Ležala je u bolničkom krevetu i čekala da umre. Oni koji su joj bili najbliži, oni koje je voljela i koji su voljeli nju, izmjenjivali su se kraj uzglavlja šapućući riječi sapete strahom, prožete ljubavlju i nježnošću. Riječi naoko svakodnevne, neprikladne, riječi što su se sudarale sa zidovima bolničke sobe i samo na trenutke dopirale do njene drogirane svijesti. Proživjela je trideset i sedam godina u ovome svijetu, završila škole i fakultet, voljela, rodila kćer i radila posao u kojem je uživala. A sada je ležala pod hladnim neonskim svjetlom, osluškujući kako se svijet i dalje kreće, kao kazaljka na bolničkom satu, kao sjena kazaljke, kao vrijeme.
Jednog siječanjskog jutra, dok su vani lepršale sitne snježne pahulje, doktor joj je Brozović rekao kako pomoći više nema. Povećao je dozu morfija i šapnuo na uho kako je došlo vrijeme da se oprosti od voljenih, da se oprosti od svijeta.
Nositi smrt u sebi, a smijati se jutru, šali ili smijeha radi – to je čovjek. Intuicija po kojoj je svemir odraz naše svijesti a sveopća je povijest u svakom čovjeku te nestaje njegovom smrću, odjednom je ispunjavala svaki lucidan trenutak. Ljudska svijest klizi kroz život dodirujući sne kao voda dno čamca. Smrt putuje kroz tminu utroba uzavrelim krvotokom, diše u nama i svakim smo joj dahom bliži.
Razmišljala je o svemu što ostavlja neostvareno i neizrečeno, pokušavala zamisliti odsustvo bola i tišinu, a na trenutke je tražeći u sebi znakove smrti što se približava, proklinjala gene i nasumičnost nestanka.
Nestalo je nade, doktori su digli ruke, i sve što joj je preostalo bili su ljudi koje je voljela i koji su s njom dijelili posljednje dane, uzdahe i riječi što su pronalazile put kroz stupor izazvan snažnim dozama morfija. Doktor Brozović obavijestio je obitelj kako ga je pobijedila smrt. Preostalo je samo da čekaju kada će zašumjeti valovi Stiksa, a težina će joj novčića po posljednji put sklopiti oči.
Gledala je svoje voljene osjećajući kako uzdah po uzdah, zrnce po zrnce, atom za atomom njeno biće šušteći klizi niz usko grlo klepsidre tamo gdje svjetlo više ne dopire. Sjetila se Epikurovih riječi: “Dok postojim, smrti nema. A kad dođe, mene više neće biti.”
U trenutku kada je umrla uz nju su bili mama, muž i sestra. Često su kasnije pričali kako se odjednom uspravila u krevetu, nasmiješila se, nježno ih pogledala i šapnula: “Tko zna što je u ovome dobro?”. Zatim se naslonila na znojem promočene jastuke, uzdahnula i zatvorila oči.
Želim vjerovati kako je u nevidljivom trenutku rasprsnuća svijesti začula smijeh onih koje voli.
Tko zna što je u ovome dobro?
Ležala je u bolničkom krevetu i čekala da umre. Oni koji su joj bili najbliži, oni koje je voljela i koji su voljeli nju, izmjenjivali su se kraj uzglavlja šapućući riječi sapete strahom, prožete ljubavlju i nježnošću. Riječi naoko svakodnevne, neprikladne, riječi što su se sudarale sa zidovima bolničke sobe i samo na trenutke dopirale do njene drogirane svijesti. Proživjela je trideset i sedam godina u ovome svijetu, završila škole i fakultet, voljela, rodila kćer i radila posao u kojem je uživala. A sada je ležala pod hladnim neonskim svjetlom, osluškujući kako se svijet i dalje kreće, kao kazaljka na bolničkom satu, kao sjena kazaljke, kao vrijeme.
Jednog siječanjskog jutra, dok su vani lepršale sitne snježne pahulje, doktor joj je Brozović rekao kako pomoći više nema. Povećao je dozu morfija i šapnuo na uho kako je došlo vrijeme da se oprosti od voljenih, da se oprosti od svijeta.
Nositi smrt u sebi, a smijati se jutru, šali ili smijeha radi – to je čovjek. Intuicija po kojoj je svemir odraz naše svijesti a sveopća je povijest u svakom čovjeku te nestaje njegovom smrću, odjednom je ispunjavala svaki lucidan trenutak. Ljudska svijest klizi kroz život dodirujući sne kao voda dno čamca. Smrt putuje kroz tminu utroba uzavrelim krvotokom, diše u nama i svakim smo joj dahom bliži.
Razmišljala je o svemu što ostavlja neostvareno i neizrečeno, pokušavala zamisliti odsustvo bola i tišinu, a na trenutke je tražeći u sebi znakove smrti što se približava, proklinjala gene i nasumičnost nestanka.
Nestalo je nade, doktori su digli ruke, i sve što joj je preostalo bili su ljudi koje je voljela i koji su s njom dijelili posljednje dane, uzdahe i riječi što su pronalazile put kroz stupor izazvan snažnim dozama morfija. Doktor Brozović obavijestio je obitelj kako ga je pobijedila smrt. Preostalo je samo da čekaju kada će zašumjeti valovi Stiksa, a težina će joj novčića po posljednji put sklopiti oči.
Gledala je svoje voljene osjećajući kako uzdah po uzdah, zrnce po zrnce, atom za atomom njeno biće šušteći klizi niz usko grlo klepsidre tamo gdje svjetlo više ne dopire. Sjetila se Epikurovih riječi: “Dok postojim, smrti nema. A kad dođe, mene više neće biti.”
U trenutku kada je umrla uz nju su bili mama, muž i sestra. Često su kasnije pričali kako se odjednom uspravila u krevetu, nasmiješila se, nježno ih pogledala i šapnula: “Tko zna što je u ovome dobro?”. Zatim se naslonila na znojem promočene jastuke, uzdahnula i zatvorila oči.
Želim vjerovati kako je u nevidljivom trenutku rasprsnuća svijesti začula smijeh onih koje voli.