Kad izađeš iz zagrebačkog kolodvora na asfalt pravo gledaš u najavnu sliku RTZ-a, desno je pošta. Trebam telefon. Glas s druge strane potvrdi da je pozvani broj točan, te neka se nacrtam sutra tu i tu, u tu i tu vuru. Okej, nije greda, u gradu mogu prenoćiti kod osobe F.
“Aktise kad bude delalo, samse javi, za tebe se uvek nekaj bu našlo, nemaš frke, ne”, otpratio me iz Zagreba tim ili sličnim riječima taj i taj, osoba A, godinu i nešto ranije.
Godina je ogroman period. To ne znaš, to učiš, ako ikada i naučiš.
Sada sam opet gore, fakat trebam posao, gotovo pomoć, posao u struci.
Sutradan, u dogovoreno vrijeme, eto me na rečenoj adresi.
“Skini cipele”, dočeka me domaćin, osoba A. Meni neugodno, te su se cipele nahvastale puta od Splita do njega, ne znam je l’ mi bičve daju ili ne, ali domaćin je uvijek u pravu. Skidam cipele ako su takva kućna pravila.
U stanu su četiri persone, sve same buduće institucije, što domaće, što svjetske: dvoje kolega, domaćica i otprilike desetogodišnja curica. Jedan od kolega je domaćin, drugi je osoba B, u radnoj sobi o svome poslu, samo klimne na pozdrav i nastavi. Majka curice, osoba C, hoda po kući s crvenim telefonom dugog dugog rastezljivog kabela, dok s nekim tamo daleko raspravlja o abortusu. Tek je ovlaš klimnila glavom na moju pojavu, ni pravo me pogledavši nastavila je spiku. Valjda se navikla da joj kroz kuću, samo tako, prolaze umjetnički jebivjetri. Djevojčica, osoba D, zabavljala se sama. Domaćin i ja sjedili smo v uglu.
“Kaj si mi donesel? Da vidim.”
Na to mu pružam fotke svojih radova; tako je to bilo onda, nikakav sken ili imejl, samo fotke ili fotokopije, samo poštom ili na ruke. Autor fotografija bio je Ante Verzotti, objektivom lično. Znate tko je Verzotti? Kako ne znate? Dobri Ante izradio mi je više serija (sve mukte, nema veze, samo da ti uspije, rekao je) sve istog materijala kako bi ga mogao slati svim mogućim i nemogućim redakcijama koje je moguće zanimao taj medij.
Osoba A promatra, lista fotose, pogleda me, pa zine: “A ti si taj!” Skače na noge hitre i s ormara u blizini, iz kutije tamo neke, vadi koverat meni tako poznat.
“Odakle TO u tebe?”
Bilo je to jedno od tih pustih pisama što sam slao uokolo, nudeći se. Njemu ga nisam slao, on je kolega a ne izdavač, ali sam se nakon dovoljno odbijenica, i još više neodgovora, eto, našao kod njega, a on ima moje pismo. I to ne bilo koje. Bilo je to jedno od onih za koje je izdavač smatrao da nije vrijedno odgovora. Umjesto u košu bilo je u ruci mog domaćina. Pismo i komplet Antinih fotosa, identičan onom koji sam mu sam predao prije malo vremena. Kako? A pismo (baš to!) bilo je upućeno uredniku i izdavaču, osobi E, o kojem smo, ja i moj trenutačni domaćin, tri godine ranije imali oprečne stavove. S tim kako se nikako ne slažemo u mišljenju o subjektu razgovora, zadržavajuć svak svoj objektivan stav o osobi E, završili smo diskusiju. Ali tri godine su jebeno dug period.
“Odakle se pismo, upućeno njemu, sad našlo u tebe?”, ponavljam. “Pa ti si taj koji mu nije drža stranu.”
Osoba E, umjesto da mi odgovori ili pak ne, te baci koverat i sadržaj u smeće, ona ga je uručila osobi A.
Evo i zašto…
“On je sada moj izdavač!”
Jebote, najebo sam, ovo mi nije trebalo pomislim. Zemlja se okreće stalno, u tri godine masu puta, pa što ne bi i čovjek koji put, pogotovo ako je zvijezda u usponu.
“Evo ti pismo nekog smiješnog tipa, spominje te unutra, rekla mi je osoba E. Otad ga čuvam čekajuć tog mudonju kaj se usudil sastavit takvo pismo, pojaviće se kad tad, sto posto, svi putevi vode meni, pa da vidim ko je taj, kadli eto maca na vratanca”, cerila se osoba A.
“Pišeš mu da si bolji od mene, a i od osobe B”, nastavi on.
“Neće bit baš tako”, hvatam se za slamčicu, treba sačuvati živu glavu, trebam taj posao, dijete je na putu, jeboga, “pročitaj bolje, piše, znan cilo pismo napamet, piše da vas dvojica niste ništa bolji od mene, da smo, eto, li la. Nikakvih zlih namjera nije bilo, samo sam navija za sebe.”
Sporazumno zatišje ponudilo se kao trajna rupa za “ratnu sjekiru” što se njihala u zraku, no Caster nikada nije razumio Indijance s tuš perom. Konjica je upala sa strane.
“To je isto!”, feministički telefonski dijalog biva trenutno abortiran, osoba C je vidjela da A popušta. Sada stoji nadamnom.
“Tko si ti da se s njim uspoređuješ? Imaš muda, svaka čast, doći u kuću čovjeka protiv kojeg pišeš i, gledajući ga u oči, žicaš pomoć. Sram te bilo! Molim te da ovog časa napustiš moj dom.”
Izbaci ona to iz sebe, izbaci mene, ošine osobu A oštrim pogledom, okrene se s prezirom od nas dvojice, i nastavi u slušalicu.
Domaćica je uvijek u pravu.
Pokupim svoje stvari, kolegi iz sobe klimnem glavom, on otpozdravi ponaisti način, osoba D me nije niti pogledala, ljuta na mene jer je mama jako ljuta na stričeka.
Domaćin me isprati do izlaza. Obuvam cipele.
“Znaš kaje, da je do mene, jebiga nije, ali rad nje, razmeš, ne.”
Nema veze, nisam ljut na njega, više bijesan na sebe i na pratioce poštanske diližanse i izgubljene šanse.
Trebalo je prenoćiti još jedared. O mojem ponašanju i pokretima te večeri sve je rekla osoba F: “Daj se smiri. Ajde leć! Daješ mi na Milana Štrljića!”
Šest lica neće autora
Kad izađeš iz zagrebačkog kolodvora na asfalt pravo gledaš u najavnu sliku RTZ-a, desno je pošta. Trebam telefon. Glas s druge strane potvrdi da je pozvani broj točan, te neka se nacrtam sutra tu i tu, u tu i tu vuru. Okej, nije greda, u gradu mogu prenoćiti kod osobe F.
“Aktise kad bude delalo, samse javi, za tebe se uvek nekaj bu našlo, nemaš frke, ne”, otpratio me iz Zagreba tim ili sličnim riječima taj i taj, osoba A, godinu i nešto ranije.
Godina je ogroman period. To ne znaš, to učiš, ako ikada i naučiš.
Sada sam opet gore, fakat trebam posao, gotovo pomoć, posao u struci.
Sutradan, u dogovoreno vrijeme, eto me na rečenoj adresi.
“Skini cipele”, dočeka me domaćin, osoba A. Meni neugodno, te su se cipele nahvastale puta od Splita do njega, ne znam je l’ mi bičve daju ili ne, ali domaćin je uvijek u pravu. Skidam cipele ako su takva kućna pravila.
U stanu su četiri persone, sve same buduće institucije, što domaće, što svjetske: dvoje kolega, domaćica i otprilike desetogodišnja curica. Jedan od kolega je domaćin, drugi je osoba B, u radnoj sobi o svome poslu, samo klimne na pozdrav i nastavi. Majka curice, osoba C, hoda po kući s crvenim telefonom dugog dugog rastezljivog kabela, dok s nekim tamo daleko raspravlja o abortusu. Tek je ovlaš klimnila glavom na moju pojavu, ni pravo me pogledavši nastavila je spiku. Valjda se navikla da joj kroz kuću, samo tako, prolaze umjetnički jebivjetri. Djevojčica, osoba D, zabavljala se sama. Domaćin i ja sjedili smo v uglu.
“Kaj si mi donesel? Da vidim.”
Na to mu pružam fotke svojih radova; tako je to bilo onda, nikakav sken ili imejl, samo fotke ili fotokopije, samo poštom ili na ruke. Autor fotografija bio je Ante Verzotti, objektivom lično. Znate tko je Verzotti? Kako ne znate? Dobri Ante izradio mi je više serija (sve mukte, nema veze, samo da ti uspije, rekao je) sve istog materijala kako bi ga mogao slati svim mogućim i nemogućim redakcijama koje je moguće zanimao taj medij.
Osoba A promatra, lista fotose, pogleda me, pa zine: “A ti si taj!” Skače na noge hitre i s ormara u blizini, iz kutije tamo neke, vadi koverat meni tako poznat.
“Odakle TO u tebe?”
Bilo je to jedno od tih pustih pisama što sam slao uokolo, nudeći se. Njemu ga nisam slao, on je kolega a ne izdavač, ali sam se nakon dovoljno odbijenica, i još više neodgovora, eto, našao kod njega, a on ima moje pismo. I to ne bilo koje. Bilo je to jedno od onih za koje je izdavač smatrao da nije vrijedno odgovora. Umjesto u košu bilo je u ruci mog domaćina. Pismo i komplet Antinih fotosa, identičan onom koji sam mu sam predao prije malo vremena. Kako? A pismo (baš to!) bilo je upućeno uredniku i izdavaču, osobi E, o kojem smo, ja i moj trenutačni domaćin, tri godine ranije imali oprečne stavove. S tim kako se nikako ne slažemo u mišljenju o subjektu razgovora, zadržavajuć svak svoj objektivan stav o osobi E, završili smo diskusiju. Ali tri godine su jebeno dug period.
“Odakle se pismo, upućeno njemu, sad našlo u tebe?”, ponavljam. “Pa ti si taj koji mu nije drža stranu.”
Osoba E, umjesto da mi odgovori ili pak ne, te baci koverat i sadržaj u smeće, ona ga je uručila osobi A.
Evo i zašto…
“On je sada moj izdavač!”
Jebote, najebo sam, ovo mi nije trebalo pomislim. Zemlja se okreće stalno, u tri godine masu puta, pa što ne bi i čovjek koji put, pogotovo ako je zvijezda u usponu.
“Evo ti pismo nekog smiješnog tipa, spominje te unutra, rekla mi je osoba E. Otad ga čuvam čekajuć tog mudonju kaj se usudil sastavit takvo pismo, pojaviće se kad tad, sto posto, svi putevi vode meni, pa da vidim ko je taj, kadli eto maca na vratanca”, cerila se osoba A.
“Pišeš mu da si bolji od mene, a i od osobe B”, nastavi on.
“Neće bit baš tako”, hvatam se za slamčicu, treba sačuvati živu glavu, trebam taj posao, dijete je na putu, jeboga, “pročitaj bolje, piše, znan cilo pismo napamet, piše da vas dvojica niste ništa bolji od mene, da smo, eto, li la. Nikakvih zlih namjera nije bilo, samo sam navija za sebe.”
Sporazumno zatišje ponudilo se kao trajna rupa za “ratnu sjekiru” što se njihala u zraku, no Caster nikada nije razumio Indijance s tuš perom. Konjica je upala sa strane.
“To je isto!”, feministički telefonski dijalog biva trenutno abortiran, osoba C je vidjela da A popušta. Sada stoji nadamnom.
“Tko si ti da se s njim uspoređuješ? Imaš muda, svaka čast, doći u kuću čovjeka protiv kojeg pišeš i, gledajući ga u oči, žicaš pomoć. Sram te bilo! Molim te da ovog časa napustiš moj dom.”
Izbaci ona to iz sebe, izbaci mene, ošine osobu A oštrim pogledom, okrene se s prezirom od nas dvojice, i nastavi u slušalicu.
Domaćica je uvijek u pravu.
Pokupim svoje stvari, kolegi iz sobe klimnem glavom, on otpozdravi ponaisti način, osoba D me nije niti pogledala, ljuta na mene jer je mama jako ljuta na stričeka.
Domaćin me isprati do izlaza. Obuvam cipele.
“Znaš kaje, da je do mene, jebiga nije, ali rad nje, razmeš, ne.”
Nema veze, nisam ljut na njega, više bijesan na sebe i na pratioce poštanske diližanse i izgubljene šanse.
Trebalo je prenoćiti još jedared. O mojem ponašanju i pokretima te večeri sve je rekla osoba F: “Daj se smiri. Ajde leć! Daješ mi na Milana Štrljića!”