Srna

Nedjelja zaudara na mir. Srna se budi i povraća strah. U miru Srni mira nema. Na žutom prefarbanom krevetu urezano je Milan.
Milana već neko vrijeme nema. Srna se krišom, kada nitko ne gleda, pita što je s njim. Ne sad, ovo je trenutak kada me gledaju –  kaže u sebi, obuče se brzo i krene. Svake nedjelje u isto vrijeme, jer se tako mora i jer tako mora, Srna ide na misu po strmoj uzbrdici. Srna ima devet godina i voli spavati do deset. Nedjeljom ne spava, jer mora na misu. S bratom. U deset, kada je dječja misa, jer se tako mora i jer tako mora. Ne voli hodati, lijeva noga joj baca na stranu. Lijevo ne valja. Voli se penjati, obje ruke su joj dovoljno jake pa ne vidi razliku između lijevog i desnog. Konstantno pada. Koljena su joj sitna i puna ožiljaka. Možda jednom padne kako treba. Na putu do crkve prolazi pored crkve. Ovo nije njezina crkva – Pita se je li Milanova i brzo skreće pogled. Jer tako mora.

 – Vidio sam te! Opet si gledala četnike! 

Debeli se zacereka i šutne ju nogom u trbuh. Srna tresne na bijele šipke i skoro padne preko zida kroz prazni prostor ograde. Rukama zgrabi ogradu i lupi glavom gledajući prema četnicima. Pita se je li Milan četnik. Brzo se diže, da kasnije ne povraća strah, i trči za debelim. Možda jednom padne kako treba.

Na misi klekne i moli se, jer tako želi. Koljeno joj je krvavo i boli ju dok kleči. Ne ustaje. Jer se tako mora.
Ulazi u stan, zelenooko čudovište ju čeka. Srna gleda u pod da ne povraća strah. Približava suptilno lijevu nogu desnoj. Čini joj se da nikada neće biti iste 

– Opet si bacala nogu – kaže i šutne ju po nozi.  

Padne nešto.

   Ti si kriva – kaže i namlati ju. Jer tako želi.

Emocije u stanu bez prezimena na vratima tretiraju se kao slabost i strogo su zabranjene. Kao da židovskoj obitelji pokloniš portret Hitlera. Srna se sakriva ispod jorgana i plače. S obje ruke grli sliku i misli –  “Da sam barem pala kao on”. Kako treba.
Kada  čuje da je mir prestao, izlazi iz svoje sobe. Vrata dnevnog boravka su otvorena. Buka je nesnošljiva. Čudovište je nemirno dok traju političke emisije. Zadere se (to je uvijek značilo da ju je primijetila).

 – Tko ih je potjerao? Tkooo? Sami su pobjegli, mater im jebem u usta srpsku, da im jebem!

Srna se strese i pita – Desničari, to smo mi?

Čudovište se naceri –  Sjedni i šuti, da nisi slučajno jednu progovorila. Srna sjedne i pokušava slušati, ali pogled joj se zaustavi na boci vina. Na njoj je fotografija nekog čovjeka i ime. Srna voli čitati pa pročita –  Ante Pavelić.

Srna se zamisli – “Zašto Milan mora biti četnik, a Ante ne?” Ovo nije pitanje koje će pitati čudovište, zaključuje.

Tko su Srbi? – brzo pita i ne spusta glavu. – Četnici, opet si dosadna s glupim pitanjima –  odgovara čudovište.  Srna se pita jesu li svi Srbi zaista četnici, ali ne pita jer je pitanje vjerojatno glupo. Ako su ona i Milan spavali u istom krevetu, je li moguće da je i ona četnik? Možda ju zato čudovište mrzi. Pitat će tetu Milicu. Teta Milica radi u knjižnici i često razgovara sa Srnom, ponekad joj i dozvoli da radi s njom. Teta Milica je dobra i daje Srni koliko god knjiga želi na posudbu. Srna voli knjige jer u njima nema četnika, a voli i tetu Milicu jer odgovara na sva njezina pitanja.Teta Milica kaže da Srna ima pametna pitanja.

Srna uzme knjigu i sjedne, ali pogled joj se zaustavi na teti Milici. Srna si dopusti da se zagleda pa pomisli na Milana. Ima slično ime kao teta Milica. Srna shvati da je teta Milica Srpkinja. Je li i teta Milica četnik? – zapita se i spusti glavu. Neće ju pitati glupa pitanja.

Srna ima 14 godina i Milana odavno nema. Ogranak knjižnice u kojem je teta Milica radila se zatvorio, a Srna više ne čita. Gleda političke emisije i puši kada nitko ne gleda. U stanu bez prezimena na vratima sve vonja po cigaretama pa čudovište neće skužiti. Ako i skuži, Srna neće spuštati glavu i neće plakati poslije batina. Povraćat će kad nitko ne gleda. Jer tako mora i jer tako želi. Razmišlja kako na jesen kreće u srednju školu, godinu dana ranije od ostale djece. “To zbog glupih pitanja sigurno”, pomisli i naceri se sama sebi. Ide u školu za koju nema bodove, preko veze. Jer tako mora i jer tako čudovište želi.

Pogleda fotografiju pored kreveta. Uzme ju, zagrli s obje ruke i pomisli –  “Da barem padnem”.

Srna ima 19 godina. Naučila je nove riječi. Sada zna da djeca ne mogu biti četnici, i da poneki Ante može biti ustaša. Ne hoda više uzbrdicom pored crkve do crkve. Noga joj više ne baca na lijevo. Osim kad nosi štikle, onda ju boli pa ih ne nosi. Nosi crne starke i trudi se da ne padne.

U razredu svi uče za maturu. Srna ne uči. Najbolja frendica joj je umrla od raka. Jebe joj se za maturu. Ne pita se zašto dobri ljudi umru, zna da nema odgovora.

Na satu povijesti joj je dosadno. Diže ruku.

-Mogu? Idi, ionako sve znaš – odgovori profesor.

Zapalila je ispred škole pa se vratila i pokucala.

– Mogu?

– Uđi – odgovori profesor. – Markiraš? Ako opet padneš zbog markiranja sada kad si pri kraju…

– Pustio me Bukša. – Srna ga prekine.

– Smrdiš po cigarama.

– Izgleda kad pušiš da i smrdiš po cigaretama. Ili je to neki zaključak na temelju crta ličnosti? Po Freudu možda?

Svaki drugi profesor bi se naljutio, ali ne i psiholog. Bio je mlad i buntovan, a Srna mu je vjerojatno bila jedina učenica koja je dobrovoljno dolazila kod njega.

– Imam pitanje.

– Naravno. Pucaj.

Naletjela je na volej. U pucanju je bio i problem, ali neće mu to reci. Srna sada zna da se pitanjima može i manipulirati. Jer tako mora i jer tako želi.

– Što ako se netko baš i ne sjeća djetinjstva?

– Morao bih čuti cijelu priču, ali vjerojatno se radi o nekakvoj vrsti traume. O kome se radi?

– O frendici.

– Ide u našu školu?

– Kako kad.

– Zašto ona ne dođe?

– Boji se.

– Srce  k’o u srne, a?

– Čekaj, stani. Nisam te nikad pitao.. Zašto Srna? Kao životinja?

– Kao nogometaš.

Srna ima 24 godine. Nije zaboravila Milana. Sada ima prijatelje sa sličnim imenom i ne pita se više tko je Srbin. Pita se tko je čovjek, a tko čudovište.

Budi se i povraća strah. Uzima mobitel i zove Rolls. Rolls će razumjeti.

– Sanjala sam da padam.

– Opet?

– Opet.

– Spremi se i dođi.

– Ne mogu sad. Vidimo se navečer, OK?

– OK. Cugamo prije?

– Dada.. ja ću doći malo poslije. Moram nekoga vidjeti na kratko. Sve ti ispričam kada se vidimo.

– Zovi ako što trebaš. Ljubim te.

Poklopila je i krenula se umiti.

– Mislila si da više ne možeš osjećati bol? –  zelenooko čudovište se cerilo, a hladna voda joj se cijedila po licu. Zagledala se u ogledalo. Kasnije će reći Rolls da joj je lagala. Sada će zapaliti pljugu i zaspati.

– Od crkve na Trsatu do Crkve u Ružićevoj.

– Vi se šalite?

– Ni najmanje.

Bila je uplakana, ali nije spuštala glavu. Izašla je iz taxija i u gomili prepoznala pretjerano velike plave oči. Potrčale su jedna prema drugoj.

– Što se dogodilo? Ej! Sve će biti okeej! Plači, plači… U redu je, samo se isplači.

– Sranje Rolls..

– Išla sam ispred crkve, pomoliti se, ali ne osjećam ništa. Ja.. Ja..Nisam namjerno.. Ne bih nikad namjerno..

– Ej..Smiri se.. Sjedni. Ispričaj ponovo.. Zašto si bila ispred crkve i što je bilo? Ma zajebi, pusti crkvu.. Plašiš me..

– Plašim i sebe. Udarila sam ga kišobranom po glavi.

– Tukli su te opet?

– Pljunuo me u lice.. I.. I krenuo je na mene, uhvatio me za vrat i počeo gušiti. Nije me dugo gušio. Kada je vidio da ostajem bez zraka počeo mi je glavom lupati u vrata. Ona je stajala i sve gledala.

– O Bože..

– Zato sam i išla do crkve..

– Zbog Boga?

– Htjela sam da mi oprosti što sam kao oni, ali samo sam se osjećala gore.

– Ti nisi kao oni. Ej! Slušaj me. Nisi htjela nauditi nikome. Branila si se.

– Jebeš ljude koje je rat učinio vrijednima.

– Misliš na mrtve?

– Mislim na žive.

Bojana Guberac 17. 04. 2021.