Kada je Radi S. počela opadati kosa od treće kemoterapije, probudio se ujutro na jastuku punom svoje kose. Jebeš kosu, stari moj, rekao sam i otišao se ošišati na nulu, vratio se, da mu pokažem. Poslije sam pustio bradu, nisam je dirao do nakon četrdesetdnevnoga mu pomena. Pun jastuk brade.
Dlake niz smrt.
Nabrala je punu šoljicu jagoda. Šoljicu na crne pjege. Djevojčica Anka, sa sindromom Dawn. Ispala joj je i jagode su se rasule. Počela je plakati da jagode boli, to rasipanje. Dok sam ih podizao, crne pjege na šoljici sve su radile da joj se učine isto kao ubrane, pa rasute.
Jambova igra.
*
PRELASCI
Znam riječi koje hodaju u noćnim haljinama. Nikad nisu vidjele zarez, ali znaju da mina u višnjiku čeka svoj red, i elegije u Devinu da čekaju. Tko me sada sanja, praporci mu isušuju oči. Oko koljena zažedni most obalu. Prepoznaj svoju pukotinu, smjesti svoje dozivanje. Mlazovi svjetla s lica infantkinja odlaze. Eno ih na blogovim fotkama, selfie sa zaklanom životinjom.
Bogolomnik nema ni dasku na vodi. Smole u smrekama otpuste kaiševe, odlaze u kolonicama niz koru. Ime, raspeto tolikim pominjanjem, napušta svoje dozivanje. Hamvaš piše o zarobljenim majmunima po kavezima, koji se nakon dugog klauniranja naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe. I to tako da svi oko kaveza brzo odu. Potkliniš svoja vrata na nebu, svedeš im škripanje na cijeli kavez.
Zarozanih nogavica u vodi, postavlja poteznu minu na mjestu gdje bi se mogao nalaziti gaz preko vode. Nasmijan, takvog ga pamtim. Naginje se i iz džepa košulje ispadaju dvije cigarete i voda ih grabi i odnosi. Par godina iza rata, vlak ga je smrvio u autu – njega i ženu i dvoje djece. Ugasio mu se golf na prelazu. Preko pruge. Preko vode. Ofinger s epoletiranom košuljom, to je ostalo, pomislio sam.
Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom. Mater hrani crvom preostalu dvojicu. Raskomadaju crva na dvoje, na troje. Onaj koji je pao, zarozanih nogavica, u vodi, nasmiješen, osluškuje tutnjajući vlak.
U jednom broju beogradskog nedjeljnika Vreme, Ivan Ivanji opisuje doček Nove 1945. godine u konclogoru Buchenwald. “Nekih sat ili dva pred izdisanje, samrtnika napuštaju vaši, bježe, odlaze u bijelim mrljicama.” Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje.
Samrtnika napuštaju vaške
JEDNOPJEGANA STRANA KOCKE
Dlake uz smrt.
Kada je Radi S. počela opadati kosa od treće kemoterapije, probudio se ujutro na jastuku punom svoje kose. Jebeš kosu, stari moj, rekao sam i otišao se ošišati na nulu, vratio se, da mu pokažem. Poslije sam pustio bradu, nisam je dirao do nakon četrdesetdnevnoga mu pomena. Pun jastuk brade.
Dlake niz smrt.
Nabrala je punu šoljicu jagoda. Šoljicu na crne pjege. Djevojčica Anka, sa sindromom Dawn. Ispala joj je i jagode su se rasule. Počela je plakati da jagode boli, to rasipanje. Dok sam ih podizao, crne pjege na šoljici sve su radile da joj se učine isto kao ubrane, pa rasute.
Jambova igra.
*
PRELASCI
Znam riječi koje hodaju u noćnim haljinama. Nikad nisu vidjele zarez, ali znaju da mina u višnjiku čeka svoj red, i elegije u Devinu da čekaju. Tko me sada sanja, praporci mu isušuju oči. Oko koljena zažedni most obalu. Prepoznaj svoju pukotinu, smjesti svoje dozivanje. Mlazovi svjetla s lica infantkinja odlaze. Eno ih na blogovim fotkama, selfie sa zaklanom životinjom.
Bogolomnik nema ni dasku na vodi. Smole u smrekama otpuste kaiševe, odlaze u kolonicama niz koru. Ime, raspeto tolikim pominjanjem, napušta svoje dozivanje. Hamvaš piše o zarobljenim majmunima po kavezima, koji se nakon dugog klauniranja naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe. I to tako da svi oko kaveza brzo odu. Potkliniš svoja vrata na nebu, svedeš im škripanje na cijeli kavez.
Zarozanih nogavica u vodi, postavlja poteznu minu na mjestu gdje bi se mogao nalaziti gaz preko vode. Nasmijan, takvog ga pamtim. Naginje se i iz džepa košulje ispadaju dvije cigarete i voda ih grabi i odnosi. Par godina iza rata, vlak ga je smrvio u autu – njega i ženu i dvoje djece. Ugasio mu se golf na prelazu. Preko pruge. Preko vode. Ofinger s epoletiranom košuljom, to je ostalo, pomislio sam.
Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom. Mater hrani crvom preostalu dvojicu. Raskomadaju crva na dvoje, na troje. Onaj koji je pao, zarozanih nogavica, u vodi, nasmiješen, osluškuje tutnjajući vlak.
U jednom broju beogradskog nedjeljnika Vreme, Ivan Ivanji opisuje doček Nove 1945. godine u konclogoru Buchenwald. “Nekih sat ili dva pred izdisanje, samrtnika napuštaju vaši, bježe, odlaze u bijelim mrljicama.” Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje.