Spas

Prvi put se nalazim u ovoj bolnici nakon napada slabosti koji me spopao usred dana, kada sam uz naprezanje volje uspeo da parkiram i zaključam bicikl. Koračao sam nestabilno ka glavnoj ulici, jer sam zamišljao da me, ako padnem u ovoj vukojebini koju je presecala biciklistička staza, niko neće primetiti.

Vođen, dakle, nagonom za životom, dospeh u blizinu Neusserstraße. Kad mi je već žestoko pozlilo i kad sam počeo gubiti tlo pod nogama, zamolio sam za pomoć neke prolaznike koji su, ne osvrćući se, ubrzano napustili mesto događaja. Potom jednoga od radnika gradske čistoće, koji je upravo preko puta utovarivao kontejnere sa smećem u veliki kamion. Odmahnuo je rukom: To se mene ne tiče.

Krajnjim naporom, u panici, pozvonih na prva vrata iza mojih leđa. Ništa. Pozvonih još jednom, dugo. Otvara mi žena od koje na engleskom jeziku zatražih pomoć.

Uvela me je u kancelariju, postavila na stolicu, poslužila čašom vode, i pozvala hitnu pomoć.

Boreći se za vazduh, osvrnuvši se okolo, uvideh da se nalazim u prostorijama pogrebnog zavoda.

Jovan Nikolić 02. 02. 2021.