SLOVOČUVAR
Pjesnik je pastir koji čuva slova, može se reći – brižni slovočuvar, raskriljeni je vaseljenski bukvar, a Riječ žarna sestra je njegova.
Što je travaru biljka ljekovita, pjesniku to je Slovo oboženo, iskra Logosa, s nebom zagrljeno, zanesen putnik od smisla do mita.
Slovo i Pjesnik nebeska su spona između duše i razumskih niti. Sreći u srcu kad Pjesma je sklona
proljeće lista katkad sred oluje, a Slovo cvjeta, jer htjelo bi biti Riječ što vedru Pjesmu oblikuje.
HIMNA KNJIZI
Družbenice vjerna, koja snopom žara razgoniš oblake, budiš jutro sneno, i umivaš rosom onog što te stvara, ti velikodušno otkrivaš skriverno.
Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo, a bez čitalaca, pustom vrtu slična, samo bi venula, kô slomljeno krilo ptice što, nesrećna, letu nije vična.
Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu, u našim rukama paperje si duše, praskozorje sreće, melem ljutom bolu.
Visoko se leti na tvojim krilima, snagom tvoje misli granice se ruše, svaki tren života s tobom smisla ima.
SUDBA ČOVJEKA U PJESMI POČIVA
Iz mišje rupe stih počesto vreba, a napolje bi on, ali kuda, kome? Da li svijetu pjesma jošte treba, da o nju misli oštre se i lome?
I da li srce u oklopu grudi, čeličnoj žici, krletki osame, ima plamena da osjećaj budi, dok pjesnik pita: ima l’ tu šta za me?
Ne gubi nadu, šapuću mu versi, sudba čovjeka u pjesmi počiva. Pjesniče, moraš biti to što jesi.
Jezik je pero, ruka srca treptaj, a stih koji se u toj rupi skriva, rado će vani, pa daj mu podsticaj.
Prethodni tekstovi
Tri soneta uz Svjetski dan knjige
SLOVOČUVAR
Pjesnik je pastir koji čuva slova,
može se reći – brižni slovočuvar,
raskriljeni je vaseljenski bukvar,
a Riječ žarna sestra je njegova.
Što je travaru biljka ljekovita,
pjesniku to je Slovo oboženo,
iskra Logosa, s nebom zagrljeno,
zanesen putnik od smisla do mita.
Slovo i Pjesnik nebeska su spona
između duše i razumskih niti.
Sreći u srcu kad Pjesma je sklona
proljeće lista katkad sred oluje,
a Slovo cvjeta, jer htjelo bi biti
Riječ što vedru Pjesmu oblikuje.
HIMNA KNJIZI
Družbenice vjerna, koja snopom žara
razgoniš oblake, budiš jutro sneno,
i umivaš rosom onog što te stvara,
ti velikodušno otkrivaš skriverno.
Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo,
a bez čitalaca, pustom vrtu slična,
samo bi venula, kô slomljeno krilo
ptice što, nesrećna, letu nije vična.
Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu,
u našim rukama paperje si duše,
praskozorje sreće, melem ljutom bolu.
Visoko se leti na tvojim krilima,
snagom tvoje misli granice se ruše,
svaki tren života s tobom smisla ima.
SUDBA ČOVJEKA U PJESMI POČIVA
Iz mišje rupe stih počesto vreba,
a napolje bi on, ali kuda, kome?
Da li svijetu pjesma jošte treba,
da o nju misli oštre se i lome?
I da li srce u oklopu grudi,
čeličnoj žici, krletki osame,
ima plamena da osjećaj budi,
dok pjesnik pita: ima l’ tu šta za me?
Ne gubi nadu, šapuću mu versi,
sudba čovjeka u pjesmi počiva.
Pjesniče, moraš biti to što jesi.
Jezik je pero, ruka srca treptaj,
a stih koji se u toj rupi skriva,
rado će vani, pa daj mu podsticaj.