Bilo je to prije mnogo godina, u prvom ljetu slobode. Ušutjelo oružje i oruđe, stigao mir. Sjedi s Njom u bašči i sjeća se raznih prizora tih prvih dana slobode u svome dijelu grada: i beznogi su u kolicima na trotoarima, u pokretu. Bezruke u dvorištima njeguju njihovi najbližnji, ubijenim odnose najljepše cvijeće. Vraćaju se i gdjekoji izbjegli. Šeću naseljem sa svojim članovima obitelji, koji su njihov povratak strpljivo iščekivali, rukuju se s bivšim susjedima, starosjediocima. Nestale iščekuju, onim u masovnim grobnicama skupljaju kosti.
Tužno je, ali mir je. Mnogima poskakuje srce od radosti, kao što je u vremenu zla poskakivalo od nepravde i žalosti. Kao što je strah u tom vremenu i u njegovome tijelu zaustavljao krv, a oprost i u njegovome srcu brisao čemer i gorčinu, poniženja svake vrste. I danas u trenucima sjećanja pamti: sunčano je i vrelo je, asfalt prži noge kao što je svim čuvarima grada hladnoća u vremenu zla grizla i stezala živce i kapilare.
Bilo je to prije mnogo godina, u prvom ljetu slobode. Sjedi s Njom u bašči i osluškuje razgovore susjednih stolova. Mnogi se žale na pripeku: boli ih svaka koščica. To su oni koji su se svih proteklih godina mrzli, kosti im se sada u miru prebrzo odmrzavaju. To su oni čiji je organizam trpio sve što i njegov i Njezin. Svaki im mišić od toga opet drhti, žale se punim glasovima najbližnjim. Spominju prijatelje i izdaju prijateljstva, patnju, glad, nečovječnost, progon, bolesne i nemoćne kojima nitko nije pritjecao u pomoć. Srce ih boli i duša ih boli od tih ružnih sjećanja za koja i danas mnogi nemaju sluha, siti gladnim ne vjeruju opet. Između stolova zastajkuje muškarac srednjih godina s nadimkom Tako to čiji kratki razgovori „s nogu“ slušatelje tjeraju na smijeh. Njegov je jezik u slobodi jezik zabavljača čiji je mozak rat iz temelja prodrmao, ostatak tijela poštedio, nogama zabranio odmor.
Izgladnjeli u bašči prekomjerno jedu i piju. Dobili novac od bližnjih, raseljenih po svijetu, troše njihovu izbjegličku muku. Pogled mu povremeno odluta iz bašče, u okolici primjećuje: Ni mladi neće u kuće, ostat će na igralištima do kasno u noć i oni. Predugo su bili u podrumima, na hodnicima, u stanovima kao u zatvorima. Odjekuje skakutanje njihovih rukometnih i košarkaških lopti. Čuje njihovu vrisku kad god pobjednik postigne gol. S njom se i danas miješaju odjeci alatki majstora iz porušenih domova koje rijetki povratnici i ratni profiteri obnavljaju i preuređuju. Kulminacija svih sadržaja života, sloboda svima širi pluća, diže srca nebu. I on je s Njom među takvim. Prije mnogo godina preživio moždani udar, onda i infarkt, još je s preživjelim. Radost. Vedrina. Pobjeda napaćenih.
Ali u svima koji grad prije mnogo godina nisu napuštali još uvijek odjekuju i brojne detonacije. Stradala im srca, ruke, noge, mozgovi, uši, kosti, kralježnice, mišići. Trzaju se i kad su budni i kad spavaju, od strašnih snova se rastaju. Gotovo pune četiri godine gladi, mraka, studeni, poniženja, uvreda, srce i mozak najteže su podnosili, pohranili su ih i razaslali u sve dijelove tijela na dulji rok. Sve tijelo pamti. Bilo je to vrijeme napada raznovrsnih otrova ljudskog organizma, riječima, mislima, oruđem, oružjem, i čišćenja od njih istovremeno, posebno srca i mozga. Proces ozdravljenja je dugotrajan.
Njegovo i Njezino srce i danas je uzbuđeno kao i onog ljetnog dana velikog slavlja slobode. Praštali su neoprostivo, stradala im srca i od prečestog praštanja. Slobodu u gradu s jednakim osjećanjima u bašči opet slave sa slabijima. Uz goloruke u opsadi grada protiv goropadnih s oružjem na brdima, u bašči s Njom slavi konačni mir. Čista mu savjest, sve drugo je u ranama, ispod mnogobrojnih zavoja, još uvijek neizliječeno. Srce onemoćalo i prazno.
Neočekivana provala smijeha u bašči, smiju se i njih dvoje. Čemu? Ne znaju točan odgovor. Tako to je kod jednog stola i dalje na nogama, i on se smije. Ide drugom stolu, zastaje kod njega, diže ruke u zrak poput dirigenta i ponavlja: Tako to, tako to. Obilazeći tako stolove, jača smijeh u bašči. Smijehom i oni nastavljaju širiti vedrinu iako vrijeme oslobađanja organizma od raznovrsnih otrova skupljenih u ratnom vremenu jednako traje. Trajat će sve dok srca kucaju u njima. Carstvom vedrine rijetko će častiti svoje trajno ranjene duše. Ali, sloboda je, mir je. Sloboda kao tako to. Mir kao tako to.
Srce
Bilo je to prije mnogo godina, u prvom ljetu slobode. Ušutjelo oružje i oruđe, stigao mir. Sjedi s Njom u bašči i sjeća se raznih prizora tih prvih dana slobode u svome dijelu grada: i beznogi su u kolicima na trotoarima, u pokretu. Bezruke u dvorištima njeguju njihovi najbližnji, ubijenim odnose najljepše cvijeće. Vraćaju se i gdjekoji izbjegli. Šeću naseljem sa svojim članovima obitelji, koji su njihov povratak strpljivo iščekivali, rukuju se s bivšim susjedima, starosjediocima. Nestale iščekuju, onim u masovnim grobnicama skupljaju kosti.
Tužno je, ali mir je. Mnogima poskakuje srce od radosti, kao što je u vremenu zla poskakivalo od nepravde i žalosti. Kao što je strah u tom vremenu i u njegovome tijelu zaustavljao krv, a oprost i u njegovome srcu brisao čemer i gorčinu, poniženja svake vrste. I danas u trenucima sjećanja pamti: sunčano je i vrelo je, asfalt prži noge kao što je svim čuvarima grada hladnoća u vremenu zla grizla i stezala živce i kapilare.
Bilo je to prije mnogo godina, u prvom ljetu slobode. Sjedi s Njom u bašči i osluškuje razgovore susjednih stolova. Mnogi se žale na pripeku: boli ih svaka koščica. To su oni koji su se svih proteklih godina mrzli, kosti im se sada u miru prebrzo odmrzavaju. To su oni čiji je organizam trpio sve što i njegov i Njezin. Svaki im mišić od toga opet drhti, žale se punim glasovima najbližnjim. Spominju prijatelje i izdaju prijateljstva, patnju, glad, nečovječnost, progon, bolesne i nemoćne kojima nitko nije pritjecao u pomoć. Srce ih boli i duša ih boli od tih ružnih sjećanja za koja i danas mnogi nemaju sluha, siti gladnim ne vjeruju opet. Između stolova zastajkuje muškarac srednjih godina s nadimkom Tako to čiji kratki razgovori „s nogu“ slušatelje tjeraju na smijeh. Njegov je jezik u slobodi jezik zabavljača čiji je mozak rat iz temelja prodrmao, ostatak tijela poštedio, nogama zabranio odmor.
Izgladnjeli u bašči prekomjerno jedu i piju. Dobili novac od bližnjih, raseljenih po svijetu, troše njihovu izbjegličku muku. Pogled mu povremeno odluta iz bašče, u okolici primjećuje: Ni mladi neće u kuće, ostat će na igralištima do kasno u noć i oni. Predugo su bili u podrumima, na hodnicima, u stanovima kao u zatvorima. Odjekuje skakutanje njihovih rukometnih i košarkaških lopti. Čuje njihovu vrisku kad god pobjednik postigne gol. S njom se i danas miješaju odjeci alatki majstora iz porušenih domova koje rijetki povratnici i ratni profiteri obnavljaju i preuređuju. Kulminacija svih sadržaja života, sloboda svima širi pluća, diže srca nebu. I on je s Njom među takvim. Prije mnogo godina preživio moždani udar, onda i infarkt, još je s preživjelim. Radost. Vedrina. Pobjeda napaćenih.
Ali u svima koji grad prije mnogo godina nisu napuštali još uvijek odjekuju i brojne detonacije. Stradala im srca, ruke, noge, mozgovi, uši, kosti, kralježnice, mišići. Trzaju se i kad su budni i kad spavaju, od strašnih snova se rastaju. Gotovo pune četiri godine gladi, mraka, studeni, poniženja, uvreda, srce i mozak najteže su podnosili, pohranili su ih i razaslali u sve dijelove tijela na dulji rok. Sve tijelo pamti. Bilo je to vrijeme napada raznovrsnih otrova ljudskog organizma, riječima, mislima, oruđem, oružjem, i čišćenja od njih istovremeno, posebno srca i mozga. Proces ozdravljenja je dugotrajan.
Njegovo i Njezino srce i danas je uzbuđeno kao i onog ljetnog dana velikog slavlja slobode. Praštali su neoprostivo, stradala im srca i od prečestog praštanja. Slobodu u gradu s jednakim osjećanjima u bašči opet slave sa slabijima. Uz goloruke u opsadi grada protiv goropadnih s oružjem na brdima, u bašči s Njom slavi konačni mir. Čista mu savjest, sve drugo je u ranama, ispod mnogobrojnih zavoja, još uvijek neizliječeno. Srce onemoćalo i prazno.
Neočekivana provala smijeha u bašči, smiju se i njih dvoje. Čemu? Ne znaju točan odgovor. Tako to je kod jednog stola i dalje na nogama, i on se smije. Ide drugom stolu, zastaje kod njega, diže ruke u zrak poput dirigenta i ponavlja: Tako to, tako to. Obilazeći tako stolove, jača smijeh u bašči. Smijehom i oni nastavljaju širiti vedrinu iako vrijeme oslobađanja organizma od raznovrsnih otrova skupljenih u ratnom vremenu jednako traje. Trajat će sve dok srca kucaju u njima. Carstvom vedrine rijetko će častiti svoje trajno ranjene duše. Ali, sloboda je, mir je. Sloboda kao tako to. Mir kao tako to.