BOSANSKI Petrovac, Banja Luka, Ljubljana! Tri grada, tri ključa za djelimično gonetanje simbola jedne samosvojne umjetnosti koja se uspela visoko na nebu evropske kulture. Prvi dan predratne, 1940. godine, taj prvi dan jednog zloslutnog januara ugledao je prvo dijete Sidike i Muhameda Berbera, a dijete je ugledalo svoj prvi dan u svijetu koji se obrušavao na sebe i u sebe, gutao svoju djecu, rugao se svemu što je ljudsko (i umjetnosti). Porodica Berber iste godine seli u Banju Luku, koja je u odnosu na Petrovac istinski grad, sa svojim čudnim odnosima, ljudima čudacima, fantastima, mađioničarima, majstorima, sa vrtuljcima i vašarima. Tu je dočekao punoljetstvo naš slikar, osjetio u sebi bujanje umjetničkih čudesnih snaga koje se bune protiv školske didaktične uskosti i koje se žele iskazati. Umjetnik se punio slikama svijeta, ali je i u svojoj krvi nosio senzibilitet koji je omogućavao tim slikama da budu djelatne, da se kristališu u njemu, da se ne ugase u dnu oka, da ne utonu u ravnodušnost žute mrlje. Ali, trebalo je prvo savladati umijeće, jer u osnovi vaskolike ljudske djelatnosti, pa i umjetnosti, jeste zanat. Trebalo je sa fanatičnom odanošću i disciplinom koja krasi Mersada Berbera kao rijetko kojeg umjetnika, osposobiti ruke da same misle, da same stvaraju djela primjerena cijelom biću umjetnika. U toj samodisciplini jeste dio tajne današnjeg uspjeha, svjetskog uspjeha, Mersada Berbera. U njemu se steklo sve što treba da ima umjetnik: talenat, djetinjstvo bogato senzacijama, i vrhunsko majstorstvo. Tu više nema slučaja, umjetnik stvara po savršenom sistemu.
2.
Školski drugovi, komšije i prijatelji Mersada Berbera sjećaju se onih čudesnih dana djetinjstva, dana koji su bili suviše kratki u svojoj punoći i dinamici. Te dane, neposredno iza rata, ljudi su ispunjavali stvaralaštvom i samoprijegorom i u svemu tome bujanju i djeca su morala da nalaze sadržaj i zanimljivost u svojoj svakodnevnici. Generacija rođenih u ratu i neposredno prije rata prebogata je utiscima iz djetinjstva. Mersad Berber bio je među onima najrevnosnijim u pronalaženju novih igara, novih uzleta mašte. A drugovi su ga slijedili kao što se slijedi onaj koji ima šta da nam da zauzvrat. Na starim filmovima, s kojih su strugali emulziju, Mersad Berber je crtao karikature komšija i znanaca, stvarao cijelu jednu galeriju crtanih junaka koje su drugi mogli da prepoznaju na prvi pogled. U podrumu kuće u Martićevoj ulici, u mraku, laterna magica bijaše prvo veliko djelo budućeg umjetnika. Kasnije, Mersad će u karikaturi postati jugoslovensko ime, a njegove će karikature prenositi i Moskovski Krokodil. Slikarstvo još nije bilo u prvom planu, ali ono je strpljivo čekalo svoje vrijeme. Kao da je govorilo: Talenat se ne smije krčmiti na malo.
3.
Svaki novi umjetnik na licu zemljinom, svaki mladi umjetnik, dolazi iz svoje anonimnosti da poremeti postojeći red vrijednosti i da pronađe sebi što bolje mjesto. A samo drski uspijevaju da uznemire odmah, čim se pojave, da privuku tuđe poglede i ljudi se pitaju: ko su sada ovi i odakle samo iskrsnuše? Samo, iza tog mladića već su lijepe godine rada. Njegov je čas došao. On više ne obilazi velikane diveći im se i zavideći im u isti mah, ne zagleda se u tuđe osvijetljene prozore svjetske slave (slave koja je najčešće samo odraz ćudljive mode), ne moli za milostinju u predsoblju tople galerije, ne traži kišobran da se zaštiti od pljuska pogrda, ne napušta svoju kuću da bi u Parizu izjavljivao kako pravi umjetnik mora otići u prijestonicu slikarstva, ne prodaje svoj talenat, već lupa na vrata drsko i teško i viče da se sve ori: Otvori, konja mi pridrži! A moj konj nije obični pegaz, malokrvni i maloumni riđko, već mitski alat što jezdi prema ČARDAKU NI NA NEBU NI NA ZEMLJI. Otvori, ne spavaj, pogledaj moju sablju opločenu smaragdima i rubinima, na kojoj su čudotvorci išarali ornament od koga će ti se zavrtiti u glavi; otvori, što si se stisnuo oko svoga blaga, oko svojih vijekova naslaganih po zidovima i komodama, oko svojih rahitičnih savremenih djela, otvori da me pogledaš, da baciš samo jedan pogled na moje darove i da više ne zaspiš. Jer, ja te izazivam na dvoboj, tebe i tvoju evropsku kulturu! Ako se ne plašiš, stani na metu. Mogu sve što ti možeš, i više od toga. Tvoje nasljeđe je meni na dlanu, shvatio sam ga, usvojio, veličanstvena su to djela ljudskog genija, ali ja nosim u svojoj krvi, u oku svome, u svakom djeliću svoga tijela, još nešto, tebi nepoznato – i time te začikujem. Ne dolazim da bih se divio slikama u tvojim galerijama, već tražim da napraviš mjesta meni. Dolazim da poremetim tvoj sistem vrijednosti, da ti porušim figure i da zahtijevam da ih nanovo složiš. Eto, tako, prkosno, inadžijski, kako samo znaju i umiju ljudi od onih strana. Ali, ne dolazim da bih rušio, već da nastavim da gradim tamo gdje si ti stao. Sa bezobzirnošću onoga koji zna koliko vrijedim, i da ćeš mi se kasnije diviti, sve više i više, ja na tvoj pretrpani zid stavljam svoje skromno djelo, pogledaj ga ako smiješ, skini skram sa svojih očiju, ja odoh u svoj grad, na jug, odoh među svoja brda koja dišu kako ja dišem, odoh tamo gdje je nešto drugo, o čemu ti uopšte nisi mislio, a ako si i mislio, tvoje su misli bile kao kolačići od blata kojima se djeca igraju u mahali.
4.
Na svom hatu, na svom konju zauzdanom djetinjstvu, na svom gizdavom bijesnom vrancu, Mersad Berber ulijeće u turnirsku arenu svjetske grafike, ne da gleda, da mu se zastava tek tu nađe, da svjesno ispuni svoje olimpijske obaveze, on dolazi da POBIJEDI. Ne da izdrži koju godinu, koji mjesec, da na periferiji zbivanja izloži koju grafiku, i ne samo da bude primijećen, već da VLADA. On stiže na svom vrancu kao princ koji s pravom pretenduje na prijesto zemlje umjetnosti. On preobraća protivnike u poklonike, u smjernike, govori im riječi utjehe, vraća im vjeru u umjetnost, hvata ih oko ramena i pokazuje brda i govori im: Ne plašite se, to su brda, zar ste mislili da su vas čula izdala; pokazuje im uzde i govori: Ne plašite se, to su uzde, svijet stvari nije nestao, nije se pretvorio u grotesku, možete sve opipati možete opet imati, ako ste izgubili vjeru u svoja čula pod najezdom opsjenara, varalica-u-ime-umjetnosti, u-ime-profila, u-ime-gluposti podignute do kulta, evo, ja vam vraćam vjeru u vas same.
U susretu sa njegovim grafikama, ljudima se vratila vjera u umjetnost, kao svoju projekciju u vječnost. Ali, nije to jeftina opsjena, pirotehnička igra šarlatana na vašaru, nije podizanje mrtvih iz grobova, niti iscjeljivanje leproznih, već širenje povjerenja u umjetnost kao nepotkupljivi dio ljudskosti i istine čovjeka o njemu samome. Tu se život i umjetnost sljubljuju u jedno tijelo.
5.
Zaista, u toj se umjetnosti sustižu vijekovi i kulture, ujedinjuju vjere, tvoreći novu vjeru i novu kulturu onu po mjeri čovjeka. Hrišćanski portret dobija vizantijski sjaj, islamsku preciznost izrade. Ničeg folklornog niti kičerskog. Istovremeno, Berber primjenjuje najmodernija dostignuća grafičke tehnike, dostiže takvo majstorstvo u kome mu gotovo nema ravna u ovim našim stranama. Kao japanski mačevalac, on je prvo ovladao tehnikom, upoznao boju, drvo, metal, srodio se sa samoćom kao Leonardo, otkrio zakonitosti kojih drugi nisu svjesni, i sve to stavio u službu umjetnosti kao vrhunske gospodarice. Tu je tehnika postala plemenita i odana sluškinja, gospodarica je koristi s mjerom i savršenom primjerenošću. I to je jedna od osobina koja grafiku Mersada Berbera odvaja od listova umjetnika koji, u odnosu na njega, nisu još odmakli od diletantizma. A kada se susretne sa tehnički sebi ravnopravnim, on ga nadmašuje suštinom, onim što već nazvaše ljudi sintetskom umjetnošću. Kao svi umjetnici koji se koriste najboljim dostignućima efemernih pokreta, i u umjetnosti Berbera figurišu svi mogući moderni izrazi, ali ujedinjeni na jedan novi način. Tu je kolaž, op-art, pop-art, tu je već dopro mrtvi dadaizam, ali tu je i Direr, Španija i Levant, sve ono što je baštinio svijet od kultura Mediteranskog basena koje iza sebe ostaviše, kao zavještanje, ono najbolje što stvoriše vidoviti pojedinci.
6.
Majka Mersada Berbera, Sidika, za svojim tkačkim stanom, pusti ponekad svojoj mašti na volju, udalji se od osnovne ideje koju joj je dao sin, stvara paralelno s njim, komponuje u skladu sa zahtjevima materijala. Ne podlažući ispod crteža, njoj je dovoljan jedan pogled da uhvati odnose među stvarima na skici, da ih zapamti i pretvori u tapiseriju. Bolji odnos između umjetnika i tkača ne može se zamisliti.
7.
Ponegdje, poneko, napiše kako u Berberovom slikarstvu nema velikih svjetskih tema, nema filozofije, već caruje jednostavnost i prirodnost života. Ali, nije li i to velika i značajna filozofija, možda ona najveća. To je vis vitalis svijeta, duboko osmišljeni koncept umjetnosti. Ne stvara Berber kao ptica na grani, već i te kako mozga o svom stvaralaštvu. Svako njegovo djelo prati kompleksan misaoni napor koji jeste i filozofija i sistem. Zato, ne govorite o nedostatku filozofije, već o duboko ljudskoj filozofiji stvaraoca koji je svjestan onoga što stvara.
8.
Jedno lice provlači se s grafike na grafiku, ono je lajt-motiv ovog slikara, njegov umjetnički credo. Jedno žensko lice! Beatriče ili Laura? Jedno, koje vrijedi hiljade drugih, jer ga slikar vidi takvim. U tom licu, kao u stihovima pjesnika sustiču se sva druga ženska lica, sve žene koje je slikar mogao da voli u ime jedne žene, koju zaista voli. Umjesto da se rasipa, i iz bezbroj lica i tijela traži jedno lice, kao sintezu i svoj ideal, on ide pravim ljudskim putem, jedno lice projicira na sva druga lica. Po tome je ova umjetnost jedinstvena u svjetskim okvirima. To lice nije nepromijenjeno i statično, puko precrtavanje sa slike na sliku, ono se mijenja kako se mijenjaju dani, od trenutka do trenutka, ono u očima umjetnika uvijek dobija nove oblike i značenja. Nema tajne ko je ta žena. Ona nije Tinova nedohvatljiva Vivijana, niti pak Beatriče, još manje Laura, ali ona je sve to u isto vrijeme, i više od toga – saputnica u životu Mersada Berbera, majka njegovoj djeci.
Tako je Mersad Berber uveo u slikarstvo motiv Beatriče, ili Laure. On je samog sebe, s pravom, inaugurisao Petrarkom slikarskog svijeta. Taj jedan lik postaje za njega oličenje upornosti, ali i vrline čednosti, ali i ljubavi, zaštitni znak i kamen mudrosti, koliba spasa, konačno utočište. Sa zidova, iz listova, k nama struji otjelotvorena ljubav čovjeka: Qual ninfa in fonti, in selve mai qual dea.
9.
Mersad Berber gradi svoju umjetnost kao što su građene katedrale, sve je podešeno krajnjoj zamisli, da bude hram u kojem će se veličati tvorac. Ali njegova umjetnost nema odlike religioznosti, ona uklanja one barijere koje su vijekovi i mržnja postavili među ljudima i pokazuje nam da smo svi jedno i samo jedno — ljudi. Njegova umjetnost je umjetnost za ljude koji su skloni svemu što je ljudsko, veličini i grijehu, patnji i radosti. Bez patetike, on slavi obični život pretvarajući ga u svečanost.
Svečanost života
Fragmenti o Mersadu Berberu
“Odjek”, 15.-31- 1. 1977. br. 2. Str. 12.
1.
BOSANSKI Petrovac, Banja Luka, Ljubljana! Tri grada, tri ključa za djelimično gonetanje simbola jedne samosvojne umjetnosti koja se uspela visoko na nebu evropske kulture. Prvi dan predratne, 1940. godine, taj prvi dan jednog zloslutnog januara ugledao je prvo dijete Sidike i Muhameda Berbera, a dijete je ugledalo svoj prvi dan u svijetu koji se obrušavao na sebe i u sebe, gutao svoju djecu, rugao se svemu što je ljudsko (i umjetnosti). Porodica Berber iste godine seli u Banju Luku, koja je u odnosu na Petrovac istinski grad, sa svojim čudnim odnosima, ljudima čudacima, fantastima, mađioničarima, majstorima, sa vrtuljcima i vašarima. Tu je dočekao punoljetstvo naš slikar, osjetio u sebi bujanje umjetničkih čudesnih snaga koje se bune protiv školske didaktične uskosti i koje se žele iskazati. Umjetnik se punio slikama svijeta, ali je i u svojoj krvi nosio senzibilitet koji je omogućavao tim slikama da budu djelatne, da se kristališu u njemu, da se ne ugase u dnu oka, da ne utonu u ravnodušnost žute mrlje. Ali, trebalo je prvo savladati umijeće, jer u osnovi vaskolike ljudske djelatnosti, pa i umjetnosti, jeste zanat. Trebalo je sa fanatičnom odanošću i disciplinom koja krasi Mersada Berbera kao rijetko kojeg umjetnika, osposobiti ruke da same misle, da same stvaraju djela primjerena cijelom biću umjetnika. U toj samodisciplini jeste dio tajne današnjeg uspjeha, svjetskog uspjeha, Mersada Berbera. U njemu se steklo sve što treba da ima umjetnik: talenat, djetinjstvo bogato senzacijama, i vrhunsko majstorstvo. Tu više nema slučaja, umjetnik stvara po savršenom sistemu.
2.
Školski drugovi, komšije i prijatelji Mersada Berbera sjećaju se onih čudesnih dana djetinjstva, dana koji su bili suviše kratki u svojoj punoći i dinamici. Te dane, neposredno iza rata, ljudi su ispunjavali stvaralaštvom i samoprijegorom i u svemu tome bujanju i djeca su morala da nalaze sadržaj i zanimljivost u svojoj svakodnevnici. Generacija rođenih u ratu i neposredno prije rata prebogata je utiscima iz djetinjstva. Mersad Berber bio je među onima najrevnosnijim u pronalaženju novih igara, novih uzleta mašte. A drugovi su ga slijedili kao što se slijedi onaj koji ima šta da nam da zauzvrat. Na starim filmovima, s kojih su strugali emulziju, Mersad Berber je crtao karikature komšija i znanaca, stvarao cijelu jednu galeriju crtanih junaka koje su drugi mogli da prepoznaju na prvi pogled. U podrumu kuće u Martićevoj ulici, u mraku, laterna magica bijaše prvo veliko djelo budućeg umjetnika. Kasnije, Mersad će u karikaturi postati jugoslovensko ime, a njegove će karikature prenositi i Moskovski Krokodil. Slikarstvo još nije bilo u prvom planu, ali ono je strpljivo čekalo svoje vrijeme. Kao da je govorilo: Talenat se ne smije krčmiti na malo.
3.
Svaki novi umjetnik na licu zemljinom, svaki mladi umjetnik, dolazi iz svoje anonimnosti da poremeti postojeći red vrijednosti i da pronađe sebi što bolje mjesto. A samo drski uspijevaju da uznemire odmah, čim se pojave, da privuku tuđe poglede i ljudi se pitaju: ko su sada ovi i odakle samo iskrsnuše? Samo, iza tog mladića već su lijepe godine rada. Njegov je čas došao. On više ne obilazi velikane diveći im se i zavideći im u isti mah, ne zagleda se u tuđe osvijetljene prozore svjetske slave (slave koja je najčešće samo odraz ćudljive mode), ne moli za milostinju u predsoblju tople galerije, ne traži kišobran da se zaštiti od pljuska pogrda, ne napušta svoju kuću da bi u Parizu izjavljivao kako pravi umjetnik mora otići u prijestonicu slikarstva, ne prodaje svoj talenat, već lupa na vrata drsko i teško i viče da se sve ori: Otvori, konja mi pridrži! A moj konj nije obični pegaz, malokrvni i maloumni riđko, već mitski alat što jezdi prema ČARDAKU NI NA NEBU NI NA ZEMLJI. Otvori, ne spavaj, pogledaj moju sablju opločenu smaragdima i rubinima, na kojoj su čudotvorci išarali ornament od koga će ti se zavrtiti u glavi; otvori, što si se stisnuo oko svoga blaga, oko svojih vijekova naslaganih po zidovima i komodama, oko svojih rahitičnih savremenih djela, otvori da me pogledaš, da baciš samo jedan pogled na moje darove i da više ne zaspiš. Jer, ja te izazivam na dvoboj, tebe i tvoju evropsku kulturu! Ako se ne plašiš, stani na metu. Mogu sve što ti možeš, i više od toga. Tvoje nasljeđe je meni na dlanu, shvatio sam ga, usvojio, veličanstvena su to djela ljudskog genija, ali ja nosim u svojoj krvi, u oku svome, u svakom djeliću svoga tijela, još nešto, tebi nepoznato – i time te začikujem. Ne dolazim da bih se divio slikama u tvojim galerijama, već tražim da napraviš mjesta meni. Dolazim da poremetim tvoj sistem vrijednosti, da ti porušim figure i da zahtijevam da ih nanovo složiš. Eto, tako, prkosno, inadžijski, kako samo znaju i umiju ljudi od onih strana. Ali, ne dolazim da bih rušio, već da nastavim da gradim tamo gdje si ti stao. Sa bezobzirnošću onoga koji zna koliko vrijedim, i da ćeš mi se kasnije diviti, sve više i više, ja na tvoj pretrpani zid stavljam svoje skromno djelo, pogledaj ga ako smiješ, skini skram sa svojih očiju, ja odoh u svoj grad, na jug, odoh među svoja brda koja dišu kako ja dišem, odoh tamo gdje je nešto drugo, o čemu ti uopšte nisi mislio, a ako si i mislio, tvoje su misli bile kao kolačići od blata kojima se djeca igraju u mahali.
4.
Na svom hatu, na svom konju zauzdanom djetinjstvu, na svom gizdavom bijesnom vrancu, Mersad Berber ulijeće u turnirsku arenu svjetske grafike, ne da gleda, da mu se zastava tek tu nađe, da svjesno ispuni svoje olimpijske obaveze, on dolazi da POBIJEDI. Ne da izdrži koju godinu, koji mjesec, da na periferiji zbivanja izloži koju grafiku, i ne samo da bude primijećen, već da VLADA. On stiže na svom vrancu kao princ koji s pravom pretenduje na prijesto zemlje umjetnosti. On preobraća protivnike u poklonike, u smjernike, govori im riječi utjehe, vraća im vjeru u umjetnost, hvata ih oko ramena i pokazuje brda i govori im: Ne plašite se, to su brda, zar ste mislili da su vas čula izdala; pokazuje im uzde i govori: Ne plašite se, to su uzde, svijet stvari nije nestao, nije se pretvorio u grotesku, možete sve opipati možete opet imati, ako ste izgubili vjeru u svoja čula pod najezdom opsjenara, varalica-u-ime-umjetnosti, u-ime-profila, u-ime-gluposti podignute do kulta, evo, ja vam vraćam vjeru u vas same.
U susretu sa njegovim grafikama, ljudima se vratila vjera u umjetnost, kao svoju projekciju u vječnost. Ali, nije to jeftina opsjena, pirotehnička igra šarlatana na vašaru, nije podizanje mrtvih iz grobova, niti iscjeljivanje leproznih, već širenje povjerenja u umjetnost kao nepotkupljivi dio ljudskosti i istine čovjeka o njemu samome. Tu se život i umjetnost sljubljuju u jedno tijelo.
5.
Zaista, u toj se umjetnosti sustižu vijekovi i kulture, ujedinjuju vjere, tvoreći novu vjeru i novu kulturu onu po mjeri čovjeka. Hrišćanski portret dobija vizantijski sjaj, islamsku preciznost izrade. Ničeg folklornog niti kičerskog. Istovremeno, Berber primjenjuje najmodernija dostignuća grafičke tehnike, dostiže takvo majstorstvo u kome mu gotovo nema ravna u ovim našim stranama. Kao japanski mačevalac, on je prvo ovladao tehnikom, upoznao boju, drvo, metal, srodio se sa samoćom kao Leonardo, otkrio zakonitosti kojih drugi nisu svjesni, i sve to stavio u službu umjetnosti kao vrhunske gospodarice. Tu je tehnika postala plemenita i odana sluškinja, gospodarica je koristi s mjerom i savršenom primjerenošću. I to je jedna od osobina koja grafiku Mersada Berbera odvaja od listova umjetnika koji, u odnosu na njega, nisu još odmakli od diletantizma. A kada se susretne sa tehnički sebi ravnopravnim, on ga nadmašuje suštinom, onim što već nazvaše ljudi sintetskom umjetnošću. Kao svi umjetnici koji se koriste najboljim dostignućima efemernih pokreta, i u umjetnosti Berbera figurišu svi mogući moderni izrazi, ali ujedinjeni na jedan novi način. Tu je kolaž, op-art, pop-art, tu je već dopro mrtvi dadaizam, ali tu je i Direr, Španija i Levant, sve ono što je baštinio svijet od kultura Mediteranskog basena koje iza sebe ostaviše, kao zavještanje, ono najbolje što stvoriše vidoviti pojedinci.
6.
Majka Mersada Berbera, Sidika, za svojim tkačkim stanom, pusti ponekad svojoj mašti na volju, udalji se od osnovne ideje koju joj je dao sin, stvara paralelno s njim, komponuje u skladu sa zahtjevima materijala. Ne podlažući ispod crteža, njoj je dovoljan jedan pogled da uhvati odnose među stvarima na skici, da ih zapamti i pretvori u tapiseriju. Bolji odnos između umjetnika i tkača ne može se zamisliti.
7.
Ponegdje, poneko, napiše kako u Berberovom slikarstvu nema velikih svjetskih tema, nema filozofije, već caruje jednostavnost i prirodnost života. Ali, nije li i to velika i značajna filozofija, možda ona najveća. To je vis vitalis svijeta, duboko osmišljeni koncept umjetnosti. Ne stvara Berber kao ptica na grani, već i te kako mozga o svom stvaralaštvu. Svako njegovo djelo prati kompleksan misaoni napor koji jeste i filozofija i sistem. Zato, ne govorite o nedostatku filozofije, već o duboko ljudskoj filozofiji stvaraoca koji je svjestan onoga što stvara.
8.
Jedno lice provlači se s grafike na grafiku, ono je lajt-motiv ovog slikara, njegov umjetnički credo. Jedno žensko lice! Beatriče ili Laura? Jedno, koje vrijedi hiljade drugih, jer ga slikar vidi takvim. U tom licu, kao u stihovima pjesnika sustiču se sva druga ženska lica, sve žene koje je slikar mogao da voli u ime jedne žene, koju zaista voli. Umjesto da se rasipa, i iz bezbroj lica i tijela traži jedno lice, kao sintezu i svoj ideal, on ide pravim ljudskim putem, jedno lice projicira na sva druga lica. Po tome je ova umjetnost jedinstvena u svjetskim okvirima. To lice nije nepromijenjeno i statično, puko precrtavanje sa slike na sliku, ono se mijenja kako se mijenjaju dani, od trenutka do trenutka, ono u očima umjetnika uvijek dobija nove oblike i značenja. Nema tajne ko je ta žena. Ona nije Tinova nedohvatljiva Vivijana, niti pak Beatriče, još manje Laura, ali ona je sve to u isto vrijeme, i više od toga – saputnica u životu Mersada Berbera, majka njegovoj djeci.
Tako je Mersad Berber uveo u slikarstvo motiv Beatriče, ili Laure. On je samog sebe, s pravom, inaugurisao Petrarkom slikarskog svijeta. Taj jedan lik postaje za njega oličenje upornosti, ali i vrline čednosti, ali i ljubavi, zaštitni znak i kamen mudrosti, koliba spasa, konačno utočište. Sa zidova, iz listova, k nama struji otjelotvorena ljubav čovjeka: Qual ninfa in fonti, in selve mai qual dea.
9.
Mersad Berber gradi svoju umjetnost kao što su građene katedrale, sve je podešeno krajnjoj zamisli, da bude hram u kojem će se veličati tvorac. Ali njegova umjetnost nema odlike religioznosti, ona uklanja one barijere koje su vijekovi i mržnja postavili među ljudima i pokazuje nam da smo svi jedno i samo jedno — ljudi. Njegova umjetnost je umjetnost za ljude koji su skloni svemu što je ljudsko, veličini i grijehu, patnji i radosti. Bez patetike, on slavi obični život pretvarajući ga u svečanost.