Taj čvor što ga gledaš, čvrst kao beznađe, to sam ja u zamci, s omčom oko vrata. Čovjek i u sebi katkad stranca nađe, ponire u sopstvo, ali ga ne shvata.
Sudbini prepušten, čekam da se stvori s Damoklovim mačem Aleksandar moćni, da me presiječe, ili da sagorim u ognju pitanja, kao leptir noćni,
privučen plamičkom svjetiljke što tinja. Sam na raskrsnici, a mač mi nad glavom. Svud okolo trnje, svud gola pustinja.
U mutnoj daljini mlad dren se isteže, propinje se nebu, ozarenom, plavom. Možda će uspjeti da moj čvor razveže?
NEKI NOVI PROMETEJ
Niz strmu stazu život skotrljan ka moru što krije tajne ameba. Još jedan Prometej sopstvom okovan na hridi s koje orao vreba.
Ta staza varljivog pera trag je, more – mastilo na kraju stola, hrid – sjenka što na zidu traje, Prometej – odbljesak iskon-bola.
Tmaste nemani u moru tamane zlatne ribice i njihove snove, dok stazom uskom sa sjeverne strane
nadiru horde i okove nove za Prometeja, na vrhu kopalja, nose – da sebi na grudi ih stavlja.
TEATAR SJENKI
Boli li vas krik trećerazrednoga sluđenog glumca ubogog teatra, što piskutav glas, bez pravog razloga, uzletom duha i talentom smatra?
Svi vi šaptači i epizodisti, kostimografi i garderoberi, možete stati na proscenij isti, gdje bog teatra dušu krikom mjeri.
U tome kriku i našega bola ima bar trunčić, sa mrvičkom nade, dok teatarska pozornica gola
i naš bi život za se da ukrade. Spuštaj zavjesu, predstava svršena! Sa lažnim svjetlom nestaće i sjena.
SAM SEBI BRAT MLAĐI
Začne se negdje u dubini snenoj misao tanja od zvjezdane pređe, pa se zanjišeš na ljuljašci njenoj kad pun je mjesec, ponekad i rjeđe.
Zašto si, pita, sam sebi brat mlađi? U mnoštvu zašto hrast si na osami? Trgni se malo, sebi sličnog nađi, uždi plam duše da prkosi tami!
Četiri soneta
(Iz upravo objavljene zbirke „Prometejev čvor“)
ČVOR
Taj čvor što ga gledaš, čvrst kao beznađe,
to sam ja u zamci, s omčom oko vrata.
Čovjek i u sebi katkad stranca nađe,
ponire u sopstvo, ali ga ne shvata.
Sudbini prepušten, čekam da se stvori
s Damoklovim mačem Aleksandar moćni,
da me presiječe, ili da sagorim
u ognju pitanja, kao leptir noćni,
privučen plamičkom svjetiljke što tinja.
Sam na raskrsnici, a mač mi nad glavom.
Svud okolo trnje, svud gola pustinja.
U mutnoj daljini mlad dren se isteže,
propinje se nebu, ozarenom, plavom.
Možda će uspjeti da moj čvor razveže?
NEKI NOVI PROMETEJ
Niz strmu stazu život skotrljan
ka moru što krije tajne ameba.
Još jedan Prometej sopstvom okovan
na hridi s koje orao vreba.
Ta staza varljivog pera trag je,
more – mastilo na kraju stola,
hrid – sjenka što na zidu traje,
Prometej – odbljesak iskon-bola.
Tmaste nemani u moru tamane
zlatne ribice i njihove snove,
dok stazom uskom sa sjeverne strane
nadiru horde i okove nove
za Prometeja, na vrhu kopalja,
nose – da sebi na grudi ih stavlja.
TEATAR SJENKI
Boli li vas krik trećerazrednoga
sluđenog glumca ubogog teatra,
što piskutav glas, bez pravog razloga,
uzletom duha i talentom smatra?
Svi vi šaptači i epizodisti,
kostimografi i garderoberi,
možete stati na proscenij isti,
gdje bog teatra dušu krikom mjeri.
U tome kriku i našega bola
ima bar trunčić, sa mrvičkom nade,
dok teatarska pozornica gola
i naš bi život za se da ukrade.
Spuštaj zavjesu, predstava svršena!
Sa lažnim svjetlom nestaće i sjena.
SAM SEBI BRAT MLAĐI
Začne se negdje u dubini snenoj
misao tanja od zvjezdane pređe,
pa se zanjišeš na ljuljašci njenoj
kad pun je mjesec, ponekad i rjeđe.
Zašto si, pita, sam sebi brat mlađi?
U mnoštvu zašto hrast si na osami?
Trgni se malo, sebi sličnog nađi,
uždi plam duše da prkosi tami!
Noć pustim drumom škropi mjesečinu
i tvojom mišlju zasijava bilje.
Zvjezdanim nebom padalica minu.
Sopstvo ti često mlađi brat uzima,
dok Božja bašta nudi izobilje,
u kome možda tebi srodnih ima.