Priznajem poraz, Adolfe, i prepuštam
ti narod na korištenje! Postupaj sa tom
bezličnom, izdajničkom masom kako
nađeš za shodno. Čudo je demokratija.
Bez ispaljenog metka, takoreći bez kapi
krvi, stekao si mandat da ubijaš pa sipaš
bombe svijetom, trudbenički, kao da siješ
pšenicu. Crnokošuljaši svih boja trgaju
u noćnim racijama djecu od sna i deportuju
u pidžamama.
Nemam pritužbi na tvoju pobjedu, Adolfe,
ali loš sam gubitnik i posvunoć okrećem
se u krevetu kao ovca na ražnju. Rijetko
šta sanjam a tada, kad sanjam, ugledam
džinovsku pticu koja je upravo snijela
bunker i sad krešti na grani ozlojeđeno
kao da nije stigla ostvariti sve što je za taj
dan naumila. U bunkeru na stolu, bočica
cijanida i napunjen pištolj. Uđi, Milorade,
posluži se!
AMERIKA
Nisam je nikad nešto volio,
ali mi nije ni mrska bila.
Tu neodlučnost pripisujem
udaljenosti i okeanu koji sapire,
razgoni i razvodnjava sve:
i cvijeće i smeće. Sad se približila.
Kao kroz povećalo gledam je
kroz žicu konclogora Gaza
i vidim očima izbezumljene djece
koja ništa ne znaju a sve razumiju.
RAZLAZ
Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer
među zvijerima nego kostim sred sivih
kostima nadnešenih, kao nad šahovskom
partijom, nad kamarom prerano rođenih beba
što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput
rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom
vodom.
Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme,
groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!
Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore
slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla
a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje
riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i
glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući
sudar na ledu.
Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena
pobune i otpora i ker će opet s kerom spavati.
Tri pjesme
PRIMOPREDAJA VLASTI
Priznajem poraz, Adolfe, i prepuštam
ti narod na korištenje! Postupaj sa tom
bezličnom, izdajničkom masom kako
nađeš za shodno. Čudo je demokratija.
Bez ispaljenog metka, takoreći bez kapi
krvi, stekao si mandat da ubijaš pa sipaš
bombe svijetom, trudbenički, kao da siješ
pšenicu. Crnokošuljaši svih boja trgaju
u noćnim racijama djecu od sna i deportuju
u pidžamama.
Nemam pritužbi na tvoju pobjedu, Adolfe,
ali loš sam gubitnik i posvunoć okrećem
se u krevetu kao ovca na ražnju. Rijetko
šta sanjam a tada, kad sanjam, ugledam
džinovsku pticu koja je upravo snijela
bunker i sad krešti na grani ozlojeđeno
kao da nije stigla ostvariti sve što je za taj
dan naumila. U bunkeru na stolu, bočica
cijanida i napunjen pištolj. Uđi, Milorade,
posluži se!
AMERIKA
Nisam je nikad nešto volio,
ali mi nije ni mrska bila.
Tu neodlučnost pripisujem
udaljenosti i okeanu koji sapire,
razgoni i razvodnjava sve:
i cvijeće i smeće. Sad se približila.
Kao kroz povećalo gledam je
kroz žicu konclogora Gaza
i vidim očima izbezumljene djece
koja ništa ne znaju a sve razumiju.
RAZLAZ
Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer
među zvijerima nego kostim sred sivih
kostima nadnešenih, kao nad šahovskom
partijom, nad kamarom prerano rođenih beba
što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput
rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom
vodom.
Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme,
groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!
Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore
slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla
a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje
riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i
glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući
sudar na ledu.
Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena
pobune i otpora i ker će opet s kerom spavati.