Lijep dječak. Ali čim učini prvu kretnju, da uzme pa otvori pernicu i izvadi šiljilo da olovku naoštri, i još kad desnom počne vrtjeti olovkom u šiljilu, razred se kikoće, a učiteljica se i školski psiholog crvene od nelagode. A kad progovori, taj pametni i pristojni dječak, iz njega curica govori. Takav mu je glas, kao da ne govori, nego pjevuši. Djeca ne uživaju u svom kikotanju: kao da su jeli ono što ne vole, bole ih trbusi, tjera ih na zahod. I odraslima crvenilo loše čini. Najradije bi da se dječak ne miče i ne govori. Ili da ga nema.
Prihvatile su ga dvije djevojčice, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora. Postavile su ga da sjedi u klupi ispred njih. Da mogu paziti na njega.
Uvijek se nađe netko tko će tako voditi brigu o ostavljenima, tješe se učiteljica i školski psiholog, okreću glavu i odlaze svojim putem.
Dječakovi su došli sa strane. Tako se to u nas kaže. Nitko ne zna odakle su ni zašto došli. Tu nemaju nikoga svog. Njihova naroda u gradu nema. Samo stari domar, udovac bez djece, koji održava golemi hram i s vremena na vrijeme u pustoj akustičnoj dvorani povede molitvu. Zato i nije samo domar, nego je i svećenik.
Sad ih je u gradu petero: stari domar, dječakovi roditelji, stariji brat i dječak.
Stariji brat: gruba izraza lica, velikog nosa, snažne čeljusti i kvrgava čela, velik kao i svi odrasli, ali slab i nesiguran u duši, nikad neće moći živjeti sam. Svega se plaši.
Njihov dolazak protekao bi neprimjetno – što znače još četvero takvih, pokraj jednoga starog domara? – da nije lijepog dječaka, njegovih djevojačkih kretnji i pjevušnog glasa.
Ali prihvatile su ga njih dvije iz treće klupe do prozora, pa ne bi trebalo biti problema.
Djeca se moraju učiti kako da okrenu glavu na drugu stranu od onoga što im smeta.
Odrasli trebaju ponavljati naučeno.
Ali je onda negdje veoma daleko izbio rat. Nikoga se u prvo vrijeme nije ticao. Jer skoro nitko u gradu nije poznavao nikoga iz zemalja koje su zaratile. A zaratile su tako što su jedni najprije napali druge, da bi odmah zatim drugi, mnogo snažniji, napali prve. Zašto su prvi napadali druge ako su znali da su drugi mnogo snažniji nešto je o čemu se ne može govoriti, jer bismo tako izgubili nit priče. Zašto su drugi na napad odgovorili krvoločnije nego što su napali prvi, lako je shvatljivo svima koji nisu napadnuti.
Kako je rat potrajao, ljudi u gradu počeli su, gledajući televiziju, primjećivati da su hramovi onih koji su prvi napali i sad ih ovi drugi obijesno ubijaju i mrcvare isti kakvi su i njihovi hramovi. Drugi su ubijajući prve i ne opraštajući život ni njihovim ženama i djeci – jer njihove žene rađaju djecu, a njihova djeca odrastaju u neprijatelje i ubojice! – kao usput rušili i te hramove. Ljudi u gradu najednom počeli su u tim ruševinama na televiziji primjećivati kako bi izgledali njihovi hramovi kada bi ih nevidljivi njihovi neprijatelji rušili. To je otkriće najprije izazvalo gnjev. A onda neobičnu, do tada nepoznatu ugodu u saznanju da su srušene bogomolje ustvari njihove bogomolje. A onda su i ta ubijena, iskasapljena djeca zapravo njihova djeca. U ženama je, dok su na televizijama gledale snimke silovanih žena iz porušene zemlje, plodom zametnulo sjeme njihovih silovatelja. Jezovita je i zamamna ugoda u prepoznavanju i konačnom sjedinjenju s ljudima, živim i mrtvim, iz poharane zemlje. Njihova smrt i naša je smrt, premda smo mi i dalje živi.
Opijeni jezom napokon su otkrili da onaj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada pripada tom moćnijem i krvoločnijem narodu, koji u toj dalekoj zemlji ubija narod koji se Bogu moli u srušenim hramovima, koji su isti kao njihovi. Taj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada, koji čuva stari izludjeli domar, udovac bez djece, pripada, dakle, onima koji po tim dalekim zemljama siluju žene naše vjere, a u utrobama naših žena njihovo sjeme zameće plod.
Strašno je to otkriće, ali što s njim?
Najjednostavnije bi bilo srušiti hram na kraju grada, a starog domara objesiti o dovratak. Ali ta pomisao, bliska i privlačna, jer je u njoj pravde i osvete, sva je otrovana. Kada bismo to učinili – a doista bismo mogli, ništa nam ne stoji na putu! – kao da više ne bismo za sebe mogli reći da su ono na televiziji naše žene i djeca, da smo ono u masovnim grobnicama dalekoga slabijeg naroda, čiji su hramovi isti kao naši, zapravo mi, trulih poluraspadnutih tijela, iskljucalih očnih duplji, živo gledamo nepravedni svijet, koji nas nije dostojan. Kada bismo srušili tuđi, u pavet i draču obrasli hram, i kada bismo o klavirsku strunu objesili starog domara, tako da mu jezik ispadne iz usta, i da mu se djeca smiju, mi bismo prestali biti oni. A pritom se zajedničkom neprijatelju ne bismo dostojno osvetili.
Hram im ionako više ne treba, jer ih u našem gradu odavno nema. A ne treba im ni ludi domar! Ono što nikome ne treba nije vrijedno da se spali i ubije.
Pogotovo ako bismo mi pritom izgubili svoje nepoznate bližnje. Ako bismo izgubili bližnje u sebi.
Zatim jedne nedjelje dolazi čas velikog otkrića. Porodica je izašla u šetnju. Otac, sitan mužić, uskih bokova, brzih naklona, mila mladenačkog lica. U korak ga, uz nogu, prati sin njegov, lijepi dječak. Na vrhovima prstiju korača, poput balerine. Kao da bi mu cesta mogla tabane spržiti ako zagazi punim stopalom. Ispred njih, da ne čine gužvu za svečane nedjeljne promenade, majka, crnooka i bjeloputa žena, bogatih i teških vranih kosa, pod ruku vodi starijega sina. Visoka je, ali on za glavu od majke veći, u ramenima kao trojica njegovih vršnjaka, jak kao bik, korača sitno, kao da sa svakim korakom sve veći mu biva strah. Ona ga bodri, govori mu: pogledaj, sunce je, nedjelja i praznik! Govori: vidi ljude, smiju se, vidi mačku na prozoru, pere si lice. Pa mu pjeva pjesmice čije riječi ne razumijemo, jer su na jeziku onoga jačeg naroda koji, bez obzira na svečanu nedjelju, negdje u dalekim zemljama ubija žene i djecu slabijega naroda. Siluje, i u utrobama naših sestara i kćeri zameće plod svoga sjemena. A on, stariji sin, drhti i korača dalje.
I dok tako majka, velika bjeloputa žena, crnih očiju, usana kao u plesačice flamenka, a kosa teških, vranih, kao da je od njih negdje izliven tenk, sva je upravljena na starijeg sina i njegov bezmjerni maloumni strah, otac pazi da netko od nepoznatog svijeta među koji su se naselili slučajno ne ostane nepozdravljen. Nakloni se lijevo, pa se odmah zatim nakloni desno, pa pozdravlja one koji su im ostali za leđima. Smiješi se svakome jednako ponizno da, kad iz drugog pravca naiđu naš nadsvećenik sa svojim tajnikom, nekadašnjim šefom tajne službe, i kad tajnik nadsvećeniku u uho šapne: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, ovaj mu nervozno odgovara: najveće zlo je dobronamjerno!
I dok on to govori, naš otac mu se greškom još jednom uz pozdrav nakloni. Lijepi dječak to primjećuje, zabrinuto u molu pjevne: ali tata! Na to ga otac palcem i kažiprstom stegne za mišicu, na što dječak vrisnu, i utiša vrisak prije nego što mu napusti grlo. Nikad mu otac nije nanio takav bol. Dječak još uvijek ne zna zašto.
Zatim dolazi čas velikog otkrića. Što se te nedjelje dogodilo, je li sve počelo kada je tajnik nadsvećenikov za našeg oca rekao: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, jesu li bile ironične te njegove riječi, ili je, kao sveznajući šef tajne službe, obavljao svoju dužnost i nadsvećenika obavještavao kakav je tko od onih u gradu koje on ne poznaje? Ili je sve počelo kada mu je njegov šef ledenim glasom odvratio kako je najveće zlo dobronamjerno?
Ili je naprosto te nedjelje nastupilo vrijeme kada će svi koji su izašli na promenadu, kao i svi koji su ostali kod kuće, u isto vrijeme shvatiti da su taj mužić, njegova krasna velika žena s golemim maloumnim sinom koji se nikada neće osamostaliti, i s drugim sinom, lijepim do negledanja, ali nastranih kretnji i glasa, dio onoga naroda koji negdje vrlo daleko od nas, tamo preko velikih mora, uništava zemlju i živote naroda s kojim građani ovoga grada dijele bol?
U ponedjeljak lijepi je dječak došao pred školu, ali njih dvije, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora, nisu ga čekale tamo gdje su se uvijek nalazili. Nije ih bilo da uđu s njim u školu, da ne bude sam i negledan. Najprije se zabrinuo da im se nije što dogodilo. Da jednu nije pogazio tramvaj, a druga nije mogla bez nje. Onda je pomislio da im je netko rekao što se jučer događalo. Netko im je rekao da je nadsvećenik, prvi koji je na vezi s Bogom, za našega oca rekao da najveće zlo je dobronamjerno.
Naišle su minutu prije školskoga zvona, kada se kapije otvaraju i svi ulaze u školsku zgradu. Ozbiljne i najednom odrasle, išle su prema ulazu u zgradu. Htio ih je dozivati, ali je ostao bez glasa kada je najednom primijetio da su im trbusi kao u odraslih djevojaka. Rastu, jer u njima treba mjesta onome što će uskoro da se rodi. Budućnost je u ženskim trbusima. Zato vrijeme uvijek unaprijed teče, pomišljat će naš otac, nakon što mu ove slike budu prikazane. Dječak još uvijek ništa neće shvaćati. Osim što će ga uhvatiti jeza, pa će ostati bez glasa, kad ugleda njihove trbuhe.
Ali i dalje nešto ga je privlačilo, pokušao im je prići, probiti se kroz gužvu djece i nastavnika, koji su i dalje nastojali da im ostane nevidljiv. Prišao im je tako blizu da ih je obje mogao ščepati za ramena, upitati ih: što vam je, pa to sam ja?, ali lijepi dječak nije bio onaj koji ščepava, nije bio onaj koji viče ni koji pita ono što mu drugi već nisu rekli. Općenito, ništa on nije mogao učiniti, osim što je mogao prići.
Nisu njih dvije okretale od njega glavu. One su ga naprosto negledale. Lica su im bila ozbiljna, iznenada ostarjela. Oči su im bile pune užasa kakav se pojavi samo u očima onih koji dožive nešto strašno, nešto što nadilazi sva ljudska saznanja i maštu, i sad bi se trebalo živjeti s onim što se ne može ni znati, ni zamisliti. Dječak se zagledao u te oči u kojima njega više nije bilo, pa se pomicao lijevo i desno, pokušavao se nasmiješiti, možda se i kreveljio, to zapravo ne možemo do kraja ni znati, kao da se htio ogledati u zrcalu u kojem ga čudom nekim nema.
Što je to, upitao se lijepi dječak, ali nije bilo nikoga da mu odgovori.
Sjeo je, kao i obično, u klupu ispred njih dvije. Prvi je sat bila geometrija. Rastvorio je ispred sebe veliku bilježnicu bez crta. Bjelju od lica uplašenih žena. Bjelju od najbjeljeg bijelog brašna. Ravnalo, trokut, kutomjer i savršeno naoštrena olovka. Šestar.
Šestarom jedna od njih dvije mu je probila oko kada se osvrnuo da im, ipak, nešto kaže. Nije u redu da samo tako nestanemo jedni za druge, a da ne kažemo ništa. Ali u trenutku je, osjetivši kako mu se oko slijeva niz obraz, zauvijek zaboravio što im je htio reći. Drugim okom vidio je dvije nesretne i uplakane, maramama zabrađene žene, koje vape za osvetom proklinjući ubojice svojih sinova, i još je vidio kako iza suza na njihovim prašnjavim licima ostaju po dva čista traga.
Rat u dalekoj zemlji
Lijep dječak. Ali čim učini prvu kretnju, da uzme pa otvori pernicu i izvadi šiljilo da olovku naoštri, i još kad desnom počne vrtjeti olovkom u šiljilu, razred se kikoće, a učiteljica se i školski psiholog crvene od nelagode. A kad progovori, taj pametni i pristojni dječak, iz njega curica govori. Takav mu je glas, kao da ne govori, nego pjevuši. Djeca ne uživaju u svom kikotanju: kao da su jeli ono što ne vole, bole ih trbusi, tjera ih na zahod. I odraslima crvenilo loše čini. Najradije bi da se dječak ne miče i ne govori. Ili da ga nema.
Prihvatile su ga dvije djevojčice, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora. Postavile su ga da sjedi u klupi ispred njih. Da mogu paziti na njega.
Uvijek se nađe netko tko će tako voditi brigu o ostavljenima, tješe se učiteljica i školski psiholog, okreću glavu i odlaze svojim putem.
Dječakovi su došli sa strane. Tako se to u nas kaže. Nitko ne zna odakle su ni zašto došli. Tu nemaju nikoga svog. Njihova naroda u gradu nema. Samo stari domar, udovac bez djece, koji održava golemi hram i s vremena na vrijeme u pustoj akustičnoj dvorani povede molitvu. Zato i nije samo domar, nego je i svećenik.
Sad ih je u gradu petero: stari domar, dječakovi roditelji, stariji brat i dječak.
Stariji brat: gruba izraza lica, velikog nosa, snažne čeljusti i kvrgava čela, velik kao i svi odrasli, ali slab i nesiguran u duši, nikad neće moći živjeti sam. Svega se plaši.
Njihov dolazak protekao bi neprimjetno – što znače još četvero takvih, pokraj jednoga starog domara? – da nije lijepog dječaka, njegovih djevojačkih kretnji i pjevušnog glasa.
Ali prihvatile su ga njih dvije iz treće klupe do prozora, pa ne bi trebalo biti problema.
Djeca se moraju učiti kako da okrenu glavu na drugu stranu od onoga što im smeta.
Odrasli trebaju ponavljati naučeno.
Ali je onda negdje veoma daleko izbio rat. Nikoga se u prvo vrijeme nije ticao. Jer skoro nitko u gradu nije poznavao nikoga iz zemalja koje su zaratile. A zaratile su tako što su jedni najprije napali druge, da bi odmah zatim drugi, mnogo snažniji, napali prve. Zašto su prvi napadali druge ako su znali da su drugi mnogo snažniji nešto je o čemu se ne može govoriti, jer bismo tako izgubili nit priče. Zašto su drugi na napad odgovorili krvoločnije nego što su napali prvi, lako je shvatljivo svima koji nisu napadnuti.
Kako je rat potrajao, ljudi u gradu počeli su, gledajući televiziju, primjećivati da su hramovi onih koji su prvi napali i sad ih ovi drugi obijesno ubijaju i mrcvare isti kakvi su i njihovi hramovi. Drugi su ubijajući prve i ne opraštajući život ni njihovim ženama i djeci – jer njihove žene rađaju djecu, a njihova djeca odrastaju u neprijatelje i ubojice! – kao usput rušili i te hramove. Ljudi u gradu najednom počeli su u tim ruševinama na televiziji primjećivati kako bi izgledali njihovi hramovi kada bi ih nevidljivi njihovi neprijatelji rušili. To je otkriće najprije izazvalo gnjev. A onda neobičnu, do tada nepoznatu ugodu u saznanju da su srušene bogomolje ustvari njihove bogomolje. A onda su i ta ubijena, iskasapljena djeca zapravo njihova djeca. U ženama je, dok su na televizijama gledale snimke silovanih žena iz porušene zemlje, plodom zametnulo sjeme njihovih silovatelja. Jezovita je i zamamna ugoda u prepoznavanju i konačnom sjedinjenju s ljudima, živim i mrtvim, iz poharane zemlje. Njihova smrt i naša je smrt, premda smo mi i dalje živi.
Opijeni jezom napokon su otkrili da onaj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada pripada tom moćnijem i krvoločnijem narodu, koji u toj dalekoj zemlji ubija narod koji se Bogu moli u srušenim hramovima, koji su isti kao njihovi. Taj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada, koji čuva stari izludjeli domar, udovac bez djece, pripada, dakle, onima koji po tim dalekim zemljama siluju žene naše vjere, a u utrobama naših žena njihovo sjeme zameće plod.
Strašno je to otkriće, ali što s njim?
Najjednostavnije bi bilo srušiti hram na kraju grada, a starog domara objesiti o dovratak. Ali ta pomisao, bliska i privlačna, jer je u njoj pravde i osvete, sva je otrovana. Kada bismo to učinili – a doista bismo mogli, ništa nam ne stoji na putu! – kao da više ne bismo za sebe mogli reći da su ono na televiziji naše žene i djeca, da smo ono u masovnim grobnicama dalekoga slabijeg naroda, čiji su hramovi isti kao naši, zapravo mi, trulih poluraspadnutih tijela, iskljucalih očnih duplji, živo gledamo nepravedni svijet, koji nas nije dostojan. Kada bismo srušili tuđi, u pavet i draču obrasli hram, i kada bismo o klavirsku strunu objesili starog domara, tako da mu jezik ispadne iz usta, i da mu se djeca smiju, mi bismo prestali biti oni. A pritom se zajedničkom neprijatelju ne bismo dostojno osvetili.
Hram im ionako više ne treba, jer ih u našem gradu odavno nema. A ne treba im ni ludi domar! Ono što nikome ne treba nije vrijedno da se spali i ubije.
Pogotovo ako bismo mi pritom izgubili svoje nepoznate bližnje. Ako bismo izgubili bližnje u sebi.
Zatim jedne nedjelje dolazi čas velikog otkrića. Porodica je izašla u šetnju. Otac, sitan mužić, uskih bokova, brzih naklona, mila mladenačkog lica. U korak ga, uz nogu, prati sin njegov, lijepi dječak. Na vrhovima prstiju korača, poput balerine. Kao da bi mu cesta mogla tabane spržiti ako zagazi punim stopalom. Ispred njih, da ne čine gužvu za svečane nedjeljne promenade, majka, crnooka i bjeloputa žena, bogatih i teških vranih kosa, pod ruku vodi starijega sina. Visoka je, ali on za glavu od majke veći, u ramenima kao trojica njegovih vršnjaka, jak kao bik, korača sitno, kao da sa svakim korakom sve veći mu biva strah. Ona ga bodri, govori mu: pogledaj, sunce je, nedjelja i praznik! Govori: vidi ljude, smiju se, vidi mačku na prozoru, pere si lice. Pa mu pjeva pjesmice čije riječi ne razumijemo, jer su na jeziku onoga jačeg naroda koji, bez obzira na svečanu nedjelju, negdje u dalekim zemljama ubija žene i djecu slabijega naroda. Siluje, i u utrobama naših sestara i kćeri zameće plod svoga sjemena. A on, stariji sin, drhti i korača dalje.
I dok tako majka, velika bjeloputa žena, crnih očiju, usana kao u plesačice flamenka, a kosa teških, vranih, kao da je od njih negdje izliven tenk, sva je upravljena na starijeg sina i njegov bezmjerni maloumni strah, otac pazi da netko od nepoznatog svijeta među koji su se naselili slučajno ne ostane nepozdravljen. Nakloni se lijevo, pa se odmah zatim nakloni desno, pa pozdravlja one koji su im ostali za leđima. Smiješi se svakome jednako ponizno da, kad iz drugog pravca naiđu naš nadsvećenik sa svojim tajnikom, nekadašnjim šefom tajne službe, i kad tajnik nadsvećeniku u uho šapne: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, ovaj mu nervozno odgovara: najveće zlo je dobronamjerno!
I dok on to govori, naš otac mu se greškom još jednom uz pozdrav nakloni. Lijepi dječak to primjećuje, zabrinuto u molu pjevne: ali tata! Na to ga otac palcem i kažiprstom stegne za mišicu, na što dječak vrisnu, i utiša vrisak prije nego što mu napusti grlo. Nikad mu otac nije nanio takav bol. Dječak još uvijek ne zna zašto.
Zatim dolazi čas velikog otkrića. Što se te nedjelje dogodilo, je li sve počelo kada je tajnik nadsvećenikov za našeg oca rekao: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, jesu li bile ironične te njegove riječi, ili je, kao sveznajući šef tajne službe, obavljao svoju dužnost i nadsvećenika obavještavao kakav je tko od onih u gradu koje on ne poznaje? Ili je sve počelo kada mu je njegov šef ledenim glasom odvratio kako je najveće zlo dobronamjerno?
Ili je naprosto te nedjelje nastupilo vrijeme kada će svi koji su izašli na promenadu, kao i svi koji su ostali kod kuće, u isto vrijeme shvatiti da su taj mužić, njegova krasna velika žena s golemim maloumnim sinom koji se nikada neće osamostaliti, i s drugim sinom, lijepim do negledanja, ali nastranih kretnji i glasa, dio onoga naroda koji negdje vrlo daleko od nas, tamo preko velikih mora, uništava zemlju i živote naroda s kojim građani ovoga grada dijele bol?
U ponedjeljak lijepi je dječak došao pred školu, ali njih dvije, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora, nisu ga čekale tamo gdje su se uvijek nalazili. Nije ih bilo da uđu s njim u školu, da ne bude sam i negledan. Najprije se zabrinuo da im se nije što dogodilo. Da jednu nije pogazio tramvaj, a druga nije mogla bez nje. Onda je pomislio da im je netko rekao što se jučer događalo. Netko im je rekao da je nadsvećenik, prvi koji je na vezi s Bogom, za našega oca rekao da najveće zlo je dobronamjerno.
Naišle su minutu prije školskoga zvona, kada se kapije otvaraju i svi ulaze u školsku zgradu. Ozbiljne i najednom odrasle, išle su prema ulazu u zgradu. Htio ih je dozivati, ali je ostao bez glasa kada je najednom primijetio da su im trbusi kao u odraslih djevojaka. Rastu, jer u njima treba mjesta onome što će uskoro da se rodi. Budućnost je u ženskim trbusima. Zato vrijeme uvijek unaprijed teče, pomišljat će naš otac, nakon što mu ove slike budu prikazane. Dječak još uvijek ništa neće shvaćati. Osim što će ga uhvatiti jeza, pa će ostati bez glasa, kad ugleda njihove trbuhe.
Ali i dalje nešto ga je privlačilo, pokušao im je prići, probiti se kroz gužvu djece i nastavnika, koji su i dalje nastojali da im ostane nevidljiv. Prišao im je tako blizu da ih je obje mogao ščepati za ramena, upitati ih: što vam je, pa to sam ja?, ali lijepi dječak nije bio onaj koji ščepava, nije bio onaj koji viče ni koji pita ono što mu drugi već nisu rekli. Općenito, ništa on nije mogao učiniti, osim što je mogao prići.
Nisu njih dvije okretale od njega glavu. One su ga naprosto negledale. Lica su im bila ozbiljna, iznenada ostarjela. Oči su im bile pune užasa kakav se pojavi samo u očima onih koji dožive nešto strašno, nešto što nadilazi sva ljudska saznanja i maštu, i sad bi se trebalo živjeti s onim što se ne može ni znati, ni zamisliti. Dječak se zagledao u te oči u kojima njega više nije bilo, pa se pomicao lijevo i desno, pokušavao se nasmiješiti, možda se i kreveljio, to zapravo ne možemo do kraja ni znati, kao da se htio ogledati u zrcalu u kojem ga čudom nekim nema.
Što je to, upitao se lijepi dječak, ali nije bilo nikoga da mu odgovori.
Sjeo je, kao i obično, u klupu ispred njih dvije. Prvi je sat bila geometrija. Rastvorio je ispred sebe veliku bilježnicu bez crta. Bjelju od lica uplašenih žena. Bjelju od najbjeljeg bijelog brašna. Ravnalo, trokut, kutomjer i savršeno naoštrena olovka. Šestar.
Šestarom jedna od njih dvije mu je probila oko kada se osvrnuo da im, ipak, nešto kaže. Nije u redu da samo tako nestanemo jedni za druge, a da ne kažemo ništa. Ali u trenutku je, osjetivši kako mu se oko slijeva niz obraz, zauvijek zaboravio što im je htio reći. Drugim okom vidio je dvije nesretne i uplakane, maramama zabrađene žene, koje vape za osvetom proklinjući ubojice svojih sinova, i još je vidio kako iza suza na njihovim prašnjavim licima ostaju po dva čista traga.
Tim tragovima vode putevi do slobode.