Kineski dnevnik (3)

(6.-20. listopad 1980.)

_____________________________________

14. listopada

Dok se vozimo prema željezničkoj postaji, primjećujem da su sva ulična svjetla već pogašena. Ulice nisu još tako žive. Karakteristična slika na svakom koraku: ljudi u trku gimnasticiraju, neki to čine ispred ulaza svojih zgrada, na trotoaru, u manjim skupinama.

S nama je i Lu. Pozdravljajući se, kaže mi: Do viđenja na Baščaršiji! Kroz prozor vagona Dragomir Popnovakov mu predaje flašu šljivovice da popije koji gutljaj. On je zadržava. U našem vagonu već su svi naši koferi. Cijeli jedan kupe zauzeli su stranci. Svi, izgleda, kao i mi, putuju u Hangzhou. Naši domaćini časte nas čajem i palačinkama s mesom, nekim kolačima. Krnjević, Stardelov, Pavček i ja razgovaramo o nekim bh. piscima. Naši domaćini već kunjaju na svojim sjedištima. Malo kasnije, budni smo samo Pavček i ja.

Promatram krajolike obasjane suncem. Nebo je čisto, bez ijednog oblačka. Svugdje ista slika brižljiva odnosa prema zemlji koja sve daje. Slabo sam spavao, kao i većina mojih prijatelja, ali ne osjećam umor. Razmišljam o kineskom gostoprimstvu na koje smo ovih dana nailazili. U Shanghaiu je bilo najizrazitije. Dobili smo i fotografije o našem boravku tamo.

Po sunčanom danu, nešto toplijem od jučerašnjeg, dolazimo u Hangzhou. Na peronu nas dočekuje 75. godišnji predsjednik njihova Saveza pisaca, Huan Jen, i 24. godišnji tajnik Chen Chienchoin. Vozimo se u park pored jezera. U parku je mnogo djece iz vrtića s odgojiteljicama. U glas nas pozdravljaju četverogodišnji Kinezi i mašu nam svojim ručicama.

Šećući, i dalje nailazimo na djecu svih uzrasta. Izletnici s čuturicama i školskim torbicama na ramenima. Jedna djevojčica govori „helou“, dječačić mi maše rukom. Onda se oboje slatko smiju i priključuju se koloni dječačića i djevojčica koja prolazi kraj mene.

Stojimo na mostiću i promatramo crvene ribice u vodi. Ima i velikih, bacamo im hranu. Iskaču iz mutne jezerske vode da bi pojele mrvice na površini.

Neprestano susrećemo strance, Amerikakci i Japanci zajedno u grupama.

Vozimo se brodicom do otočića na jezeru. U vožnji pijemo čaj. Huang Yen nam kaže da je ovo grad velikih kineskih pisaca. Ovdje je rođen i Mao Dun. Gledamo tri pagode na vodi. Kad je mjesečina kroz njih se voda prelama u nekoliko slika.

Silazimo na otočić. Usred njega je još jedan manji, na čijoj površini ima dosta lotosa kojeg ovdje nazivaju „usnuli lotos“. Procvao je.

Na svakom mjestu Kinezi se fotografiraju. Voda je mutna. Razmišljam o našim vodama i našoj prirodi.

Ulazimo s Huang Yenom u jedan paviljon, gdje nas poslužuju kompotom od lotosovog cvjetnog praha. Žitak je, topao, vrlo prijatan. Paviljon je od stakla i drveta, on je za odmor, ali i prodaju suvenira.

Promatramo planine kojima je okruženo jezero, krećemo dalje. Na susjednom paviljonu, kraj ulaza, na zidu, ispisana je jedna Maova revolucionarna pjesma. Saznajemo, šećući, da je naš domaćin bio vojnik, penzioniran je kao general-major.

Vraćamo se brodicom na kopno, zatim kombibusom odlazimo u hotel na ručak. Prvo sjedimo nekoliko minuta u salonu, gdje nas opet časte čajem i gdje nam domaćin uručuje svoje knjige. Za ručkom, u restoranu, saznajemo da je Pi, koji nas ispred Saveza neprestano prati na putovanju, rođen u Huangzhou.

Atmosfera je doista srdačna, domaćin veoma raspoložen, reagira zvonkim smijehom na svaku našu pošalicu. Svaku čašu ispija do dna. Sve se odvija spontano, bez službenih govorancija. Podijeljeni smo opet na dva stola. Zdravicu drži Popnovakov. Veoma poetično, kratko.

Poslije ručka vraćamo se u salon na kratak odmor. Neki sklapaju oči. Dazhou mi kaže da ćemo kroz nekoliko minuta posjetiti hram star 1600 godina. Zove se „Lin Jin“ („Sklonište Božje duše“). Hram je budistički. Izgrađen je u četvrtom stoljeću.

Mnogo je svijeta oko hrama, stranaca najviše. Čujem i njemački jezik. Prolazimo kraj stijena u kojima je uklesanih 300 skulptura Bude. Predsjednik kaže da im ostavimo Krnjevića, kao Budu. Na jednom je kiosku poster Bate Živojinovića, njegove supruge i još jednog muškarca.

Ulazimo u prvi paviljon, zaustavljamo se kraj oltara ispred kojeg gore svijeće i štapići, čiji je miris snažan. Dvije žene s upaljenim štapićima prvo se klanjaju Budi, kleknuvši na posebno označeni krug, zatim štapiće stavljaju u vazu. Krnjević kaže da su to prave žene jer se klanjaju muškarčini. U drugom paviljonu je skulptura Bude visine 30 metara. Oko nje su skulpture njegovih čuvara, također pozlaćene. Tu je i jedan monah. Prilazimo oltaru s druge strane. Tu je boginja (jedina u budizmu), u reljefu, okružena figurama pet stotina svojih učenika. Stoji na glavi ribe. Ona je boginja materinstva. U gužvi stranaca i Kineza ovdje su dva monaha.

Vraćamo se svojim automobilima i odlazimo u spomen-muzej Iu Fia, generala i domoljuba, iz dinastije Sun. Bio je i pjesnik. “Neka nam se vrate okupirana zemlja i rijeke“, ispisane su njegove riječi na ploči iznad njegova kipa. U to vrijeme okupatori su bili sjeverna plemena. General je s mačem, u ljubičastoj vojničkoj odori, ukrašenoj zlatnim simbolima. Ubili su ga njegova žena i jedan činovnik. Žena ga je, u stvari, izdala. Idemo prema njegovoj grobnici. Zapažamo figuru žene i muškarca u klečećem stavu u željeznoj ogradi. To su figure generalove žene i činovnika, osuđene da vječno kleče.

Vraćamo se u kombibus. Pjevamo makedonske pjesme prvi put otkako smo u Kini. Vozimo se ulicama grada prema prodavaonici, gdje ćemo pola sata biti samo kupci. S nama je neprestano i predsjednik Saveza. Nakon što smo otpjevali dvije-tri pjesme, plješću nam.

Završili smo s kupnjom, vozimo se kombibusom prema aerodromu. Tajnik Saveza u Hangzhou s mladićem koji je s nama bio na ručku pjevaju melodiju iz filma „Diverzanti“ Hajrudina Šibe Krvavca, koji se odavno prikazuje u Kini. Vrlo je popularan u ovoj zemlji, kao i njegov glavni glumac, Bata Živojinović.

Predajemo kofere, dugo sjedimo u čekaonici, gdje nam donose čaj. Dva puta smo pogrešno čuli poziv i dva puta se opraštali od simpatičnog starca, predsjednika Saveza i general-majora u mirovini. Nije htio da nas napusti sve dok nismo sjeli u avion.

Letimo za Peking. Čudno, osjećam se kao da putujem doma, a ne u Peking. To je valjda zato što je povratak u Jugoslaviju sve bliži, iz Pekinga ćemo na to putovanje i poći. Uskoro.

15. listopada

Probudio sam se s osjećanjem kao da sam se nekog teškog tereta konačno oslobodio. Odmoran sam. Doručkujem s apetitom. Dragomir, Joža i ja odlazimo u trgovinu, jer naš današnji prvi sastanak s domaćinima je tek u 11,00 sati. Primijetili su i domaćini da smo umorni i dali su nam nekoliko sati više za odmor. Dosadašnji programi bili su doista gusti, svi smo pomalo klonuli. Osjećam izvjesnu dozu zasićenosti, radoznalost popušta, čula više ne reagiraju na svaku novinu.

Ulica Vječnog mira (Tiananmen) nešto je življa nego onog dana kad smo doputovali u Peking. Mnogo je vojnih džipova. Svuda raznobojne zastavice.

Dok se s Jožom vraćam iz prodavaonice, bilježim svakodnevne prizore na ovoj pekinškoj ulici. Vrijeme brzo prolazi. Krećemo u Ljetni dvorac točno u 11,00 kako je i dogovoreno. Vozimo se dugo, promet je gust. Dok čekamo da obiđemo jedan kamion, promatramo ispred nas prvi sudar jednog džipa i kamiona s robom otkako smo u Kini. Kako se ovdje vozi, trebalo bi ih biti daleko više.

U Ljetnom dvorcu, ispred ulaznog paviljona, tek što smo izašli iz automobila, prisustvujemo veoma živoj svađi. U njoj sudjeluju dvije žene. Koliko mogu shvatiti, napadnut je fotograf, kojih je ovdje mnogo. Vjerojatno je nekome uzeo više novca nego što je cijena fotografiranja. Brzo prestaju, udaljavajući se jedni od drugih.

Dvorac je građen od nekoliko paviljona, na velikoj površini. Bilo bi potrebno, kažu nam naši domaćini, puna tri dana da bismo ga detaljnije razgledali. Nemam takvih ambicija. Već sam osjetio veličinu građevina, moć cara što ih je gradio. Mnogo je svijeta. Djeca, starci, mladići, djevojke, stranci. Kinezi se tu i odmaraju: neprestano nailazimo na prizore kada jedu, obično neki kolač ili jabuku. Jedan starac, sa štapom, dugom, a rijetkom, hošiminovskom bradom, pojavljuje se preda mnom na više mjesta, kao priviđenje. Uvijek mi se škrto smješka, jer sam mu pri prvom susreta mahnuo rukom.

Ručamo u jednom restoranu u Dvorcu, prvi put za jednim okruglim stolom. Neću ovoga puta imati problema sa svojim prevoditeljem na francuski, jer će Dazhou biti prevoditelj za sve. Ručak nam je priredio Feng Mu, dopredsjednik svekineskog Saveza. On nas nakon ručka napušta, žuri na neki sastanak. U šetnji opet se susrećem s onim starcem. (Ma, doista, susrećem li se to stalno samo s priviđenjem?) U vrtu vrtova nekoliko minuta sjedimo kraj jezerca. Dok Gao traži taksiste, promatram pred ulazom u Dvorac kako se fotografiraju dva mladića i dvije djevojke. Jedan od mladića pokušava staviti ruku na rame svoje djevojke, ona je skida. Njezina prijateljica, iza njezinih leđa, uzima ruku mladića i polako je stavlja na njezino bedro. Opet odbija. Mladić, potom, kao slučajno, pokušava da je zagrli, i to odbija.

Vozimo se prema hotelu, već je 16.00 sati. Opet smo na ulici Vječnoga mira (Tiananmen), iskićena zastavama. Dragomir mi kaže da je čuo da je u Pekingu francuski predsjednik Giscar d’Estaing. Na kopljima širokog bulevara ispred mauzoleja Mao Zedunga vijore se kineska i francuska zastava.

Odmarat ćemo se u svojim sobama do 18,00 sati, a potom ćemo u kazalište. U sobi uključujem televizor. Kaubojski film.

16. listopada

Spavao sam do 7,00 sati. Za doručkom razmišljam o današnjem programu. Pomalo sam uzbuđen: odmah poslije doručka krećemo prema Kineskom zidu. Udaljen je 75 km od Pekinga.

Vozimo se svi zajedno, kombibusom. Ulice su žive, pravi kaos. Nikad izaći iz grada. S nama su Pi, Dazhou, Vang i Fen. Oblačno je i maglovito. Nije mi jasno otkud u Pekingu magla. Ona nas prati na cijelom putu. Nije gusta, ali je svuda prisutna.

U kombibusu je gajba piva i sokova. Paketi suhe hrane. Cijelim putem Vuk vodi glavnu riječ. Njegov humor je jedak, u suštini, bezazlen. Svi smo dobroga raspoloženja, premda su na našim i na licima naših domaćina tragovi umora.

Dugo stojimo pred jednom rampom u koloni vozila. Izlazimo na kratko da prošećemo oko našega kombibusa. Neki već oblače džempere, savladali smo nekoliko uspona, već smo na planini. Zid smo na nekoliko mjesta već vidjeli, i s lijeve i s desne strane našega vozila. Ono je izvanredno svladalo sve uzvišice. Zid se opet čas pojavljuje, čas gubi. Kako se penjemo, magle je manje, na najvišoj točci izgleda da će biti i sunca.

Ulazimo na plato, gdje je mnogo vozila i ljudi. Konačno smo stigli pred veliki Kineski zid. Točno je 15 do jedanaest. Dazhou kaže da na Zidu ostajemo do 12,00, potom ćemo se svi okupiti na parkiralištu, kraj našega vozila.

Svi smo se rastrčali i brzo izgubili u koloni turista, Kineza i stranaca, koja se penje i spušta. Prva fotografija za uspomenu. Penjući se prema kuli, kod koje se svi zaustavljaju i od koje se svi vraćaju i spuštaju, neprestano mi se po glavi motaju podaci koje su nam Dazhou i Gao priopćili još u kombibusu. Zid je dug 6.350 km. ili 12.700 lia. Sagrađen je prije 2.100 godina, kao zaštita od sjevernih susjeda. Priča se da su američki kozmonauti jedino njega vidjeli s Mjeseca na Zemlji.

Uspon je u početku blag, onda sve oštriji. Pavček i ja napredujemo najbolje. Dok se penjem, sve jače osjećam kako moje tijelo želi nazad. Zastajem i promatram turiste koji se vraćaju od kule i primjećujem da se spuštaju isto tako teško kao što su se i uspinjali. Susrećem nekoliko mladih kineskih slikara i pokatkad zastajem kraj njihovih štafelaja. Pavček me fotografira više puta, onda i ja njega. Obišli smo Jožu, koji se uspinje sve sporije. Pogledima prelijećemo prostor po kojem Zid vijuga. Planine su oštre, sunce ih na trenutak obasja, onda se izgubi. Zid se po njima prostire poput zmije. Posljednji metri do kule su najteži, pred njom je uspon i najoštriji. Trenutak odmaramo, onda opet bacamo pogled planinama po kojima Zid krivuda. Jednostavno je nezamisliv način na koji je građen. Kad se zaustavimo na platou ispred kule, vjerojatno će vidik biti još veličanstveniji.

Konačno, stižemo do cilja. Od te kule dalje se ne ide, jer Zid nije renoviran. Pogled je doista jedinstven. Misao zastaje, kao i dah od umora.

Vraćajući se, susrećemo Dazhoua, Asanovića i Popnovakova. Stoje na pola puta do kule. Silazimo do kioska na parkiralištu i kupujemo suvenire. Ćaskamo dugo iščekujući prijatelje. Prohladno je, turista je sve više. Kad se odozdo pogleda, krivudava staza Zida, po kojoj su se razmislili turisti, zaključi se da je premalo vozila na parkiralištu za sve njih. Kao da su mnogi došli pješke, tako mi se čini.

Vozimo se istim putem prema grobnicama dinastije Ming (1.368. – 1.644.) još 20 km. Put mi se čini dužim nego onaj od Pekinga do Kineskog zida. U jednom restoranu pred obilazak grobnice Shang Yuchuna, koja je jedina od njih ukupno 13 na cijelom kompleksu grada dinastije Ming, restaurirana, ručamo, prepričavajući viceve o Crnogorcima i Bosancima, koji se našim domaćinima, u prijevodu Dazhoua, veoma dopadaju. Smiju se slatko. Pi u jednom momentu kaže da svi članovi naše delegacije imaju visoka čela, osim jednoga, Vuka, što je za Kineze znak sreće. Mi mu odgovaramo da za nas visoko čelo označava stupanj inteligencije, a Pi se na to sav topi od smijeha i nikako da se uozbilji.

Obilazimo restaurirani kompleks grada ispred grobnice Shang Yuchuna. U dva paviljona izloženi su razni predmeti, nađeni u grobnici. Kruna carice i cara, njihovi kućanski predmeti, oružje, novac, pribor za jelo, štapići i kašika, sve od zlata. Penjemo se prema paviljonu odakle ćemo se spustiti u grobnicu. Turista je ovdje mnogo. Silazimo dugo, niz stepenice, koje nas sve dublje vode u zemlju. Napokon, pogled na glavnu aulu grobnice, u kojoj je nekoliko carevih prijestolja od kamena. Aula ima troja vrata koja su otvorena. Otvaraju se automatski, ali se još ne zna kako funkcionira njihov mehanizam.

Ulazimo u aulu u kojoj su u drvenim sanducima obložene grobnice s kostima careve obitelji, zatim zavirujemo u desnu aulu, koja je pusta, a u kojoj su pronađeni svi vrijedni predmeti. Zrak je zasićen, što se duže boravi u aulama sve je teže disati. Vraćamo se nazad i pri izlazu iz grobnice Dazhou mi čita natpis na kojem su podaci o njoj. Građena je punih šest godina. Car je za sve to vrijeme bio živ i zdrav, živio je nakon što je njegova grobnica sagrađena još 30 godina. U njezinu izgradnju utrošeno je 8 milijuna liana, otprilike, u našoj mjeri za težinu, oko 250.000 kg. srebra. Otkopavanje grobnice otpočelo je 1956. u svibnju, završeno je u lipnju 1958. Kompleks je ogroman, nevjerojatnih dimenzija.

Vraćajući se u Peking, jedno vrijeme opet pričamo viceve, onda se svi prepuštamo dremuckanju. Probudio sam se, zapravo, samo sam otvorio oči, jer to nije bio san, već bježanje od prizora stvarnosti, tek u Pekingu, na jednoj od njegovih ulica siromašnijeg dijela grada. Prvo što sam pomislio: Bili smo na mjestima moći carstva jedne zemlje, gdje smo sada u toj istoj zemlji?

17. listopada

Sunčan, prohladan dan, s malo vjetra. U jedanaest sati odlazimo kod našeg veleposlanika Ostojića. Nakon doručka, razišli smo se svatko na svoju stranu. Gotovo pola sata šetao sam ulicom Vječnog mira s Alijem Jasićijem i Dragomirom Popnovakovim. Potom smo detaljno razgledali Free shop u hotelu. Ima divnih predmeta, ali svi su skupi. Dazhou nam je u jednoj prigodi rekao da je do prije dvije godine ovdje sve bilo vrlo jeftino. Onda su počeli dolaziti Japanci i Amerikanci. Kupovali su sve i odnosili u svoje zemlje, tamo preprodavali po novoj cijeni. Tako su otplaćivali troškove svojih putovanja i osiguravali novac za nova putovanja. Kinezi su sve to primijetili, zato su digli cijene svemu.

Sjedili smo neko vrijeme u baru i čekali deset sati, kada u njemu započinje rad, samo da bismo popili čaj. Konobari ne prilaze stolovima, treba otići do šanka sam, naručiti, platiti i vratiti se s naručenim sam za svoj stol.

Do Muzeja revolucije išli smo pješke. Ta je zgrada u blizini hotela „Peking“, od čijih temelja hvata strah. Kad se u nju uđe i suoči s ogromnim prostorom, čovjek se pita: čemu sve to, moglo je sve i mnogo skromnije. Razgledamo dva odjeljenja: spomen-muzej Chuen Laia i odjeljenja koja prate razvoj kineskog društva od prvobitne zajednice do narodne revolucije i postrevolucionarne izgradnje. Jedno zapažanje: kineski ukus, u svim oblastima života, a posebno u umjetnosti, kao da se nije uopće mijenjao, ostaje gotovo na istoj razini otkako kineski narod postoji.

Vraćajući se u hotel, primjećujemo na visinama mnogo zmajeva, balona, stonoga od papira.

Oko 19,00 sati odlazimo u naše veleposlanstvo na večeru, koju za nas i kineske dužnosnike Saveza pisaca priređuje veleposlanik Mirko Ostojić. Na njegovu zdravicu (o nama, političkoj situaciji u svijetu, sukobu Irak-Iran) uzvraća dopredsjednik Cheng Huangmei. On je kratak (bio je u Jugoslaviji, dobro je primljen, od nas će dosta toga naučiti). Večeri prisustvuje i zamjenik ministra za kulturu, Yen Chun Chan, pisac Chou Fialan (bio je ove godine u Strugi), Fen Mu, Fin Lin, jedan od mlađih pisaca, bivši službenik kineskog veleposlanstva u Beogradu, i dr. Nakon oproštaja s kineskim domaćinima, ostajemo sami s veleposlanikom Ostojićem i njegovom suprugom i veleposlanikovim savjetnikom, Glišićem.

Vraćamo se u hotel iza 22,00 sata. U sobi pokušavam zabilježiti sve što sam danas doživio, činim to šturo, s nekoliko rečenica. U moju i Pavčekovu sobu ulazi Vuk i poziva nas na pivo. Uspio je da se kao tajnik našega Saveza književnika dogovori s domaćinima o potpisivanju protokola i programu suradnje za naredne dvije godine. Vuk, dakle, ima i nešto od diplomatske vještine. Mi smo prva delegacija koja će takav dokument službeno potpisati, nakon one, poratne, koju je predvodio ondašnji predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, Ivo Andrić. A u posljednje četiri godine, mi smo prva delegacija pisaca iz jedne strane zemlje primljena na visokom nivou, uz sve počasti.

U baru zatičemo Jožu i Alija. Ćaskamo o svemu. Joža kaže da od mene i Dragomira očekuje romane, jer stalno nešto zapisujemo.

18. listopada

Danas nas očekuje naporan dan. U deset sati imamo prijem kod Van Yen Chuna, tajnika u CK KP Kine, zadužena za pitanja kulture. U 15,00 sati razgovarat ćemo s kineskim piscima. Problem je u tome što naši domaćini žele da svi članovi naše delegacije govore, a mi se plašimo naših monologa. Slušat će nas, kako su nam najavili, oko stotinu njihovih pisaca. Navečer, u 19,00 idemo na baletnu predstavu „Svileni put s kišom svijeća“.

Prisjećam se sinoćnjeg ćaskanja u baru. U stvari, provjeravam Jožin uzgredni komentar moga i Popnovakovog bilješkarenja svega što doživljavamo. Ima li u ovom dnevniku bilo kakvih sadržaja za neko prozno djelo, a kamo li za roman? Da su naši domaćini kineski pisci u susretima otvoreniji, možda bih od njih o ovoj zemlji i njezinoj stvarnosti saznao i više. Ali, ne možemo tražiti od njih da budu kao mi. Oni imaju svoj stil u svemu. Moramo ga prihvatiti takvim kakav jest.

Dugo sam ovih dana odgonetao zašto Kinezi neprestano traže od nas da govorimo, dok oni šute. Kažu da doista žele da od nas uče, treba im vjerovati. Čini mi se da je to ipak zato što su još nesigurni. Kao da tek staju na svoje noge nakon neke teške bolesti koje se pomalo i stide. Često ih uspoređujem s rekonvelescentima koji su dugo proveli ležeći u krevetu. Sada su ustali, izašli na čist zrak, ali još ne mogu hodati sigurnim korakom. A kad jednoga dana slobodno i sigurno prohodaju, što li će biti tada, to se još ne zna.

Dok Ali i ja sjedimo u holu hotela i čekamo da pođemo kod tajnika koji je zadužen za kulturu, prosvjetu i tisak, dolazi Dazhou i kaže mi da je Van Yen Chun plivao s Mao Zedungom na rijeci Yangceng Yang. To je bilo prije kulturne revolucije. Gestu vođe mnogi su tada slijedili.

Srdačan pozdrav u holu. Nasmijan je i radostan. Prvo se s nama fotografira u holu, onda nas pozdravlja toplim riječima. Asanović mu zahvaljuje i moli ga da nam nešto više kaže o suvremenom trenutku kineske kulture i umjetnosti. Odgovara da su mnogo griješili, da je partija suviše intervenirala i u ovim oblastima. U doba kulturne revolucije mnogi pisci proglašavani su desničarima. U prošloj godini oni su rehabilitirani. Uglavnom, to su pisci koji su pisali o greškama partije. S pravom, bilo je dosta grešaka u radu partije. Tada je smatrano da nisu u pravu. Ako jedan čovjek u partiji griješi, ne znači da cijela partija griješi. Akcija „Neka cvjeta sto cvjetova“, koja tada nije bila dobro shvaćena, sada se sprovodi do kraja. I dalje smatraju da kultura treba da služi narodu. Bit će samo protiv antipartijskih, antisocijalističkih djela. Mora se ojačati kritika, sami pisci i čitatelji treba da sude umjetničkim djelima. Pisce treba cijeniti prema ukupnim ostvarenjima, a ne po jednom djelu. Ako je pisac napisao jedno loše djelo, treba imati u vidu da je napisao i nekoliko dobrih. Četveročlana banda provodila politiku kulturnog despotizma. Zabranila je mnoga književna djela, filmove… Njezini članovi imali su pogrešna mišljenja o umjetnosti. Smatrali su da ne treba pisati o tzv. malim ljudima, već samo o junacima. Da se ne smiju pisati ljubavni romani, doticati povijesne teme. Za to vrijeme učinjeno je mnogo štete kineskoj kulturi i umjetnosti. U posljednje tri-četiri godine dosta se napredovalo i u ovim oblastima. Sada, u pogledu teme pisac-ideologija, pisci neka sami sebe podučavaju. Moraju imati puniju stvaralačku slobodu. Partija ne smije diktirati o čemu pisati, svaki pisac to određuje prema svojoj snazi i talentu. Tom njegovom snagom i talentom ne može se rukovoditi iz partije. Zasad postoje dvije negativne tendencije: neopravdana intervencija je jedna od njih i nastoji se da je uopće ne bude. S druge strane, ima i ekstremnih pisaca. Oni smatraju da nije potrebno nikakvo rukovođenje partije, ničim. U pogledu književne kritike, jedan dio pisaca želi samo dobru riječ o sebi. Kritika i samokritika je ovdje tradicija i ona mora važiti i za naše pisce, nastavlja Van Yen Chun. Ne treba kritiku smatrati intervencijom. Književni kritičari i čitatelji treba da u svemu imaju glavnu riječ. Imamo polemiku o utjecaju književnog djela u društvu. Pod uvjetom da imaju stvaralačku slobodu, naši pisci treba da imaju i odgovornost za ono što napišu. Ne treba da pišu samo o dobrim, već i o tamnim stranama života. Postoji manji dio pisaca koji smatraju da treba pisati samo o nedostacima društva, vlade, partije. Pisci treba da pišu o proturječnostima društva, da potiču uklanjanje zaostalih ideja, da podižu opću svijest. Ako pišu samo o manama, ništa se ne postiže. Interes pojedinca u socijalizmu Kine treba da bude povezan s interesom kolektiva, naroda, vlade.

U prošlosti smo radili po uzoru na SSSR, ne zaustavlja svoj govor Van Yen Chun. Suviše je vlasti bilo u centru, malo demokracije. Učinjeno je dosta grešaka u upravljanju privredom. Neki zahtjevi bili su neostvarivi. Nije obraćano dovoljno pažnje općem standardu kineskog čovjeka. Koliko zna, Jugoslavija ima 14m³ stambene površine po stanovniku, Kina ni 4m³. U Kini je natalitet porastao, osobito poslije oslobođenja. To je negativno utjecalo na razvoj školstva, mora se više pažnje usmjeriti planiranju obitelji. Ali, ovdje je još jak utjecaj feudalizma. Svi žele muško dijete u obitelji, i to se produžava dok se muško dijete i ne rodi.

Puši, smije se slatko isjeckanim smijehom. Izgleda mnogo starije nego na fotografiji koju je „Politika“ objavila uz njegov razgovor s delegacijom naših novinara. Salon u kojem razgovaramo je vrlo prostran, po zidovima su velike slike, nijedne fotografije državnika. Fotelje u polukrugu salona, zlatno-žute. Hladno je u ovom velikom prostoru.

Moli nas da govorimo o sebi. Kaže da je bio kod nas prošle godine, da je zapazio da smo postigli visok standard, da je kod nas demokracija razvijenija, kao i stvaralaštvo, i da zato smatra da mogu učiti od nas.

Vuk ga pita: – Očigledno je da se kulturna javnost otvara, na koji način se otvara KP Kine na ideološkom planu prema stvaraocima koji nisu članovi partije?

Odgovara sa smiješkom, gledajući Vuka pravo u oči: – U udruženjima su i partijci i vanpartijci. Partijci-pisci svojim uzorom utječu na nepartijce.

Pavček: – Kako ostvaruju suradnju na estetskom planu?

Van Yen Chun: – Treba dobro kombinirati političke sadržaje s estetskim. U prošlosti nije bilo tako. Nisu dobra djela prepuna političkih fraza. Ni čitatelji ih ne prihvaćaju. Objavljivati djela koja su dobra s umjetničkog stajališta, ne smijemo vršiti nikakav pritisak na pisca. Neka književno djelo polaže svoj ispit pred poviješću.

Georgi Stardelov: – Posjetili smo Muzej revolucije. Iznenadio me je jedan detalj: portret Staljina u njemu. Proturječnost. Kakvo je njegovo mišljenje o Staljinu?

Van Yen Chun: – Možda postoje neka razmimoilaženja u ocjeni Staljina. Smatra da je Staljin počinio velike greške i u kulturi. Zastupao je u kulturi despotizam. On je rukovodio izdajom sovjetskog socijalizma, ali je ipak postigao neki uspjeh. Pobijedio je hitlerizam. To su njegove zasluge. Ali, činio je i dosta grešaka. Izražavao je tendenciju velikodržavništva i velikopartijstva. Miješao se i u vaše unutarnje poslove, to je činio i u Kini. Dali su mu otpor, pošli su svojim putem. Kako pravilno ocijeniti Staljina, predmet je duže rasprave.

Horvat: – Naše mišljenje o Staljinu je drugačije. Surovo je posegnuo za našom zemljom, slobodom. Velike žrtve smo dali u otporu. Sudbinu Staljinovih slika prepuštamo vama, ali kakvi su vaši problemi u drugim oblastima – u slikarstvu, kinematografiji?

Van Yen Chun: – U zadnje vrijeme o našoj kinematografiji je rečeno dosta, mnogo joj štete naneseno. Sudit će se četveročlanoj bandi i zbog politike u kinematografiji

Vuk: – Današnje stajalište partije o kulturnim stajalištima Mao Zedunga?

Van Yen Chun: – Baš sada pripremamo rezoluciju o nekim povijesnim pitanjima.

Rastajemo se od Van Yen Chuna, nakon sat i pol razgovora. Oprašta se s nama stiskom obje ruke.

Ručamo oko 13,00 sati. Odmaramo se u svojim sobama do 15,00. Sve više mi se spava. Moja pažnja popušta, tijelo je umorno. Pitam se zašto pisci tako mnogoljudne zemlje žele da im govorimo o sebi?

Dvorana kineske konstitutivne konferencije (nešto kao naš socijalistički savez). Prisutno je oko 4o kineskih pisaca. Fen Mu govori o našoj delegaciji, ističe da je sastavljena od predstavnika svih republika i pokrajina Jugoslavije. Dazhou nas predstavlja, Asanović potom govori o nekim karakteristikama razvoja našega društva. Većina slušatelja zapisuje svaku njegovu riječ. Apsolutna je tišina u velikoj dvorani, povremeno, čuju se samo sirene automobila na ulici. Joža govori o književnosti i revoluciji, Stardelov o književnosti u socijalizmu na primjeru jugoslavenskih književnosti, Vuk nastavlja o istoj temi. Promatram jednog starijeg pisca u prvom redu kako spava. Čas se budi, čas uranja u san.

Pitanje iz publike: – Postoje li u Jugoslaviji antipartijska djela, ako postoje, kako im se sudi? Kako partija rukovodi piscima? Postoje li u Jugoslaviji profesionalni pisci?

Pavček odgovara kratko.

Jedan momak donosi nam pitanja na ceduljicama. Probudio se i moj spavač iz prvog reda. Novo pitanje glasi: – Imamo li pisaca koji su kažnjavani administrativnim mjerama? Sva ostala pitanja odnose se na međusobnu kulturnu razmjenu. Razgovarali smo dva sata, konačno, Kinezi su pokazali svoje zanimanje i za naše probleme.

Prije nego što smo sjeli u naša vozila, Dazhou nas je obavijestio da baletnu predstavu nećemo moći gledati večeras, jer nema karata. Pokušat će za sutra navečer.

U vožnji Branko Merlin, zaposlenik jugoslavenskog Veleposlanstva u Pekingu, otkriva nam nevjerojatan podatak: Peking nema kanalizaciju i vodovodnu mrežu na razini grada.

Zakazali su nam večeru za 19,00 sati. Imamo još sat do nje, šećemo ulicom Vječnoga mira (Tiananmen) ispred hotela. Promet je sve gušći. Mnogo je ljudi na trotoarima. Opet primjećujem kako ih je nekoliko s tranzistorima u šetnji. Dok promatram lica u hodu, pitam se kako prodrijeti u dušu kineskog čovjeka. Njegovo lice je uglavnom ozbiljno, oči širom otvorene. Kakvu li budućnost vide pred sobom i kako se u njima prelama ta njihova proturječna sadašnjost?

Vraćam se u hotel. U hodnicima nove grupe turista. Japanci i Amerikanci. Kina se doista otvara svijetu, eto, svijet s velikom radoznalošću ulazi kroz vrata njezine sadašnjosti.

Sjećam se završnih riječi Van Yen Chuna iz razgovora s nama: „Mi smo uvjereni da ćemo izgraditi novu, modernu Kinu“. Palim televizor u sobi: čas engleskog jezika. Kucanje na vrata: glas me pita želim li čaj?

19. listopada

Danas je četrnaesti dan kako živim bez uobičajenih informacija u zemlji i svijetu. Nešto smo doznali od našega veleposlanika nas večeri. Irak i Iran i dalje ratuju. U Poljskoj je podnijelo ostavke devet partijskih dužnosnika. U našoj zemlji traje akcija stabilizacije i štednje.

Ali, što se dešava u ovome gradu?

Digao sam se veoma rano. Nisam dobro spavao. Dan uoči povratka u zemlju, osjećam jako uzbuđenje. Sve sam nemirniji. Obrijao sam se i umio, izišao u šetnju ispred hotela. Tek je sedam sati, grad se probudio. Promet još nije tako gust, ali prometni policajci su već na svojim mjestima. Pred hotelom nekoliko taksista čiste svoja vozila. Jedni ih peru zamačući krpu u kantu s vodom, drugi su podigli haube i nešto čeprkaju oko motora.

Kolone biciklista žure svojim trakama širokim bulevarom i s jedne i s druge njegove strane. Jedan stariji Kinez u trenirci lagano između njih trči. Biciklisti voze jedan pored drugoga u više redova, nitko ni s kim ne razgovara. Jedna djevojka s bijelim rukavicama vozi jednom rukom. Na trotoaru me dječak uporno promatra dok mi se približava. Odmjeravaju me i drugi prolaznici.

Jutro je oblačno. Vraćam se u aulu hotela. Sjedam u jednu fotelju i ispisujem posljednje razglednice prijateljima i supruzi.

Danas ću posjetiti Zabranjeni grad. Popodne ćemo biti na čajanki s kineskim piscima i opet razgovarati s njima. Navečer ćemo, ako bude karata, na baletnu predstavu.

Promatram jednu Kineskinju koja mi se smiješi. Prva koja to čini gledajući me pravo u oči, bez stida i ustručavanja. Ali, zašto mi se smiješi? Njezin prijatelj, kraj portirnice, s kojim je nešto razgovarala, gleda me prijateljski. Djevojka ima ljupko lice, jedino se po njemu da zaključiti da je lijepa. Noge su joj u širokim hlačama, grudi i ruke u Maovoj bluzi. Kad će kineske žene izaći iz Maovih bluza?

Nedjelja u Zabranjenom gradu. Prolazimo kroz nekoliko paviljona. Grad je sagrađen u vrijeme dinastije Ming (od 1406. do 1420.) i dinastije Qing. Star je 506 godina. Bio je sjedište 24 vladara – 14 ih je bilo iz dinastije Ming, 10 iz dinastije Qing. Vladali su u njemu sve do 1912. kada je Pu Yi abdicirao. Imao je 1.500 eunuha. Zauzima prostor od 720.000 m, ima 9.999 odaja i 150.000 m kamenog prostora, 9.999 prolaza. Gradilo ga je oko 200.000 radnika. Ima tri glavna paviljona, šest lijevih i šest desnih. Predstavlja najveći, najširi spomenik kineske arhitekture. U paviljonima su sada muzeji i specijalne izložbe zlata, tradicionalnog kineskog slikarstva, keramike iz doba dinastije Ming i Qing.

Stotinu je godina na prostoru Zabranjenog grada bila palača Džingis kana. Srušena je i od njezine građe načinjen je brežuljak s kojega se najbolje vidi nova palača od drveta – Zabranjeni grad – u koji je ugrađeno 100.000 debālâ tikovine. Na krovovima su mitološka bića, što ih je na nadstrešnicama više – to je njihov značaj veći.

Na sve strane oko se susreće sa zmajevima i mermerom.

Maovi revolucionari su palače Zabranjenog grada porušili, kasnije su restaurirane.

Svijeta je u njemu mnogo, iz svih krajeva Kine. Stranaca također. Prolazimo paviljone: carev ured za prijem, soba u kojoj je carica primala goste za vrijeme proslava, paviljon u kojemu je spavala. Zaustavljamo se na izložbi satova iz 18. stoljeća. Mnogo je različitih predmeta u pozlati i zlatu. Čudo mašte. Vrijeme u njoj zaustavljeno.

Ulazimo u paviljon dragocjenih predmeta. Svi su od zlata.

Vraćamo se u hotel pješke, jer je Zabranjeni grad nekoliko koraka od našega hotela, kroz naselje u blizini ulice Vječnoga mira (Tiananmena). Prizori siromaštva ispred niskih građevina.

Čajanka u hotelu „Sin Chao“. Došlo je mnogo kineskih pisaca. Svi smo u jednome salonu na šestome katu. Zajedno sam za stolom sa Stardelovim, s nama je urednik časopisa „Svjetska književnost“, Cheng Ping Yia. S nama je i Yen Chun Chan i prevoditelj Ko Ba Chen, koji inače radi u kineskom Veleposlanstvu u Beogradu. Doputovao je na nekoliko dana i odmah nam se pridružio. Yen Chun Chan mi predaje svoju knjigu u kojoj su tri teksta o Sarajevu i Sarajevskim danima poezije. Cijelo vrijeme razgovaramo o ulozi kritike u književnosti, o našoj otvorenosti prema svjetskim književnostima.

Oko 17:00 sati vraćamo se u hotel. U aulama novi turisti i njihovi koferi.

Opet razmišljam o svrsi putovanja. Što putnik može ponijeti iz dalekog svijeta, osim onih neizbježnih stvari koje se nazivaju suveniri i preko kojih, poslije, održava vezu s ljudima i zemljom u kojoj je bio?

Osjećam se tako kao da sam prošao kroz jedan svijet čije slike tek treba povezivati u cjelinu. Ali, prije toga, iako sam ih upoznao na licu mjesta, valja ih proučavati, upoznati bolje njihovu prošlost, odgonetnuti do kraja njihovu sadašnjost. To je težak i naporan posao, a unaprijed je osuđen na propuste.

Hoću li ikad uspjeti svemu ovome što zapisujem odrediti smisao, kako ću ispraviti ono što je u mojoj bilježnici možda posve pogrešno zapisano?

Znam li sada nešto više o ovoj zemlji ili sam tek sada na početku onoga što o njoj treba znati?

Moj prvi susret s kineskim baletom. Šest činova. S prologom i epilogom. Sve se događa u nekoj dinastiji iz šestog i sedmog stoljeća. Slikar Kinez spašava trgovca Perzijanca u pustinji od žeđi. On ima kćer koju kradu gangsteri. Trgovac otkupljuje njegovu kćer, ali mu je gradonačelnik otima, trgovca zatvara… Razumijevanje ljudi različitih nacionalnosti…

Da bi se govorilo o Kini i njezinoj umjetnosti u prošlosti, pa i sadašnjosti, valjalo bi je bolje upoznati. Sve je u njoj u nijansama, tajnovito i sklisko kao i njezina svila. U njoj se ne glorificira ljudsko tijelo. Ono je živo, ali se ne iskazuje svojim mišićima i oblinama, strašću svoje krvi.

I njihova glazba je u nekoj ravnoj liniji, s malim skokovima. Kad izlijeće iznad te linije, tijelo pokreće na miran način, ne raspusno, daje mu mogućnost leta, a ni letu se ne predaje posve.

Osnovni cilj ove umjetnosti je ostvariti mir u čovjeku, probuditi u njemu njegov duhovni život.

Hladna pekinška noć.

Vraćamo se u hotel oko 11:00 sati.

20. listopada

Posljednji je dan boravka u Kini. Jutro je sunčano, ali prohladno. Puše hladan vjetar.

Ulicom Vječnoga mira (Tienanmen) idemo kod predsjednika Svekineskog Saveza umjetnika i književnika sedamdesetdvogodišnjeg Chung Yunga. Njegov prijemni ured je topao. Razgovaramo o našim dojmovima o Kini, o daljim mogućnostima suradnje između dva Saveza, o našim književnim manifestacijama, organizaciji našega Saveza. Zajednički snimak na oproštaju.

Sada smo na putu prema Domu međunarodnog prijateljstva gdje će biti potpisan Plan i protokol suradnje. U malom salonu to ispred nas čini Krnjević, ispred Kineza Huangmei. Snimci. Pijemo šampanjac. Nakon kraće riječi o mostovima prijateljstva, Vuk predaje Huangmeiu portret Ive Andrića, čiji je autor Emir Dragulj.

Odlazimo u Free Shop u kupnju. Vraćamo se u hotel i ručamo. Odmaramo se u sobama i pakiramo. U 17:00 sati krećemo na aerodrom „Peking“.

Sve sam više uzbuđen.

U jednom salonu na aerodromu ručamo s Huangmeiom, Piom, Fen Chouom, Yen Chun Chanom i dr. Dolazi na kratko i naš veleposlanik Ostojić sa suprugom. Kaže nam da smo obavili značajnu misiju i odlazi delegaciji koja je prisustvovala partijskom kongresu u NR Koreji, a koju predvodi Petar Stambolić. I članovi te delacije vraćaju se s nama.

Polijećemo iz Pekinga s nekoliko minuta zakašnjenja (20:15). Ponovno devet sati leta do Dubaia. Prelijećemo dijelove Kine, Bangladeša, Burme, Indije…

Vraćamo satove na naše vrijeme: 13:15. U Beograd ćemo sletjeti nekoliko minuta iza šest sati ujutro. Zbog gustoće prometa na nebu, iz Dubaia polijećemo sa zakašnjenjem: Bahrein, Kuvajt, Damask, Bejrut, Istambul, Sofija, Beograd.

Sarajevo, 11. travanj 1981.

Čitam vijest u novinama: „Peking, 11. travnja 1981. Predsjednik CK KP Kine Hua Kuofeng, koji se već dugo ne pojavljuje u javnosti, danas je u glavnoj pekinškoj bolnici odao poštu posmrtnim ostacima nedavno preminulog kineskog književnika Mao Duna.

Kako javlja UPI, pozivajući se na vijesti Hsinhue, Hua je imenovan za člana odbora za sahranu Mao Duna.“

EPILOG

Sarajevo, 5. listopad 2013.

Danas ću na www.jergovic.com poslati drugi i treći (završni) dio svog Kineskog dnevnika.

Prošle su 33 godine od onoga dana kada sam u vlaku, putujući iz Sarajeva za Beograd, u kolima za spavanje, sa sredovječnim suputnikom Nedžadom, inženjerom „Energoinvesta“, razgovarao o Kini. Nemoguće je opisati što se od tada do danas promijenilo u svijetu.

Kao što su se mnogi listovi moje bilježnice čije su korice godinama čuvale sve dane mog boravka u ovoj velikoj zemlji, za čije bi bolje upoznavanje trebalo imati najmanje tri života, posvećena samo tome, u minulom ratu izmrvili i raspali, izmijenivši svoje lice, tako se sve izmrvilo i u svijetu. I kineski je komunizam izmijenio svoje lice, jugoslavenski se iscijepao, kao i moja bilježnica, spaljen je i bačen u provaliju, već devedesetih godina prošloga stoljeća. Odavno je tako na svim stranama svijeta kojima je nekad vladao, samo je još živ u Kini, „onoj“ Koreji i Kastrovoj Kubi. U odnosu na korejski i kubanski, samo se kineski eksperimentalni kapitalizam, u okviru kineskog komunizma, razvija divovskim koracima. Još uvijek kontrolira demokraciju, ne otvara joj širom sva svoja vrata. Nažalost, to najrječitije iskazuju studentske demonstracije s noći 3. na 4. svibnja 1989. u Pekingu na trgu Vječnoga mira (Tienanmen), krvavo ugušene, kada je, neslužbeno, ubijeno oko 3.000 studenata, službeno oko 200. Ali, rađa se posve nova Kina, moćna u svim oblastima života, kao nova svjetska vladarica u mnogo čemu. Kina koja se polako bliži onome biblijskom proročanstvu.

A Iran i Irak davno su završili svoj rat. U Iraku su davno završili svoj rat i Amerikanci i njegovi saveznici. Neuredna i urasla u bradu kao u korov, Sadama su pronašli u zemlji njegovi sunarodnjaci, sudili su mu i s vješala su ga i vratili u zemlju.

Svoj komunizam i socijalizam Jugoslavija nije mogla odbaciti bez rata. Srbija i Crna Gora prvo su s oružjem krenuli u Sloveniju, onda u Hrvatsku, pa u Bosnu i Hercegovinu. Trpeći njihovu okupaciju, tri pol godine živio sam u Sarajevu kao „živi mrtvac“.

Od listopada 1980. godine nikada, i nigdje, na ovim prostorima, nisam susreo čovjeka slična onom inženjeru Nedžadu koji je pred moj put u Kinu letio za Moskvu. S njegovom sintagmom „živi mrtvaci“, olako upotrijebljenom za jedan veliki narod, i danas ratujem. Oporiču je sami Kinezi. Još dok je rat u Sarajevu bjesnio, susretao sam ih na ulicama, danas su ovdje sve mnogobrojniji. Sve su življi i sve otvoreniji prema drugima. Prvi predstavnici budućeg velikog vladara svijeta razišli su se na sve strane bivše zemlje kojoj su se divili. Doputovali su nam ovdje istovremeno kad i vojnici Zapada, sagradili su svoje kuće, otvorili svoje prodavaonice, osnovali svoje obitelji. Marljivi su, šutljivi, ali vrlo poslovni. S tehnikom su našega vremena kao u svojim dvorištima. Sve prate i sa svim uzorno vladaju. I našim jezicima, dakako.

Mirko Marjanović 04. 03. 2014.