Pjesmu o svetom Leopoldu, jednu od najljepših koju sam pročitao ove godine – a ja mnogo pjesama čitam – napisao/la je osoba koja se i inače bavi pisanjem pjesama, i pojavljivala se na stranicama ajfelovog mosta, ali iz specifičnih razloga, pomalo žalobnih, pomalo smiješnih, ne želi svojim imenom stati iza nje.
“Sveti Leopold” malo je čudo od dragosti i miline, pjesmica skoro dječja, skoro anđeoska, koju je mogao napisati samo netko iz pjesničkog i kulturnog roda Nikole Šopa. I sasvim sigurno fra Leopold Mandić nešto tako lijepo dosad od književnika nije dobio na dar.
Međutim, u isto je vrijeme to pjesma ispunjena jezom i nekim čudnim, jurodivim ruganjem. I to je čini tako lijepom i velikom.
Oni koji znaju moj jezik, koji na njemu osjećaju, na njemu ih bole i na njemu vole, ti će biti oduševljeni, osim ako nisu sasvim neosjetljivi na poeziju.
Međutim, mnogo je takvih koji moj jezik samo tehnički poznaju, pa muču, grokću i riču na njemu. Njima se pjesma vjerojatno neće svidjeti, jer ne znaju ono što znamo mi i što je sigurno znao fra Leopold Mandić. Da nije znao, ne bi ni mogao ispovijedati ljude.
Pjesnik/inja ne plaši se gnjeva takvih, ali se plaši svakodnevno-životnih posljedica njihova nerazumijevanja. Plaši se toga da ne izgubi one dobre i srčane ljude iz svoje okoline, koji, međutim, ne znaju materinji jezik, nego ga samo tehnički poznaju. Ne želi se odreći njih, jer bi se tako odrekao/la mnogih lijepih pjesničkih i životnih motiva.
Ali tužan je jezik, teško njemu, čiji pjesnici moraju strahovati od ovako lijepih pjesama. mj
SVETI LEOPOLD
Sve naopako se okrenulo
i zemlja na suvoj grani se ljuljka.
Naložili da umjesto djevojke
u kovčegu ustakle patuljka.
Tu ležim svet i snjegobrad.
Lijepo mi je ali se stidim.
Kao kad mi u raju stolac pružiše
da s njega Krista bolje vidim.
Mali sam rastom a toliko časti.
Pobožan al ko da sam prvi?
Dušu svaku želio sam spasti.
Ispovjednik plave hrvatske krvi.
Opet, kad bolje razmislim,
iz izloga zariću miran ko bubica.
Bolje da mene malenog hodočaste
nego velečasnog blaženih ubica! pd
Sveti Leopold
Pjesmu o svetom Leopoldu, jednu od najljepših koju sam pročitao ove godine – a ja mnogo pjesama čitam – napisao/la je osoba koja se i inače bavi pisanjem pjesama, i pojavljivala se na stranicama ajfelovog mosta, ali iz specifičnih razloga, pomalo žalobnih, pomalo smiješnih, ne želi svojim imenom stati iza nje.
“Sveti Leopold” malo je čudo od dragosti i miline, pjesmica skoro dječja, skoro anđeoska, koju je mogao napisati samo netko iz pjesničkog i kulturnog roda Nikole Šopa. I sasvim sigurno fra Leopold Mandić nešto tako lijepo dosad od književnika nije dobio na dar.
Međutim, u isto je vrijeme to pjesma ispunjena jezom i nekim čudnim, jurodivim ruganjem. I to je čini tako lijepom i velikom.
Oni koji znaju moj jezik, koji na njemu osjećaju, na njemu ih bole i na njemu vole, ti će biti oduševljeni, osim ako nisu sasvim neosjetljivi na poeziju.
Međutim, mnogo je takvih koji moj jezik samo tehnički poznaju, pa muču, grokću i riču na njemu. Njima se pjesma vjerojatno neće svidjeti, jer ne znaju ono što znamo mi i što je sigurno znao fra Leopold Mandić. Da nije znao, ne bi ni mogao ispovijedati ljude.
Pjesnik/inja ne plaši se gnjeva takvih, ali se plaši svakodnevno-životnih posljedica njihova nerazumijevanja. Plaši se toga da ne izgubi one dobre i srčane ljude iz svoje okoline, koji, međutim, ne znaju materinji jezik, nego ga samo tehnički poznaju. Ne želi se odreći njih, jer bi se tako odrekao/la mnogih lijepih pjesničkih i životnih motiva.
Ali tužan je jezik, teško njemu, čiji pjesnici moraju strahovati od ovako lijepih pjesama. mj
SVETI LEOPOLD
Sve naopako se okrenulo
i zemlja na suvoj grani se ljuljka.
Naložili da umjesto djevojke
u kovčegu ustakle patuljka.
Tu ležim svet i snjegobrad.
Lijepo mi je ali se stidim.
Kao kad mi u raju stolac pružiše
da s njega Krista bolje vidim.
Mali sam rastom a toliko časti.
Pobožan al ko da sam prvi?
Dušu svaku želio sam spasti.
Ispovjednik plave hrvatske krvi.
Opet, kad bolje razmislim,
iz izloga zariću miran ko bubica.
Bolje da mene malenog hodočaste
nego velečasnog blaženih ubica! pd