Glavna sarajevska ulica – Titova, nakon rata znatno skraćena u odnosu na predratnu njenu dužinu, bila je i ostala bilȯ Grada. Njena živost, gotovo po cio dan, daje dinamiku strogom centru, pa zato mnogi hitaju da njome prošetaju, nestrpljivo isčekujući da će tu, prema dogovoru ili sasvim slučajno, sresti svoje drage prijatelje, susjede, poznanike ili nekadašnje kolege s kojima su radili. Moglo bi se reći da je za Sarajevo Titova ono što je za Zagreb Trg bana Jelačića, Beograd Knez Mihajlova ili za Dubrovnik Stradun.
Titova je i za mene zanimljiva, draga i nadasve ulica radosti, pogotovo ako na njoj, pune žagora i vreve, onako neplanirano i iznenada, susretnem nekoga meni bliskog s kim sam se družio ili viđao u nekadašnjoj zgradi „Oslobođenja“ u Nedžarićima, gdje sam od Olimpijade 1984. pa do penzionisanja prije desetak godina radio. Drage su mi te kolege valjda i zato što je to danas davna prošlost koju u osamljenosti često oživim u vlasitim sjećanjima, a rjeđe u susretu s kolegama.
Sretan sam bio i tog junskog podneva kad sam ispred BBI-a susreo karikaturistu Božu Stefanovića. Pitam ga ono što je u ovim godinama najvažnije – kakav mu je zdravstveni bilten, jer se nismo vidjeli gotovo cijelu godinu, a on u svom maniru veli: „Osamdeset i dvije su mi godine, a piši kako vidiš. Jest da malo teže dišem zbog nešto smanjenog kapaciteta pluća, ali može se svakodnevno ovako, sporijim ritmom, šetati po gradu.“
Podsjećam ga da sam neki dan na jednom od portala pročitao njegovu izjavu o tome kako se u Sarajevupolitička karikatura s ličnostima pojavila tek poslije Titove smrti i to u onom periodu demokratizacije do pred rat, kad je ova novinarska forma ljudima otvarala oči i bila najbolji način da se raskrinka neka laž.
„Zar nije tako?“, pita me kao da traži da potvrdim to njegovo realno mišljenje o karikaturi.
Božo Stefanović je jedan iz stare garde karikaturista „Oslobođenja“ s kojim sam se u prvoj deceniji ovog stoljeća ponekad nalazio na kafi u restoranu ove novinske kuće. Pričali bi obično o nekim manjevažnim događajima, a ponekad i o novinarskom poslu koji smo svakodevno radili. Svojim karikaturama i ilustracijama u listu obilježio je jedno važno razdoblje prvog i najstarijeg sarajevskog dnevnika, a pred penziju stvarao je karikature i za „Poslovne novine“, u kojima sam i ja brojao mjesece do penzije. Nisu to bile neke britke i pamtljivije karikature, ali su vjerno odražavale svu težinu i paradoks poslijeratne bosanskohercegovačke privrede.
Pitam ga ima li još vremena za stvaranje onoga što je radio cio radni vijek, a on onako lakonski veli da su mu sada aktuelni očuvanje narušenog zdravlja i porodične teme, te da vrlo malo vremena posvećuje crtanju. Nismo duže razgovarali jer sam žurio na sastanak u Društvo novinara BiH, obećavajući mu da ćemo se ovih dana telefonski dogovoriti za sastanak i jednu dužu kafu.
Samo koji minut kasnije od ovog susreta, tek toliko vremena koliko mi je bilo potrebno da pređem razdaljinu od BBI-a do zgrade Društva novinara u Pruščakovoj, još jedan susret s drugim sarajevskim karikaturistom – Hasanom Fazlićem. Došao je i on, baš kao i ja, na Skupštinu Društva novinara, ali u ruci sa staračkim štapom koji nosi već cijelu godinu otkako ga je potresao jedan jači srčani udar koji ga je malo i fizički izmijenio, ali i dalje priča istu ili sličnu priču kao što je kazivao i ranije, odabirajući teme iz prošlosti. Ovaj put prisjećaja se kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su ga kao autora proslavile političke karikature, kad je, po narudžbi, za beogradsku „Borbu“ nacrta stotinjak portreta tadašnjih poznatih političara. Veli da je tada, osim autorskog honorara, dobio i tri dnevnice za dolazak i boravak u Beogradu, naglasivši kako je kasnije kolegama u restoranu „Borbe“ rekao da on ne dolazi u glavni grad samo da potroši pare nego da zna da ih tu i zaradi.
Dok to kazuje pripaljuje cigaretu, a nešto kasnije uzima u ruku i čašu vina, baš kao kad je bio u najboljim stvaralačkim godinama. Predlažem mu da nas dvojicu neko od kolega, za uspomenu na ovaj rijetki susret, fotografiše mojim mobitelom, jer ko zna kad ćemo se ponovo vidjeti. Odmah me zagrli onom svojom desnom ručetinom, kojom je crtao stotine, a možda i hiljade karikatura po kojima je ostao poznat. Nasmija se i zauze pozu za snimak. Pitam ga sjeća li se 1999. godine kad mi je radio naslovnicu za knjigu putopisa „Šetajući gradovima“.
„Kako se ne bih sjećao. I danas tu knjigu ponekad prelistam“, veli slatkorječivo.
Interesantan je umjetnički put ovog karikaturiste. Nakon što je završio Elektrotehničku školu i počeo raditi kao električar u rudniku „Lipnica“ kod Tuzle, pokrenuo je u sebi sav taj umjetnički talenat, pohađajući večernju školu crtanja koju je vodio slavni slikar Ismet Mujezinović, koji će i otkriti Hasanov talenat za crtanje. Dok je radio u rudniku Hasan je kreirao karikature za tuzlanski „Font slobode“, u kojeg je 1964. godine prešao na stalni rad, te započeo saradnju s najvećim sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim novinama. Kasnije je stigla ponuda iz beogradske „Borbe“ da pređe raditi u redakciji ovog dnevnika, ali se on ipak odlučio za „Oslobođenje“. Sjeo je u stolicu tada najpoznatijeg karikaturiste Adija Mulabegovića, koji je prešao u kombinat UPI, a potom kao njihov predstavnik otišao na rad u predstavništvo Privredne komore Jugoslavije u Keniji.
Za Hasana će književnik Atif Kujundžić reći da je karikaturist i umjetnik, „osim iznimno alentiran i vrijedan, vrstan psiholog, jer, figuracija njegove slike zatvara čovjekov unutrašnji duhovni sklop, a odbijajući slikati carevo ruho – cara ostavlja golog. Po riziku koji preuzima, njegova opcija je izuzetno odgovorna, ali ishod je visoko vrijedan i plemenit… Hasan Fazlić je više, nego li ijedan umjetnik raspet između svoga ideala i zatečenosti stvarnošću. Njegova umjetnička sinteza grotesknog, istodobno je tendenciozna i fantastična i upravo to: čini je održivom i neporecivom u konačnom ishodu ma kako ga groteskno i upitno doživljavali.“
Treći poznati sarajevski karukaturist, koji i danas svakodnevno u jednom sarajevskom dnevniku objavljuje karikture je Đoko Ninković, koji je ove godine od Društva novinara BiH za svoj višedecenijski vrhunski rad dobio Specijalno priznanje. Njega, iako stanuje na Mrindvoru, ne susrećem u Gradu, nego u sarajevskom naselju Dobrinji kada dođe u posjetu svom sinu. Prisjetimo se tada obično zajedničkih dana provedenih u „Poslovnim novinama“ kada smo svake sedmice prelamali ovo glasilo. Dok je u Redakciji špiglovao novine, Đoko bi istovremeno slušao poruke urednika – kako kreirati stranice – i razgovarao s nekim od kolega za susjednim stolom, dodajući obavezno na kraju priče notu humora, koja ga karakteristiše i danas.
Kad bi sutradan silazili u štampariju da taj špigl i implementiramo u novinu, Đoko je radio kao krtica, znajući ponekad da istovremeno prelama dvoje novine (jedne za platu a druge za honorar), ali uvijek znajući na kojoj stranici treba nešto mijenjati ili kratiti, kao kad šahista igra simultanku sa desetak takmičara. A kada bi nastupila pauza za doručar, on bi rijetko kad odlazio u restoran nego bi trčao u poštu da preda nove karikature za neke od zagrebačkih ili beogradskih novina, jer je to bilo vrijeme kad u primjeni još nije bio e-mail.
Iz tog perioda ostala mi je u sjećanju 1989. godina kad je našu redakciju posjetio poznati beogradski karikaturist Paja Stanković. Po nagovoru upravo Đoke Paja mi je tušem nacrtao portret koji i danas uramljen čuvam na zidu svoje radne sobe.
Sva trojica pomenutih umjetnika pripadaju istoj generaciji karikaturista koji su na scenu stupili kada je Adi Mulabegović, pravog imena Avdo, (Maglaj, 1925.-Sarajevo, 1988.) završavao karijeru u „Oslobođenju“. Adi je bio – kako je zapisao jedan kritičar – „neprikosnoveni karikaturist, mjera za karikaturu u listu „Oslobođenje“, u kojem se oštrim perom obračunavao i razračunavao s različitim devijacijama, skretanjima i deformacijama u društvu“. Sa svih strana se osluškivalo šta će i kako Adi svojom karikaturom duhovito reći o nekom tadašnjem događaju, dok su neki smatrali da je on ipak „režimski karikaturist“. Mnogi ga i danas pamte po gracioznosti: uvijek elegantno obučen, s leptir mašnom i lulom u ustima, kako se često pojavljivao u sarajevskim kafanama. U krugovima gdje se kretao slovio je kao veliki autoritet i svi su prema njemu odnosili s dubokim poštovanje, što potvrđuje i ovo vrijeme u kome živimo: u naselju Alipašino Polje jedna ulica nosi njegovo ime, a ustanovljena je i nagrada za najbolju karikaturu, nazvana po njemu. Uostalom, za života je dobio najvažnija tadašnja priznanja: 1970. godina najveću jugoslavensku nagradu za karikaturu „Pjer“, a 1967. Šestoaprilsko priznanje Grada Sarajeva i od Društva novinara BiH Nagradu za životno djelo „Veselin Masleša“.
Neosporno je da je Sarajevo do prije dvadesetak godina bilo rasadnik darovitih karikaturista, ustvrdio je nedavno za jedan radio novinar i humorist Enver Enko Mehmedbašić, a jedan od njih je bio i Sabahudin Sabo Hodžić koji je u Beogradu s Pjerom Križanićem osnovao humorističke novine „Jež“. Sabo je bio jedan od rijetkih koji se u BiH između dva svjetska rata bavio karikaturom. Njega je na bosanskohercegovačkom tronu karikature kasnije zamijenio Zuko Džumhur, a ovoga Adi Mulabegović.
Iako je to bilo zlatno razdoblje karikature u BiH, čini mi se da ono u analima nije i značajnije zabilježeno kao takvo, pa je zato nakon rata bilo pokušaja da se u Sarajevu objavi knjiga o bosanskohercegovačkoj karikaturi na kojoj je radio Midhat Ajanović. No, zbog izostanka podrške ukupnog društva i karikaturista, ta ideja nije realizovana. Govoreći o tom svom imaginarnom projektu, Midhat Ajanović je 2016. godina na portalu Karikatura.ba dao i hronološku skicu rada sarajevskih karikaturista: „Milenko Kapetanović, pojavio se poslije rata 1941-45. i odmah preskočio cijelu jednu epohu, unoseći u svoje karikature modernističku stilizaciju, Adi Mulabegović, jedini bosanskohercegovački karikaturist koji je uspio za svoj rad i za sebe osobno izboriti visoki društveni status i ugled; Božo Stefanović, moj osobni favorit, pjesnik crteža i linije koji se, mislim, najviše približio Džumhuru; Hasan Fazlić, obilno šrafiran crtež u istočnoevropskoj karikaturističkoj tradiciji kombiniran sa misaonim idejama što mu je donijelo pregršt međunarodnih priznanja; hiperproduktivni Đoko Ninković, čiji crtački stil ponešto duguje komšijama iz Zagrebačke škole crtanog filma; zatim dva nadarena ”svaštara” Alija Hafizović i Širaz Muftić; Zvonimir Lefko kojeg karakterizira džumhurovska jednostavnost, te Željko Graf, Tonći Bender i ostali iz generacije koja se pojavila krajem sedamdesetih, a kojoj sam i sam ponešto skromno doprinio, što je u karikaturu unijela elemente savremenog stripa i animacije…“
Ovoj generaciji sarajevskih karikaturista pripadaju još i Zvonko Markičević, čije zlatno doba se desilo upravo u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, zatim Mirza Ibrahimpašić, koji je telanat za crtanje naslijedio od svog oca Fikreta Fiće Ibrahimpašića, potom Mahmut Latifić i niz drugih manje poznatih.
Smjena generacija je nastupila još i prije agresije na BiH, dok je većina pomenutih umjetnika odrasla u okrilju nekoliko novinskih izdanja NIŠRO “Oslobođenje“. Činjenica je, međutim, da su današnje novine, s malim izuzecima, gotovo zaboravile na karikaturu, tu popularnu vrstu humora i kritike koja kao novinski rod svjedoči o stanju u društvu u određenom vremenu. Možda je to i razlog što u ovoj generaciji mladih ne primjećujemo neka značajnija imena i njihova djela.
Sarajevski karikaturisti
Glavna sarajevska ulica – Titova, nakon rata znatno skraćena u odnosu na predratnu njenu dužinu, bila je i ostala bilȯ Grada. Njena živost, gotovo po cio dan, daje dinamiku strogom centru, pa zato mnogi hitaju da njome prošetaju, nestrpljivo isčekujući da će tu, prema dogovoru ili sasvim slučajno, sresti svoje drage prijatelje, susjede, poznanike ili nekadašnje kolege s kojima su radili. Moglo bi se reći da je za Sarajevo Titova ono što je za Zagreb Trg bana Jelačića, Beograd Knez Mihajlova ili za Dubrovnik Stradun.
Titova je i za mene zanimljiva, draga i nadasve ulica radosti, pogotovo ako na njoj, pune žagora i vreve, onako neplanirano i iznenada, susretnem nekoga meni bliskog s kim sam se družio ili viđao u nekadašnjoj zgradi „Oslobođenja“ u Nedžarićima, gdje sam od Olimpijade 1984. pa do penzionisanja prije desetak godina radio. Drage su mi te kolege valjda i zato što je to danas davna prošlost koju u osamljenosti često oživim u vlasitim sjećanjima, a rjeđe u susretu s kolegama.
Sretan sam bio i tog junskog podneva kad sam ispred BBI-a susreo karikaturistu Božu Stefanovića. Pitam ga ono što je u ovim godinama najvažnije – kakav mu je zdravstveni bilten, jer se nismo vidjeli gotovo cijelu godinu, a on u svom maniru veli: „Osamdeset i dvije su mi godine, a piši kako vidiš. Jest da malo teže dišem zbog nešto smanjenog kapaciteta pluća, ali može se svakodnevno ovako, sporijim ritmom, šetati po gradu.“
Podsjećam ga da sam neki dan na jednom od portala pročitao njegovu izjavu o tome kako se u Sarajevu politička karikatura s ličnostima pojavila tek poslije Titove smrti i to u onom periodu demokratizacije do pred rat, kad je ova novinarska forma ljudima otvarala oči i bila najbolji način da se raskrinka neka laž.
„Zar nije tako?“, pita me kao da traži da potvrdim to njegovo realno mišljenje o karikaturi.
Božo Stefanović je jedan iz stare garde karikaturista „Oslobođenja“ s kojim sam se u prvoj deceniji ovog stoljeća ponekad nalazio na kafi u restoranu ove novinske kuće. Pričali bi obično o nekim manjevažnim događajima, a ponekad i o novinarskom poslu koji smo svakodevno radili. Svojim karikaturama i ilustracijama u listu obilježio je jedno važno razdoblje prvog i najstarijeg sarajevskog dnevnika, a pred penziju stvarao je karikature i za „Poslovne novine“, u kojima sam i ja brojao mjesece do penzije. Nisu to bile neke britke i pamtljivije karikature, ali su vjerno odražavale svu težinu i paradoks poslijeratne bosanskohercegovačke privrede.
Pitam ga ima li još vremena za stvaranje onoga što je radio cio radni vijek, a on onako lakonski veli da su mu sada aktuelni očuvanje narušenog zdravlja i porodične teme, te da vrlo malo vremena posvećuje crtanju. Nismo duže razgovarali jer sam žurio na sastanak u Društvo novinara BiH, obećavajući mu da ćemo se ovih dana telefonski dogovoriti za sastanak i jednu dužu kafu.
Samo koji minut kasnije od ovog susreta, tek toliko vremena koliko mi je bilo potrebno da pređem razdaljinu od BBI-a do zgrade Društva novinara u Pruščakovoj, još jedan susret s drugim sarajevskim karikaturistom – Hasanom Fazlićem. Došao je i on, baš kao i ja, na Skupštinu Društva novinara, ali u ruci sa staračkim štapom koji nosi već cijelu godinu otkako ga je potresao jedan jači srčani udar koji ga je malo i fizički izmijenio, ali i dalje priča istu ili sličnu priču kao što je kazivao i ranije, odabirajući teme iz prošlosti. Ovaj put prisjećaja se kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su ga kao autora proslavile političke karikature, kad je, po narudžbi, za beogradsku „Borbu“ nacrta stotinjak portreta tadašnjih poznatih političara. Veli da je tada, osim autorskog honorara, dobio i tri dnevnice za dolazak i boravak u Beogradu, naglasivši kako je kasnije kolegama u restoranu „Borbe“ rekao da on ne dolazi u glavni grad samo da potroši pare nego da zna da ih tu i zaradi.
Dok to kazuje pripaljuje cigaretu, a nešto kasnije uzima u ruku i čašu vina, baš kao kad je bio u najboljim stvaralačkim godinama. Predlažem mu da nas dvojicu neko od kolega, za uspomenu na ovaj rijetki susret, fotografiše mojim mobitelom, jer ko zna kad ćemo se ponovo vidjeti. Odmah me zagrli onom svojom desnom ručetinom, kojom je crtao stotine, a možda i hiljade karikatura po kojima je ostao poznat. Nasmija se i zauze pozu za snimak. Pitam ga sjeća li se 1999. godine kad mi je radio naslovnicu za knjigu putopisa „Šetajući gradovima“.
„Kako se ne bih sjećao. I danas tu knjigu ponekad prelistam“, veli slatkorječivo.
Interesantan je umjetnički put ovog karikaturiste. Nakon što je završio Elektrotehničku školu i počeo raditi kao električar u rudniku „Lipnica“ kod Tuzle, pokrenuo je u sebi sav taj umjetnički talenat, pohađajući večernju školu crtanja koju je vodio slavni slikar Ismet Mujezinović, koji će i otkriti Hasanov talenat za crtanje. Dok je radio u rudniku Hasan je kreirao karikature za tuzlanski „Font slobode“, u kojeg je 1964. godine prešao na stalni rad, te započeo saradnju s najvećim sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim novinama. Kasnije je stigla ponuda iz beogradske „Borbe“ da pređe raditi u redakciji ovog dnevnika, ali se on ipak odlučio za „Oslobođenje“. Sjeo je u stolicu tada najpoznatijeg karikaturiste Adija Mulabegovića, koji je prešao u kombinat UPI, a potom kao njihov predstavnik otišao na rad u predstavništvo Privredne komore Jugoslavije u Keniji.
Za Hasana će književnik Atif Kujundžić reći da je karikaturist i umjetnik, „osim iznimno alentiran i vrijedan, vrstan psiholog, jer, figuracija njegove slike zatvara čovjekov unutrašnji duhovni sklop, a odbijajući slikati carevo ruho – cara ostavlja golog. Po riziku koji preuzima, njegova opcija je izuzetno odgovorna, ali ishod je visoko vrijedan i plemenit… Hasan Fazlić je više, nego li ijedan umjetnik raspet između svoga ideala i zatečenosti stvarnošću. Njegova umjetnička sinteza grotesknog, istodobno je tendenciozna i fantastična i upravo to: čini je održivom i neporecivom u konačnom ishodu ma kako ga groteskno i upitno doživljavali.“
Treći poznati sarajevski karukaturist, koji i danas svakodnevno u jednom sarajevskom dnevniku objavljuje karikture je Đoko Ninković, koji je ove godine od Društva novinara BiH za svoj višedecenijski vrhunski rad dobio Specijalno priznanje. Njega, iako stanuje na Mrindvoru, ne susrećem u Gradu, nego u sarajevskom naselju Dobrinji kada dođe u posjetu svom sinu. Prisjetimo se tada obično zajedničkih dana provedenih u „Poslovnim novinama“ kada smo svake sedmice prelamali ovo glasilo. Dok je u Redakciji špiglovao novine, Đoko bi istovremeno slušao poruke urednika – kako kreirati stranice – i razgovarao s nekim od kolega za susjednim stolom, dodajući obavezno na kraju priče notu humora, koja ga karakteristiše i danas.
Kad bi sutradan silazili u štampariju da taj špigl i implementiramo u novinu, Đoko je radio kao krtica, znajući ponekad da istovremeno prelama dvoje novine (jedne za platu a druge za honorar), ali uvijek znajući na kojoj stranici treba nešto mijenjati ili kratiti, kao kad šahista igra simultanku sa desetak takmičara. A kada bi nastupila pauza za doručar, on bi rijetko kad odlazio u restoran nego bi trčao u poštu da preda nove karikature za neke od zagrebačkih ili beogradskih novina, jer je to bilo vrijeme kad u primjeni još nije bio e-mail.
Iz tog perioda ostala mi je u sjećanju 1989. godina kad je našu redakciju posjetio poznati beogradski karikaturist Paja Stanković. Po nagovoru upravo Đoke Paja mi je tušem nacrtao portret koji i danas uramljen čuvam na zidu svoje radne sobe.
Sva trojica pomenutih umjetnika pripadaju istoj generaciji karikaturista koji su na scenu stupili kada je Adi Mulabegović, pravog imena Avdo, (Maglaj, 1925.-Sarajevo, 1988.) završavao karijeru u „Oslobođenju“. Adi je bio – kako je zapisao jedan kritičar – „neprikosnoveni karikaturist, mjera za karikaturu u listu „Oslobođenje“, u kojem se oštrim perom obračunavao i razračunavao s različitim devijacijama, skretanjima i deformacijama u društvu“. Sa svih strana se osluškivalo šta će i kako Adi svojom karikaturom duhovito reći o nekom tadašnjem događaju, dok su neki smatrali da je on ipak „režimski karikaturist“. Mnogi ga i danas pamte po gracioznosti: uvijek elegantno obučen, s leptir mašnom i lulom u ustima, kako se često pojavljivao u sarajevskim kafanama. U krugovima gdje se kretao slovio je kao veliki autoritet i svi su prema njemu odnosili s dubokim poštovanje, što potvrđuje i ovo vrijeme u kome živimo: u naselju Alipašino Polje jedna ulica nosi njegovo ime, a ustanovljena je i nagrada za najbolju karikaturu, nazvana po njemu. Uostalom, za života je dobio najvažnija tadašnja priznanja: 1970. godina najveću jugoslavensku nagradu za karikaturu „Pjer“, a 1967. Šestoaprilsko priznanje Grada Sarajeva i od Društva novinara BiH Nagradu za životno djelo „Veselin Masleša“.
Neosporno je da je Sarajevo do prije dvadesetak godina bilo rasadnik darovitih karikaturista, ustvrdio je nedavno za jedan radio novinar i humorist Enver Enko Mehmedbašić, a jedan od njih je bio i Sabahudin Sabo Hodžić koji je u Beogradu s Pjerom Križanićem osnovao humorističke novine „Jež“. Sabo je bio jedan od rijetkih koji se u BiH između dva svjetska rata bavio karikaturom. Njega je na bosanskohercegovačkom tronu karikature kasnije zamijenio Zuko Džumhur, a ovoga Adi Mulabegović.
Iako je to bilo zlatno razdoblje karikature u BiH, čini mi se da ono u analima nije i značajnije zabilježeno kao takvo, pa je zato nakon rata bilo pokušaja da se u Sarajevu objavi knjiga o bosanskohercegovačkoj karikaturi na kojoj je radio Midhat Ajanović. No, zbog izostanka podrške ukupnog društva i karikaturista, ta ideja nije realizovana. Govoreći o tom svom imaginarnom projektu, Midhat Ajanović je 2016. godina na portalu Karikatura.ba dao i hronološku skicu rada sarajevskih karikaturista: „Milenko Kapetanović, pojavio se poslije rata 1941-45. i odmah preskočio cijelu jednu epohu, unoseći u svoje karikature modernističku stilizaciju, Adi Mulabegović, jedini bosanskohercegovački karikaturist koji je uspio za svoj rad i za sebe osobno izboriti visoki društveni status i ugled; Božo Stefanović, moj osobni favorit, pjesnik crteža i linije koji se, mislim, najviše približio Džumhuru; Hasan Fazlić, obilno šrafiran crtež u istočnoevropskoj karikaturističkoj tradiciji kombiniran sa misaonim idejama što mu je donijelo pregršt međunarodnih priznanja; hiperproduktivni Đoko Ninković, čiji crtački stil ponešto duguje komšijama iz Zagrebačke škole crtanog filma; zatim dva nadarena ”svaštara” Alija Hafizović i Širaz Muftić; Zvonimir Lefko kojeg karakterizira džumhurovska jednostavnost, te Željko Graf, Tonći Bender i ostali iz generacije koja se pojavila krajem sedamdesetih, a kojoj sam i sam ponešto skromno doprinio, što je u karikaturu unijela elemente savremenog stripa i animacije…“
Ovoj generaciji sarajevskih karikaturista pripadaju još i Zvonko Markičević, čije zlatno doba se desilo upravo u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, zatim Mirza Ibrahimpašić, koji je telanat za crtanje naslijedio od svog oca Fikreta Fiće Ibrahimpašića, potom Mahmut Latifić i niz drugih manje poznatih.
Smjena generacija je nastupila još i prije agresije na BiH, dok je većina pomenutih umjetnika odrasla u okrilju nekoliko novinskih izdanja NIŠRO “Oslobođenje“. Činjenica je, međutim, da su današnje novine, s malim izuzecima, gotovo zaboravile na karikaturu, tu popularnu vrstu humora i kritike koja kao novinski rod svjedoči o stanju u društvu u određenom vremenu. Možda je to i razlog što u ovoj generaciji mladih ne primjećujemo neka značajnija imena i njihova djela.