonula u oblak perja, grabio bih kovčege s ormara, vraćao im razlog i svrhu. Sve do jutra gutali smo, ja i moji kuferi, kilometre, nemilice osvajali svijet. Malo prije svitanja, uvijek iznova vraćao sam ih na ormar.
U mojoj se kući ni danas ne putuje. Što se toga tiče, sve je ostalo manje-više isto, samo su se razlozi ostajanja promijenili. Kufere držim daleko od očiju, u drvarnici. Da se ne štrapaciram po noći.
***
Kad mama dobije plaću… Ta je rečenica obilježila moje djetinjstvo. Nije bilo kartica, pa su se roditelji lako mogli izvući iz škripca. Prvo tražiš, pa moliš, zatim preklinješ, a onda se sve sretno riješi. Dobit ćeš, ma normalno da oćeš, sto posto, ziher, čim mama…
Kad s ove distance gledam, čini mi se da mama nikada nije dobila ni jednu jedincatu plaću.
***
To je lipo, ko voli… – običavala je reći moja zen-baba. Svijet je prolazio mimo nje, gospodski, sa stilom, a znao je i tući, koji put bezdušno, drito u glavu, ne ostavljajući nikakvih tragova na njezinoj teflon-volji. Ničim se nije dala zavesti, ništa nije htjela probati, nikome nikad nije poželjela ući pod kožu… Sve što se o čudesima svijeta ima reći, vrijedilo je samo jedne malešne rečenice: To je lipo, ko voli…