Učiteljica je posakrivala prvačiće
i sama na vratima dočekala
masovnog ubojicu.
Nikog nema ovdje,
svi su na gimnastici!
Nije sumnjao.
Pucao je u bijelu bluzu
I izašao.
Klekla je na trenutak pored klupe
kao da traži u krvi izgubljeni
mliječni zubić.
Svetac je onaj kojem se vjeruje
Na riječ.
Onaj je svetac koji u priči o
Vuku i sedam jarića kroz igru
Ušutka sve plakare.
Crni dud
Zovu me Dud al nisam lud i budala
ko trešnja procvjetala
što na nju pao je snijeg.
Eno grane joj pogurene
pale na iznurene košnice.
Ja toplije dane strpljivo čekam
ko mudri beg bolju cijenu pšenice.
Neće biti najdražeg voća u sudu
al’ zato blago meni, Dudu!
Pa ti me sad odsijeci!
Moj bijeli brat će svo ljeto
listom častiti svilene bube
a ja ću padati na šoferšajbe
i maloj djeci plaviti zube…
Dubak
Sa udaljene poljanske željezničke stanice
otac je sa električarem prvi televizor
u selo donio. U Ambasador deki, na motki,
pažljivo kao iz kladionice listić.
Od tog dana kuća je svaku veče
bila puna svijeta i smijeha.
Veliki su se zbijali na kauče,
mali pod kuhinjskim stolom.
Mati je za goste kavu pekla
u srednjim šerpicama.
Za djecu suve kuvala šljive.
Bila sam beba i imala sam
rezervirano mjesto u kinu:
stajala sam u dupku.
Kao početak selotejpa
tražim ponekad novu sličicu
u kolutu zamagljenih uspomena.
To čega mislim da se sjećam,
samo su mi pričali.
Ali srce valjda pamti najsretnije dane
i ta sreća me, kao dubak, i sad održava
na nogama.
Tri pjesme
Svetac
Učiteljica je posakrivala prvačiće
i sama na vratima dočekala
masovnog ubojicu.
Nikog nema ovdje,
svi su na gimnastici!
Nije sumnjao.
Pucao je u bijelu bluzu
I izašao.
Klekla je na trenutak pored klupe
kao da traži u krvi izgubljeni
mliječni zubić.
Svetac je onaj kojem se vjeruje
Na riječ.
Onaj je svetac koji u priči o
Vuku i sedam jarića kroz igru
Ušutka sve plakare.
Crni dud
Zovu me Dud al nisam lud i budala
ko trešnja procvjetala
što na nju pao je snijeg.
Eno grane joj pogurene
pale na iznurene košnice.
Ja toplije dane strpljivo čekam
ko mudri beg bolju cijenu pšenice.
Neće biti najdražeg voća u sudu
al’ zato blago meni, Dudu!
Pa ti me sad odsijeci!
Moj bijeli brat će svo ljeto
listom častiti svilene bube
a ja ću padati na šoferšajbe
i maloj djeci plaviti zube…
Dubak
Sa udaljene poljanske željezničke stanice
otac je sa električarem prvi televizor
u selo donio. U Ambasador deki, na motki,
pažljivo kao iz kladionice listić.
Od tog dana kuća je svaku veče
bila puna svijeta i smijeha.
Veliki su se zbijali na kauče,
mali pod kuhinjskim stolom.
Mati je za goste kavu pekla
u srednjim šerpicama.
Za djecu suve kuvala šljive.
Bila sam beba i imala sam
rezervirano mjesto u kinu:
stajala sam u dupku.
Kao početak selotejpa
tražim ponekad novu sličicu
u kolutu zamagljenih uspomena.
To čega mislim da se sjećam,
samo su mi pričali.
Ali srce valjda pamti najsretnije dane
i ta sreća me, kao dubak, i sad održava
na nogama.