Slavenka Drakulić: Hologrami straha, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.
Dvadeset i jedna mi je godina, jesen je, vrijeme kada se u nekim drugim gradovima, daleko od nas, održavaju sajmovi knjiga, na kojima se predstavljaju novi naslovi. Ulazim u veliku i još uvijek novu knjižaru Svjetlosti, preko puta tržnice, u nedavno sagrađenoj poslovnoj zgradi, kupujem novi roman, izložen na posebno istaknutoj gondoli s novitetima, onako kako to viđamo u američkim filmovima. Knjigu je objavila u tom času najelegantnija zagrebačka – a samim tim i jugoslavenska! – izdavačka kuća, koja tiska najprobranije, vrlo elitne, intelektualno izazovne naslove, u najljepšoj grafičkoj opremi i s najbolje prelomljenim knjiškim blokom. Početkom i sredinom osamdesetih Grafički zavod Hrvatske učinio je taj golemi iskorak, koji će pratiti i ostali, i kojim će cjelokupno hrvatsko, srpsko, bosansko nakladništvo u ta posljednja predratna vremena doživjeti radikalni redizajn, obilježen upečatljivom, katkad i ekscentričnom estetizacijom, koja je u prethodnim razdobljima bila rezervirana za apartne izdavače, u pravilu potekle iz omladinskih i studentskih organizacija.
Imam vrlo osoban razlog zašto kupujem ovu knjigu. Njezina autorica čuvena je zagrebačka novinarka, objavljuje u Startu i Danasu, feministica je – što ima neki uzbudljivi antisistemski, da ne kažemo i antikomunistički, i svakako elitistički prizvuk! – što bi sve skupa vjerojatno već bilo dovoljnim razlogom da kupim “Holograme straha”. Ali, možda, ne odmah, kao što sada činim, čim knjiga izađe, tako da nekoliko dana obigravam oko knjižare – one u koju noviteti iz Zagreba i Beograda najprije dolaze – nego nekoliko dana, ili i koji tjedan kasnije. Nestrpljiv sam, jer je samo nekoliko mjeseci ranije Slavenka Drakulić bila onaj disonantni glas u aferi koja me se jako ticala. Naime, nakon što je Služba državne bezbjednosti provalila u jedan sarajevski stan, na privatni rođendan devetnaestogodišnje brucošice Filozofskog fakulteta, i nakon što je ocijenjeno da su se tamo gledali neprihvatljivi filmovi, na vic-krekerima bilo iscrtano antisocijalističko, pače i nacističko znakovlje, a prisutni su – njih devetnaestero slavljenika – bili gotovo redom odjeveni u odjeću tamnih boja, svi oni bili su pozvani na informativne razgovore u Službu. Na tim informativnim razgovorima nije utvrđeno ništa “bezbjednosno” interesantno, ali Služba ne bi bila Služba da tjedan-dva kasnije nije preko povjerljivih novinara informaciju pustila u javnost. Najprije je o “rođendanskoj naci žurci” izvijestila beogradska Politika, da bi zatim, potvrđujući vlastitu pravovjernost, štafetu preuzelo Oslobođenje. Uskoro svi sarajevski i jugoslavenski mediji, od Sutle na zapadu do Timoka na istoku, brujali su o tom rođendanskom skandalu, na kojemu se pod insignijama nacističkim, ustaškim i četničkim okupila zlatna sarajevska mladež. Afera se ponegdje i u ponečemu sudarala sa zdravim razumom, ali to je nipošto nije činilo manje ozbiljnom i strašnom po one koji su nazočili rođendanu, kao ni po njihove šire obitelji i prijatelje. Imao sam tu nezaboravnu i nemilu čast da budem jedan od njih devetnaest, a Slavenka Drakulić je u Danasu, tjedan po pokretanju hajke, napisala prvi disonantni tekst, u kojem nas je odlučno branila. Nakon nje bilo je i drugih, ali ona bila je prva. Ima li boljeg razloga da mjesecima poslije iščekujem njezin dokumentarni roman i da ga onda u dva dana i dvije noći cijelog, vrlo temeljito iščitam?
Prva rečenica “Holograma straha” jedna je od najupečatljivijih prvih rečenica u povijesti hrvatskog romana, uz rečenicu kojom Krleža otpočinje “Povratak Filipa Latinovicza”. Slavenkina rečenica glasi: “Naravno da se bojim.” Već sljedeća, i to u novom redu, je: “Bojala sam se čitavo vrijeme”. Između te dvije rečenice, precizno određene s dva glagolska vremena, tako da prva čitatelja zatječe u sadašnjosti, a druga u prošlom trajnom vremenu, skoro bi se reklo u strahu koji se proteže do u vječnost, smještena je radnja “Holograma straha”, romana koji govori o stvarnoj životnoj situaciji. Slavenki su, naime, zbog nasljedne bolesti otkazali bubrezi, te je završila na dijalizi, u vremena kada je presađivanje organa još uvijek bilo na samoj granici medicinske fantastike. Ona je, međutim, putovala u Boston, tamo joj je presađen organ, i taj organ je, vodoinstalaterskim jezikom rečeno – proradio. Roman govori o strahu i o bliskom, najbliskijem zamislivom susretu s vlastitim tijelom. Čitajući ga, bio sam fasciniran nekom hladnom preciznošću, kroz koju su se jasno prepoznavali i strah, i bol. I pomislio sam, ne bez srama, kako mora da je velika ta žena kojoj se dogodilo sve ono o čemu u knjizi pripovijeda, a onda ipak ima strpljena, interesa i srca za naše probleme sa Službom državne bezbjednosti. Hladna preciznost Slavenke Drakulić, dok piše o vlastitom tijelu, i o najintimnijim osobnim afektima, ili o najintimnijim zbivanjima između sebe i svog tijela, nešto je što ovaj roman čini jednim od istinski velikih trenutaka hrvatske književnosti. A onda i mog čitateljskog iskustva. Ta hladna preciznost u potpunoj je opreci s autoričinom toplinom i brigom za druge ljude.
“Hologrami straha” u međuvremenu objavljeni su u mnogim izdanjima i prevedeni na frekventne svjetske jezike. Presađivanje organa postalo je dio medicinske i kirurške rutine. Ali dragocjeno bi bilo da nabavite baš ovo prvo izdanje, ima ga u zagrebačkim antikvarijatima, i da ga čista srca pročitate po prvi put.
Grafički zavod Hrvatske
Ako imate sreće, može vam se dogoditi da negdje na semaforu, dok čekate zeleno, na vratima kakvog kombija ugledate natpis Grafički zavod Hrvatske. Bez obzira na to što nakladnik ne postoji već trideset i pet godina – urednici su rastjerani kao politički nepouzdani, s izdavaštvom je prekinuto malo nakon početka rata! – ali je veličanstvena tiskara GZH sačuvana, te je 1996. postala dio Školske knjige. Očito je, međutim, da novu državnu elitu, ili pristojno govoreći novi hrvatski nakladnički mainstream, Grafički zavod Hrvatske ne asocira ni na što dobro, tako da nisu pod njegovim imenom pokretali nikakve svoje edicije.
Zora
U nazivu edicije u kojoj su objavljeni “Hologrami straha” bilo je čuvano ime jednoga prethodno iščezlog izdavača, zagrebačke Zore. U neka ranija doba Zora je objavila pojedine kanonske nizove unutar hrvatske književnosti, pa tako i nikad dovršena Krležina djela, u ediciji koja se i danas ističe svojom grafičkom ljepotom.
Ekran, knjige/167
Slavenka Drakulić: Hologrami straha, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.
Dvadeset i jedna mi je godina, jesen je, vrijeme kada se u nekim drugim gradovima, daleko od nas, održavaju sajmovi knjiga, na kojima se predstavljaju novi naslovi. Ulazim u veliku i još uvijek novu knjižaru Svjetlosti, preko puta tržnice, u nedavno sagrađenoj poslovnoj zgradi, kupujem novi roman, izložen na posebno istaknutoj gondoli s novitetima, onako kako to viđamo u američkim filmovima. Knjigu je objavila u tom času najelegantnija zagrebačka – a samim tim i jugoslavenska! – izdavačka kuća, koja tiska najprobranije, vrlo elitne, intelektualno izazovne naslove, u najljepšoj grafičkoj opremi i s najbolje prelomljenim knjiškim blokom. Početkom i sredinom osamdesetih Grafički zavod Hrvatske učinio je taj golemi iskorak, koji će pratiti i ostali, i kojim će cjelokupno hrvatsko, srpsko, bosansko nakladništvo u ta posljednja predratna vremena doživjeti radikalni redizajn, obilježen upečatljivom, katkad i ekscentričnom estetizacijom, koja je u prethodnim razdobljima bila rezervirana za apartne izdavače, u pravilu potekle iz omladinskih i studentskih organizacija.
Imam vrlo osoban razlog zašto kupujem ovu knjigu. Njezina autorica čuvena je zagrebačka novinarka, objavljuje u Startu i Danasu, feministica je – što ima neki uzbudljivi antisistemski, da ne kažemo i antikomunistički, i svakako elitistički prizvuk! – što bi sve skupa vjerojatno već bilo dovoljnim razlogom da kupim “Holograme straha”. Ali, možda, ne odmah, kao što sada činim, čim knjiga izađe, tako da nekoliko dana obigravam oko knjižare – one u koju noviteti iz Zagreba i Beograda najprije dolaze – nego nekoliko dana, ili i koji tjedan kasnije. Nestrpljiv sam, jer je samo nekoliko mjeseci ranije Slavenka Drakulić bila onaj disonantni glas u aferi koja me se jako ticala. Naime, nakon što je Služba državne bezbjednosti provalila u jedan sarajevski stan, na privatni rođendan devetnaestogodišnje brucošice Filozofskog fakulteta, i nakon što je ocijenjeno da su se tamo gledali neprihvatljivi filmovi, na vic-krekerima bilo iscrtano antisocijalističko, pače i nacističko znakovlje, a prisutni su – njih devetnaestero slavljenika – bili gotovo redom odjeveni u odjeću tamnih boja, svi oni bili su pozvani na informativne razgovore u Službu. Na tim informativnim razgovorima nije utvrđeno ništa “bezbjednosno” interesantno, ali Služba ne bi bila Služba da tjedan-dva kasnije nije preko povjerljivih novinara informaciju pustila u javnost. Najprije je o “rođendanskoj naci žurci” izvijestila beogradska Politika, da bi zatim, potvrđujući vlastitu pravovjernost, štafetu preuzelo Oslobođenje. Uskoro svi sarajevski i jugoslavenski mediji, od Sutle na zapadu do Timoka na istoku, brujali su o tom rođendanskom skandalu, na kojemu se pod insignijama nacističkim, ustaškim i četničkim okupila zlatna sarajevska mladež. Afera se ponegdje i u ponečemu sudarala sa zdravim razumom, ali to je nipošto nije činilo manje ozbiljnom i strašnom po one koji su nazočili rođendanu, kao ni po njihove šire obitelji i prijatelje. Imao sam tu nezaboravnu i nemilu čast da budem jedan od njih devetnaest, a Slavenka Drakulić je u Danasu, tjedan po pokretanju hajke, napisala prvi disonantni tekst, u kojem nas je odlučno branila. Nakon nje bilo je i drugih, ali ona bila je prva. Ima li boljeg razloga da mjesecima poslije iščekujem njezin dokumentarni roman i da ga onda u dva dana i dvije noći cijelog, vrlo temeljito iščitam?
Prva rečenica “Holograma straha” jedna je od najupečatljivijih prvih rečenica u povijesti hrvatskog romana, uz rečenicu kojom Krleža otpočinje “Povratak Filipa Latinovicza”. Slavenkina rečenica glasi: “Naravno da se bojim.” Već sljedeća, i to u novom redu, je: “Bojala sam se čitavo vrijeme”. Između te dvije rečenice, precizno određene s dva glagolska vremena, tako da prva čitatelja zatječe u sadašnjosti, a druga u prošlom trajnom vremenu, skoro bi se reklo u strahu koji se proteže do u vječnost, smještena je radnja “Holograma straha”, romana koji govori o stvarnoj životnoj situaciji. Slavenki su, naime, zbog nasljedne bolesti otkazali bubrezi, te je završila na dijalizi, u vremena kada je presađivanje organa još uvijek bilo na samoj granici medicinske fantastike. Ona je, međutim, putovala u Boston, tamo joj je presađen organ, i taj organ je, vodoinstalaterskim jezikom rečeno – proradio. Roman govori o strahu i o bliskom, najbliskijem zamislivom susretu s vlastitim tijelom. Čitajući ga, bio sam fasciniran nekom hladnom preciznošću, kroz koju su se jasno prepoznavali i strah, i bol. I pomislio sam, ne bez srama, kako mora da je velika ta žena kojoj se dogodilo sve ono o čemu u knjizi pripovijeda, a onda ipak ima strpljena, interesa i srca za naše probleme sa Službom državne bezbjednosti. Hladna preciznost Slavenke Drakulić, dok piše o vlastitom tijelu, i o najintimnijim osobnim afektima, ili o najintimnijim zbivanjima između sebe i svog tijela, nešto je što ovaj roman čini jednim od istinski velikih trenutaka hrvatske književnosti. A onda i mog čitateljskog iskustva. Ta hladna preciznost u potpunoj je opreci s autoričinom toplinom i brigom za druge ljude.
“Hologrami straha” u međuvremenu objavljeni su u mnogim izdanjima i prevedeni na frekventne svjetske jezike. Presađivanje organa postalo je dio medicinske i kirurške rutine. Ali dragocjeno bi bilo da nabavite baš ovo prvo izdanje, ima ga u zagrebačkim antikvarijatima, i da ga čista srca pročitate po prvi put.
Grafički zavod Hrvatske
Ako imate sreće, može vam se dogoditi da negdje na semaforu, dok čekate zeleno, na vratima kakvog kombija ugledate natpis Grafički zavod Hrvatske. Bez obzira na to što nakladnik ne postoji već trideset i pet godina – urednici su rastjerani kao politički nepouzdani, s izdavaštvom je prekinuto malo nakon početka rata! – ali je veličanstvena tiskara GZH sačuvana, te je 1996. postala dio Školske knjige. Očito je, međutim, da novu državnu elitu, ili pristojno govoreći novi hrvatski nakladnički mainstream, Grafički zavod Hrvatske ne asocira ni na što dobro, tako da nisu pod njegovim imenom pokretali nikakve svoje edicije.
Zora
U nazivu edicije u kojoj su objavljeni “Hologrami straha” bilo je čuvano ime jednoga prethodno iščezlog izdavača, zagrebačke Zore. U neka ranija doba Zora je objavila pojedine kanonske nizove unutar hrvatske književnosti, pa tako i nikad dovršena Krležina djela, u ediciji koja se i danas ističe svojom grafičkom ljepotom.