Rekao je ustaši Cvek Alojzu da će mu zlatom platiti ako ga pusti da sve do pola Samostanske ulice pjeva: Zagreb, Zagreb, kak taubek beli naš… A ustaša Cvek Alojz tem je bio lakom i poletan na zlato, tem mu se svidjelo da pred sobom tjera ludoga Židova koji se smije i pjeva. Drugi nisu vodili nijednoga takvog, jer da jesu, pričali bi o tome i hvalili se po vojarni.
Ali kad ga je doveo do Frankopanske i zatražio mu zlato, a Židov rekao da je šupljih džepova, siromah je i nema nikakvog zlata, ustaša Cvek Alojz je pobjesnio. Mislio je da mu se Salamon Tannenbaum ruga i da ga ponižava nasred njegovoga stolnog grada Zagreba, jer je ustaša Cvek Alojz prištav i nizak rastom, jer ne zna izgovoriti r i l, nego govori j, kao da je malo dijete, i jer ustaša Cvek Alojz pomalo smrducka, kao da se dugo nije kupao, a uistinu jest, temeljito se jutros oprao. Nego smrducka nesretan još od prvoga razreda pučke škole, ne zna se zašto, možda neka bolest ili urođena mana, ili ga je coprnjica uklela dok je bio u kolijevci, razroko ga pogledala, pa za cijeli život usmrdila, ali je zbog tog smrduckanja ustaša Cvek Alojz bio jako osjetljiv na svako ruganje. A da mu se još i Židov ruga, e to nije mogao ni zamisliti.
Zato je nasred ulice počeo mlatiti tog Salamona Tannenbauma, i mlatio ga je kao vola u kupusu. Tukao ga je kundakom i nogama, čizmama koje je Alojzov tatek Jožica, šuster trešnjevački, pojačao gvozdenim zakivcima, da sineku čizme dulje traju. Ali Židov uopće nije kukao ni vrištao, niti je molio za milost, iako su mu pod Alojzovim čizmama krckale kosti. Ustaša Cvek Alojz zaključio je da ga, ipak, ne tuče dovoljno jako i žustro pa bi netko mogao pomisliti da je preslab za ustašu, ili da mu je taj Židov susjed ili poznanik, pa ga tako slabo tuče. Zato je na trenutak ostavio Salamona Tannenbauma da leži na cesti i utrčao u gvožđarsku radnju Horvath, sin i brat:
— U ime države, izuzimam! — dreknuo je i s pulta zgrabio lanac za pse.
Pa je Židova mlatio tim lancem, sve dok se Židov nije onesvijestio. I opet, Salamon Tannenbaum nijednom nije zakukao.
Jadni Moni, dragi Moni, nije pustio ni glasa od sebe, pravio se kao da to i nije on, kao da uopće nije živ, kao da ga na tom mjestu nema, jer je u trenutku kada je ustaši Cvek Alojzu priznao da je bez zlata kojim bi mu platio pjevanje, vidio da prema njima, iz pravca kazališta, idu profesor Mikoci i gospođa Anđelija Ferenčak-Malinski i bilo mu je neugodno da ljudi vide kako njega, gospodina oca naše male Rute Tannenbaum, uhićuju kao Židova, i još ga tuku nasred ulice. Tog trenutka za Monija, žalosnoga Monija, tako nešto bilo bi gore od svih batina i mučenja. Jer ako u njemu više ne budu vidjeli Rutinoga oca, tada će Moni, zaista, postati nitko i ništa.
Branko Mikoci je prekasno ugledao taj strašni prizor, i nije stigao gospođu Anđeliju povući na drugu stranu ceste, a ona se bila razbrbljala o svome pjevačkom jubileju, pa nije ni gledala gdje hoda, tako da su prošli na dva koraka od Salamona, po kojemu su pljuštali udarci lancem, gnječili mu meso i drobili kosti, i pretvarali živoga čovjeka u nešto drugo, u krvavi ljudski priljepak na zagrebačkom asfaltu.
U trenutku se bio zagledao u profesora, u nogavice njegovih fino ispeglanih sivih hlača, pa u crvenu kravatu, u bradu koja je podrhtavala, i u oči. Moni ga je pogledao kao da nije Moni, nego je neki obični Židov kojega tuku u dosadni ponedjeljak, ili nije ni Židov, nego je džeparoš i krijumčar, i normalno je da ga sad premlaćuju jer je pokušavao prevariti državu. Učinilo mu se da ga Mikoci nije prepoznao, samo je okrenuo glavu na drugu stranu, da gospođi Ferenčak-Malinski zakloni taj strašni prizor. Strašna je zemlja u kojoj se ovakve stvari događaju na ulici, govorile su oči profesora Mikocija.
A onda je Monija lanac pogodio u glavu, malo iznad oka. Osjetio je stotinu moždanih eksplozija, a onda izgubio svijest.
— Bože mili, kakvo je zlo taj rat! — uzdahnula je stara sopranistica.
Njezin pratitelj, prijatelj i ljubavnik iz davnih bečkih dana, ništa nije odgovorio. Šutio je, ali onda je, srećom, Anđelija nastavila priču od maloprije, o tome kako bi bilo lijepo, ustvari kako bi bilo senzacionalno lijepo kada bi za svoj konačni oproštaj od scene, u Hrvatskome narodnom kazalištu priredila Mahlerov Kindertotenlieder. Brankec bi joj u tome pomogao, doveli bi i balerine, pa recitatore da govore bečku poeziju iz vremena njihovoga studija, ali bi trebalo izbaciti pjesme koje su napisali Židovi, da se ne dogodi škandal. O, Brankec, moj Brankec, u kakvome strašnom svijetu mi živimo, da sad moramo provjeravati je li neki stih Židovski ili je njemački, i da takve svinjarije mogu pokvariti jubilej velike hrvatske pjevačice! Pa zar ne bi trebalo biti najvažnije to što smo svi ljudi, svi smo Božja stvorenja… A da i Mahler nije Židov?, uplašila se dok su išli uz Mesničku, ali odmah se nasmijala; Bože, Anđelija, kak ti je to moglo na um pasti, govorila je glasno, da se njezin školovani sopran čuo sve do Gornjeg grada, kak bi Gustav Mahler bil Židov, kad je pisal o mukama Gospodina našeg! A onda se ritualno triput prekrstila, i Brankeca čvršće uzela pod ruku.
— Obećaj, Brankec, budeš mi priredil Kindertotenlieder, a onda ti, jadna ja, mogu s mirom i umrijeti. Veliko zlo je ovaj rat! Zato ćemo nas dvoje pod istu grobnu ploču leći. Hoćemo li, Brankec? Obećavaš mi to?
A Branko Mikoci i dalje je šutio, i pokušavao se smiriti i sabrati pred prizorom koji je vidio u Frankopanskoj. Rutin tatek gledao ga je pravo u oči, i vikao mu — to nisam ja, a Brankec Mikoci mu je uzvraćao — a niti sam vas ja gospon Tannenbaum prepoznao. I tako se na ulici odvio posljednji čin komada o maloj glumici i njezinom režiseru.
Moni, dragi Moni, koji je u tom času već mrtav, jer mu je ustaša Cvek Alojz razmrskao lubanju lancem za pse, sve strepeći da ga ne udara dovoljno jako, prethodno je danima iščekivao kada će ustaše doći po njega.
Smijao se od straha, i zabavljao je Rutu i Ivku pričajući im viceve o Bobiju i Rudiju. A kad bi Ivki popustili živci, pa bi se iznenada i bez razloga rasplakala, Moni bi se ljutio na nju jer bez razloga diže paniku. On je sve sredio, ni manje ni više nego u UNS–u, gdje mu je Dido Kvaternik osobno obećao da će s Monijem i njegovom obitelji biti sve u redu.
— Didina mater je kao i ti Singerica, pa eto ni nju nitko ne dira. Nego se ti saberi, Ivčice mila, i ne brini se oko gluposti. Rekao je meni Dido: čujte, gospon Tannenbaum, ovome gradu i hrvatskome narodu više znači jedna Ruta, nego rasni zakoni doglavnika Mile Budaka. Kada jednoga dana kao nova Greta Garbo bude osvajala Ameriku, svi će govoriti: to je Hrvatica, Hrvatica osvaja Ameriku, to je našeg roda dika, a ne: to je Židovka, što će nama Židovka, samo nam prlja čistu gotsku rasu! Gospon Tannenbaum, Hrvati su mali narod. Nismo mi Nijemci da svojim prvacima gledamo u rasno podrijetlo. A vaša Ruta je naša hrvatska prvakinja!
Lagao je Moni koliko god je mogao, smijao se i vikao da ga se čulo do na ulicu, a najviše se volio smijati i vikati pokraj vrata koja bi slučajno ostavio otvorena, da cijeli haustor odjekuje od njegova glasa i da ga svi čuju što govori. Kad izgovori Poglavnikovo ili Kvaternikovo ime, ili ime našega nadbiskupa Stepinca, Moni se osjećao tako sigurnim, jer to su bila imena koja nitko osim njega nije tako glasno izgovarao. A više nikoga od susjeda nije susretao na stubištu, iako je stalno izlazio da vidi stižu li po njega. Bilo mu je važno da ne počnu lupati po vratima i histerično zvoniti, jer mu Ruta i Ivka tada više ne bi vjerovale.
A rekao im je da će jednoga dana, možda i ranim jutrom, pa čak i kasno noću, po njega doći Didini ljudi. Tako su se, naime, njih dvojica dogovorili. Doći će po njega, da više ne mora misliti kako da ga zaštiti i spasi od Nijemaca. Nije ni Poglavniku lako, jer Nijemci stalno pritišću, nešto traže i uvjetuju, pa im katkad treba i ugoditi ili im s očiju skloniti nešto što ne smiju da vide. E, pa kad dođe vrijeme za to, i kad nam se Nijemci svima popnu na glavu, Dido će tatu Monija skloniti kod sebe u vilu, ili će ga tajno poslati u Bratislavu, gdje tatu Monija nitko ne poznaje, i dat će mu dokumente s lažnim nežidovskim imenom. Tako je već sklonio mnoge poznate ljude. Ne vjerujete? Ama, baš ste naivne!
Zar nije ovako bilo: izdata je naredba da Židovi više ne smiju stanovati sjeverno od Ilice, a po Donjem gradu i dalje viđamo samo židovsku sirotinju. Gdje su gospoda suci i odvjetnici, liječnici, profesori, tvorničari i bogati rentijeri, koji su svi stanovali sjeverno od Ilice?
Na tom bi se mjestu u priči Ivka ponovo rasplakala, a Moni se opet ljutio i uvjeravao je da je Dido Kvaternik posakrivao sve te ugledne ljude i da će se oni jednoga dana, kad završi rat ili kad ustaše toliko ojačaju da potjeraju Nijemce, vratiti svojim kućama, sretni, debeli i nasmijani, a da će ih Ivka dočekati ružna, stara i naborana, jer stalno plače i brine se oko gluposti.
— Svi će ti se, Ivčice mila, tada smijati, i bit će da je Moni govorio i govorio, ali ga Ivka nije htjela slušati. Ivčice moja, nisu se ljudi preko noći pretvorili u krvožedne tigrove, pa da ih se odjednom toliko plašiš. Ovo je Zagreb, a ne Bombaj, gdje tigrovi jedu ljude.
Ustašu Cvek Alojza dočekao je spreman.
— Znam — rekao je — čekao sam vas dugo i spreman sam krenuti odmah.
— Židov Tannenbaum, Salamon Izrael Tannenbaum, imaš deset minuta da po nalogu…
— Ne treba mi deset minuta — prekinuo ga je — odmah polazimo. Nemamo puno vremena. Samo mi recite kako je vaše cijenjeno ime.
— Ustaša Cvek Alojz — zbunjeno je odgovorio prištavi mladić.
Moni, dobri Moni, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši, na haustoru se, pred znatiželjnim pogledima susjeda koji su virili kroz špijunke, izgrlio i izljubio s Ivkom i Rutom, a onda je ustašu, koji se nije sabrao od šoka, potapšao po ramenu i viknuo:
— Pusti žene, idemo mi svojim muškim poslom!
Malo zatim s ulice se začula pjesma: Zagreb, Zagreb, kak taubek beli naš, svaki moj hercšmerc ti jedini najbolje znaš…
XXVII.
Ispričala mu je da su Salamona odveli, i da je pjevao dok su ga vodili.
On je šutio, glave skoro zagnjurene u tanjur, dok su mu se niz bradu cijedili predugi rezanci iz juhe. Nije ni skinuo odoru, nego je odmah sjeo da ruča. Htio je da ga ona još malo gleda takvoga, uređenog i utegnutog, ali da se na vrijeme sjetio kako je uvijek isti problem s dužinom njezinih rezanaca, bogme bi se skinuo prije ručka. Ovako će se sav isprskati i uflekati, a tek je dobio novu odoru. Dok je uparađen išao od kolodvora do kuće, ljudi su mu se sklanjali s puta. Škripale su nove čizme, korak mu je odjekivao po astaltu, i nitko ga nije prepoznavao.
Na Svačićevom trgu susreo je Višnju, sestru Đure Mišeka, onog grbavca koji je prije rata radio na kafileriji, pa je dobio otkaz jer je petljao nešto s komunistima. Ni Višnja ga nije prepoznala, iako su prošli na pola metra jedno od drugoga.
— Višnjice! — viknuo je za njom, a ona se okrenula — je li se mi to više ne poznajemo? — upitao je kobajagi prijekorno.
A ona se počela pravdati:
— Oprosti, Radoslave, zamislila sam se, zagledala u nešto. Nisam te očekivala…
— Kako me to nisi očekivala u mome gradu?
A onda je počela mucati, i zacrvenila se kao da će u zemlju propasti, ali njemu je bilo drago što je tako. Nije ni Višnja Mišek uvijek bila ovo što je danas. Radila je kao prodavačica kod Kastnera i Öhlera u Ilici 4 i jednom kad ju je on po povratku iz Novske došao tražiti, jer je Amalija bila jako loše i prijetila je da će si prerezati žile, Višnja mu je rekla da više ne dolazi u dućan, jer joj kvari reputaciju pred gospodom. A kada je grbavi Đuro izgubio posao zbog komunizma, rekla je Amaliji da će, kada jednoga dana pobijede pravda i komunizam, Đuro biti gradonačelnik, pa da će zatvoriti sve crkve, a Katedralu pretvoriti u kupleraj, jer je i do sada to bila javna kuća.
Sve su njih dvoje Višnji oprostili, ali to ne znači da su i zaboravili. Da je Radoslav zaboravio, vjerojatno bi pomislio da ga Višnja slučajno nije prepoznala. Ovako je znao da to nikako ne može biti slučajno.
— Gdje je Đuro? — upitao ju je.
— Eno ga na poslu, zaposlio se u pošti — razvedrila se, jer je mislila da je završio neugodni dio razgovora.
— Je li to odustao od kupleraja na Kaptolu? — nasmijao se Rade.
Višnji se zaledio osmijeh, iz zelenih očiju je u času nestalo sjaja, kao da je umrla, a onda je u tim očima narastao strah, visok i moćan strah, baš kao katedrala.
— Ne boj se, neću ja tebi ništa — rekao je, pomilovao je po obrazu, a onda se bez riječi na petama okrenuo i nastavio svojim putem.
Nekad u životu stvari postanu tako jednostavne, da se čovjek upita zašto i ranije nisu mogle biti takve. Bio je zadovoljan i više se nije sjećao ničega što bi ga lišilo tog osjećaja.
Zagreb je bio okupan suncem i sav u buđenju i cvatu, puno ljepši od Radove Boke kotorske. Primjećivao je fasade na zgradama, i poluspuštene rolete na prozorima, iza kojih bi povremeno provirila neka lica, koja bi odmah zaboravljao. Ljudi više nisu bili isti. Gledali su ga na drugi način, a on se trudio da izgleda što ljepše i prijaznije u svojoj novoj uniformi, ali je osjećao da je dovoljna samo jedna njegova riječ, ili da samo sijevne okom, pa da većina ljudi obori pogled.
Opet mu je ispričala da su Salamona odveli, i da je pjevao.
— Šta ti je, ženo, pa čuo sam! — začudio se kada je po treći put započela istu priču.
— Ništa nisi rekao.
— Ne znam što bih trebao reći.
— Pa je li ti žao?
— Tko sam ja da žalim što se provodi državna volja — strogo ju je pogledao.
Amalija se nasmijala. Kao, zna ona dobro što govori. A bogme je i znala. Na početku rata, dok je mislio da će do kraja života ostati mali skretničar, nosio je Salamonu i Ivki darove, i prešao preko svega što se ranije dogodilo, iako se Amalija tome protivila i govorila mu da svakome u životu slijedi po zasluzi, i da za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i da će židovi ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa.
Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece.
Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu, očevima otimali kruh iz ruku, a matere gonili da sa čedom u naručju skaču s krovova zgrada. Zar je u Zagrebu bilo malo takvih slučajeva?
Ispaštat će židovi jer su židovi drugima činili zlo, govorila je Radu, a on je klimao glavom, pa se mrgodio, i govorio da je to, možda, tako, ali da su Salamon i Ivka samo nesretni ljudi, kao i svi drugi, pa im treba oprostiti. Nisu njih dvoje židovi, nego su bili sirotinja kao i mi, pa im se onda s Rutom posrećilo i krenulo im je u životu.
Tada Rade nije govorio o državnoj volji i njezinom provođenju.
Reći će mu to ona jednom, ali sad nije trenutak. Sada ga je samo zaljubljeno gledala, kao da su se tek jučer upoznali, mladoga i naočitog, u novoj i čistoj ustaškoj uniformi.
Radoslav Morinj nije mogao zaspati noć nakon što je, obavljajući službenu dužnost na željezničkom kolodvoru u Novskoj, ustrijelio Gracijelu Papo, studentesu medicine iz Sarajeva, uhićenu tokom racije na Gornjem gradu u Zagrebu. Pitao je logornika Mulamujića što je ta banditkinja učinila, na što mu je logornik odgovorio da je to državna tajna, ali i da je bolje da čovjek takve stvari nikada ne sazna.
— Strašno je što su oni sve u stanju napraviti — rekao je Mulamujić, i zaplakao.
Čas ranije bio je dobro raspoložen, tješio je i smirivao Radoslava, a sad je plakao. To nije moglo biti bez razloga. Neće se čovjek tek tako rasplakati, samo zato što ga je zasvrbilo oko.
Kroz suze mu je rekao da je iz nekog sela kod Brčkog, i da je kao mali ostao bez majke, a da mu je oca ubila kraljeva žandarmerija, dok se vlakom vraćao iz Beograda.
— Nemojte da vam govorim kako su ga i zašto smaknuli — rekao je logornik — ali kada bih vam rekao, dobro biste shvatili kakvo je zlo taj bandit učinio svima nama. Nemojte žaliti što ste ju ustrijelili. Ne znate koliko ste nevinih time spasili i koliko će sutra u Hrvatskoj biti više mjesta za vašu djecu.
Tako je rekao logornik Mulamujić, pa je popio još jednu rakiju, i nastavio svojim putem, prema Jasenovcu. Nije mu Radoslav vjerovao, pomislio je da je čovjek već pomalo lud od rakije, i jadni su ljudi koji su njemu povjereni na čuvanje, ali ubrzo ga je počela hvatati tiha potmula mržnja prema djevojci banditu, toj Gracijeli Papo iz Sarajeva, koja je, tako je tada Radoslav mislio, došla na kolodvor u Novsku samo zato da bi od jednoga sirotog skretničara načinila ubojicu. Da nije bila kriva, ne bi ni bježala iz vlaka. Metak koji ju je pogodio, slučajno je bio ispaljen iz njegovog pištolja. Da to nije učinio Radoslav Morinj, pucao bi netko drugi.
Ali uzalud se nadao da će zaboraviti svoga prvog ubijenog bandita. Kada se raščulo što je Morinj učinio, a to se, naravno, dogodilo još istoga dana, cijela je Novska brujala o njemu. Ilija Matuzić se hvalio svojim skretničarem, i u tome je pretjerivao pa samo što nije ispalo da ga je osobno on naučio pucati. A ionako je bilo sasvim dovoljno što mu je dao pištolj u ruke.
Uskoro su, privučeni viješću, pristigli i novinari iz Zagreba, da pišu članak o nevjerojatnome podvigu hrabroga željezničara, koji je na daljinu od pedeset metara naciljao i na mjestu usmrtio odbjegloga razbojnika. Ali u članku se, po nalogu državne cenzure i ministra književnika doktora Budaka, studentesa Gracijela Papo pretvorila u osuđenog djecoubojicu iz Našica Jovana Bjelobabu, a Radoslav je upozoren, pod prijetnjom pokretnoga ustaškog suda, da nikada nikome ne smije spomenuti ubijenu djevojku, niti njezin bijeg iz teretnog vlaka za Jasenovac.
Tako je Radoslav Morinj postao slavan, ali nije mogao dalje raditi kao skretničar. Više nije imao potrebne sabranosti i osjećao se prilično glupo dok je pomicao skretnicu, ili pogledom ispraćao vlak, jer je znao da u njega pilje stotine znatiželjnih očiju, njegovih drugova s posla, mašinovođa, konduktera, pozornika i putnika s lokalnih linija, koji su kretali na put samo da vide čovjeka koji je iz pištolja, na pedeset metara razdaljine, hladnokrvno ustrijelio razbojnika.
I tako se jednoga dana odlučio prijaviti u ustaše.
Nije o tome govorio Amaliji, jer se plašio da će ga ona odgovarati, nego je samo, pri dolasku na sedmodnevnu šihtu u Novskoj, produžio do zgrade pred kojom se vihorila zastava, a kada ga je stražar na ulazu zaustavio, rekao je da traži logornika Mulamujića. Za čovjeka tog imena nitko nije bio čuo, pa bi Radoslav već otišao neobavljena posla, da nije naišao Maksim Lipovčan, postariji brkati ustaša, koji je više sličio dimnjačaru nego vojniku. Maksim ga je upitao što će mu Mulamujić.
— To mi je prijatelj — rekao je Radoslav.
— Ešref, koliko ja znam, nema prijatelja.
— Ima mene.
— Jesi li ti siguran u to?
— Jesam. Onoliko koliko čovjek može biti u takve stvari siguran.
— A, vidi, Bogovu ti majku, evo ga mudrac! — iznenadio se Maksim.
— Nisam mudrac, nego ti samo odgovaram.
— Dobro je i tako. Nego, ako Ešrefa tražiš, on ti je u Jasenovcu, a ne u Novskoj. Čudi me da to ne znaš ako ti je prijatelj.
— A kako bi ja u Jasenovcu mogao doći do njega?
— Na dva načina, momčino. Kao ustaški časnik, ili kao krivac. Prvi način otpada, onda jedino da si nešto kriv.
Smijuljio se Maksim na Radoslava, i bilo je očito da mu je simpatičan. Bilo mu je drago čuti da su Morinji iz Zelenike, da je i Radoslav odrastao u Zeleniki, jer u Boki i oko nje rađaju najbolji i najtvrđi Hrvati.
— To je zato što vas je klalo — poučavao ga je ustaša Maksim — jer su Hrvati kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati, ustvari treba na njih puštati braću Srbe da ih s vremena na vrijeme malo pokolju, da im prorijede podmladak i oslobode ih đedova i baba. A onda da im i žene malko recnu. Ako ne preko vrata, onda barem da kojoj, onako radi biljega i ukrasa, odsijeku sisu. Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća. E, bogami, moj Radoslave, ja ne znam kako bi meni neki čifutin mogao biti brat. Daj pravo reci, Mošo Ješo, pa da je Hrvatu brat! E, ne ide to, pa da stoput kažu. Nego, da se mi tebi vratimo. Veliš, iz Zelenike si! Imaš li tamo živih? Bit će da su se pravoslavni Hercegovci spustili, pa ih poklali. Ne moraš ti to meni govoriti, znam ja dobro. I vjeruj, ne zamjeram im ništa! Tako su oni, prorjeđujući i koljući, sačuvali ono najbolje u našem hrvatskom narodu. Da nije bilo srpskih kama i noževa, ne bi bilo ni ustaša, a bez ustaša, Radoslave dobro upamti, nema ni Hrvata, niti će ih bez ustaša biti i za pedeset i sto godina. Hrvati su većinom ovce, a mi smo kerovi koji će te ovce sačuvati, i nitko nam u tome ne može pomoći kao braća Srbi. Zato im treba pustiti vratova za klanje, da prorijede, da poprave, da blagoslove. A mi svoj posao znamo. Mi njihove nećemo prorijediti, nego ćemo ih istrijebiti. Jer ako ih samo prorijedimo, nas opet neće biti. Nego, slušaš li ti mene što ti govorim?
Slušao je Radoslav Maksima, ali kako je ustaša imao dobrodušno lice nečijega djedice, i stalno se smijao, tu priču o klanju Radoslav nije ozbiljno shvatio. A i prilika je bila takva da se ništa ne shvati ozbiljno. Sjedili su ispred Gradske kantine na trgu, bio je sunčan dan, i stalno su nailazili neki koji su Maksima znali, pa su mu dobacivali pomozi bog Gorki, živ bio Gorki, sretno ti bilo Gorki, a on bi se ljutio što ga zovu Gorki.
— E, mlađarija, mlađarija — govorio je — nisu se ni rodili kad sam se ja krvavih gaća lomio po Liparima.
Ali nije im jako zamjerao što ga zovu Gorki. Samo ga je žalostilo jer nemaju poštovanja prema starijemu, pa je govorio kako će ih to skupo koštati u životu. On je bio isti takav, samo je gledao kako bi kome podvalio i kako bi se kome narugao, od jutra do mraka tražio je razloge za smijeh. Ali eto, onda ga je život počeo mljeti i klati, pa se malo pomalo, dan po dan, korak po korak, počeo pretvarati u umornoga i izubijanoga čovjeka.
— Život je, moj Radoslave, samo jedna žalost preko druge žalosti. Gomilaš nevolje i nesreće, pa više ne znaš zašto i živiš, osim da još koju žalost doživiš. I onda ti se ta mlađarija učini budalastom, iako si i sam bio takav. Okolo se vesele, smiju se i čine pasjaluke, a ne znaju kakvoj nesreći idu u susret. Čuvajte se, djeco moja, sutra će se glave gubiti!
Dođe tako vrijeme da Radoslav Morinj krene na posao. I taman da će krenuti, Maksim ga uhvati za ruku, veli nemoj, nije za tebe da budeš skretničar, nego pođi ti sa mnom, odvest ću te ja logorniku Mulamujiću. Dvoumio se Radoslav koji trenutak, ali kada se nije mogao sjetiti ničega što bi ga još vezivalo za željeznicu, jer više nema onih mirnodopskih vlakova, i putnika koji redovito putuju, odlučio je da pođe s Maksimom. Neće se ni javiti šefu stanice, ostavit će prugu bez skretničara, dezertirat će usred rata s važne državne službe, a to se kažnjava dugogodišnjom robijom, zadržat će pištolj koji je zadužio na revers-listi, pištolj kojim je ustrijelio djecoubojicu Jovana Bjelobabu, pa će otići logorniku Mulamujiću u Jasenovac. Tako je Radoslav Morinj odlučio, a da zapravo nije ni znao zašto.
Krenuo je za nekom svojom ljutnjom i za utješnom riječju i dobroćudnim likom ustaše Maksima Lipovčana.
U Jasenovcu je padalo iz neba i iz zemlje.
Utrčali su u krčmu blizu crkve, a Maksim je poslao krčmarevog malog u mjesto, po logornika Mulamujića. Naručili su rakiju, pa drugu, konobarica je donijela špek i kobasicu, pa su došli neki ljudi koje je Maksim poznavao, i započelo je dugo sijelo tokom kojega će Radoslav Morinj od skretničara postati ustaša. Ali nitko nikada neće znati u kojem se to tačno trenutku dogodilo. Samo će se znati kako je pljuštala kiša, grmilo je, i crnilo se nebo nad Jasenovcem. Zadugo više nitko iz krčme nije izlazio, jer uzalud su ti i kišobran i kabanica, učiniš dva koraka, i već si mokar do gole kože.
Stigao je, za tog dugog sudbonosnog pljuska, dobro upoznati svu trojicu Maksimovih poznanika. Najmlađi, koji još nije bio ni gimnaziju završio, zvao se Kristijan Lav Penderecki, mladić iz fine zagrebačke obitelji, nećak skladatelja Thausi-Stanimirovića, koji se, odmah na početku rata, prijavio u ustašku mladež i tražio da ga pošalju u istočnu Bosnu na krvavi megdan s raskolničkom bandom. Thausi-Stanimirović je, preko poslanika Kaschea, morao iz Berlina intervenirati da se maloga ne šalje na Foču i Višegrad, nego da mu se u Zagrebu daju nekakva zaduženja koja bi smirila njegovu uzavrelu krv. Iako, po onome što je Radoslav mogao vidjeti, Kristijan Lav nije bio mladi revolucionarac, koji bi za hrvatske ideale vrelu krvcu lio. Imao je visok dječački glas, pomalo je tepao dok bi govorio, a pokreti su mu bili mekani i obli, kao u gospodske nevjeste. Sjedio je za stolom u odori Francetićevih legionara i ispred sebe na stolu držao bodež, koji je pri držali imao fino izrezbaren kukasti križ.
— Kikice, dušo, dodaj mi tu tvoju čačkalicu! — rugao mu se Maksim, pa bi ugrabio Kristijanov bodež i nabo komadić špeka pa ga u trenu smazao i oblizao oštricu.
A Kristijan se bunio, kao što se bune trapavi dječaci na fiskulturi kada im objesni drugovi ukradu šlapu pa se dobacuju s kraja na kraj gimnastičke dvorane. Tiho je zacvilio, pa je pružao ruku za svojim bodežom, koji je dobio na dar od ujaka Thausi-Stanimirovića iz Berlina, a Maksim ga je bockao po ruci, sve dok nije poteklo i malo krvi.
— Boga ti, ustaša je, mora se čeličiti, a ne tu cmizdriti kao kakva tetkica! Je li tako, Kikice, dušo? — kreveljio se Maksim.
Radoslav je prvi puta pomislio da lice tog starca i nije tako dobroćudno.
Drugi za stolom u krčmi bio je Luka Buć, zvani Bućoglavi, rodom Dubrovčanin, neki dalji rođak onog političara Stjepana Buća, neobično visok i krupan mladić, koji ima više nego očitih problema sa slaganjem riječi u rečenice pa je uglavnom šutio ili bi se izražavao s po jednom, uglavnom kratkom jednosložnom riječi, koja bi, iznenađujuće precizno, određivala Lukino mišljenje. Recimo, kada je priča došla do porasta vodostaja Save, izazvanog ovom kišom, Luka Buć je digao prst visoko u zrak i rekao: Nasip! To je bilo sasvim dovoljno da se shvati kako on misli da kiša neće toliko dugo padati da bi se izlila preko nasipa.
Treći mladić bio je Josip Bijelić, školski drug Kristijanovog starijeg brata Domagoja Vuka Pendereckog, službenika hrvatskoga poslanstva u Rimu. Bijelić jedini nije bio u odori, ali bio je glasan i raspričan, baš kao da je u društvu najviši po činu.
— Vidiš, moj Radoslave, kakva smo ti mi meka vlast, ama od pamuka mekša. Ne daj Bože da Švabe saznaju kako je ovaj Bijelić, maltene do jučer bio židov Josip Weiss.
— Nije ni Josip, nego Jošua — smijao se mladić.
A onda je ispričao priču koju je, očito, često pričao, čim bi se u društvu pojavio netko novi. Doista, zvao se Jošua Weiss, sve do proljeća 1940, kada je, praktično u zadnji tren, postao Josip Bijelić, a krstio ga je osobno Kerubin Šegvić. Do tada je bio židov, i svi su u njemu prepoznavali židova, kako po rasi tako i po uvjerenju, sina Maira Weissa, računovođe i predmolitelja u sarajevskoj aškenaskoj sinagogi, koji se nakon Velikoga rata doselio u Zagreb. Otac ga je odgajao da bude redovit i revan pri svakoj molitvi i da jednoga dana, bude li to zajednici zatrebalo, kao predmolitelj naslijedi oca. Da bi potvrdio kako je istina sve što govori, Josip je počeo zavijati neku židovsku molitvu, šegačiti se i imitirati nekog rabina iz svoga djetinjstva, na šta je Maksim pokrio uši dlanovima, da mu vrag ne uđe kroz uši.
Ali kada je Jošui Weissu umro otac početkom te iste 1940, majka Rikica ga je pozvala u očevu radnu sobu, posjela ga pred sebe za stol, izvadila fasciklu iz ladice, izvukla iz nje nekakav papir i pružila mu da čita. Na papiru je pisalo:
Ja, Muzafer ef. Beglerbegović, na posljednji od dana svoga zemaljskog bivanja, ali bistre svijesti i pameti, svoga sina jedinca, koji danas navršava dva mjeseca, ostavljam svome najboljemu prijatelju Mairu Jošue Weissu, da ga podiže, hrani i podučava u ljubavi Božjoj, i da ga od dana moga preseljenja zove svojim imenom, i da ga u tome nitko ne može omesti. Ja sam ga zvao Muhamedom, ali srca će nam se na onaj čas prepoznati, kojim god se imenima zvali.
Ja, Muzafer ef. Beglerbegović u svojoj vjeri odlazim, koju smatram najboljom i nikada je, ni pod kakvim mukama, ne bih za drugu mijenjao niti bih je i za kakva zemaljska blaga tuđom vjerom zamijenio. Prije bih u džehennem svoje vjere, nego u džennet tuđe, jer za mene džehennem je u ljudskome srcu, u tuđemu i u tuđini. Ali za sina svojega Muhameda, ja boljega od prijatelja Maira nemam i ne znam. Majka mu umrije na porodu, ja odlazim danas, ali s mirom u srcu, jer sina jedinca najboljemu ostavljam. Pa neka se Bogu moli u istome rodu Ibrahimovu (Abrahamovu).
U potpisu: hafiz Muzafer ef. Beglerbegović, kaligraf.
Kada je to pročitao, Jošua se lijepo pozdravio s majkom, koja mu ustvari nije bila majka, i rekao joj da će mu biti teško da zaboravi sve te bespotrebne hebrejske riječi, ali da će to nekako uspjeti. Ono što nikada neće moći, jest zaboraviti sva poniženja i strahove koje je doživio, a da nije ni morao, ni trebao, da ga njih dvoje nisu odgajali i u svijet slali kao židova.
— Je li se rasplakala kad si otišao? — upitao je Radoslav.
— Ne znam, i nije me briga. Tko bi u ova vremena mislio o tome je li se nekakva židovka rasplakala.
— Pa bila ti je mater.
— Samo ona koja te rodi je mater — podučio ga je Bijelić.
Iz istih stopa Jošua Weiss otišao je u samostan u Samoboru, tražio da ga redovnici prime i da ga što prije krste. Nije im ispričao svoju priču, nego im je samo rekao da je židov koji se želi okrenuti vjeri Isusovoj. Odgovorili su mu da prethodno treba puno toga naučiti. On je rekao da je spreman naučiti i više nego što treba, samo da sa sebe sapere židovsko krivovjerje.
Začudo, nisu to dobro prihvatili pa su ga, nakon kratkog vremena ispitivanja, prestali primati k sebi i podučavati. Rekli su mu neka ide nekome drugom. Odgovorio im je da čine grijeh tjerajući ga sa samostanskog praga. Rekli su mu da se katkad, premda vrlo rijetko, od velikih grijeha čovjek može spasiti samo tako da učini manji grijeh.
Nakon toga Jošua Weiss po zagrebačkim je crkvama i samostanima tražio tko će ga nabrzinu krstiti. Ali opet nije ispričao cijelu priču, pa je nailazio samo na zazor. Sve dok nije sreo Kerubina Šegvića, kojemu je rekao sve o sebi, i to da se na početku života zvao Muhamed Beglerbegović, ali da mu se nipošto ne vraća tom imenu i toj vjeri jer nekako sluti da između židova i muslimana postoji neka prijeteća sličnost u sudbini, pa bi je on rado izbjegao. Kerubin ga je oštro prekorio, govoreći mu kako su židovi i naši muslimani dva najrazličitija plemena na zemaljskoj kugli i da se u rasnome smislu razlikuju koliko štakor i lav, ali je, ipak, prihvatio njegovu želju da se pokrsti u vjeri katoličkoj i ponese hrvatsko ime Josip Bijelić. Na kraju mu je još rekao da je on od rasno najčistijih Hrvata katolika jer već samom činjenicom da se rodio kao bosanski musliman pripada najčistijemu gotskom odvojku staroga hrvatskog plemena.
— Lijepo — rekao je već pripiti Maksim — vrlo lijepo je što si toliko čist, ali cijeli život proživjeti kao čifut, a sad najednom ne biti čifut, to, mladiću, meni pod kapu ne ide.
— To ti je kao kupus koji su zvali karfiolom, ali on je, ipak, uvijek bio kupus.
— Bogami, ljudi nisu ni kupus ni karfiol. Ljudi su ono što misle da jesu. A ja, naprimjer, mislim da si ti čifut.
— Maksime, majka mu stara, ti si se napio.
— Znaš onu, što trijezna misli, to pijana govori.
— E, onda si me uvrijedio! Ja nisam židov.
— Vidiš da jesi. Da nisi, govorio bi kao i ja — čifut.
— Dobro, Maksime, nisam ni čifut.
— Rekao sam ti da jesi. Ali ništa se ne boj. Ja ti neću ništa.
— A što bi mi i mogao, kada sam rasno čisti Hrvat i Got.
— Mogao bih ti, recimo, jebati rasno čistu mater čifutsku.
Mirno je, nasmijano i tiho izgovorio Maksim zadnju rečenicu, pa se doista činilo kako nije pijan. Da nije razumio njegove riječi, Radoslav bi, po izrazu Maksimova lica, mislio da izgovara neke tople očinske riječi. Opet su mu se brkovi nekako uzvinuli, oči su mu zablistale kao u dječarca i opet se činilo kao da je Maksim pun razumijevanja za mladež.
Josip Bijelić je šutio i gledao pred sebe. Bio je potpuno bijel u licu, drhtala mu je donja usta, pa je izgledalo kao da će zaplakati.
Maksim se nasmijao, zgrabio Kristijanov bodež i nabo malo kulena:
— A ti, Kikice dušo, baš voliš ovog našeg Josipa, našega Jozinu, i nije ti drago kad čika Maksim sere?
— Tako i treba! Drugarstvo je kod ustaša najvažnije. Kamarad je kamarad!
Uto su se otvorila vrata krčme, i pojavio se logornik Mulamujić s krčmarevim malim.
— Za dom! — zaurlao je onako mokar.
— Spremni! — skočiše svi, osim Maksima.
Maksim se nasmijao, pa raširio ruke:
— Gdje si, bolan, brate Ešrefe, gdje si naša Bosno ponosna!
Izgrlili su se i izljubili, ali je Radoslav odmah vidio da logornik Mulamujić baš i nije dobre volje. Gledao je kroz njega, kao da ga i ne prepoznaje, a nije mu bilo naročito drago ni što su svi ti mladići za stolom. Dok bi govorio, obraćao se samo ustaši Maksimu, kao da drugih i nema.
Nakon što je i on popio koju rakiju, ispričao je što se danas u logoru dogodilo.
Logoraš Ivan Crnopapić, pokršteni židov i komunist iz Mitrovice u Srijemu, žalio se da ga boli želudac. A gdje ćeš židovu, pa još i komunistu, vjerovati da ga boli želudac! E, doktor Eggermann je, za svoju i našu nevolju, povjerovao i pozvao je Crnopapića da dođe na pregled. Rekao mu je da skine košulju, pa ga je polegao na stol i počeo mu pregledavati trbuh, sve dok ga Crnopapić nije ščepao za vrat.
Izašli su tako iz ambulante, Crnopapić pod jednom rukom drži doktorovu glavu, a u drugoj mu šprica s iglom, prislonjena uz doktorov vrat, pa ga vuče tako uz zidove baraka i traži da ga se pusti iz logora, jer će ubiti doktora Eggermanna.
A Eggermann, Bog te vidio, Nijemac, čistokrvni, rođen u Dresdenu! Tko zna kako se, i zašto, on zaposlio u logoru, ali jasno je da mu dlaka s glave ne smije faliti.
Evo, do maloprije potrajalo je natezanje s tim Crnopapićem! Sve dok mu Maja Buždon nije nekako uspjela s leđa prići i pucati mu u glavu. Srećom, nije stigao ni bocnuti onom špricom Eggermanna, iako je Švabo zaslužio, majku mu njegovu, šta on radi u ustaškome logoru!
— Uf, uf, uf — čudio se Maksim — baš pokršteni čifut! Rekao sam ja da njima nije za vjerovati. Jednom čifut, zauvijek čifut, je li tako Kiki, dušice?
Kristijan Lav Penderecki nije odgovorio. Gledao je ustašu Maksima Lipovčana ravno u oči, kao da ga pokušava hipnotizirati, ili bi ga htio ubiti svojim pogledom. Maksim se kratko i nervozno nasmijao, pa je sklonio pogled, a onda je nabrzinu posegnuo za Kristijanovim bodežom.
— Ostavi to! — viknuo je mladić onim svojim najčistijim djevojačkim glasom.
— Daj mi čačkalicu, inače ćeš zažaliti — uozbiljio se Maksim.
Logornik Mulamujić još uvijek je samo gledao, i nije se miješao, ali nakon što se natezanje nastavilo, i Kristijan nije htio dati svoj bodež, čak ni nakon što je i sam ustaša Bućoglavi rekao — daj, a onda čak i — daj čačkalicu, logornik je, ne gledajući ga, upitao Radoslava:
— Tko je od ove dvojice u pravu? Ali bez mudrovanja, reci tko je u pravu!
— Nijedan.
— Ne može biti nijedan. Tko je u pravu?
Radoslavu se nije sviđao taj mladić djevojačkog glasa i pederskih kretnji, to derle iz fine zagrebačke kuće kojemu ujak iz Berlina šalje nacističke bodeže. Takva obijesna mlađarija, balavci koji su samo okolo izazivali, a vazda su znali da će im, ako prigusti, očevi i ujaci spašavati guzicu, Radoslava bi podsjetili da je i on, jednom davno, imao sina, a da bi taj sin danas bio živ, samo da je Radoslav bio bogat kao njihovi očevi.
— Maksim je u pravu.
— Šta si rekao tko je u pravu, koji Maksim?
— Ustaša Maksim Lipovčan je u pravu!
— E, to mi je drago čuti. Hajde sada reci ustaši Kristijanu Lavu Pendereckom da preda ustaši Maksimu Lipovčanu bodež, jer će inače biti kažnjen!
No, Kristijan nije dao bodež ni nakon što je Radoslav prenio logornikovu naredbu, a ni nakon što ga je Radoslav pljusnuo. U trenutku su se Kristijanu oči napunile suzama, ali bodež nije dao.
— Dobro, dobro — rekao je logornik Mulamujić — zapamtit ćemo ovaj neposluh ustaši Pendereckom.
Tada se situacija, kao, bila smirila.
Maksim više nije ni pogledao prema Kristijanu, a u neka doba je, istina stidljivo, Bijelić pokušao započeti neki razgovor, ali mu nitko kome bi se obratio nije odgovarao. Kada je Radoslav htio nešto reći, logornik ga je uhvatio za ruku, pa je i on ušutio. Bijelićeve riječi lebdjele su u zraku, i on se počeo ponašati kao utopljenik, ali za šta god bi se uhvatio, tonulo je skupa s njim.
Ovo mučenje šutnjom trajalo je skoro dva sata. Tri-četiri puta su se Kristijan i Bijelić digli da idu, ali svaki put logornik bi im prstom pokazao neka sjednu i rekao:
— Vama se gadi društvo pravih čistokrvnih Hrvata!
Kada su, oko tri ujutro, ponovo ustali da krenu, Mulamujić je skočio:
— I moje strpljenje ima granica!
Pa je zgrabio Josipa Bijelića za vrat i svalio ga na pod.
— Gledaj me sad u oči — vikao je — nikada u Sarajevu nije bilo kaligrafa Muzafera Beglerbegovića, a nije, Allaha mi, bilo ni hafiza Muzafera Beglerbegovića, nego si sve to izmislio, samo da spasiš svoju čifutsku guzicu. E, pa slušaj me dobro, Jošua: poštedio bih ti život, jer si bio lukav i jer si se na vrijeme sjetio mijenjati vjeru, ali klat ću te, mile mi majke, jer si moju vjeru uvrijedio!
Na to je izvadio nož, ali umjesto da izvrne Bijelića na trbuh, pa ga kolje po propisu, ostavio ga je da mu u oči gleda dok mu bude rezao vrat, pa je Bijelić refleksno pritisnuo bradu uz grudi i logornik mu nikako nije mogao doći do vrata i vratnih žila nego ga je, uz urlike, krkljanje i krvoliptanje, rezao i klao punih petnaest minuta, sve dok mladić konačno nije klonuo.
— A sad ti! — okrenuo se Radoslavu i pružio mu nož.
Radoslav ga je uzeo, misleći da mu logornik daje nož da ga obriše i očisti, ali je tada primijetio da Maksim već drži Kristijana Lava Pendereckog, povaljenog preko stola, i govori mu:
— Kiki, dušo, eto, tako je ispalo, jedna velika greška, koju će naknadno ispraviti ujko iz Berlina, ali mi ćemo te sad, je li, kao jaganjca Božjega, zaklati i preklati.
I gurao mu je glavu unazad, tako da je bljesnuo dugi Kristijanov vrat, i iskočila jabučica, koja je jedina od svega njegovoga bila oštra, i prava muška.
Radoslav je bio jako pijan, mutilo mu se pred očima i privlačio ga je Kristijanov vrat, ali ne na način koji se od njega očekivao. Došlo mu je, tako pijanom, da poljubi tog dječaka. Pomislio je da je i ovo samo san, neki strašan san, kojim ga Gospodin kuša, i da se toj prljavoj žudnji mora oduprijeti, da bi na kraju zaslužio Kraljevstvo Nebesko.
Jednim jedinim pokretom, lako i brzo, zaklao je Kristijana Lava Pendereckog, da dječak nije ni zakrkljao.
Salamon Tannenbaum pjevao je dok su ga vodili
Iz romana “Ruta Tannenbaum”
XXVI.
Salamon Tannenbaum pjevao je dok su ga vodili.
Rekao je ustaši Cvek Alojzu da će mu zlatom platiti ako ga pusti da sve do pola Samostanske ulice pjeva: Zagreb, Zagreb, kak taubek beli naš… A ustaša Cvek Alojz tem je bio lakom i poletan na zlato, tem mu se svidjelo da pred sobom tjera ludoga Židova koji se smije i pjeva. Drugi nisu vodili nijednoga takvog, jer da jesu, pričali bi o tome i hvalili se po vojarni.
Ali kad ga je doveo do Frankopanske i zatražio mu zlato, a Židov rekao da je šupljih džepova, siromah je i nema nikakvog zlata, ustaša Cvek Alojz je pobjesnio. Mislio je da mu se Salamon Tannenbaum ruga i da ga ponižava nasred njegovoga stolnog grada Zagreba, jer je ustaša Cvek Alojz prištav i nizak rastom, jer ne zna izgovoriti r i l, nego govori j, kao da je malo dijete, i jer ustaša Cvek Alojz pomalo smrducka, kao da se dugo nije kupao, a uistinu jest, temeljito se jutros oprao. Nego smrducka nesretan još od prvoga razreda pučke škole, ne zna se zašto, možda neka bolest ili urođena mana, ili ga je coprnjica uklela dok je bio u kolijevci, razroko ga pogledala, pa za cijeli život usmrdila, ali je zbog tog smrduckanja ustaša Cvek Alojz bio jako osjetljiv na svako ruganje. A da mu se još i Židov ruga, e to nije mogao ni zamisliti.
Zato je nasred ulice počeo mlatiti tog Salamona Tannenbauma, i mlatio ga je kao vola u kupusu. Tukao ga je kundakom i nogama, čizmama koje je Alojzov tatek Jožica, šuster trešnjevački, pojačao gvozdenim zakivcima, da sineku čizme dulje traju. Ali Židov uopće nije kukao ni vrištao, niti je molio za milost, iako su mu pod Alojzovim čizmama krckale kosti. Ustaša Cvek Alojz zaključio je da ga, ipak, ne tuče dovoljno jako i žustro pa bi netko mogao pomisliti da je preslab za ustašu, ili da mu je taj Židov susjed ili poznanik, pa ga tako slabo tuče. Zato je na trenutak ostavio Salamona Tannenbauma da leži na cesti i utrčao u gvožđarsku radnju Horvath, sin i brat:
— U ime države, izuzimam! — dreknuo je i s pulta zgrabio lanac za pse.
Pa je Židova mlatio tim lancem, sve dok se Židov nije onesvijestio. I opet, Salamon Tannenbaum nijednom nije zakukao.
Jadni Moni, dragi Moni, nije pustio ni glasa od sebe, pravio se kao da to i nije on, kao da uopće nije živ, kao da ga na tom mjestu nema, jer je u trenutku kada je ustaši Cvek Alojzu priznao da je bez zlata kojim bi mu platio pjevanje, vidio da prema njima, iz pravca kazališta, idu profesor Mikoci i gospođa Anđelija Ferenčak-Malinski i bilo mu je neugodno da ljudi vide kako njega, gospodina oca naše male Rute Tannenbaum, uhićuju kao Židova, i još ga tuku nasred ulice. Tog trenutka za Monija, žalosnoga Monija, tako nešto bilo bi gore od svih batina i mučenja. Jer ako u njemu više ne budu vidjeli Rutinoga oca, tada će Moni, zaista, postati nitko i ništa.
Branko Mikoci je prekasno ugledao taj strašni prizor, i nije stigao gospođu Anđeliju povući na drugu stranu ceste, a ona se bila razbrbljala o svome pjevačkom jubileju, pa nije ni gledala gdje hoda, tako da su prošli na dva koraka od Salamona, po kojemu su pljuštali udarci lancem, gnječili mu meso i drobili kosti, i pretvarali živoga čovjeka u nešto drugo, u krvavi ljudski priljepak na zagrebačkom asfaltu.
U trenutku se bio zagledao u profesora, u nogavice njegovih fino ispeglanih sivih hlača, pa u crvenu kravatu, u bradu koja je podrhtavala, i u oči. Moni ga je pogledao kao da nije Moni, nego je neki obični Židov kojega tuku u dosadni ponedjeljak, ili nije ni Židov, nego je džeparoš i krijumčar, i normalno je da ga sad premlaćuju jer je pokušavao prevariti državu. Učinilo mu se da ga Mikoci nije prepoznao, samo je okrenuo glavu na drugu stranu, da gospođi Ferenčak-Malinski zakloni taj strašni prizor. Strašna je zemlja u kojoj se ovakve stvari događaju na ulici, govorile su oči profesora Mikocija.
A onda je Monija lanac pogodio u glavu, malo iznad oka. Osjetio je stotinu moždanih eksplozija, a onda izgubio svijest.
— Bože mili, kakvo je zlo taj rat! — uzdahnula je stara sopranistica.
Njezin pratitelj, prijatelj i ljubavnik iz davnih bečkih dana, ništa nije odgovorio. Šutio je, ali onda je, srećom, Anđelija nastavila priču od maloprije, o tome kako bi bilo lijepo, ustvari kako bi bilo senzacionalno lijepo kada bi za svoj konačni oproštaj od scene, u Hrvatskome narodnom kazalištu priredila Mahlerov Kindertotenlieder. Brankec bi joj u tome pomogao, doveli bi i balerine, pa recitatore da govore bečku poeziju iz vremena njihovoga studija, ali bi trebalo izbaciti pjesme koje su napisali Židovi, da se ne dogodi škandal. O, Brankec, moj Brankec, u kakvome strašnom svijetu mi živimo, da sad moramo provjeravati je li neki stih Židovski ili je njemački, i da takve svinjarije mogu pokvariti jubilej velike hrvatske pjevačice! Pa zar ne bi trebalo biti najvažnije to što smo svi ljudi, svi smo Božja stvorenja… A da i Mahler nije Židov?, uplašila se dok su išli uz Mesničku, ali odmah se nasmijala; Bože, Anđelija, kak ti je to moglo na um pasti, govorila je glasno, da se njezin školovani sopran čuo sve do Gornjeg grada, kak bi Gustav Mahler bil Židov, kad je pisal o mukama Gospodina našeg! A onda se ritualno triput prekrstila, i Brankeca čvršće uzela pod ruku.
— Obećaj, Brankec, budeš mi priredil Kindertotenlieder, a onda ti, jadna ja, mogu s mirom i umrijeti. Veliko zlo je ovaj rat! Zato ćemo nas dvoje pod istu grobnu ploču leći. Hoćemo li, Brankec? Obećavaš mi to?
A Branko Mikoci i dalje je šutio, i pokušavao se smiriti i sabrati pred prizorom koji je vidio u Frankopanskoj. Rutin tatek gledao ga je pravo u oči, i vikao mu — to nisam ja, a Brankec Mikoci mu je uzvraćao — a niti sam vas ja gospon Tannenbaum prepoznao. I tako se na ulici odvio posljednji čin komada o maloj glumici i njezinom režiseru.
Moni, dragi Moni, koji je u tom času već mrtav, jer mu je ustaša Cvek Alojz razmrskao lubanju lancem za pse, sve strepeći da ga ne udara dovoljno jako, prethodno je danima iščekivao kada će ustaše doći po njega.
Smijao se od straha, i zabavljao je Rutu i Ivku pričajući im viceve o Bobiju i Rudiju. A kad bi Ivki popustili živci, pa bi se iznenada i bez razloga rasplakala, Moni bi se ljutio na nju jer bez razloga diže paniku. On je sve sredio, ni manje ni više nego u UNS–u, gdje mu je Dido Kvaternik osobno obećao da će s Monijem i njegovom obitelji biti sve u redu.
— Didina mater je kao i ti Singerica, pa eto ni nju nitko ne dira. Nego se ti saberi, Ivčice mila, i ne brini se oko gluposti. Rekao je meni Dido: čujte, gospon Tannenbaum, ovome gradu i hrvatskome narodu više znači jedna Ruta, nego rasni zakoni doglavnika Mile Budaka. Kada jednoga dana kao nova Greta Garbo bude osvajala Ameriku, svi će govoriti: to je Hrvatica, Hrvatica osvaja Ameriku, to je našeg roda dika, a ne: to je Židovka, što će nama Židovka, samo nam prlja čistu gotsku rasu! Gospon Tannenbaum, Hrvati su mali narod. Nismo mi Nijemci da svojim prvacima gledamo u rasno podrijetlo. A vaša Ruta je naša hrvatska prvakinja!
Lagao je Moni koliko god je mogao, smijao se i vikao da ga se čulo do na ulicu, a najviše se volio smijati i vikati pokraj vrata koja bi slučajno ostavio otvorena, da cijeli haustor odjekuje od njegova glasa i da ga svi čuju što govori. Kad izgovori Poglavnikovo ili Kvaternikovo ime, ili ime našega nadbiskupa Stepinca, Moni se osjećao tako sigurnim, jer to su bila imena koja nitko osim njega nije tako glasno izgovarao. A više nikoga od susjeda nije susretao na stubištu, iako je stalno izlazio da vidi stižu li po njega. Bilo mu je važno da ne počnu lupati po vratima i histerično zvoniti, jer mu Ruta i Ivka tada više ne bi vjerovale.
A rekao im je da će jednoga dana, možda i ranim jutrom, pa čak i kasno noću, po njega doći Didini ljudi. Tako su se, naime, njih dvojica dogovorili. Doći će po njega, da više ne mora misliti kako da ga zaštiti i spasi od Nijemaca. Nije ni Poglavniku lako, jer Nijemci stalno pritišću, nešto traže i uvjetuju, pa im katkad treba i ugoditi ili im s očiju skloniti nešto što ne smiju da vide. E, pa kad dođe vrijeme za to, i kad nam se Nijemci svima popnu na glavu, Dido će tatu Monija skloniti kod sebe u vilu, ili će ga tajno poslati u Bratislavu, gdje tatu Monija nitko ne poznaje, i dat će mu dokumente s lažnim nežidovskim imenom. Tako je već sklonio mnoge poznate ljude. Ne vjerujete? Ama, baš ste naivne!
Zar nije ovako bilo: izdata je naredba da Židovi više ne smiju stanovati sjeverno od Ilice, a po Donjem gradu i dalje viđamo samo židovsku sirotinju. Gdje su gospoda suci i odvjetnici, liječnici, profesori, tvorničari i bogati rentijeri, koji su svi stanovali sjeverno od Ilice?
Na tom bi se mjestu u priči Ivka ponovo rasplakala, a Moni se opet ljutio i uvjeravao je da je Dido Kvaternik posakrivao sve te ugledne ljude i da će se oni jednoga dana, kad završi rat ili kad ustaše toliko ojačaju da potjeraju Nijemce, vratiti svojim kućama, sretni, debeli i nasmijani, a da će ih Ivka dočekati ružna, stara i naborana, jer stalno plače i brine se oko gluposti.
— Svi će ti se, Ivčice mila, tada smijati, i bit će da je Moni govorio i govorio, ali ga Ivka nije htjela slušati. Ivčice moja, nisu se ljudi preko noći pretvorili u krvožedne tigrove, pa da ih se odjednom toliko plašiš. Ovo je Zagreb, a ne Bombaj, gdje tigrovi jedu ljude.
Ustašu Cvek Alojza dočekao je spreman.
— Znam — rekao je — čekao sam vas dugo i spreman sam krenuti odmah.
— Židov Tannenbaum, Salamon Izrael Tannenbaum, imaš deset minuta da po nalogu…
— Ne treba mi deset minuta — prekinuo ga je — odmah polazimo. Nemamo puno vremena. Samo mi recite kako je vaše cijenjeno ime.
— Ustaša Cvek Alojz — zbunjeno je odgovorio prištavi mladić.
Moni, dobri Moni, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši, na haustoru se, pred znatiželjnim pogledima susjeda koji su virili kroz špijunke, izgrlio i izljubio s Ivkom i Rutom, a onda je ustašu, koji se nije sabrao od šoka, potapšao po ramenu i viknuo:
— Pusti žene, idemo mi svojim muškim poslom!
Malo zatim s ulice se začula pjesma: Zagreb, Zagreb, kak taubek beli naš, svaki moj hercšmerc ti jedini najbolje znaš…
XXVII.
Ispričala mu je da su Salamona odveli, i da je pjevao dok su ga vodili.
On je šutio, glave skoro zagnjurene u tanjur, dok su mu se niz bradu cijedili predugi rezanci iz juhe. Nije ni skinuo odoru, nego je odmah sjeo da ruča. Htio je da ga ona još malo gleda takvoga, uređenog i utegnutog, ali da se na vrijeme sjetio kako je uvijek isti problem s dužinom njezinih rezanaca, bogme bi se skinuo prije ručka. Ovako će se sav isprskati i uflekati, a tek je dobio novu odoru. Dok je uparađen išao od kolodvora do kuće, ljudi su mu se sklanjali s puta. Škripale su nove čizme, korak mu je odjekivao po astaltu, i nitko ga nije prepoznavao.
Na Svačićevom trgu susreo je Višnju, sestru Đure Mišeka, onog grbavca koji je prije rata radio na kafileriji, pa je dobio otkaz jer je petljao nešto s komunistima. Ni Višnja ga nije prepoznala, iako su prošli na pola metra jedno od drugoga.
— Višnjice! — viknuo je za njom, a ona se okrenula — je li se mi to više ne poznajemo? — upitao je kobajagi prijekorno.
A ona se počela pravdati:
— Oprosti, Radoslave, zamislila sam se, zagledala u nešto. Nisam te očekivala…
— Kako me to nisi očekivala u mome gradu?
A onda je počela mucati, i zacrvenila se kao da će u zemlju propasti, ali njemu je bilo drago što je tako. Nije ni Višnja Mišek uvijek bila ovo što je danas. Radila je kao prodavačica kod Kastnera i Öhlera u Ilici 4 i jednom kad ju je on po povratku iz Novske došao tražiti, jer je Amalija bila jako loše i prijetila je da će si prerezati žile, Višnja mu je rekla da više ne dolazi u dućan, jer joj kvari reputaciju pred gospodom. A kada je grbavi Đuro izgubio posao zbog komunizma, rekla je Amaliji da će, kada jednoga dana pobijede pravda i komunizam, Đuro biti gradonačelnik, pa da će zatvoriti sve crkve, a Katedralu pretvoriti u kupleraj, jer je i do sada to bila javna kuća.
Sve su njih dvoje Višnji oprostili, ali to ne znači da su i zaboravili. Da je Radoslav zaboravio, vjerojatno bi pomislio da ga Višnja slučajno nije prepoznala. Ovako je znao da to nikako ne može biti slučajno.
— Gdje je Đuro? — upitao ju je.
— Eno ga na poslu, zaposlio se u pošti — razvedrila se, jer je mislila da je završio neugodni dio razgovora.
— Je li to odustao od kupleraja na Kaptolu? — nasmijao se Rade.
Višnji se zaledio osmijeh, iz zelenih očiju je u času nestalo sjaja, kao da je umrla, a onda je u tim očima narastao strah, visok i moćan strah, baš kao katedrala.
— Ne boj se, neću ja tebi ništa — rekao je, pomilovao je po obrazu, a onda se bez riječi na petama okrenuo i nastavio svojim putem.
Nekad u životu stvari postanu tako jednostavne, da se čovjek upita zašto i ranije nisu mogle biti takve. Bio je zadovoljan i više se nije sjećao ničega što bi ga lišilo tog osjećaja.
Zagreb je bio okupan suncem i sav u buđenju i cvatu, puno ljepši od Radove Boke kotorske. Primjećivao je fasade na zgradama, i poluspuštene rolete na prozorima, iza kojih bi povremeno provirila neka lica, koja bi odmah zaboravljao. Ljudi više nisu bili isti. Gledali su ga na drugi način, a on se trudio da izgleda što ljepše i prijaznije u svojoj novoj uniformi, ali je osjećao da je dovoljna samo jedna njegova riječ, ili da samo sijevne okom, pa da većina ljudi obori pogled.
Opet mu je ispričala da su Salamona odveli, i da je pjevao.
— Šta ti je, ženo, pa čuo sam! — začudio se kada je po treći put započela istu priču.
— Ništa nisi rekao.
— Ne znam što bih trebao reći.
— Pa je li ti žao?
— Tko sam ja da žalim što se provodi državna volja — strogo ju je pogledao.
Amalija se nasmijala. Kao, zna ona dobro što govori. A bogme je i znala. Na početku rata, dok je mislio da će do kraja života ostati mali skretničar, nosio je Salamonu i Ivki darove, i prešao preko svega što se ranije dogodilo, iako se Amalija tome protivila i govorila mu da svakome u životu slijedi po zasluzi, i da za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i da će židovi ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa.
Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece.
Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu, očevima otimali kruh iz ruku, a matere gonili da sa čedom u naručju skaču s krovova zgrada. Zar je u Zagrebu bilo malo takvih slučajeva?
Ispaštat će židovi jer su židovi drugima činili zlo, govorila je Radu, a on je klimao glavom, pa se mrgodio, i govorio da je to, možda, tako, ali da su Salamon i Ivka samo nesretni ljudi, kao i svi drugi, pa im treba oprostiti. Nisu njih dvoje židovi, nego su bili sirotinja kao i mi, pa im se onda s Rutom posrećilo i krenulo im je u životu.
Tada Rade nije govorio o državnoj volji i njezinom provođenju.
Reći će mu to ona jednom, ali sad nije trenutak. Sada ga je samo zaljubljeno gledala, kao da su se tek jučer upoznali, mladoga i naočitog, u novoj i čistoj ustaškoj uniformi.
Radoslav Morinj nije mogao zaspati noć nakon što je, obavljajući službenu dužnost na željezničkom kolodvoru u Novskoj, ustrijelio Gracijelu Papo, studentesu medicine iz Sarajeva, uhićenu tokom racije na Gornjem gradu u Zagrebu. Pitao je logornika Mulamujića što je ta banditkinja učinila, na što mu je logornik odgovorio da je to državna tajna, ali i da je bolje da čovjek takve stvari nikada ne sazna.
— Strašno je što su oni sve u stanju napraviti — rekao je Mulamujić, i zaplakao.
Čas ranije bio je dobro raspoložen, tješio je i smirivao Radoslava, a sad je plakao. To nije moglo biti bez razloga. Neće se čovjek tek tako rasplakati, samo zato što ga je zasvrbilo oko.
Kroz suze mu je rekao da je iz nekog sela kod Brčkog, i da je kao mali ostao bez majke, a da mu je oca ubila kraljeva žandarmerija, dok se vlakom vraćao iz Beograda.
— Nemojte da vam govorim kako su ga i zašto smaknuli — rekao je logornik — ali kada bih vam rekao, dobro biste shvatili kakvo je zlo taj bandit učinio svima nama. Nemojte žaliti što ste ju ustrijelili. Ne znate koliko ste nevinih time spasili i koliko će sutra u Hrvatskoj biti više mjesta za vašu djecu.
Tako je rekao logornik Mulamujić, pa je popio još jednu rakiju, i nastavio svojim putem, prema Jasenovcu. Nije mu Radoslav vjerovao, pomislio je da je čovjek već pomalo lud od rakije, i jadni su ljudi koji su njemu povjereni na čuvanje, ali ubrzo ga je počela hvatati tiha potmula mržnja prema djevojci banditu, toj Gracijeli Papo iz Sarajeva, koja je, tako je tada Radoslav mislio, došla na kolodvor u Novsku samo zato da bi od jednoga sirotog skretničara načinila ubojicu. Da nije bila kriva, ne bi ni bježala iz vlaka. Metak koji ju je pogodio, slučajno je bio ispaljen iz njegovog pištolja. Da to nije učinio Radoslav Morinj, pucao bi netko drugi.
Ali uzalud se nadao da će zaboraviti svoga prvog ubijenog bandita. Kada se raščulo što je Morinj učinio, a to se, naravno, dogodilo još istoga dana, cijela je Novska brujala o njemu. Ilija Matuzić se hvalio svojim skretničarem, i u tome je pretjerivao pa samo što nije ispalo da ga je osobno on naučio pucati. A ionako je bilo sasvim dovoljno što mu je dao pištolj u ruke.
Uskoro su, privučeni viješću, pristigli i novinari iz Zagreba, da pišu članak o nevjerojatnome podvigu hrabroga željezničara, koji je na daljinu od pedeset metara naciljao i na mjestu usmrtio odbjegloga razbojnika. Ali u članku se, po nalogu državne cenzure i ministra književnika doktora Budaka, studentesa Gracijela Papo pretvorila u osuđenog djecoubojicu iz Našica Jovana Bjelobabu, a Radoslav je upozoren, pod prijetnjom pokretnoga ustaškog suda, da nikada nikome ne smije spomenuti ubijenu djevojku, niti njezin bijeg iz teretnog vlaka za Jasenovac.
Tako je Radoslav Morinj postao slavan, ali nije mogao dalje raditi kao skretničar. Više nije imao potrebne sabranosti i osjećao se prilično glupo dok je pomicao skretnicu, ili pogledom ispraćao vlak, jer je znao da u njega pilje stotine znatiželjnih očiju, njegovih drugova s posla, mašinovođa, konduktera, pozornika i putnika s lokalnih linija, koji su kretali na put samo da vide čovjeka koji je iz pištolja, na pedeset metara razdaljine, hladnokrvno ustrijelio razbojnika.
I tako se jednoga dana odlučio prijaviti u ustaše.
Nije o tome govorio Amaliji, jer se plašio da će ga ona odgovarati, nego je samo, pri dolasku na sedmodnevnu šihtu u Novskoj, produžio do zgrade pred kojom se vihorila zastava, a kada ga je stražar na ulazu zaustavio, rekao je da traži logornika Mulamujića. Za čovjeka tog imena nitko nije bio čuo, pa bi Radoslav već otišao neobavljena posla, da nije naišao Maksim Lipovčan, postariji brkati ustaša, koji je više sličio dimnjačaru nego vojniku. Maksim ga je upitao što će mu Mulamujić.
— To mi je prijatelj — rekao je Radoslav.
— Ešref, koliko ja znam, nema prijatelja.
— Ima mene.
— Jesi li ti siguran u to?
— Jesam. Onoliko koliko čovjek može biti u takve stvari siguran.
— A, vidi, Bogovu ti majku, evo ga mudrac! — iznenadio se Maksim.
— Nisam mudrac, nego ti samo odgovaram.
— Dobro je i tako. Nego, ako Ešrefa tražiš, on ti je u Jasenovcu, a ne u Novskoj. Čudi me da to ne znaš ako ti je prijatelj.
— A kako bi ja u Jasenovcu mogao doći do njega?
— Na dva načina, momčino. Kao ustaški časnik, ili kao krivac. Prvi način otpada, onda jedino da si nešto kriv.
Smijuljio se Maksim na Radoslava, i bilo je očito da mu je simpatičan. Bilo mu je drago čuti da su Morinji iz Zelenike, da je i Radoslav odrastao u Zeleniki, jer u Boki i oko nje rađaju najbolji i najtvrđi Hrvati.
— To je zato što vas je klalo — poučavao ga je ustaša Maksim — jer su Hrvati kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati, ustvari treba na njih puštati braću Srbe da ih s vremena na vrijeme malo pokolju, da im prorijede podmladak i oslobode ih đedova i baba. A onda da im i žene malko recnu. Ako ne preko vrata, onda barem da kojoj, onako radi biljega i ukrasa, odsijeku sisu. Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća. E, bogami, moj Radoslave, ja ne znam kako bi meni neki čifutin mogao biti brat. Daj pravo reci, Mošo Ješo, pa da je Hrvatu brat! E, ne ide to, pa da stoput kažu. Nego, da se mi tebi vratimo. Veliš, iz Zelenike si! Imaš li tamo živih? Bit će da su se pravoslavni Hercegovci spustili, pa ih poklali. Ne moraš ti to meni govoriti, znam ja dobro. I vjeruj, ne zamjeram im ništa! Tako su oni, prorjeđujući i koljući, sačuvali ono najbolje u našem hrvatskom narodu. Da nije bilo srpskih kama i noževa, ne bi bilo ni ustaša, a bez ustaša, Radoslave dobro upamti, nema ni Hrvata, niti će ih bez ustaša biti i za pedeset i sto godina. Hrvati su većinom ovce, a mi smo kerovi koji će te ovce sačuvati, i nitko nam u tome ne može pomoći kao braća Srbi. Zato im treba pustiti vratova za klanje, da prorijede, da poprave, da blagoslove. A mi svoj posao znamo. Mi njihove nećemo prorijediti, nego ćemo ih istrijebiti. Jer ako ih samo prorijedimo, nas opet neće biti. Nego, slušaš li ti mene što ti govorim?
Slušao je Radoslav Maksima, ali kako je ustaša imao dobrodušno lice nečijega djedice, i stalno se smijao, tu priču o klanju Radoslav nije ozbiljno shvatio. A i prilika je bila takva da se ništa ne shvati ozbiljno. Sjedili su ispred Gradske kantine na trgu, bio je sunčan dan, i stalno su nailazili neki koji su Maksima znali, pa su mu dobacivali pomozi bog Gorki, živ bio Gorki, sretno ti bilo Gorki, a on bi se ljutio što ga zovu Gorki.
— E, mlađarija, mlađarija — govorio je — nisu se ni rodili kad sam se ja krvavih gaća lomio po Liparima.
Ali nije im jako zamjerao što ga zovu Gorki. Samo ga je žalostilo jer nemaju poštovanja prema starijemu, pa je govorio kako će ih to skupo koštati u životu. On je bio isti takav, samo je gledao kako bi kome podvalio i kako bi se kome narugao, od jutra do mraka tražio je razloge za smijeh. Ali eto, onda ga je život počeo mljeti i klati, pa se malo pomalo, dan po dan, korak po korak, počeo pretvarati u umornoga i izubijanoga čovjeka.
— Život je, moj Radoslave, samo jedna žalost preko druge žalosti. Gomilaš nevolje i nesreće, pa više ne znaš zašto i živiš, osim da još koju žalost doživiš. I onda ti se ta mlađarija učini budalastom, iako si i sam bio takav. Okolo se vesele, smiju se i čine pasjaluke, a ne znaju kakvoj nesreći idu u susret. Čuvajte se, djeco moja, sutra će se glave gubiti!
Dođe tako vrijeme da Radoslav Morinj krene na posao. I taman da će krenuti, Maksim ga uhvati za ruku, veli nemoj, nije za tebe da budeš skretničar, nego pođi ti sa mnom, odvest ću te ja logorniku Mulamujiću. Dvoumio se Radoslav koji trenutak, ali kada se nije mogao sjetiti ničega što bi ga još vezivalo za željeznicu, jer više nema onih mirnodopskih vlakova, i putnika koji redovito putuju, odlučio je da pođe s Maksimom. Neće se ni javiti šefu stanice, ostavit će prugu bez skretničara, dezertirat će usred rata s važne državne službe, a to se kažnjava dugogodišnjom robijom, zadržat će pištolj koji je zadužio na revers-listi, pištolj kojim je ustrijelio djecoubojicu Jovana Bjelobabu, pa će otići logorniku Mulamujiću u Jasenovac. Tako je Radoslav Morinj odlučio, a da zapravo nije ni znao zašto.
Krenuo je za nekom svojom ljutnjom i za utješnom riječju i dobroćudnim likom ustaše Maksima Lipovčana.
U Jasenovcu je padalo iz neba i iz zemlje.
Utrčali su u krčmu blizu crkve, a Maksim je poslao krčmarevog malog u mjesto, po logornika Mulamujića. Naručili su rakiju, pa drugu, konobarica je donijela špek i kobasicu, pa su došli neki ljudi koje je Maksim poznavao, i započelo je dugo sijelo tokom kojega će Radoslav Morinj od skretničara postati ustaša. Ali nitko nikada neće znati u kojem se to tačno trenutku dogodilo. Samo će se znati kako je pljuštala kiša, grmilo je, i crnilo se nebo nad Jasenovcem. Zadugo više nitko iz krčme nije izlazio, jer uzalud su ti i kišobran i kabanica, učiniš dva koraka, i već si mokar do gole kože.
Stigao je, za tog dugog sudbonosnog pljuska, dobro upoznati svu trojicu Maksimovih poznanika. Najmlađi, koji još nije bio ni gimnaziju završio, zvao se Kristijan Lav Penderecki, mladić iz fine zagrebačke obitelji, nećak skladatelja Thausi-Stanimirovića, koji se, odmah na početku rata, prijavio u ustašku mladež i tražio da ga pošalju u istočnu Bosnu na krvavi megdan s raskolničkom bandom. Thausi-Stanimirović je, preko poslanika Kaschea, morao iz Berlina intervenirati da se maloga ne šalje na Foču i Višegrad, nego da mu se u Zagrebu daju nekakva zaduženja koja bi smirila njegovu uzavrelu krv. Iako, po onome što je Radoslav mogao vidjeti, Kristijan Lav nije bio mladi revolucionarac, koji bi za hrvatske ideale vrelu krvcu lio. Imao je visok dječački glas, pomalo je tepao dok bi govorio, a pokreti su mu bili mekani i obli, kao u gospodske nevjeste. Sjedio je za stolom u odori Francetićevih legionara i ispred sebe na stolu držao bodež, koji je pri držali imao fino izrezbaren kukasti križ.
— Kikice, dušo, dodaj mi tu tvoju čačkalicu! — rugao mu se Maksim, pa bi ugrabio Kristijanov bodež i nabo komadić špeka pa ga u trenu smazao i oblizao oštricu.
A Kristijan se bunio, kao što se bune trapavi dječaci na fiskulturi kada im objesni drugovi ukradu šlapu pa se dobacuju s kraja na kraj gimnastičke dvorane. Tiho je zacvilio, pa je pružao ruku za svojim bodežom, koji je dobio na dar od ujaka Thausi-Stanimirovića iz Berlina, a Maksim ga je bockao po ruci, sve dok nije poteklo i malo krvi.
— Boga ti, ustaša je, mora se čeličiti, a ne tu cmizdriti kao kakva tetkica! Je li tako, Kikice, dušo? — kreveljio se Maksim.
Radoslav je prvi puta pomislio da lice tog starca i nije tako dobroćudno.
Drugi za stolom u krčmi bio je Luka Buć, zvani Bućoglavi, rodom Dubrovčanin, neki dalji rođak onog političara Stjepana Buća, neobično visok i krupan mladić, koji ima više nego očitih problema sa slaganjem riječi u rečenice pa je uglavnom šutio ili bi se izražavao s po jednom, uglavnom kratkom jednosložnom riječi, koja bi, iznenađujuće precizno, određivala Lukino mišljenje. Recimo, kada je priča došla do porasta vodostaja Save, izazvanog ovom kišom, Luka Buć je digao prst visoko u zrak i rekao: Nasip! To je bilo sasvim dovoljno da se shvati kako on misli da kiša neće toliko dugo padati da bi se izlila preko nasipa.
Treći mladić bio je Josip Bijelić, školski drug Kristijanovog starijeg brata Domagoja Vuka Pendereckog, službenika hrvatskoga poslanstva u Rimu. Bijelić jedini nije bio u odori, ali bio je glasan i raspričan, baš kao da je u društvu najviši po činu.
— Vidiš, moj Radoslave, kakva smo ti mi meka vlast, ama od pamuka mekša. Ne daj Bože da Švabe saznaju kako je ovaj Bijelić, maltene do jučer bio židov Josip Weiss.
— Nije ni Josip, nego Jošua — smijao se mladić.
A onda je ispričao priču koju je, očito, često pričao, čim bi se u društvu pojavio netko novi. Doista, zvao se Jošua Weiss, sve do proljeća 1940, kada je, praktično u zadnji tren, postao Josip Bijelić, a krstio ga je osobno Kerubin Šegvić. Do tada je bio židov, i svi su u njemu prepoznavali židova, kako po rasi tako i po uvjerenju, sina Maira Weissa, računovođe i predmolitelja u sarajevskoj aškenaskoj sinagogi, koji se nakon Velikoga rata doselio u Zagreb. Otac ga je odgajao da bude redovit i revan pri svakoj molitvi i da jednoga dana, bude li to zajednici zatrebalo, kao predmolitelj naslijedi oca. Da bi potvrdio kako je istina sve što govori, Josip je počeo zavijati neku židovsku molitvu, šegačiti se i imitirati nekog rabina iz svoga djetinjstva, na šta je Maksim pokrio uši dlanovima, da mu vrag ne uđe kroz uši.
Ali kada je Jošui Weissu umro otac početkom te iste 1940, majka Rikica ga je pozvala u očevu radnu sobu, posjela ga pred sebe za stol, izvadila fasciklu iz ladice, izvukla iz nje nekakav papir i pružila mu da čita. Na papiru je pisalo:
Ja, Muzafer ef. Beglerbegović, na posljednji od dana svoga zemaljskog bivanja, ali bistre svijesti i pameti, svoga sina jedinca, koji danas navršava dva mjeseca, ostavljam svome najboljemu prijatelju Mairu Jošue Weissu, da ga podiže, hrani i podučava u ljubavi Božjoj, i da ga od dana moga preseljenja zove svojim imenom, i da ga u tome nitko ne može omesti. Ja sam ga zvao Muhamedom, ali srca će nam se na onaj čas prepoznati, kojim god se imenima zvali.
Ja, Muzafer ef. Beglerbegović u svojoj vjeri odlazim, koju smatram najboljom i nikada je, ni pod kakvim mukama, ne bih za drugu mijenjao niti bih je i za kakva zemaljska blaga tuđom vjerom zamijenio. Prije bih u džehennem svoje vjere, nego u džennet tuđe, jer za mene džehennem je u ljudskome srcu, u tuđemu i u tuđini. Ali za sina svojega Muhameda, ja boljega od prijatelja Maira nemam i ne znam. Majka mu umrije na porodu, ja odlazim danas, ali s mirom u srcu, jer sina jedinca najboljemu ostavljam. Pa neka se Bogu moli u istome rodu Ibrahimovu (Abrahamovu).
U potpisu: hafiz Muzafer ef. Beglerbegović, kaligraf.
Kada je to pročitao, Jošua se lijepo pozdravio s majkom, koja mu ustvari nije bila majka, i rekao joj da će mu biti teško da zaboravi sve te bespotrebne hebrejske riječi, ali da će to nekako uspjeti. Ono što nikada neće moći, jest zaboraviti sva poniženja i strahove koje je doživio, a da nije ni morao, ni trebao, da ga njih dvoje nisu odgajali i u svijet slali kao židova.
— Je li se rasplakala kad si otišao? — upitao je Radoslav.
— Ne znam, i nije me briga. Tko bi u ova vremena mislio o tome je li se nekakva židovka rasplakala.
— Pa bila ti je mater.
— Samo ona koja te rodi je mater — podučio ga je Bijelić.
Iz istih stopa Jošua Weiss otišao je u samostan u Samoboru, tražio da ga redovnici prime i da ga što prije krste. Nije im ispričao svoju priču, nego im je samo rekao da je židov koji se želi okrenuti vjeri Isusovoj. Odgovorili su mu da prethodno treba puno toga naučiti. On je rekao da je spreman naučiti i više nego što treba, samo da sa sebe sapere židovsko krivovjerje.
Začudo, nisu to dobro prihvatili pa su ga, nakon kratkog vremena ispitivanja, prestali primati k sebi i podučavati. Rekli su mu neka ide nekome drugom. Odgovorio im je da čine grijeh tjerajući ga sa samostanskog praga. Rekli su mu da se katkad, premda vrlo rijetko, od velikih grijeha čovjek može spasiti samo tako da učini manji grijeh.
Nakon toga Jošua Weiss po zagrebačkim je crkvama i samostanima tražio tko će ga nabrzinu krstiti. Ali opet nije ispričao cijelu priču, pa je nailazio samo na zazor. Sve dok nije sreo Kerubina Šegvića, kojemu je rekao sve o sebi, i to da se na početku života zvao Muhamed Beglerbegović, ali da mu se nipošto ne vraća tom imenu i toj vjeri jer nekako sluti da između židova i muslimana postoji neka prijeteća sličnost u sudbini, pa bi je on rado izbjegao. Kerubin ga je oštro prekorio, govoreći mu kako su židovi i naši muslimani dva najrazličitija plemena na zemaljskoj kugli i da se u rasnome smislu razlikuju koliko štakor i lav, ali je, ipak, prihvatio njegovu želju da se pokrsti u vjeri katoličkoj i ponese hrvatsko ime Josip Bijelić. Na kraju mu je još rekao da je on od rasno najčistijih Hrvata katolika jer već samom činjenicom da se rodio kao bosanski musliman pripada najčistijemu gotskom odvojku staroga hrvatskog plemena.
— Lijepo — rekao je već pripiti Maksim — vrlo lijepo je što si toliko čist, ali cijeli život proživjeti kao čifut, a sad najednom ne biti čifut, to, mladiću, meni pod kapu ne ide.
— To ti je kao kupus koji su zvali karfiolom, ali on je, ipak, uvijek bio kupus.
— Bogami, ljudi nisu ni kupus ni karfiol. Ljudi su ono što misle da jesu. A ja, naprimjer, mislim da si ti čifut.
— Maksime, majka mu stara, ti si se napio.
— Znaš onu, što trijezna misli, to pijana govori.
— E, onda si me uvrijedio! Ja nisam židov.
— Vidiš da jesi. Da nisi, govorio bi kao i ja — čifut.
— Dobro, Maksime, nisam ni čifut.
— Rekao sam ti da jesi. Ali ništa se ne boj. Ja ti neću ništa.
— A što bi mi i mogao, kada sam rasno čisti Hrvat i Got.
— Mogao bih ti, recimo, jebati rasno čistu mater čifutsku.
Mirno je, nasmijano i tiho izgovorio Maksim zadnju rečenicu, pa se doista činilo kako nije pijan. Da nije razumio njegove riječi, Radoslav bi, po izrazu Maksimova lica, mislio da izgovara neke tople očinske riječi. Opet su mu se brkovi nekako uzvinuli, oči su mu zablistale kao u dječarca i opet se činilo kao da je Maksim pun razumijevanja za mladež.
Josip Bijelić je šutio i gledao pred sebe. Bio je potpuno bijel u licu, drhtala mu je donja usta, pa je izgledalo kao da će zaplakati.
Maksim se nasmijao, zgrabio Kristijanov bodež i nabo malo kulena:
— A ti, Kikice dušo, baš voliš ovog našeg Josipa, našega Jozinu, i nije ti drago kad čika Maksim sere?
— Pa, nije! — iznenađujuće veselo je procvrkutao Kristijan Lav Penderecki.
— Tako i treba! Drugarstvo je kod ustaša najvažnije. Kamarad je kamarad!
Uto su se otvorila vrata krčme, i pojavio se logornik Mulamujić s krčmarevim malim.
— Za dom! — zaurlao je onako mokar.
— Spremni! — skočiše svi, osim Maksima.
Maksim se nasmijao, pa raširio ruke:
— Gdje si, bolan, brate Ešrefe, gdje si naša Bosno ponosna!
Izgrlili su se i izljubili, ali je Radoslav odmah vidio da logornik Mulamujić baš i nije dobre volje. Gledao je kroz njega, kao da ga i ne prepoznaje, a nije mu bilo naročito drago ni što su svi ti mladići za stolom. Dok bi govorio, obraćao se samo ustaši Maksimu, kao da drugih i nema.
Nakon što je i on popio koju rakiju, ispričao je što se danas u logoru dogodilo.
Logoraš Ivan Crnopapić, pokršteni židov i komunist iz Mitrovice u Srijemu, žalio se da ga boli želudac. A gdje ćeš židovu, pa još i komunistu, vjerovati da ga boli želudac! E, doktor Eggermann je, za svoju i našu nevolju, povjerovao i pozvao je Crnopapića da dođe na pregled. Rekao mu je da skine košulju, pa ga je polegao na stol i počeo mu pregledavati trbuh, sve dok ga Crnopapić nije ščepao za vrat.
Izašli su tako iz ambulante, Crnopapić pod jednom rukom drži doktorovu glavu, a u drugoj mu šprica s iglom, prislonjena uz doktorov vrat, pa ga vuče tako uz zidove baraka i traži da ga se pusti iz logora, jer će ubiti doktora Eggermanna.
A Eggermann, Bog te vidio, Nijemac, čistokrvni, rođen u Dresdenu! Tko zna kako se, i zašto, on zaposlio u logoru, ali jasno je da mu dlaka s glave ne smije faliti.
Evo, do maloprije potrajalo je natezanje s tim Crnopapićem! Sve dok mu Maja Buždon nije nekako uspjela s leđa prići i pucati mu u glavu. Srećom, nije stigao ni bocnuti onom špricom Eggermanna, iako je Švabo zaslužio, majku mu njegovu, šta on radi u ustaškome logoru!
— Uf, uf, uf — čudio se Maksim — baš pokršteni čifut! Rekao sam ja da njima nije za vjerovati. Jednom čifut, zauvijek čifut, je li tako Kiki, dušice?
Kristijan Lav Penderecki nije odgovorio. Gledao je ustašu Maksima Lipovčana ravno u oči, kao da ga pokušava hipnotizirati, ili bi ga htio ubiti svojim pogledom. Maksim se kratko i nervozno nasmijao, pa je sklonio pogled, a onda je nabrzinu posegnuo za Kristijanovim bodežom.
— Ostavi to! — viknuo je mladić onim svojim najčistijim djevojačkim glasom.
— Daj mi čačkalicu, inače ćeš zažaliti — uozbiljio se Maksim.
Logornik Mulamujić još uvijek je samo gledao, i nije se miješao, ali nakon što se natezanje nastavilo, i Kristijan nije htio dati svoj bodež, čak ni nakon što je i sam ustaša Bućoglavi rekao — daj, a onda čak i — daj čačkalicu, logornik je, ne gledajući ga, upitao Radoslava:
— Tko je od ove dvojice u pravu? Ali bez mudrovanja, reci tko je u pravu!
— Nijedan.
— Ne može biti nijedan. Tko je u pravu?
Radoslavu se nije sviđao taj mladić djevojačkog glasa i pederskih kretnji, to derle iz fine zagrebačke kuće kojemu ujak iz Berlina šalje nacističke bodeže. Takva obijesna mlađarija, balavci koji su samo okolo izazivali, a vazda su znali da će im, ako prigusti, očevi i ujaci spašavati guzicu, Radoslava bi podsjetili da je i on, jednom davno, imao sina, a da bi taj sin danas bio živ, samo da je Radoslav bio bogat kao njihovi očevi.
— Maksim je u pravu.
— Šta si rekao tko je u pravu, koji Maksim?
— Ustaša Maksim Lipovčan je u pravu!
— E, to mi je drago čuti. Hajde sada reci ustaši Kristijanu Lavu Pendereckom da preda ustaši Maksimu Lipovčanu bodež, jer će inače biti kažnjen!
No, Kristijan nije dao bodež ni nakon što je Radoslav prenio logornikovu naredbu, a ni nakon što ga je Radoslav pljusnuo. U trenutku su se Kristijanu oči napunile suzama, ali bodež nije dao.
— Dobro, dobro — rekao je logornik Mulamujić — zapamtit ćemo ovaj neposluh ustaši Pendereckom.
Tada se situacija, kao, bila smirila.
Maksim više nije ni pogledao prema Kristijanu, a u neka doba je, istina stidljivo, Bijelić pokušao započeti neki razgovor, ali mu nitko kome bi se obratio nije odgovarao. Kada je Radoslav htio nešto reći, logornik ga je uhvatio za ruku, pa je i on ušutio. Bijelićeve riječi lebdjele su u zraku, i on se počeo ponašati kao utopljenik, ali za šta god bi se uhvatio, tonulo je skupa s njim.
Ovo mučenje šutnjom trajalo je skoro dva sata. Tri-četiri puta su se Kristijan i Bijelić digli da idu, ali svaki put logornik bi im prstom pokazao neka sjednu i rekao:
— Vama se gadi društvo pravih čistokrvnih Hrvata!
Kada su, oko tri ujutro, ponovo ustali da krenu, Mulamujić je skočio:
— I moje strpljenje ima granica!
Pa je zgrabio Josipa Bijelića za vrat i svalio ga na pod.
— Gledaj me sad u oči — vikao je — nikada u Sarajevu nije bilo kaligrafa Muzafera Beglerbegovića, a nije, Allaha mi, bilo ni hafiza Muzafera Beglerbegovića, nego si sve to izmislio, samo da spasiš svoju čifutsku guzicu. E, pa slušaj me dobro, Jošua: poštedio bih ti život, jer si bio lukav i jer si se na vrijeme sjetio mijenjati vjeru, ali klat ću te, mile mi majke, jer si moju vjeru uvrijedio!
Na to je izvadio nož, ali umjesto da izvrne Bijelića na trbuh, pa ga kolje po propisu, ostavio ga je da mu u oči gleda dok mu bude rezao vrat, pa je Bijelić refleksno pritisnuo bradu uz grudi i logornik mu nikako nije mogao doći do vrata i vratnih žila nego ga je, uz urlike, krkljanje i krvoliptanje, rezao i klao punih petnaest minuta, sve dok mladić konačno nije klonuo.
— A sad ti! — okrenuo se Radoslavu i pružio mu nož.
Radoslav ga je uzeo, misleći da mu logornik daje nož da ga obriše i očisti, ali je tada primijetio da Maksim već drži Kristijana Lava Pendereckog, povaljenog preko stola, i govori mu:
— Kiki, dušo, eto, tako je ispalo, jedna velika greška, koju će naknadno ispraviti ujko iz Berlina, ali mi ćemo te sad, je li, kao jaganjca Božjega, zaklati i preklati.
I gurao mu je glavu unazad, tako da je bljesnuo dugi Kristijanov vrat, i iskočila jabučica, koja je jedina od svega njegovoga bila oštra, i prava muška.
Radoslav je bio jako pijan, mutilo mu se pred očima i privlačio ga je Kristijanov vrat, ali ne na način koji se od njega očekivao. Došlo mu je, tako pijanom, da poljubi tog dječaka. Pomislio je da je i ovo samo san, neki strašan san, kojim ga Gospodin kuša, i da se toj prljavoj žudnji mora oduprijeti, da bi na kraju zaslužio Kraljevstvo Nebesko.
Jednim jedinim pokretom, lako i brzo, zaklao je Kristijana Lava Pendereckog, da dječak nije ni zakrkljao.