Svuda su rijeke, a nigdje vode, svud je sloboda, a nigdje slobode, sve na izvol’te, kad platiš namet, na hranu, piće, nadu
i pamet.
To je region, i istina strašna, svuda kolači a nigdje brašna.
I svud su gazde
što na vlast bazde, ti sebe sami zovu elita, voze mašine, kroje aršine,
sunce se zbog njih rađa i sine,
oni su tabla, i oni kreda,
oni su svjetlo, straga i sprijeda, sve su to carevi, i svi su goli, svaki ti u bol
dosipa soli.
Oni su svačije obeščašćenje, oni su svačije obogaljenje,
oni su klica naših suština, oni su naša domovina.
I dakle, te gazde
što na vlast bazde — njihove merdže, leksusi, mazde, njihova mjera, njihova vjera, njihovi novci
što kupuju duše, njihov merakluk,
njihov bahatluk, njihova volja da bolje sruše, njihova zdanja, njihova klanja, njihova moć
da plate svima,
njihov je zakon, prije i nakon, da li će oseka, ili će
plima.
Sve su to carevi, i svi su goli, svaki ti u bol
dosipa soli.
Njihov je bič,
i njihova stoka, njihovo roblje
svi su glasači, njihov je opis
da njihov propis
jeste u tome da tlači jači.
Njihov kretenluk,
i njihov ortakluk, njihov prostakluk
naspram vrlina, njihove sjene, njihove žene,
u tvojoj supi
njihova slina,
njihovo more, njihove gore, njihove šume,
i njihove trave,
njihova moć
da skrše i stvore, njihovi crvi
sred jabuke zdrave,
njihov um plitak
propisuje bitak, šta jesi, nisi, šta moraš biti, njihova doza
njihovog lijeka
tebe će načisto
usmrtiti.
Sve su to carevi, i svi su goli, svaki ti u bol
dosipa soli.
I svaki je od njih feudalac, i svaki je od njih alfa muškarac, i svaki je od njih proročanstvo, i svaki je od njih kô visočanstvo, i svaki je ovan
svog malog stada
a narod strada narod je gladan.
Oni su svačije obezvređenje, oni su svačije odnarođenje,
oni su klica naših suština, oni su naša domovina.
oni su naši mafijaši, oni su izmet, ali su naši, sve su to carevi, i svi su goli, svaki ti u bol
dosipa soli.
Tako nam zapalo, ispod tog neba, pekari svuda, a nigdje hljeba, šampanjac svuda, a usta suha, svuda kolači, a nigdje kruha,
I svuda je stiglo to novo doba, svuda budućnost, a svi sred groba.
Svuda kolači a nigdje brašna
Svuda su rijeke, a nigdje vode,
svud je sloboda, a nigdje slobode,
sve na izvol’te, kad platiš namet,
na hranu, piće, nadu
i pamet.
To je region, i istina strašna,
svuda kolači a nigdje brašna.
I svud su gazde
što na vlast bazde,
ti sebe sami zovu elita,
voze mašine, kroje aršine,
sunce se zbog njih rađa i sine,
oni su tabla, i oni kreda,
oni su svjetlo,
straga i sprijeda,
sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli.
Oni su svačije obeščašćenje,
oni su svačije obogaljenje,
oni su klica naših suština,
oni su naša domovina.
I dakle, te gazde
što na vlast bazde
— njihove merdže, leksusi, mazde,
njihova mjera,
njihova vjera,
njihovi novci
što kupuju duše,
njihov merakluk,
njihov bahatluk,
njihova volja da bolje sruše,
njihova zdanja,
njihova klanja,
njihova moć
da plate svima,
njihov je zakon,
prije i nakon,
da li će oseka,
ili će
plima.
Sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli.
Njihov je bič,
i njihova stoka,
njihovo roblje
svi su glasači,
njihov je opis
da njihov propis
jeste u tome
da tlači jači.
Njihov kretenluk,
i njihov ortakluk,
njihov prostakluk
naspram vrlina,
njihove sjene,
njihove žene,
u tvojoj supi
njihova slina,
njihovo more,
njihove gore,
njihove šume,
i njihove trave,
njihova moć
da skrše i stvore,
njihovi crvi
sred jabuke zdrave,
njihov um plitak
propisuje bitak,
šta jesi, nisi,
šta moraš biti,
njihova doza
njihovog lijeka
tebe će načisto
usmrtiti.
Sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli.
I svaki je od njih feudalac,
i svaki je od njih alfa muškarac,
i svaki je od njih proročanstvo,
i svaki je od njih kô visočanstvo,
i svaki je ovan
svog malog stada
a narod strada
narod je gladan.
Oni su svačije obezvređenje,
oni su svačije odnarođenje,
oni su klica naših suština,
oni su naša domovina.
oni su naši mafijaši,
oni su izmet, ali su naši,
sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli.
Tako nam zapalo, ispod tog neba,
pekari svuda, a nigdje hljeba,
šampanjac svuda, a usta suha,
svuda kolači, a nigdje kruha,
I svuda je stiglo to novo doba,
svuda budućnost,
a svi sred groba.
Iz zbirke “Tamo na nebu jedu svoj kupus”