U toku bijahu ljetni dani, zaglavili smo u nekoj kafani,
rekla je, stigoh iz Bele Crkve,
bez stvarce jedne, e moja mila, k’o ono živinče kom nude mrkve
ili mu batinom otrgnu krila, i dušom bijah meka, ne gruba, i nikako nije me držalo mjesto, sa onim srcem što je k’o bubanj, i s onih želja, million petsto, ja krenuh iz mjesta
gdje san ti crkne, ako si prepun mladosti jake, a sada, ja često tamo trknem
pa obavljam stvari kojekakve, sad imam jesti, i imam ime, i sada sam vidjela ljude i mjesta, i znam šta sve uzmu, i kad, i čime, i više me ne može zavesti cesta, i nije mi važno da vidim Arktik, ili da negdje brojim pingvine, da idem u svemir, helou! ma kakvi! sad matematički shvatam krivine,
da sve na kraju završe ravno,
i sve su na kraju paralele, sad cijenim ono vrijeme već davno
i izreke što su mi živce jele, sad prihvatam mirise šora i lipe, jednako vrijede k’o dašak mora, sad znam da kosti posvuda škripe
da nemir je dio svakoga stvora, i da ne postoji drukčije tamo, i da je svuda isto k’o ovdje, da čovjek je stranac u doba tamno
gdje god da ostane, ili da ode, iz Bele Crkve, u Belu Crkvu,
za onim zovom prijetvorne mrkve, ka tvojoj Kanadi, ka ostrvu Krku, gdje god da otpliva, ili da trkne, kad nema pravde, kad nema kruha, kada nam savjest gase k’o svijeću, kad princip dobrote od uha do uha
kolju da novcima napune vreću, kad čovjek je slomljen u proste djeliće
u nagon da jede, vari, i piški,
kada mu opstanak uprlja biće, i magični pogled ispod šiški, čovjek je stranac, čovjek je samac, otpadnik ako smisao ište, jer smisao, taj ti je bušan čamac
gdje voda nalazi boravište, u Beloj Crkvi, van Bele Crkve, na svakome božjem meridijanu, isto nam sviće, i isto se smrkne, i istu prebolnu vidamo ranu,
čovjek je stranac, čovjek je samac, otpadnik ako smisao traži, lako proguta šećerni mamac, teško se odupre šećernoj laži,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje smisao vrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da će ga naći
…bolje što prije.
Ja rekoh, shvatam rečenicu svaku, pogled na stvari iz tvojeg ugla, svi oganj traže, a svi u mraku, kvadratno misle,
a svijet je kugla, al’ ipak patim, i smijem to reći, ‘
u onom svijetu prek’ okeana, tamo gdje moram ustat’ i leći, tamo gdje mi je sudbina dana, u gradu Torontu, u zemlji Kanadi, na onome drugome kontinentu, gdje živim jer drugo šta da se radi, i perem svoj bol, u deterdžentu,
a da ga nikako isprat’ ne mogu
i da iz mene on nikako neće, zbog njega ječim, onako s nogu, zbog njega sadim to umno cvijeće,
tu bajku da je povratak moguć, u našu zemlju, međ’ naša slova, tu zabludu, koja te može povuć’
da kao Ikar poletiš s krova, ja ljude sanjam, ja snove imam
koji baš ni sa čim nemaju veze, ja neki film u glavi snimam
gdje nosim srce mjesto proteze, ja ištem dubinu, ne krinolinu
koja te površno štiti od svega, ja sanjam svoju domovinu, tamo iza čarobnog brijega,
ja tvrdim da sam Lesi i losos, koji se moraju vratiti kući, i da me više ne zanima kosmos
tuđi, u koji ne možeš ući, ja zurim u one kanadske zgrade, tamo kraj onoga autoputa, po njima od mene drukčije sade, jer u njima drukčija prošlost luta, uz ulicu Sheppard, niz ulicu Sheppard, ja besmisleno i tiho se šuljam, al’ ne hvata korijen moja repa, iskorijenjena, ona baulja, pa zato snujem, a bez pokrića, da negdje postoji drukčije stanje, ta opsjena održi mnoga bića, ta laž da negdje boli manje, i ti mi oprosti, i bog nek’ prosti
što istinu ljudsku neću da shvatim,
da opsjena nema samilosti, i da nam vrijeme na zemlji trati, čovjek je stranac, čovjek je samac, otpadnik ako za smisao moli, niko mu neće biti jamac
da će i pronaći to što voli, opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje boljitak zrije,
opsjena, i ta varljiva nada, da bolje će živjet’ …i bolje što prije.
Rekla je, mila, želim ti kas’ti
da se i sama osjećam tako, k’o svinjče koje ne daje masti, k’o slavuj koji ne zapjeva lako, k’o tambura koja ne pušta zvuka, k’o dijete koje ne usvaja niko, k’o sretnik na lutriji koji kuka
da nema s kim trošit’, na poveliko, k’o prazno biće iz praznih priča
o onom stanju, punom praznine,
k’o elegancija, usred kiča, k’o sakat bez nužne invalidnine, k’o da sam pala sa neke zvijezde
u one lokve u Beloj Crkvi, k’o zmaj što se u naprstku gnijezdi, k’o živahan kojemu vele Crkni! k’o film u boji, što ne postoji
sred moje Bele i Crne Crkve, k’o onaj brod što ukopan stoji,
k’o žednik što nema šta da srkne, k’o laž u laži o nekoj laži
koja za nekoga istinu znači, k’o stvor u zimskoj robi, na plaži, k’o djevojka koja starošću zrači, k’o greška, greška, koja se smješka
baš kao s lica nekakvog boga, k’o osoba koja je sebi teška, i koja nema nikoga svoga, e baš sam tako, i baš je tako, u Beloj Crkvi, van Crkve Bele, jer čovjeku nigdje nije lako, kroz život ide k’o neko tele, čovjek je samac, čovjek je stranac,
otpadnik ako se smislu nada, u svakome kontekstu, padobranac, travka koja pod gaženjem strada, opsjena uvijek čovjeku kaže
da negdje drugdje rješenje se krije, opsjena, koja opsjenarski laže,
i koju je bolje ugušit’
…što prije.
U Beloj Crkvi, na ulici Sheppard, ma nebitno je na kojoj džadi, čovjek je stranac, čovjek je samac, i ne razumije šta da radi
—ukopavanje, iskorjenjenje—
oboje odvodi istome stanju, ni jedno nije odgovor ničem, ni jedno ne vodi razrješenju, —ulica Sheppard, i Crkva Bela, tuđina, blizina, tačka na pola,
kanadske zgrade, banatska sela, kruh ispod peke, suši sred stola—
gdje god da jesi, u ovome svijetu,
i kuda god te Svevišnji hitne, ne daj da na te čini metnu
pipci te laži nepobitne,
te opsjene koja čovjeka mrvi,
u svakom trenutku, uz svaki korak, da negdje drugdje život vrvi
a kod tebe ništa, kod tebe ćorak.
Rekoh, e mila, ja shvatam fino, nikome nije dano šta želi, —možda tek noćas, ovo vino,
pod kojim dremucka stolnjak bijeli, možda ti zvuci neznanih ljudi,
otvaranje boca, vjetar na oknu—
i možda je pametan taj što poludi, i ovaj što sedmu rakiju roknu, možda ću jednom prihvatit’ i ja,
tamo sred one zemlje Kanade,
da drukčije nije ni biti moglo,
da bogovi ponekad znaju šta rade,
kad su me odveli, k’o Odiseja, kojeg su ukrali morski vali, kad su mi dali život ideja
—po definiciji taj nije mali— i mnoga možda neću nabrajat’, dok sada pijem to vino fino, i možda, možda, neću se kajat’, pod onom kanadskom
djetelinom, al’ prije toga, i ovog časa, ja želim i moram reći da volim
ovu kafanu s mirisom spasa,
i čovjeka koji nam čašu doli, opojnost kifli, ženske frizure, stvari i krupne i sitne u srži, sve komadiće ove vizure, sav ljepak koji nas, smrvljene, drži, svu ukopanost i iskorjenjenje
koje u našim dušama vonja, sve koji nisu našli rješenje za svoga ličnog trojanskog konja, ti im oprosti,
i bog nek’ im prosti,
i neka im noćas bude bolje, i neka su veseli i ti gosti, u ovome svijetu
mrske volje.
Ukopanost i iskorjenjenje, u ovome svijetu mrske volje
U toku bijahu ljetni dani,
zaglavili smo u nekoj kafani,
rekla je, stigoh iz Bele Crkve,
bez stvarce jedne, e moja mila,
k’o ono živinče kom nude mrkve
ili mu batinom otrgnu krila,
i dušom bijah meka, ne gruba,
i nikako nije me držalo mjesto,
sa onim srcem što je k’o bubanj,
i s onih želja, million petsto,
ja krenuh iz mjesta
gdje san ti crkne,
ako si prepun mladosti jake,
a sada, ja često tamo trknem
pa obavljam stvari kojekakve,
sad imam jesti, i imam ime,
i sada sam vidjela ljude i mjesta,
i znam šta sve uzmu, i kad, i čime,
i više me ne može zavesti cesta,
i nije mi važno da vidim Arktik,
ili da negdje brojim pingvine,
da idem u svemir, helou! ma kakvi!
sad matematički
shvatam krivine,
da sve na kraju završe ravno,
i sve su na kraju paralele,
sad cijenim ono vrijeme već davno
i izreke što su mi živce jele,
sad prihvatam mirise šora i lipe,
jednako vrijede k’o dašak mora,
sad znam da kosti
posvuda škripe
da nemir je dio svakoga stvora,
i da ne postoji drukčije tamo,
i da je svuda isto k’o ovdje,
da čovjek je stranac
u doba tamno
gdje god da ostane,
ili da ode,
iz Bele Crkve,
u Belu Crkvu,
za onim zovom prijetvorne mrkve,
ka tvojoj Kanadi,
ka ostrvu Krku,
gdje god da otpliva, ili da trkne,
kad nema pravde, kad nema kruha,
kada nam savjest gase k’o svijeću,
kad princip dobrote od uha do uha
kolju da novcima napune vreću,
kad čovjek je slomljen
u proste djeliće
u nagon da jede, vari, i piški,
kada mu opstanak uprlja biće,
i magični pogled ispod šiški,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako smisao ište,
jer smisao, taj ti je bušan čamac
gdje voda nalazi boravište,
u Beloj Crkvi,
van Bele Crkve,
na svakome božjem meridijanu,
isto nam sviće,
i isto se smrkne,
i istu prebolnu vidamo ranu,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako smisao traži,
lako proguta šećerni mamac,
teško se odupre šećernoj laži,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje
smisao vrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da će ga naći
…bolje što prije.
Ja rekoh, shvatam rečenicu svaku,
pogled na stvari iz tvojeg ugla,
svi oganj traže,
a svi u mraku,
kvadratno misle,
a svijet je kugla,
al’ ipak patim, i smijem to reći, ‘
u onom svijetu prek’ okeana,
tamo gdje moram ustat’ i leći,
tamo gdje mi je sudbina dana,
u gradu Torontu, u zemlji Kanadi,
na onome drugome kontinentu,
gdje živim jer drugo šta da se radi,
i perem svoj bol, u deterdžentu,
a da ga nikako isprat’ ne mogu
i da iz mene on nikako neće,
zbog njega ječim, onako s nogu,
zbog njega sadim to umno cvijeće,
tu bajku da je povratak moguć,
u našu zemlju, međ’ naša slova,
tu zabludu, koja te može povuć’
da kao Ikar poletiš s krova,
ja ljude sanjam, ja snove imam
koji baš ni sa čim nemaju veze,
ja neki film u glavi snimam
gdje nosim srce mjesto proteze,
ja ištem dubinu, ne krinolinu
koja te površno štiti od svega,
ja sanjam svoju domovinu,
tamo iza čarobnog brijega,
ja tvrdim da sam Lesi i losos,
koji se moraju vratiti kući,
i da me više ne zanima kosmos
tuđi, u koji ne možeš ući,
ja zurim u one kanadske zgrade,
tamo kraj onoga autoputa,
po njima od mene drukčije sade,
jer u njima drukčija prošlost luta,
uz ulicu Sheppard,
niz ulicu Sheppard,
ja besmisleno i tiho se šuljam,
al’ ne hvata korijen moja repa,
iskorijenjena, ona baulja,
pa zato snujem, a bez pokrića,
da negdje postoji drukčije stanje,
ta opsjena održi mnoga bića,
ta laž da negdje boli manje,
i ti mi oprosti,
i bog nek’ prosti
što istinu ljudsku neću da shvatim,
da opsjena nema samilosti,
i da nam vrijeme na zemlji trati,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako za smisao moli,
niko mu neće biti jamac
da će i pronaći to što voli,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje
boljitak zrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da bolje će živjet’
…i bolje što prije.
Rekla je, mila, želim ti kas’ti
da se i sama osjećam tako,
k’o svinjče koje ne daje masti,
k’o slavuj koji ne zapjeva lako,
k’o tambura koja ne pušta zvuka,
k’o dijete koje ne usvaja niko,
k’o sretnik na lutriji koji kuka
da nema s kim trošit’, na poveliko,
k’o prazno biće iz praznih priča
o onom stanju, punom praznine,
k’o elegancija, usred kiča,
k’o sakat bez nužne invalidnine,
k’o da sam pala sa neke zvijezde
u one lokve u Beloj Crkvi,
k’o zmaj što se u naprstku gnijezdi,
k’o živahan kojemu vele Crkni!
k’o film u boji, što ne postoji
sred moje Bele i Crne Crkve,
k’o onaj brod što ukopan stoji,
k’o žednik što nema šta da srkne,
k’o laž u laži o nekoj laži
koja za nekoga istinu znači,
k’o stvor u zimskoj robi, na plaži,
k’o djevojka koja starošću zrači,
k’o greška, greška, koja se smješka
baš kao s lica nekakvog boga,
k’o osoba koja je sebi teška,
i koja nema nikoga svoga,
e baš sam tako, i baš je tako,
u Beloj Crkvi, van Crkve Bele,
jer čovjeku nigdje nije lako,
kroz život ide k’o neko tele,
čovjek je samac, čovjek je stranac,
otpadnik ako se smislu nada,
u svakome kontekstu, padobranac,
travka koja pod gaženjem strada,
opsjena uvijek čovjeku kaže
da negdje drugdje rješenje se krije,
opsjena, koja opsjenarski laže,
i koju je bolje ugušit’
…što prije.
U Beloj Crkvi, na ulici Sheppard,
ma nebitno je na kojoj džadi,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
i ne razumije šta da radi
—ukopavanje, iskorjenjenje—
oboje odvodi istome stanju,
ni jedno nije odgovor ničem,
ni jedno ne vodi razrješenju,
—ulica Sheppard, i Crkva Bela,
tuđina, blizina, tačka na pola,
kanadske zgrade, banatska sela,
kruh ispod peke, suši sred stola—
gdje god da jesi, u ovome svijetu,
i kuda god te Svevišnji hitne,
ne daj da na te čini metnu
pipci te laži nepobitne,
te opsjene koja čovjeka mrvi,
u svakom trenutku, uz svaki korak,
da negdje drugdje život vrvi
a kod tebe ništa,
kod tebe
ćorak.
Rekoh, e mila, ja shvatam fino,
nikome nije dano šta želi,
—možda tek noćas, ovo vino,
pod kojim dremucka stolnjak bijeli,
možda ti zvuci neznanih ljudi,
otvaranje boca, vjetar na oknu—
i možda je pametan taj što poludi,
i ovaj što sedmu rakiju roknu,
možda ću jednom prihvatit’ i ja,
tamo sred one zemlje Kanade,
da drukčije nije ni biti moglo,
da bogovi ponekad znaju šta rade,
kad su me odveli, k’o Odiseja,
kojeg su ukrali morski vali,
kad su mi dali život ideja
—po definiciji taj nije mali—
i mnoga možda neću nabrajat’,
dok sada pijem to vino fino,
i možda, možda, neću se kajat’,
pod onom kanadskom
djetelinom,
al’ prije toga, i ovog časa,
ja želim i moram reći da volim
ovu kafanu s mirisom spasa,
i čovjeka koji nam čašu doli,
opojnost kifli, ženske frizure,
stvari i krupne i sitne u srži,
sve komadiće ove vizure,
sav ljepak koji nas, smrvljene, drži,
svu ukopanost i iskorjenjenje
koje u našim dušama vonja,
sve koji nisu našli rješenje
za svoga ličnog trojanskog konja,
ti im oprosti,
i bog nek’ im prosti,
i neka im noćas bude bolje,
i neka su veseli i ti gosti,
u ovome svijetu
mrske volje.
17.4.2024. Toronto