Grobovi, stvarni i fiktivni, Kišovih književnih likova: inkvizitora, zanesenih revolucionara, režimskih pisaca , komunističkih vjernika i jeretika, policijskih isljednika, robijaša, lučkih prostitutki, sudbinski su neodvojiva od“velikog nevidljivog pisca koji je istorijsku dramu pretvorio u poeziju”. I posmrtne sudbine nekih Kišovih osporavatelja, klevetnika, ostaće i u Aleji zaslužnih građana trajno povezane s njim. Grobnica Dragana M. Jeremića, glavnog ideologa hajke na Danila Kiša, udaljena je samo nekoliko metara od mjesta gdje je sahranjen pisac Grobnice za Borisa Davidoviča.
Petar Sinanović Nagib, rekli bi Cetinjani, “nije umro na vakat”, iako je njegova magija bila je sačinjena od željeza, aluminjuma, plastike, gume, elektro materijala, građevinskih komponenti, a ne od kišovskih vazdušastih znakova i slova, riječi, zavodljivih, višeznačnih, različitih zvukova i asocijacija.
Zapravo, Nagib je ujedno Dedal i Ikar. Sâm sebi je izumio krila, i poletio neobuzdano, previsoko, dok mu nije sunce otopilo vosak, i tako razdvojilo uvezana pera koja su mu omogućavala da leti. Inženjer Đoko Sinanović, 13. februara 1985., nad otvorenom rakom, na seoskom groblju u Gornjem Polju, posvjedočiće da je Nagib svoj pad, za razliku od Ikara, fizički bio preživio, ali je zapravo vegetirao do smrti: “Dragi brate, ti nijesi umro juče, nego onoga dana kada nijesi mogao ili ti nijesu dali da budeš Nagib.”
Rečenica mlađeg Sinanovića toliko je zgusnula grobnu tišinu u nikšićkom Gornjem polju, da se mogla rezati nožem. Među pokajnicima nije bilo visokih partijskih i državnih činovnika, koji su se grozili Nagibovog nemirnog svijeta, u stalnom previranju. Penzionisani komunistički glavari i apartčici koji su ljetovali u Budvi, u širokom luku zaobilazili su njegov sto na terasi hotela Mogren. Više zbog straha da će im, poslije treće čase vinjaka, dobaciti nešto dvosmisleno ili podrugljivo, nego iz griže savjesti što su ga ometali i onemogućili u njegovim smjelim vizijama društvenog i privrednog preporoda.
Samo bi se Filip Bajković, poslijeratni predsjednik socijalističke Vlade, katkad zaustavio pored njegovog stola na hotelskoj terasi. Bivši predratni advokat, rođen u diplomatskoj familiji u Kairu, razlikovao se od svojih dugova iz Partije i Udbe, po stilu odijevanja i nenametljivom ponašanju. On je držao Nagibu leđa, sve dok nije shvatio da Sinanović previše iritira komitetlije i udbaše, svojim idejama – jednom su ga optužili za kapitalizam a drugi put nazvali maoistom – i prijekim karakterom.
Nagib je za radnike i zanatlije, s kojima je gradio pogone fabrika frižidera, traktora i lutaka, osnivao poljoprivredna dobra, hotele i radnička odmarališta, slao ih na specijalizaciju u Pragi i Liebherru, bio neka vrsta radničkog socijalističkog Elvisa Presleya. Stari trudbnici ga nijesu zaboravili nakon što je pao u nemilost: pisali su mu pisma, donosili na poklon suve smokve, dobrsku rakiju i crmničko vino, čestitali Novu Godinu i Prvi maj. Kad je zaglavio u bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, na smjenu su ga dvorili, ne bi li nekako olakšali agoniju tvorcu prvog jugoslovenskog frižidera, koji je Nikoli Bećiru, jednom od prvih Obodovih inženjera, bio nalik Malkijadesu iz Markesovih Sto godina samoće, što je u svojoj alhemičarskoj radionici pravio led, magnet i lupu.
Bećir je još tvrdio da je Nagib u stvari jedan od posljednjih izdanaka soja plemenskih maštara, mitomana, koji su drskošću tipičnom za montanjarske samozvance, i u velikom svijetu bili u centru pažnje. Jer, metropolitanski hroničari, pisci istorijskih i avanturističkih romana, bili su prosto fascinirani njihovom lakoćom i prodornošću, kojom su zasijenili bonvivane, aristokrate, političare, grosiste, sa starim rodoslovima. Iza ovih opsjenarskih pojava Montenegrina, koje nikoga nijesu ostavljale ravnodušnim, umnožavala su se uvijek ista pitanja: “Otkud? Kako? Zašto?”
Slike dovitljivih, hrabrih, drskih divljaka u izvanjskom svijetu bile su romantizovane ili su izražavale zgražavanja. Voltaire nasuprot mlitavosti i dekadencije velikih evropskih nacija, ističe borbenu vitalnost Crnogoraca:
“Što, zar nema u Evropi naroda osim šake Crnogoraca, sličnih mravinjaku, da se suprostavi Turcima?”.
O ovom ”malo civilizovanom narodu, osvetoljubivom i krvoločnom”, pišu i govore, Giusepe Garibaldi, Wiliam Gladsone, Aleksandar Puškin, George Gordon Byron, Alfred Tennyson, Bernard Shaw, Scott Fitzgerland. Saksonskog kralja-botaničara Friedricha Augusta, put je nanio na Cetinje, u Njegoševu Biljardu. Njegovi pratioci, i kasniji putopisci, etnolozi, agenti, Petrograda, Beča, Venecije, primijetiće da su sinovi kozara i hajduka, pljačkaša karavana, koji su odrasli u uskom području bezvodnog kamenjara ponad jadranske obale, obdareni maštom, znatiželjni, s lakoćom usvajaju nova znanja.
No u sjenci Šćepana Malog, Duke od Meduna, Stjepana Zanovića, čuvenih lunatika i samozvanaca, koji su inspirisali drame i romane Njegoša, Alphonsa Daudeta i Alferda Döblina, u anonimnosti uskih plemenskih međa, prašina vremena polako i neumitno prekriva sjećanja na teatore – pripovjedače maštovitih priča – koje su njihovi bliski savremenici gledali s mješavinom simpatija, podsmijeha i zavisti.
Roganovići su u svakoj generaciji do “smetanja koza” – poslijeratne naredbe komunističkih vlasti da se moraju likvidirati koze zbog uništavanja šuma – kolonizacije u Vojvodinu i raseljavanja u Cetinje, Nikšić i Beograd, imali barem jednog teatora, čarobnjaka, majstora u opisivanju detalja i oneobičavanja, karaktera, izgleda i ponašanja junaka svojih priča.
Posljednji porodični izdanak ovoga mitskog soja u našoj familiji, Vaso Stevanov, obavezno je dolazio na Cetinje uoči Nikoljdana, krsne slave Roganovića, da kupi bakalar i vino, koje mu je ostavljao Vlaho Car, Konavljanin, njegov predratni ortak, i na Petrovdan, dvanaestoga jula, gdje se Katunjani tradicionalno okupljaju. Tradiciju narodnog sabora na Petrovdan koja potiče iz Njegoševa vremena, komunisti su prezirali, gledali kao relikt plemenske zaostalosti, ali ga nijesu zabranili. Poslije proslave pred Manastirom, gdje su se stariji čojkali i pitali za zdravlje, a mladi zavodili crnogorsko kolo i mjerkali svoje simpatije, striko Vaso – tako su ga zvali otac i majka – dobro naćefljen u prvi mrak bi pokucao na vrata našega stana u Bajovoj 63.
Omalenog starca sam uvijek dočekao uzbuđen, s mješavinom stida i radosti. Jedini je Vaso od muških gostiju, uglavnom očevih prijatelja u uniformama i tamnim odijelima, obraćao pažnju na mene. Čim bi sio u nisku fotelju, uzeo me u krilo, stavio na glavu svoju okruglu crvenu crnu kapu – koja mi je poklopila čelo i nalegla na uši – na čijem su telepaku zlatnim koncem izvezeni inicijali V. R. Začas bi Vasov krupni glas i smijeh ispunili dnevnu sobu s visokim stropovima u Bajovoj 63, i otac je pola u šali, govorio da će stric istjerati miševe, ako je još koji ostao u špajzu. Doista cijeli stan bi se u času ispunio Vasovim glasom i smijehom. Za razliku od svojih vršnjaka, koji bi svoju djecu ponekad pomilovali po kosi, Vaso se igrao sa malim nasljednicima, nosio ih na ramenima, pričao im vesele i maštovite priče. Svaki put kad bi došao u Bajovu 63, bez obzira je li naćefljen ili trijezan – dok sam toliko poodrastao da su mi noge dodirivale pod – uzeo bi me na koljeno i uvijek recitovao istu pjesmu s kojom je uspavljivao svoju kćer Danicu:
“Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vam Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše…”
Onda me šaljivo pitao bih li pobjegao od aždaje da se negdje tučim s njom. Prije nego što sam odgovorio počeo je priču o tome kako je jednom bježeći od žandarma konačio u pećini zajedno s aždajom koja ga je svu noć fiksirala ukočenoga pogleda, ali i on je nju gledao pravo u oči, ne pomjerajući se. I tako je proveo cijelu noć do pred zoru kad je aždaju oborio san.
Majka je za trenutak prekinula Vasov monolog, pozvala nas za trpezarijaski sto, na kojemu je postavila njeguški pršut, sir i crmničko vino. Vaso je žvakao polako preostalim kutnjim zubima, i čim je progutao prvi komad pršuta gurnuo je pjat u stranu i dohvatio čašu vina.
“Striko uzmi, jesi li nešto slab”, pitala je moja majka.
“Ja sam ti vazda bio zlopitan,. Svako je zlo za neko dobro: to što sam naučio gladovati više puta mi pomoglo da preživim. Događalo se da danima nijesam ništa stavio na usta, do kapi kišnice s lišća ili iz kamenica. Uoči Gospođindana 1941. sedam dana sam bio u jednoj jami okružen talijanskim patrolama od kojih sam se bio sklonio nakon što me je bio prosočio Đuro Linda, kafedžija iz Prčanja, od kojega sam kupio radio aparat za odmetnute komuniste, koji su htjeli slušati vijesti Radio Londona. Kafedžija me prevozio barkom preko zaliva, i u jednom času dok smo se primicali Oravcu uhvatio sam njegov prepadnuti pogled: isti čas sam izvukao kamu i rekao Lindi da ću mu prerezati vrat ukoliko ne okrene barku prema Dražinu vrtu. Barka je pristala uz kopno nekoliko minuta prije talijanske patrole, kojoj je Bokelj bio dojavio da prevozi saradnika gerilaca. Pobjegao sam ispred nosa karabinjera u glavicu, iznad kuća Vukasovića, i sakrio se u dobro kamufliranu jamu, u kojoj sam prije rata ostavljao švercovani duvan.”
Dok je Vaso pričao, moj otac koji je za stolom sjedio u sivoj vojnoj košulji kratkih rukava sa jednom zvjezdicom uokvirenom zlatnim obrubom na širitima, smijuljio se sebi u bradu.
“Jesu li te partizani isplaćivali u naturi ili u talijanskim lirama.”
Vaso nije odgovorio na podbadanje sinovca, ispio je čašu crmničkog vina do dna, i nastavio pričati predratnu avanturu o švercu skadarskog duvana, koja me podsjećala na strip Alana Forda. On je bio angažovao trojicu Crmničana, koji su zajedno s njim naizmjenično nosili drveni mrtvački sanduk pun duvana. Iza njih su za kovčegom išle dvije žene tužbalice, ubrađene crnim faculetima, koje su povremeno, kad bi na putu sreli nepoznate osobe kukale i tužjele “pokojnika”. Žandarmska patrola je presrela malu patulju u Krajini, i uljudno ih ispitala o “pokojniku”, i još se ponudili da im pomognu. Na, kraju cijeli plan umalo nije pokvarila jedna “pokajnica”, koja je od straha bila zanijemila kad je žandarmerijski narednik rekao da mu se čini poznata, kao da su se već negdje susreli.
Poslije druge čaše vina nadolazile su mu riječi, mijenjajao je intonaciju, gestikulirao svojim nesrazmjerno velikim šakama raširenih prstiju, kao golman koji se sprema uhvatiti loptu. Bez dramske pauze počeo je još jednu priču o tome kako je izmicao žandarmima.
U mrtvu jesen, kad se u podne nebo spusti na zemlju, koristeći slabu vidljivost, na samo par metara provukao između žandarma razvijenih u strelce, i uskočio u prvu seosku kuću kroz mali prozor na listri. Na šufitu kuće bio se ućutao do noći, a onda se dovukao do stuba ispod kojih je velika prostorija, s trpezom za jelo, ognjištem s verigama, zidanom pećnicom za pečenje hljeba, žrvnjama za mljevenje žita, visećom kredencom – koju Cuce zovu rave – burilom za vodu, stapom za metenje masla, mliječnjakom. Na zidu je visila staklena svjetiljka na gaz i stara trofejna puška moskovka, a u kotlu na ognjištu se kuvala večera, pored kojega je mlada žena plela raspletenu kosu i pjevušila. Taman što je žena splela pletenice i učvrstila ih duplim iglama u vijenac oko glave, s ulaznih vrata čuo se zvuk, sličan grebanju. Žena je hitro potrčala prema vratima, i povukla rezu na bravi. Vrata je tek dopola otvorila, i visoki čovjek s kačketom na glavi ih je gurnuo do kraja: uhvatio je ženu objema rukama preko pasa i odnio do crvene prostirke pored ognjišta, nespretno joj svlačeći dugu široku rašu. Nezvani gost je, da bi bolje osmotrio ljubavnike, oslonio se na samar od magarca, koji je bio ostavljen pored stuba, na samu ivicu šufita. Vaso se još nagnuo da bolje vidi ljubavni grč kad je muškarac pritisnuo ženu koja je orgazmički vrtjela glavom lijevo desno, i u sljedećem času samar zajedno s uljezom strovalio se pored muškarca i žene, koji su polugoli – ne znajući što ih je snašlo – pobjegli u dvorište kuće.
Vaso Stevanov je posljednji put na Cetinje stigao iznebuha, kad se obično nije odmicao od kuće, u vrijeme proljećnih poljoprivrednih radova. Naglo je bio oronuo u potonja nekoliko mjeseca: glava i uši izgledali su mu još nesrazmjeniji u odnosu na kratko široko tijelo. Istina, glas mu je ostao krupan, ali raspuknut, poput kamenja koje se kotrlja niz stranu. No činilo se da je zadovoljan što me je zatekao samog u stanu: neće ga podbadati sinovac, pred kojim se nije usuđivao spominjati svoje poslijeratne marifetluke, a i neće morati birati riječi koje nije prikladno izgovarati u ženskom prisustvu. (Majka je bila otišla u posjetu svojoj prijateljici Filomeni, a otac se još prije tri godine, nenajavljeno vratio na Trnjine, gdje je provodio dane u lovu na divljač, a noću tjerao demone najjeftinijem konjakom Zvečevo.)
Vaso se ustručavao pred oficirom JNA pričati anegdote iz doba komunizma, jer mu je sinovac prigovarao što se u vrijeme bavio sitnim švercom sa talijanskim vojnicima u mjesnoj komandi na Čevu. S Talijanima je razmjenjivao pršutu, kastradinu, žabe, kokoške, jaja, sir, mlijeko, za bijelo brašno “situ”, so, vojne kabanice, ćebad, sapun, pribor za jelo i brijanje.
Starca sam ponudio rakijom, koju je ispio do pola i namrštio se kao da ga je nešto presjeklo u želudcu.
“Nijesam ti dobro.”
Malo je poćutao, onda je poispravio leđa u stolici, kao da prkosi slabosti:
“Maksime, napisaću roman o svome životu, koji će vas svijet čitat.”
Pogledao sam ga možda podrugljivo, jer sam u trećem razredu gimnazije imao izvjesno čitalačko iskustvo, a moj gost, pisac najavljenog bestsellera bio je sa dva razreda osnovne škole. Potpisivao se pažljivo namještajući ruku, polako oblikujući slova, a naslove novina čitao je sričući riječ po riječ uz pomoć kažiprsta.
Poslije mnogo godina, u pustim satima svakodnevne rutine, između buđenja u hotelskoj sobi i večernjeg otvaranja kazina, gluvarenja u hotelskom baru i na terasi, ispijajući naizmjenično kratki talijanski espreso i martele, zamišljao sam siže svog prvog romana o svijetu kocke sa skrivenim autobigrafskim pasažima. Pošto sam napisao prvu rečenicu koncepta budućeg romana u kožnom rukovniku sa amblemom Hotela Park Nova Gorica, dugo sam buljio u listove sa uskim linijama, prije nego sam zaklopio korice. U sebi sam se nasmijao svojoj naivnosti: i pretencioznosti da iza sebe nešto važno ostavim budućim generacijama.
Onda sam parafrazirao Gottfrieda Benna: da nije toliko važno kako je, nego zašto je nešto napisano. Provodeći godine s raznim hohštaplerima, prevarantima, noćnim damama, žigolima, posrnulim pripadnicima jetseta, psihopatskim krimosima i mitomanima, shvatio sam da su neke sudbine toliko literarne da literarnom stilizacijom gube zavodljivost i vjerodostojnost.
Predsmrtna fantazija očevog strica, koji je umro samo dva mjeseca poslije našeg proljećnog susreta, da napiše autobiografski roman kudikamo bi bio jednostavniji nego moje skrivene literarne ambicije. Jer Vasove avanture mogle su se gotovo doslovno prenijeti na papir, s minimalnim gramatičkim intervencijama, bez brisanja i dopisivanja.
Vasova naracija bila je protkana humorno-tragičkim epizodama, nalik pikarskim romanima koje su pisali španjolski anvanturisti, duhoviti hroničari međusobno povezanih epizoda, pretežno autobiografskih fakinskih pustolovnih zgoda i nezgoda. Zato sam na pisaćoj mašini, po sjećanju, otipkao tri priče Vasa Stevanova, i ostavio ih u posebnoj kartonskoj fascikli. Više od tri decenije bijelu fasciklu vučem za sobom, neću li ih nekako umetnuti u neki širi literarni konteskt, ili ih objaviti kao posebne cjeline. Iako je svaka moja interpretacija Vasovih priča lišena slikovitosti, jezičke izražajnosti, jedinstvenoga talenta za opisivanje groteksnih detalja i komedijaških zapleta.
Radnja prve priče, koju sam naslovio Ujedinitelj i rusko-japanski rat, događa se u Niškom garnizonu, u jesen 1930. godine. U nenajavljenu posjetu garnizonu stigao je kralj Aleksandar Karađoirđević. Prije nego što su oficiri stigli propisno postrojiti regrute Njegovo veličanstvo se došetao do vojnika, i počeo se upoznavati s njima. Ležerno, reklo bi se familijarno, poput njegovog dede Nikole, svrgnutog crnogorskog kralja, pitao ih je kako se zovu, odakle su, jesu li oženjeni, što imaju od školske spreme.
Duže nego s ostalima zadržao se pored omalenog trupastog vojnika koji ga je pozdravio snažnim glasom s prepoznatljivim akcentom koji je i sâm kralj bio posisao s majkinim mlijekom. Aleksandar svoj cetinjski akcenat nije je bio kadar odbaciti ni mnogo godina nakon što je s ijekavice prešao na ekavicu. Raspoloženi kralj pitao je simpatičnog vojnika, iz kojega je plemena, je li se školovao, koga ima od rodbine, i zna li guslati. Vojnik je samouvjereno, kao da je čekao to pitanje, rekao da naizust zna cijeli Rusko-japanski rat, epsku pjesmu od dvije hiljade stihova, koju su zajedno spjevali kralj Nikola i Jovo Sundečić, pisac himne, Ubavoj nam Crnoj Gori. Aleksandar se onda okrenuo prema pukovniku Jevđoviću, komandantu garnizona, i naredio da pronađe gusle, i sa sobom dovede vojnika Roganovića, na večerašnji prijem u Domu vojske.
Kralj Aleksandar je na većernjem prijemu, poslije upoznavanja s oficirima, gradonačelnikom i poslanicima beogradske skupštine iz Niša, naredio da guslara u vojničkoj uniformi sjednu između njega i Milorada Čavdarevića, gradonačelnika Niša. Vaso je pritegnuo zatezač za strune, podignuo glavu, upravio pogled negdje iznad ulaznih vrata, i raskrivio se:
“Knjigu piše care od Japana/ sa obale Tihog okeana/ i šalje je caru ruskijskome”, tako glasno da je gradonačelnikova gospođa Rosanda streknula.
Prisutni su naizgled pažljivo slušali pjevača, iako se činilo da je samo Njegovo veličanstvo zanimala rastegnuta dramaturgija pjesme, imena brojnih ruskih i japanskih generala i političara, imena mjesta u Mandžuriji i na Dalekom istoku. Mladi guslar nije posustajao, iako su mu se usta sušila, i oblivao ga znoj koji se slivao niz obraze i vrat na uniformu. Kralj Aleksandar je u jednom trenutku dao znak kapetanu Sinđeliću, koji je stojao pored njegovog ađutanta Vukotića, i naredio da maramicom očisti znoj sa čela guslara. Kapetan Sinđelić koji je od samog ulaska u garniron bio uzeo na zub nemirnoga vojnika Roganovića, poslušno se naklonio vladaru i drhtavom rukom brisao čelo i zajapurene obraze mladoga guslara.
I u jednoj poslijeratnoj avanturi Vasov zaštitnik je najviši politički autoritet nove komunističke republike. Previjanog kontrabandistu, koji je švercovao morsku so iz Boke Kotorske u Trnjine, presrela je patrola milicije u jednom usjeku gdje nije mogao bježati: uhvaćen je u stupicu, kao koza u lastvi. Narodna milicija je Vasu naredila da rastovari mazgu, a poručnik Obren Mučalica, komandir patrole njegovu je izdrtu crnogorsku kapu, s gadljivim izrazom lica, bacio s glave na zemlju, i još je zgazio. Vaso je zbog izgubljene zarade i poniženja stigao kući ni živ ni mrtav.
Cijelu noć je smišljao kako će se osvetiti poručniku milicije, i u zoru krenuo prema Cetinju da traži prijem kod Blaža Jovanovića. Predsjednik Narodne Republike Crne Gore imitirao je kralja Nikolu, koji je primao u vizitu građane koji su tražili materijalnu pomoć ili su se žalili na nepravdu vlasti. Treći dan je Blažo Jovanović primio Vasa u zgradi bivšeg britanskog poslanstva, u nekadašnjem salonu Georga Brehanta, ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva. Pokunjeni kontrabandist pojavio se u otrcanom odijelu, u kojemu ga je presrela patrola milicije, sa krijumčarenom robom. U rukama je držao istu prosjenjalu crveno-crnu okruglu kapu koju je zgazio poručnik Mučalica. Markantni crnomanjasti predsjednik Narodne Republike Crne Gore, začuđeno je pogledao zapuštenog čovjeka s kapom u rukama.
“Što si došao?”, pitao ga je više blago nego strogo.
“Gospodine preśedniče, znate li što označava ova kapa”, ispružio je ruku s kapom u visini grudi.
“Zašto me propituješ?”, brecnuo se Jovanović.
“Ja ću Vam reći gospodine predsjedniče: ovo crveno na kapi je krv kosovska, a crno je korota za Kosovom.”
“Dobro… što si htio da kažeš? Sjedi.” Pokazao mu je rukom veliku crvenu fotelju, s visokim naslonjačem.
Vaso mu se umekšanim glasom požalio da ima sitnu djecu i staru majku, i nema dovoljno obradive zemlje da prehrani svoju nejač. Na putu iz Boke presrela ga je milicija, oduzela mu so i poručnik Mučalica mu je bacio pod noge i izgazio narodnu kapu koja je svetinja svakog Crnogorca. Blažo Jovanović, koji je i sâm u svečanim prilikama nosio narodnu nošnju, naredio šefu kabineta Nikinoviću, da odmah pozove komandanta milicije Jova Mijača, i suspenduje poručnika Mučalicu.
“Jesi li sad zadovoljan Roganoviću?”
“Jesam gospodine predsjedniče, ali bih Vas molio da mi dozvolite da mojoj sirotinji so donesem doma.”
Blažo Jovanović ga je pogledao ispitivački, raširio ruke kao da se ne može odgovoriti gostu, i ponovo pozvao šefa kabineta.
“Nikinoviću, napiši potvrdu da se Roganoviću vrati konfiskovana so, i da je može dovesti do kuće.”
Trnjinani su tvrdili da je Vaso još dvije godine, s istom potvrdom, s pečatom kabineta predsjednika republike, prenosio i prodavao morsku so u Trnjinama i Grebcima.
Švercer iz Trnjina je trideset godina izmicao potjerama financa, žandarmerije, karabinjera, milicije, Ozne i Udbe. Tek nekoliko puta je prenoćio u Bogdanovu kraju i u starom austrougarskom zatvoru pod kotorskim bedemima. Svaki put su ga puštali na slobodu, s minimalnom ovčanom globom, ili ga samo ispratili s prijetnjama da će, ukoliko ga ponovo uhvate, zaglaviti na debeloj robiji.
Šverceri duvana i soli jedva dospiju do crnih hronika lokalnih novina. No Vaso je postao junak reportaže Ilustrovane politike, najtiražnijeg jugoslovenskog nedjeljnika. Urednik reportaža je tekst Puśa Boškovića, dopisnika iz Crne Gore, naslovio, AFERA PEČAT. Reportažu, na pune dvije stranice formata A4, još je opremio karikaturom, u kojoj sijedi čovjek s crnogorskom kapom, pečatom ovjerava list papira, i pita:
“Treba li još kome penzija”.
Autor reportaže, s prikrivenom simpatijom, piše o neobičnoj prijevari seljaka iz plemena Cuca, koji je oštetio republički penzijski fond za više stotina mjesečnih mirovina.
Reportaža počinje kratkim biografskim uvodom delikvanta V. R. koji se prije rata s familijom iz Cuca doselio u Boku Kotorsku. Sâm početak rata ga je zatekao u Bijeloj, gdje je radio kao lučki radnik. Isti dan kad je objavljena kapitulacija Kraljevine Jugoslavije pred silama Osovine, izbezumljeni narod je krenuo u pljačku vojnih magacina. Lučki radnik se nije gurao s usplahirenom masom za vreće brašna, fadžole, krompira, ulja, kante svinjske masti, nego je uskočio u trgovački brod Lovćen, brodarske kompanije Lala Zubera, koji je bio na vezu u škveru, zbog remonta.
Vaso je iz prazne kapetanske kabine uzeo pečat na kojemu je pisalo ime broda Lovćen i kompanije Zetska plovidba. Poslije ulaska Talijana u Boku Kotorsku Vaso se s familijom vratio na Trnjine, i pečat je bio stavio u jedno udubljenje suvomeđnog zida stare seoske kuće, u kojoj je njegov otac Stevan spraćao stoku. Brodskog pečata opet se sjetio kad je komunistička vlast, krajem pedesetih godina, počela davati penzije na osnovu pismenih uvjerenja iz vremena Kraljevine Crne Gore, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.
Najprije je Paju Petrovu, svom rođaku po ženskoj liniji, koji je trideset godina radio u pampasima Argentine, ponudio pisanu štambiljanu potvrdu, da je radio na Zuberovoj kompaniji. Oprezni Lipljanin, koji je i u Americi izbjegavao ljude sklone mutnim poslovima, jedno vrijeme se dvoumio, ali kad se uvjerio da u opštinskoj penzijskoj službi ne provjeravaju pečatirane potvrde o predratnom radnom stažu, javio je Vasu da će mu pokloniti džepnu omegu sa zlatnim poklopcem ukoliko dobije mirovinu.
U samo godinu dana Vaso je još petorici starijih poznanika, koji su neko vrijeme proveli u pečalbi, ovjerio potvrde o radnom stažu na brodu Lovćen. Lakoća dobijanja penzija osokolila ga je, i penziju ponudio i Radoju Pješivcu, koji je samo jednom u životu vidio veliku vodu. I to jezersku a ne morsku, u vrijeme služenja vojske u Ohridu. No, za njihovu nesreću, u odjeljenju penzijskog osiguranja u Nikšiću radio je Stubičanin Marko Banjević, čiji su roditelji bili prvi komšije Radoja Pješivca.
Pješivac je na saslušanju u miliciji priznao da je pečatiranu potvrdu dobio u zamjenu za mijeh skorupa i ruski revolver nagant od Vasa Roganovića, kojega su još zvali Vaso Ćopak. Milicija je Vasu upala u kuću bez najave, pronašla nagant, ali pečata nije bilo nigdje, iako su kuću i pojatu okrenuli naopako. Poslije višesatnih ubjeđivanja i prijetnji pred ženom i kćerkom, Vaso ih je odveo na dolinu ispod kuće, i iz sredine stoga sijena, pored same stožine, dohvatio limeni važ sa poklopcem, u kojemu je bio zamotan u novinsku hartiju pečat broda Lovćen.
Pisac reportaže je posebnu pažnju posvetio suđenju Vasa Roganovića. Zanimljivo opisuje opušteni, na momene duhoviti stil vođenja procesa Moša Martinovića, predsjednika opštinskog suda, elegantnog cetinjskog kozera – unuka vojvode Gavra Vukovića, ministra vanjskih poslova i pisca čuvenih Memoara – i završnu riječ okrivljenoga, koji se poziva na Rimsko i Belgijsko pravo. Na kraju je omaleni sijedi optuženik, pritisnut dokazima, svoju odbranu završio patetičnom rečenicom, koja je trebala ostaviti utisak na publiku u sudnici: “Radoje Pješivac je najviša pogan koja je ikad pojavila pred sudom”.
Otac je nije obradovao Vasu Stevanovu, na povratku iz spuškog zatvora. Jer je i bez intriga o stricu delikventu – koji je u ratu sarađivao s zelenašima i Talijanima – imao dovoljno problema sa doušnicima i oficirima vojne službe bezbjednosti. Starac se pravio da ne primjećuje domaćinov zlovoljni izraz lica. Kasnije mi se povjerio da su se kod njegova sinovca, ukrstile dvije prirode ogranka Roganovića, koje su ostali plemenici prozvali Zekovići. Ogranak Zekovića – za koje su Malocuce govorili da “imaju pečene oči” – u svakoj generaciji imao je muške glave koje su bile mimo drugih bratstvenika i plemenika: nijedan od njih bez nekog kastiga ili nameta nije otišao s ovoga svijeta.
Za njima su se među Malocucama i Grebčanima pronosile priče kako su obilježeni tajnovitim životom i neobičnom sudbinom. Zato su plemenici davali Zekovićima djevojke, ali se od njih nijesu ženili, bojeći se da će im na potomstvo prenijeli nečiste sile, uroke i mađije. Zapravo, za jedne Zekoviće vjerovalo se da su zduhači, rođeni u crvenim i bijelim košuljicama, koji su se u prekomorskim vjetrovima tukli sa nemanima, i od njih branili svoje selo i bratstvo. Za druge zelenooke se pričalo da su nasljedni lampijeri, tenci, koji uveče s bijelim pokrovima ustaju iz grobova, uništavaju usjeve, piju krv svojih najbližih, napadaju im stoku ili ih obrću u maniti lik.
Ove priče su potvrđivali sami Zekovići koji su vazda među sobom bili u zavadi. Jer, oni za koje se vjerovalo da su tenci neprestano su nasrtali na svoje najbliže rođake. A lampijerima niko drugi nije mogao doakati osim zduhača, koji bi ih iznenadili u njihovim grobnim počivalištima.
Priče o natprirodnim moćima Zekovića nekako su utihnule u vrijeme poslijeratne pobjedničke euforije, kolektivizacije, građenja industrije i preseljavanja iz sela u gradove. Mladi komunisti su agitovali na zborovima Narodnog fronta kako će s novim dobom odumrijeti i vjerovanje u Boga, vražbine i natprirodne sile, koje su narod držale u mraku neznanja i pokornosti. No ateizam, klasna borba i teorija o kretanju materije iz nižih oblika u više, koju su propovijedali priučeni agitatori, nesvršeni gimnazijalci, aktivisti s šestomjesečnih tečajeva, nije se lako probijala do moždanih ćelija ni novoregrutovanih članova komunističke partije. Mladi komunisti su ponižavali popove, govorili da su da je nesreća sresti crnomantijaša i crnu mačku na putu, provjeravali ko će na Badnje veče nalagati mlado drvo, ali su se i dalje krijući krstili na pomen Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškoga, osluškivali priče o proricanjima Mata Glušca, o blagoslovenim i ukletim bratstvima i porodicama.
Tako se u pô glasa, i dalje pronosila i priča da će potomci Đukana Roganovića biti pod urokom dok god im se budu rađala muška djeca zelenih očiju. Jer, nije nužno valetati da nasijeđene mađije nijesu sahranjene zajedno s Muratom Đukanovim, ko god je upoznao njegovog potomka, pitomca pješadijske oficirske škole u Sarajevu, i docnijeg šefa vojnog odsjijeka na Cetinju. Jer je Marko Muratov, u prvim godinama vojne službe napredovao je brže i bolje od svih ostalih klasića, a onda je u činu kapetana prve klase bio narednih dvadeset godina. Na kraju su ga s činom majora sklonili u vojni odsjek, da se bavi evidencijim regruta i rezervista.
Majka mi nije ništa naslutila o uticaju nečistih sila na karijeru i sudbinu njenoga muža. Sve dok otac, mortus pijan, nakon povratka s vojne vježbe rezervista na Ivanovim koritima, nije izvukao tetejac i počeo s njim mlatarati u dnevnoj sobi, vičući da su ga svi izdali, pa i zakonita žena. Sjutradan mi je rekla:
“Marka opsijeda śen Zekovića, prokletstvo starih lampijera”.
Majkinu rečenicu će mi sedam godina kasnije rastumačiti Vaso Stevanov. U posljednjem razgovoru s očevim stricem shvatio sam zašto njih dvojica nikad nijesu pričali o porodičnoj istoriji, ogranku zelenookih Roganovića, njihovim zajedničkim precima. Jedan i drugi su pazili da ne pomenu Vasova oca Stevana i Markova đeda Đukana, koji su zelene oči i nafaku u ratovima naslijedili od svoje ujčevine lipskih Zrnovića, a prokletsto od Tuja Golubova, Vasova čukunđeda, koji je na prijevaru ubio kuma vraćajući se s kotorskog pazara. Stevanov otac Bajo prije drugoga sina Đukana imao šest kćeri. Između braće bilo je razlike tačno osamnaest godina razlike: Đukan se rodio iste godine kad je Bajo poginuo na Vučjem dolu, noseći četni barjak, koji mu je iz mrtvih ruku uzeo Stevan, i umotan u crveni krstaš pod paljbom krenuo prema vrhu brda Kovčeg, koji je dominirao cijelim bojištem.
Bajo je na Malu Gospođu, tri nedjelje nakon što je u Kotoru poginuo knjaz Danilo, bio usnio da će mu se roditi sin, kojemu će dati ime Stevan. Dječak se rodio u crvenoj košuljici, i zato je otac odlučio da se umjesto Danilo zove Stevan. Još je kazao ženi Savici da u dnu njene đevojačke skrinje stavi crvenu košuljicu, koja će sina sačuvati od svakoga zla i napasti.
Braću je narav dijelila više od razlike u godinama. Stevan je bio staložen i vazda dobre volje – osim u vrijeme velikih jesenjih vjetrova, kada je zbog bitke s prekomorskim džinovima ustajao iznuren i odsutan – a Đukan je nestalan i svadljiv. Stevana je dojavila vila nagorkinja, još dok mu je mlađi brat bauljao oko ognjišta, da se na Đukana prenio nečisti duh njihovog prađeda Tuja Golubova. Kako je Đukan rastao đavoli mu sve više nijesu mu davali mira, danju i noću: pred zoru je ustajao i lutao oko seoskih kuća, zavirujući u torine sa stokom. Najposlije je iz svoje kuće ukrao mijeh skorupa, i prodao ga Śoru Lazarevu. Onda je optužio Śora da je on ukrao skorup, od čije prodaje je majka Savica htjela kupiti novu posteljinu, mlinac za kafu i lampu na gaz. Kad je vidjela da je nestao mijeh skorupa, proklela je sina:
“Natetemate bilo”.
Stevan je Đukanu, čim je napunio dvadeset godina, u proljeće 1998. dao pasać, pare za brodsku kartu do Buenos Airesa, i on je s komšijom Milutinom Mušeljinim, preko Kotora i Napulja, otplovio za Južnu Ameriku. Đukan je ostao u River Plati, gdje se bio iskrcao s prekookeanskog broda. Privlačila ga je lučka vreva, brodova, putnika, jezika, kafana, prostitutki, lučkih radnika svih rasa, i odmah prihvatio ponudu Krsta Kapetinića, da radi na utovaru i istovaru brodova. Milutin je odbio ponudu zemljaka i i stanio se u mjestu General Juan Madriaga, koji pripada provinciji Buenos Aires.
Milutin Mušeljin je ubrzo pokazao prirodnu bistrinu, upornost i okretnost, pa ga je Mario Bergamo, postavio za nadzornika na svom ranču. Poslije samo dvije godine od Milutinovog dolaska u Argentinu, u prvoj godini novog stoljeća, General Madriaga je od radničkog naselja polako prerastao u grad, i mladi Crnogorac je osnovao svoje preduzeće za izgradnju puteva i kuća.
Đukan Bajov se poslije posla na doku opijao, kockao i tukao s Talijanima, Indijancima i mesticima, dok nije ostao bez posla. Onda je skitao pregrađima Buenos Airesa, uskakao u sirotinjske stanove, krao hranu, alkohol, posuđe, odjeću, koju je budzašto prodavao, i treće godine od dolaska u Agentinu, dovukao se gladan i tranjav, do General Madriage. Milutin ga je podozrivo primio, kupio mu novu odjeću, dao mu sto pezosa, i rekao da se konačno treba uozbiljiti, jer on neće trpjeti njegove avetluke. Začudo, Đukan je naizgled ozbiljno shvatio upozorenje: prvi je dolazio na posao, izbjegavao je kafane, i ubrzo je avanzovao do pomoćnika poslovođe na gradnji puteva.
Preduzeće Rovine je iz godine u godinu povećavalo kapital, i Milutin je razmišljao da svoje poslove preseli u Buenos Aires. Onda mu je u san došao Đuro Malenica, koji ga je za samo sat vremena na mauzu zadužio hiljadu fiorina, i morao mu je prepisati vlasništvo na Jabuku, dolinu od dva rala nabolje malocucke zemlje. Treći dan pošto je usnio Đura Malenicu ponudio je svoju kuću i preduzeće signoru Begramu, a dvije nedjelje kasnije, prvog maja 1910. pozvao je radnike na prvomajski pasulj, i svima isplatio zaradu za tri mjeseca. Đukanu Roganoviću dao je šest plata i ostavio mu stan u General Madriagi, u kojemu je bilo računovodstvo preduzeća Rovine. Još mu se povjerio da će u Trnjinama otkupiti dolinu ispod kuće koju je bio izgubio na mauzu, oženiti se i kupiti hotel u Nikšiću. Onda je za četvrti maj zakupio gostionicu Korčula, i na oproštajnu večeru pozvao stotinu zvanica, zemljaka i poslovnih prijatelja. Svu noć do pred jutro bančilo se i nazdravljalo uz crnogorske, dalmatinske i napolitanske pjesme.
Smrti se podvaljuje/2
Grobovi, stvarni i fiktivni, Kišovih književnih likova: inkvizitora, zanesenih revolucionara, režimskih pisaca , komunističkih vjernika i jeretika, policijskih isljednika, robijaša, lučkih prostitutki, sudbinski su neodvojiva od“velikog nevidljivog pisca koji je istorijsku dramu pretvorio u poeziju”. I posmrtne sudbine nekih Kišovih osporavatelja, klevetnika, ostaće i u Aleji zaslužnih građana trajno povezane s njim. Grobnica Dragana M. Jeremića, glavnog ideologa hajke na Danila Kiša, udaljena je samo nekoliko metara od mjesta gdje je sahranjen pisac Grobnice za Borisa Davidoviča.
Petar Sinanović Nagib, rekli bi Cetinjani, “nije umro na vakat”, iako je njegova magija bila je sačinjena od željeza, aluminjuma, plastike, gume, elektro materijala, građevinskih komponenti, a ne od kišovskih vazdušastih znakova i slova, riječi, zavodljivih, višeznačnih, različitih zvukova i asocijacija.
Zapravo, Nagib je ujedno Dedal i Ikar. Sâm sebi je izumio krila, i poletio neobuzdano, previsoko, dok mu nije sunce otopilo vosak, i tako razdvojilo uvezana pera koja su mu omogućavala da leti. Inženjer Đoko Sinanović, 13. februara 1985., nad otvorenom rakom, na seoskom groblju u Gornjem Polju, posvjedočiće da je Nagib svoj pad, za razliku od Ikara, fizički bio preživio, ali je zapravo vegetirao do smrti: “Dragi brate, ti nijesi umro juče, nego onoga dana kada nijesi mogao ili ti nijesu dali da budeš Nagib.”
Rečenica mlađeg Sinanovića toliko je zgusnula grobnu tišinu u nikšićkom Gornjem polju, da se mogla rezati nožem. Među pokajnicima nije bilo visokih partijskih i državnih činovnika, koji su se grozili Nagibovog nemirnog svijeta, u stalnom previranju. Penzionisani komunistički glavari i apartčici koji su ljetovali u Budvi, u širokom luku zaobilazili su njegov sto na terasi hotela Mogren. Više zbog straha da će im, poslije treće čase vinjaka, dobaciti nešto dvosmisleno ili podrugljivo, nego iz griže savjesti što su ga ometali i onemogućili u njegovim smjelim vizijama društvenog i privrednog preporoda.
Samo bi se Filip Bajković, poslijeratni predsjednik socijalističke Vlade, katkad zaustavio pored njegovog stola na hotelskoj terasi. Bivši predratni advokat, rođen u diplomatskoj familiji u Kairu, razlikovao se od svojih dugova iz Partije i Udbe, po stilu odijevanja i nenametljivom ponašanju. On je držao Nagibu leđa, sve dok nije shvatio da Sinanović previše iritira komitetlije i udbaše, svojim idejama – jednom su ga optužili za kapitalizam a drugi put nazvali maoistom – i prijekim karakterom.
Nagib je za radnike i zanatlije, s kojima je gradio pogone fabrika frižidera, traktora i lutaka, osnivao poljoprivredna dobra, hotele i radnička odmarališta, slao ih na specijalizaciju u Pragi i Liebherru, bio neka vrsta radničkog socijalističkog Elvisa Presleya. Stari trudbnici ga nijesu zaboravili nakon što je pao u nemilost: pisali su mu pisma, donosili na poklon suve smokve, dobrsku rakiju i crmničko vino, čestitali Novu Godinu i Prvi maj. Kad je zaglavio u bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, na smjenu su ga dvorili, ne bi li nekako olakšali agoniju tvorcu prvog jugoslovenskog frižidera, koji je Nikoli Bećiru, jednom od prvih Obodovih inženjera, bio nalik Malkijadesu iz Markesovih Sto godina samoće, što je u svojoj alhemičarskoj radionici pravio led, magnet i lupu.
Bećir je još tvrdio da je Nagib u stvari jedan od posljednjih izdanaka soja plemenskih maštara, mitomana, koji su drskošću tipičnom za montanjarske samozvance, i u velikom svijetu bili u centru pažnje. Jer, metropolitanski hroničari, pisci istorijskih i avanturističkih romana, bili su prosto fascinirani njihovom lakoćom i prodornošću, kojom su zasijenili bonvivane, aristokrate, političare, grosiste, sa starim rodoslovima. Iza ovih opsjenarskih pojava Montenegrina, koje nikoga nijesu ostavljale ravnodušnim, umnožavala su se uvijek ista pitanja: “Otkud? Kako? Zašto?”
Slike dovitljivih, hrabrih, drskih divljaka u izvanjskom svijetu bile su romantizovane ili su izražavale zgražavanja. Voltaire nasuprot mlitavosti i dekadencije velikih evropskih nacija, ističe borbenu vitalnost Crnogoraca:
“Što, zar nema u Evropi naroda osim šake Crnogoraca, sličnih mravinjaku, da se suprostavi Turcima?”.
O ovom ”malo civilizovanom narodu, osvetoljubivom i krvoločnom”, pišu i govore, Giusepe Garibaldi, Wiliam Gladsone, Aleksandar Puškin, George Gordon Byron, Alfred Tennyson, Bernard Shaw, Scott Fitzgerland. Saksonskog kralja-botaničara Friedricha Augusta, put je nanio na Cetinje, u Njegoševu Biljardu. Njegovi pratioci, i kasniji putopisci, etnolozi, agenti, Petrograda, Beča, Venecije, primijetiće da su sinovi kozara i hajduka, pljačkaša karavana, koji su odrasli u uskom području bezvodnog kamenjara ponad jadranske obale, obdareni maštom, znatiželjni, s lakoćom usvajaju nova znanja.
No u sjenci Šćepana Malog, Duke od Meduna, Stjepana Zanovića, čuvenih lunatika i samozvanaca, koji su inspirisali drame i romane Njegoša, Alphonsa Daudeta i Alferda Döblina, u anonimnosti uskih plemenskih međa, prašina vremena polako i neumitno prekriva sjećanja na teatore – pripovjedače maštovitih priča – koje su njihovi bliski savremenici gledali s mješavinom simpatija, podsmijeha i zavisti.
Roganovići su u svakoj generaciji do “smetanja koza” – poslijeratne naredbe komunističkih vlasti da se moraju likvidirati koze zbog uništavanja šuma – kolonizacije u Vojvodinu i raseljavanja u Cetinje, Nikšić i Beograd, imali barem jednog teatora, čarobnjaka, majstora u opisivanju detalja i oneobičavanja, karaktera, izgleda i ponašanja junaka svojih priča.
Posljednji porodični izdanak ovoga mitskog soja u našoj familiji, Vaso Stevanov, obavezno je dolazio na Cetinje uoči Nikoljdana, krsne slave Roganovića, da kupi bakalar i vino, koje mu je ostavljao Vlaho Car, Konavljanin, njegov predratni ortak, i na Petrovdan, dvanaestoga jula, gdje se Katunjani tradicionalno okupljaju. Tradiciju narodnog sabora na Petrovdan koja potiče iz Njegoševa vremena, komunisti su prezirali, gledali kao relikt plemenske zaostalosti, ali ga nijesu zabranili. Poslije proslave pred Manastirom, gdje su se stariji čojkali i pitali za zdravlje, a mladi zavodili crnogorsko kolo i mjerkali svoje simpatije, striko Vaso – tako su ga zvali otac i majka – dobro naćefljen u prvi mrak bi pokucao na vrata našega stana u Bajovoj 63.
Omalenog starca sam uvijek dočekao uzbuđen, s mješavinom stida i radosti. Jedini je Vaso od muških gostiju, uglavnom očevih prijatelja u uniformama i tamnim odijelima, obraćao pažnju na mene. Čim bi sio u nisku fotelju, uzeo me u krilo, stavio na glavu svoju okruglu crvenu crnu kapu – koja mi je poklopila čelo i nalegla na uši – na čijem su telepaku zlatnim koncem izvezeni inicijali V. R. Začas bi Vasov krupni glas i smijeh ispunili dnevnu sobu s visokim stropovima u Bajovoj 63, i otac je pola u šali, govorio da će stric istjerati miševe, ako je još koji ostao u špajzu. Doista cijeli stan bi se u času ispunio Vasovim glasom i smijehom. Za razliku od svojih vršnjaka, koji bi svoju djecu ponekad pomilovali po kosi, Vaso se igrao sa malim nasljednicima, nosio ih na ramenima, pričao im vesele i maštovite priče. Svaki put kad bi došao u Bajovu 63, bez obzira je li naćefljen ili trijezan – dok sam toliko poodrastao da su mi noge dodirivale pod – uzeo bi me na koljeno i uvijek recitovao istu pjesmu s kojom je uspavljivao svoju kćer Danicu:
“Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vam Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše…”
Onda me šaljivo pitao bih li pobjegao od aždaje da se negdje tučim s njom. Prije nego što sam odgovorio počeo je priču o tome kako je jednom bježeći od žandarma konačio u pećini zajedno s aždajom koja ga je svu noć fiksirala ukočenoga pogleda, ali i on je nju gledao pravo u oči, ne pomjerajući se. I tako je proveo cijelu noć do pred zoru kad je aždaju oborio san.
Majka je za trenutak prekinula Vasov monolog, pozvala nas za trpezarijaski sto, na kojemu je postavila njeguški pršut, sir i crmničko vino. Vaso je žvakao polako preostalim kutnjim zubima, i čim je progutao prvi komad pršuta gurnuo je pjat u stranu i dohvatio čašu vina.
“Striko uzmi, jesi li nešto slab”, pitala je moja majka.
“Ja sam ti vazda bio zlopitan,. Svako je zlo za neko dobro: to što sam naučio gladovati više puta mi pomoglo da preživim. Događalo se da danima nijesam ništa stavio na usta, do kapi kišnice s lišća ili iz kamenica. Uoči Gospođindana 1941. sedam dana sam bio u jednoj jami okružen talijanskim patrolama od kojih sam se bio sklonio nakon što me je bio prosočio Đuro Linda, kafedžija iz Prčanja, od kojega sam kupio radio aparat za odmetnute komuniste, koji su htjeli slušati vijesti Radio Londona. Kafedžija me prevozio barkom preko zaliva, i u jednom času dok smo se primicali Oravcu uhvatio sam njegov prepadnuti pogled: isti čas sam izvukao kamu i rekao Lindi da ću mu prerezati vrat ukoliko ne okrene barku prema Dražinu vrtu. Barka je pristala uz kopno nekoliko minuta prije talijanske patrole, kojoj je Bokelj bio dojavio da prevozi saradnika gerilaca. Pobjegao sam ispred nosa karabinjera u glavicu, iznad kuća Vukasovića, i sakrio se u dobro kamufliranu jamu, u kojoj sam prije rata ostavljao švercovani duvan.”
Dok je Vaso pričao, moj otac koji je za stolom sjedio u sivoj vojnoj košulji kratkih rukava sa jednom zvjezdicom uokvirenom zlatnim obrubom na širitima, smijuljio se sebi u bradu.
“Jesu li te partizani isplaćivali u naturi ili u talijanskim lirama.”
Vaso nije odgovorio na podbadanje sinovca, ispio je čašu crmničkog vina do dna, i nastavio pričati predratnu avanturu o švercu skadarskog duvana, koja me podsjećala na strip Alana Forda. On je bio angažovao trojicu Crmničana, koji su zajedno s njim naizmjenično nosili drveni mrtvački sanduk pun duvana. Iza njih su za kovčegom išle dvije žene tužbalice, ubrađene crnim faculetima, koje su povremeno, kad bi na putu sreli nepoznate osobe kukale i tužjele “pokojnika”. Žandarmska patrola je presrela malu patulju u Krajini, i uljudno ih ispitala o “pokojniku”, i još se ponudili da im pomognu. Na, kraju cijeli plan umalo nije pokvarila jedna “pokajnica”, koja je od straha bila zanijemila kad je žandarmerijski narednik rekao da mu se čini poznata, kao da su se već negdje susreli.
Poslije druge čaše vina nadolazile su mu riječi, mijenjajao je intonaciju, gestikulirao svojim nesrazmjerno velikim šakama raširenih prstiju, kao golman koji se sprema uhvatiti loptu. Bez dramske pauze počeo je još jednu priču o tome kako je izmicao žandarmima.
U mrtvu jesen, kad se u podne nebo spusti na zemlju, koristeći slabu vidljivost, na samo par metara provukao između žandarma razvijenih u strelce, i uskočio u prvu seosku kuću kroz mali prozor na listri. Na šufitu kuće bio se ućutao do noći, a onda se dovukao do stuba ispod kojih je velika prostorija, s trpezom za jelo, ognjištem s verigama, zidanom pećnicom za pečenje hljeba, žrvnjama za mljevenje žita, visećom kredencom – koju Cuce zovu rave – burilom za vodu, stapom za metenje masla, mliječnjakom. Na zidu je visila staklena svjetiljka na gaz i stara trofejna puška moskovka, a u kotlu na ognjištu se kuvala večera, pored kojega je mlada žena plela raspletenu kosu i pjevušila. Taman što je žena splela pletenice i učvrstila ih duplim iglama u vijenac oko glave, s ulaznih vrata čuo se zvuk, sličan grebanju. Žena je hitro potrčala prema vratima, i povukla rezu na bravi. Vrata je tek dopola otvorila, i visoki čovjek s kačketom na glavi ih je gurnuo do kraja: uhvatio je ženu objema rukama preko pasa i odnio do crvene prostirke pored ognjišta, nespretno joj svlačeći dugu široku rašu. Nezvani gost je, da bi bolje osmotrio ljubavnike, oslonio se na samar od magarca, koji je bio ostavljen pored stuba, na samu ivicu šufita. Vaso se još nagnuo da bolje vidi ljubavni grč kad je muškarac pritisnuo ženu koja je orgazmički vrtjela glavom lijevo desno, i u sljedećem času samar zajedno s uljezom strovalio se pored muškarca i žene, koji su polugoli – ne znajući što ih je snašlo – pobjegli u dvorište kuće.
Vaso Stevanov je posljednji put na Cetinje stigao iznebuha, kad se obično nije odmicao od kuće, u vrijeme proljećnih poljoprivrednih radova. Naglo je bio oronuo u potonja nekoliko mjeseca: glava i uši izgledali su mu još nesrazmjeniji u odnosu na kratko široko tijelo. Istina, glas mu je ostao krupan, ali raspuknut, poput kamenja koje se kotrlja niz stranu. No činilo se da je zadovoljan što me je zatekao samog u stanu: neće ga podbadati sinovac, pred kojim se nije usuđivao spominjati svoje poslijeratne marifetluke, a i neće morati birati riječi koje nije prikladno izgovarati u ženskom prisustvu. (Majka je bila otišla u posjetu svojoj prijateljici Filomeni, a otac se još prije tri godine, nenajavljeno vratio na Trnjine, gdje je provodio dane u lovu na divljač, a noću tjerao demone najjeftinijem konjakom Zvečevo.)
Vaso se ustručavao pred oficirom JNA pričati anegdote iz doba komunizma, jer mu je sinovac prigovarao što se u vrijeme bavio sitnim švercom sa talijanskim vojnicima u mjesnoj komandi na Čevu. S Talijanima je razmjenjivao pršutu, kastradinu, žabe, kokoške, jaja, sir, mlijeko, za bijelo brašno “situ”, so, vojne kabanice, ćebad, sapun, pribor za jelo i brijanje.
Starca sam ponudio rakijom, koju je ispio do pola i namrštio se kao da ga je nešto presjeklo u želudcu.
“Nijesam ti dobro.”
Malo je poćutao, onda je poispravio leđa u stolici, kao da prkosi slabosti:
“Maksime, napisaću roman o svome životu, koji će vas svijet čitat.”
Pogledao sam ga možda podrugljivo, jer sam u trećem razredu gimnazije imao izvjesno čitalačko iskustvo, a moj gost, pisac najavljenog bestsellera bio je sa dva razreda osnovne škole. Potpisivao se pažljivo namještajući ruku, polako oblikujući slova, a naslove novina čitao je sričući riječ po riječ uz pomoć kažiprsta.
Poslije mnogo godina, u pustim satima svakodnevne rutine, između buđenja u hotelskoj sobi i večernjeg otvaranja kazina, gluvarenja u hotelskom baru i na terasi, ispijajući naizmjenično kratki talijanski espreso i martele, zamišljao sam siže svog prvog romana o svijetu kocke sa skrivenim autobigrafskim pasažima. Pošto sam napisao prvu rečenicu koncepta budućeg romana u kožnom rukovniku sa amblemom Hotela Park Nova Gorica, dugo sam buljio u listove sa uskim linijama, prije nego sam zaklopio korice. U sebi sam se nasmijao svojoj naivnosti: i pretencioznosti da iza sebe nešto važno ostavim budućim generacijama.
Onda sam parafrazirao Gottfrieda Benna: da nije toliko važno kako je, nego zašto je nešto napisano. Provodeći godine s raznim hohštaplerima, prevarantima, noćnim damama, žigolima, posrnulim pripadnicima jetseta, psihopatskim krimosima i mitomanima, shvatio sam da su neke sudbine toliko literarne da literarnom stilizacijom gube zavodljivost i vjerodostojnost.
Predsmrtna fantazija očevog strica, koji je umro samo dva mjeseca poslije našeg proljećnog susreta, da napiše autobiografski roman kudikamo bi bio jednostavniji nego moje skrivene literarne ambicije. Jer Vasove avanture mogle su se gotovo doslovno prenijeti na papir, s minimalnim gramatičkim intervencijama, bez brisanja i dopisivanja.
Vasova naracija bila je protkana humorno-tragičkim epizodama, nalik pikarskim romanima koje su pisali španjolski anvanturisti, duhoviti hroničari međusobno povezanih epizoda, pretežno autobiografskih fakinskih pustolovnih zgoda i nezgoda. Zato sam na pisaćoj mašini, po sjećanju, otipkao tri priče Vasa Stevanova, i ostavio ih u posebnoj kartonskoj fascikli. Više od tri decenije bijelu fasciklu vučem za sobom, neću li ih nekako umetnuti u neki širi literarni konteskt, ili ih objaviti kao posebne cjeline. Iako je svaka moja interpretacija Vasovih priča lišena slikovitosti, jezičke izražajnosti, jedinstvenoga talenta za opisivanje groteksnih detalja i komedijaških zapleta.
Radnja prve priče, koju sam naslovio Ujedinitelj i rusko-japanski rat, događa se u Niškom garnizonu, u jesen 1930. godine. U nenajavljenu posjetu garnizonu stigao je kralj Aleksandar Karađoirđević. Prije nego što su oficiri stigli propisno postrojiti regrute Njegovo veličanstvo se došetao do vojnika, i počeo se upoznavati s njima. Ležerno, reklo bi se familijarno, poput njegovog dede Nikole, svrgnutog crnogorskog kralja, pitao ih je kako se zovu, odakle su, jesu li oženjeni, što imaju od školske spreme.
Duže nego s ostalima zadržao se pored omalenog trupastog vojnika koji ga je pozdravio snažnim glasom s prepoznatljivim akcentom koji je i sâm kralj bio posisao s majkinim mlijekom. Aleksandar svoj cetinjski akcenat nije je bio kadar odbaciti ni mnogo godina nakon što je s ijekavice prešao na ekavicu. Raspoloženi kralj pitao je simpatičnog vojnika, iz kojega je plemena, je li se školovao, koga ima od rodbine, i zna li guslati. Vojnik je samouvjereno, kao da je čekao to pitanje, rekao da naizust zna cijeli Rusko-japanski rat, epsku pjesmu od dvije hiljade stihova, koju su zajedno spjevali kralj Nikola i Jovo Sundečić, pisac himne, Ubavoj nam Crnoj Gori. Aleksandar se onda okrenuo prema pukovniku Jevđoviću, komandantu garnizona, i naredio da pronađe gusle, i sa sobom dovede vojnika Roganovića, na večerašnji prijem u Domu vojske.
Kralj Aleksandar je na većernjem prijemu, poslije upoznavanja s oficirima, gradonačelnikom i poslanicima beogradske skupštine iz Niša, naredio da guslara u vojničkoj uniformi sjednu između njega i Milorada Čavdarevića, gradonačelnika Niša. Vaso je pritegnuo zatezač za strune, podignuo glavu, upravio pogled negdje iznad ulaznih vrata, i raskrivio se:
“Knjigu piše care od Japana/ sa obale Tihog okeana/ i šalje je caru ruskijskome”, tako glasno da je gradonačelnikova gospođa Rosanda streknula.
Prisutni su naizgled pažljivo slušali pjevača, iako se činilo da je samo Njegovo veličanstvo zanimala rastegnuta dramaturgija pjesme, imena brojnih ruskih i japanskih generala i političara, imena mjesta u Mandžuriji i na Dalekom istoku. Mladi guslar nije posustajao, iako su mu se usta sušila, i oblivao ga znoj koji se slivao niz obraze i vrat na uniformu. Kralj Aleksandar je u jednom trenutku dao znak kapetanu Sinđeliću, koji je stojao pored njegovog ađutanta Vukotića, i naredio da maramicom očisti znoj sa čela guslara. Kapetan Sinđelić koji je od samog ulaska u garniron bio uzeo na zub nemirnoga vojnika Roganovića, poslušno se naklonio vladaru i drhtavom rukom brisao čelo i zajapurene obraze mladoga guslara.
I u jednoj poslijeratnoj avanturi Vasov zaštitnik je najviši politički autoritet nove komunističke republike. Previjanog kontrabandistu, koji je švercovao morsku so iz Boke Kotorske u Trnjine, presrela je patrola milicije u jednom usjeku gdje nije mogao bježati: uhvaćen je u stupicu, kao koza u lastvi. Narodna milicija je Vasu naredila da rastovari mazgu, a poručnik Obren Mučalica, komandir patrole njegovu je izdrtu crnogorsku kapu, s gadljivim izrazom lica, bacio s glave na zemlju, i još je zgazio. Vaso je zbog izgubljene zarade i poniženja stigao kući ni živ ni mrtav.
Cijelu noć je smišljao kako će se osvetiti poručniku milicije, i u zoru krenuo prema Cetinju da traži prijem kod Blaža Jovanovića. Predsjednik Narodne Republike Crne Gore imitirao je kralja Nikolu, koji je primao u vizitu građane koji su tražili materijalnu pomoć ili su se žalili na nepravdu vlasti. Treći dan je Blažo Jovanović primio Vasa u zgradi bivšeg britanskog poslanstva, u nekadašnjem salonu Georga Brehanta, ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva. Pokunjeni kontrabandist pojavio se u otrcanom odijelu, u kojemu ga je presrela patrola milicije, sa krijumčarenom robom. U rukama je držao istu prosjenjalu crveno-crnu okruglu kapu koju je zgazio poručnik Mučalica. Markantni crnomanjasti predsjednik Narodne Republike Crne Gore, začuđeno je pogledao zapuštenog čovjeka s kapom u rukama.
“Što si došao?”, pitao ga je više blago nego strogo.
“Gospodine preśedniče, znate li što označava ova kapa”, ispružio je ruku s kapom u visini grudi.
“Zašto me propituješ?”, brecnuo se Jovanović.
“Ja ću Vam reći gospodine predsjedniče: ovo crveno na kapi je krv kosovska, a crno je korota za Kosovom.”
“Dobro… što si htio da kažeš? Sjedi.” Pokazao mu je rukom veliku crvenu fotelju, s visokim naslonjačem.
Vaso mu se umekšanim glasom požalio da ima sitnu djecu i staru majku, i nema dovoljno obradive zemlje da prehrani svoju nejač. Na putu iz Boke presrela ga je milicija, oduzela mu so i poručnik Mučalica mu je bacio pod noge i izgazio narodnu kapu koja je svetinja svakog Crnogorca. Blažo Jovanović, koji je i sâm u svečanim prilikama nosio narodnu nošnju, naredio šefu kabineta Nikinoviću, da odmah pozove komandanta milicije Jova Mijača, i suspenduje poručnika Mučalicu.
“Jesi li sad zadovoljan Roganoviću?”
“Jesam gospodine predsjedniče, ali bih Vas molio da mi dozvolite da mojoj sirotinji so donesem doma.”
Blažo Jovanović ga je pogledao ispitivački, raširio ruke kao da se ne može odgovoriti gostu, i ponovo pozvao šefa kabineta.
“Nikinoviću, napiši potvrdu da se Roganoviću vrati konfiskovana so, i da je može dovesti do kuće.”
Trnjinani su tvrdili da je Vaso još dvije godine, s istom potvrdom, s pečatom kabineta predsjednika republike, prenosio i prodavao morsku so u Trnjinama i Grebcima.
Švercer iz Trnjina je trideset godina izmicao potjerama financa, žandarmerije, karabinjera, milicije, Ozne i Udbe. Tek nekoliko puta je prenoćio u Bogdanovu kraju i u starom austrougarskom zatvoru pod kotorskim bedemima. Svaki put su ga puštali na slobodu, s minimalnom ovčanom globom, ili ga samo ispratili s prijetnjama da će, ukoliko ga ponovo uhvate, zaglaviti na debeloj robiji.
Šverceri duvana i soli jedva dospiju do crnih hronika lokalnih novina. No Vaso je postao junak reportaže Ilustrovane politike, najtiražnijeg jugoslovenskog nedjeljnika. Urednik reportaža je tekst Puśa Boškovića, dopisnika iz Crne Gore, naslovio, AFERA PEČAT. Reportažu, na pune dvije stranice formata A4, još je opremio karikaturom, u kojoj sijedi čovjek s crnogorskom kapom, pečatom ovjerava list papira, i pita:
“Treba li još kome penzija”.
Autor reportaže, s prikrivenom simpatijom, piše o neobičnoj prijevari seljaka iz plemena Cuca, koji je oštetio republički penzijski fond za više stotina mjesečnih mirovina.
Reportaža počinje kratkim biografskim uvodom delikvanta V. R. koji se prije rata s familijom iz Cuca doselio u Boku Kotorsku. Sâm početak rata ga je zatekao u Bijeloj, gdje je radio kao lučki radnik. Isti dan kad je objavljena kapitulacija Kraljevine Jugoslavije pred silama Osovine, izbezumljeni narod je krenuo u pljačku vojnih magacina. Lučki radnik se nije gurao s usplahirenom masom za vreće brašna, fadžole, krompira, ulja, kante svinjske masti, nego je uskočio u trgovački brod Lovćen, brodarske kompanije Lala Zubera, koji je bio na vezu u škveru, zbog remonta.
Vaso je iz prazne kapetanske kabine uzeo pečat na kojemu je pisalo ime broda Lovćen i kompanije Zetska plovidba. Poslije ulaska Talijana u Boku Kotorsku Vaso se s familijom vratio na Trnjine, i pečat je bio stavio u jedno udubljenje suvomeđnog zida stare seoske kuće, u kojoj je njegov otac Stevan spraćao stoku. Brodskog pečata opet se sjetio kad je komunistička vlast, krajem pedesetih godina, počela davati penzije na osnovu pismenih uvjerenja iz vremena Kraljevine Crne Gore, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.
Najprije je Paju Petrovu, svom rođaku po ženskoj liniji, koji je trideset godina radio u pampasima Argentine, ponudio pisanu štambiljanu potvrdu, da je radio na Zuberovoj kompaniji. Oprezni Lipljanin, koji je i u Americi izbjegavao ljude sklone mutnim poslovima, jedno vrijeme se dvoumio, ali kad se uvjerio da u opštinskoj penzijskoj službi ne provjeravaju pečatirane potvrde o predratnom radnom stažu, javio je Vasu da će mu pokloniti džepnu omegu sa zlatnim poklopcem ukoliko dobije mirovinu.
U samo godinu dana Vaso je još petorici starijih poznanika, koji su neko vrijeme proveli u pečalbi, ovjerio potvrde o radnom stažu na brodu Lovćen. Lakoća dobijanja penzija osokolila ga je, i penziju ponudio i Radoju Pješivcu, koji je samo jednom u životu vidio veliku vodu. I to jezersku a ne morsku, u vrijeme služenja vojske u Ohridu. No, za njihovu nesreću, u odjeljenju penzijskog osiguranja u Nikšiću radio je Stubičanin Marko Banjević, čiji su roditelji bili prvi komšije Radoja Pješivca.
Pješivac je na saslušanju u miliciji priznao da je pečatiranu potvrdu dobio u zamjenu za mijeh skorupa i ruski revolver nagant od Vasa Roganovića, kojega su još zvali Vaso Ćopak. Milicija je Vasu upala u kuću bez najave, pronašla nagant, ali pečata nije bilo nigdje, iako su kuću i pojatu okrenuli naopako. Poslije višesatnih ubjeđivanja i prijetnji pred ženom i kćerkom, Vaso ih je odveo na dolinu ispod kuće, i iz sredine stoga sijena, pored same stožine, dohvatio limeni važ sa poklopcem, u kojemu je bio zamotan u novinsku hartiju pečat broda Lovćen.
Pisac reportaže je posebnu pažnju posvetio suđenju Vasa Roganovića. Zanimljivo opisuje opušteni, na momene duhoviti stil vođenja procesa Moša Martinovića, predsjednika opštinskog suda, elegantnog cetinjskog kozera – unuka vojvode Gavra Vukovića, ministra vanjskih poslova i pisca čuvenih Memoara – i završnu riječ okrivljenoga, koji se poziva na Rimsko i Belgijsko pravo. Na kraju je omaleni sijedi optuženik, pritisnut dokazima, svoju odbranu završio patetičnom rečenicom, koja je trebala ostaviti utisak na publiku u sudnici: “Radoje Pješivac je najviša pogan koja je ikad pojavila pred sudom”.
Otac je nije obradovao Vasu Stevanovu, na povratku iz spuškog zatvora. Jer je i bez intriga o stricu delikventu – koji je u ratu sarađivao s zelenašima i Talijanima – imao dovoljno problema sa doušnicima i oficirima vojne službe bezbjednosti. Starac se pravio da ne primjećuje domaćinov zlovoljni izraz lica. Kasnije mi se povjerio da su se kod njegova sinovca, ukrstile dvije prirode ogranka Roganovića, koje su ostali plemenici prozvali Zekovići. Ogranak Zekovića – za koje su Malocuce govorili da “imaju pečene oči” – u svakoj generaciji imao je muške glave koje su bile mimo drugih bratstvenika i plemenika: nijedan od njih bez nekog kastiga ili nameta nije otišao s ovoga svijeta.
Za njima su se među Malocucama i Grebčanima pronosile priče kako su obilježeni tajnovitim životom i neobičnom sudbinom. Zato su plemenici davali Zekovićima djevojke, ali se od njih nijesu ženili, bojeći se da će im na potomstvo prenijeli nečiste sile, uroke i mađije. Zapravo, za jedne Zekoviće vjerovalo se da su zduhači, rođeni u crvenim i bijelim košuljicama, koji su se u prekomorskim vjetrovima tukli sa nemanima, i od njih branili svoje selo i bratstvo. Za druge zelenooke se pričalo da su nasljedni lampijeri, tenci, koji uveče s bijelim pokrovima ustaju iz grobova, uništavaju usjeve, piju krv svojih najbližih, napadaju im stoku ili ih obrću u maniti lik.
Ove priče su potvrđivali sami Zekovići koji su vazda među sobom bili u zavadi. Jer, oni za koje se vjerovalo da su tenci neprestano su nasrtali na svoje najbliže rođake. A lampijerima niko drugi nije mogao doakati osim zduhača, koji bi ih iznenadili u njihovim grobnim počivalištima.
Priče o natprirodnim moćima Zekovića nekako su utihnule u vrijeme poslijeratne pobjedničke euforije, kolektivizacije, građenja industrije i preseljavanja iz sela u gradove. Mladi komunisti su agitovali na zborovima Narodnog fronta kako će s novim dobom odumrijeti i vjerovanje u Boga, vražbine i natprirodne sile, koje su narod držale u mraku neznanja i pokornosti. No ateizam, klasna borba i teorija o kretanju materije iz nižih oblika u više, koju su propovijedali priučeni agitatori, nesvršeni gimnazijalci, aktivisti s šestomjesečnih tečajeva, nije se lako probijala do moždanih ćelija ni novoregrutovanih članova komunističke partije. Mladi komunisti su ponižavali popove, govorili da su da je nesreća sresti crnomantijaša i crnu mačku na putu, provjeravali ko će na Badnje veče nalagati mlado drvo, ali su se i dalje krijući krstili na pomen Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškoga, osluškivali priče o proricanjima Mata Glušca, o blagoslovenim i ukletim bratstvima i porodicama.
Tako se u pô glasa, i dalje pronosila i priča da će potomci Đukana Roganovića biti pod urokom dok god im se budu rađala muška djeca zelenih očiju. Jer, nije nužno valetati da nasijeđene mađije nijesu sahranjene zajedno s Muratom Đukanovim, ko god je upoznao njegovog potomka, pitomca pješadijske oficirske škole u Sarajevu, i docnijeg šefa vojnog odsjijeka na Cetinju. Jer je Marko Muratov, u prvim godinama vojne službe napredovao je brže i bolje od svih ostalih klasića, a onda je u činu kapetana prve klase bio narednih dvadeset godina. Na kraju su ga s činom majora sklonili u vojni odsjek, da se bavi evidencijim regruta i rezervista.
Majka mi nije ništa naslutila o uticaju nečistih sila na karijeru i sudbinu njenoga muža. Sve dok otac, mortus pijan, nakon povratka s vojne vježbe rezervista na Ivanovim koritima, nije izvukao tetejac i počeo s njim mlatarati u dnevnoj sobi, vičući da su ga svi izdali, pa i zakonita žena. Sjutradan mi je rekla:
“Marka opsijeda śen Zekovića, prokletstvo starih lampijera”.
Majkinu rečenicu će mi sedam godina kasnije rastumačiti Vaso Stevanov. U posljednjem razgovoru s očevim stricem shvatio sam zašto njih dvojica nikad nijesu pričali o porodičnoj istoriji, ogranku zelenookih Roganovića, njihovim zajedničkim precima. Jedan i drugi su pazili da ne pomenu Vasova oca Stevana i Markova đeda Đukana, koji su zelene oči i nafaku u ratovima naslijedili od svoje ujčevine lipskih Zrnovića, a prokletsto od Tuja Golubova, Vasova čukunđeda, koji je na prijevaru ubio kuma vraćajući se s kotorskog pazara. Stevanov otac Bajo prije drugoga sina Đukana imao šest kćeri. Između braće bilo je razlike tačno osamnaest godina razlike: Đukan se rodio iste godine kad je Bajo poginuo na Vučjem dolu, noseći četni barjak, koji mu je iz mrtvih ruku uzeo Stevan, i umotan u crveni krstaš pod paljbom krenuo prema vrhu brda Kovčeg, koji je dominirao cijelim bojištem.
Bajo je na Malu Gospođu, tri nedjelje nakon što je u Kotoru poginuo knjaz Danilo, bio usnio da će mu se roditi sin, kojemu će dati ime Stevan. Dječak se rodio u crvenoj košuljici, i zato je otac odlučio da se umjesto Danilo zove Stevan. Još je kazao ženi Savici da u dnu njene đevojačke skrinje stavi crvenu košuljicu, koja će sina sačuvati od svakoga zla i napasti.
Braću je narav dijelila više od razlike u godinama. Stevan je bio staložen i vazda dobre volje – osim u vrijeme velikih jesenjih vjetrova, kada je zbog bitke s prekomorskim džinovima ustajao iznuren i odsutan – a Đukan je nestalan i svadljiv. Stevana je dojavila vila nagorkinja, još dok mu je mlađi brat bauljao oko ognjišta, da se na Đukana prenio nečisti duh njihovog prađeda Tuja Golubova. Kako je Đukan rastao đavoli mu sve više nijesu mu davali mira, danju i noću: pred zoru je ustajao i lutao oko seoskih kuća, zavirujući u torine sa stokom. Najposlije je iz svoje kuće ukrao mijeh skorupa, i prodao ga Śoru Lazarevu. Onda je optužio Śora da je on ukrao skorup, od čije prodaje je majka Savica htjela kupiti novu posteljinu, mlinac za kafu i lampu na gaz. Kad je vidjela da je nestao mijeh skorupa, proklela je sina:
“Natetemate bilo”.
Stevan je Đukanu, čim je napunio dvadeset godina, u proljeće 1998. dao pasać, pare za brodsku kartu do Buenos Airesa, i on je s komšijom Milutinom Mušeljinim, preko Kotora i Napulja, otplovio za Južnu Ameriku. Đukan je ostao u River Plati, gdje se bio iskrcao s prekookeanskog broda. Privlačila ga je lučka vreva, brodova, putnika, jezika, kafana, prostitutki, lučkih radnika svih rasa, i odmah prihvatio ponudu Krsta Kapetinića, da radi na utovaru i istovaru brodova. Milutin je odbio ponudu zemljaka i i stanio se u mjestu General Juan Madriaga, koji pripada provinciji Buenos Aires.
Milutin Mušeljin je ubrzo pokazao prirodnu bistrinu, upornost i okretnost, pa ga je Mario Bergamo, postavio za nadzornika na svom ranču. Poslije samo dvije godine od Milutinovog dolaska u Argentinu, u prvoj godini novog stoljeća, General Madriaga je od radničkog naselja polako prerastao u grad, i mladi Crnogorac je osnovao svoje preduzeće za izgradnju puteva i kuća.
Đukan Bajov se poslije posla na doku opijao, kockao i tukao s Talijanima, Indijancima i mesticima, dok nije ostao bez posla. Onda je skitao pregrađima Buenos Airesa, uskakao u sirotinjske stanove, krao hranu, alkohol, posuđe, odjeću, koju je budzašto prodavao, i treće godine od dolaska u Agentinu, dovukao se gladan i tranjav, do General Madriage. Milutin ga je podozrivo primio, kupio mu novu odjeću, dao mu sto pezosa, i rekao da se konačno treba uozbiljiti, jer on neće trpjeti njegove avetluke. Začudo, Đukan je naizgled ozbiljno shvatio upozorenje: prvi je dolazio na posao, izbjegavao je kafane, i ubrzo je avanzovao do pomoćnika poslovođe na gradnji puteva.
Preduzeće Rovine je iz godine u godinu povećavalo kapital, i Milutin je razmišljao da svoje poslove preseli u Buenos Aires. Onda mu je u san došao Đuro Malenica, koji ga je za samo sat vremena na mauzu zadužio hiljadu fiorina, i morao mu je prepisati vlasništvo na Jabuku, dolinu od dva rala nabolje malocucke zemlje. Treći dan pošto je usnio Đura Malenicu ponudio je svoju kuću i preduzeće signoru Begramu, a dvije nedjelje kasnije, prvog maja 1910. pozvao je radnike na prvomajski pasulj, i svima isplatio zaradu za tri mjeseca. Đukanu Roganoviću dao je šest plata i ostavio mu stan u General Madriagi, u kojemu je bilo računovodstvo preduzeća Rovine. Još mu se povjerio da će u Trnjinama otkupiti dolinu ispod kuće koju je bio izgubio na mauzu, oženiti se i kupiti hotel u Nikšiću. Onda je za četvrti maj zakupio gostionicu Korčula, i na oproštajnu večeru pozvao stotinu zvanica, zemljaka i poslovnih prijatelja. Svu noć do pred jutro bančilo se i nazdravljalo uz crnogorske, dalmatinske i napolitanske pjesme.