(Početak romana u nastajanju Zagreb/Fragile, poglavlje Kapi krvi na bijeloj svilenoj bluzi)
Na osmoj i devetoj stranici dnevnih novina, broj od subote 28. svibnja 1966, izvještaj je u povodu zatvaranja prvog Sajma cvijeća, održanog na zagrebačkome Gornjem gradu. Objavljena su imena nagrađenih (Zlatnu ružu Zagreba, nagradu koju dodjeljuje Gradska skupština, dobili su dr Janko Jelačić za izvanredne zasluge u vrtlarstvu, poduzeće Flora za kompoziciju Matija Gubec, Slavica Nemec-Svoboda za kompoziciju Grb grada Zagreba, Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Žitnjak za izložene karanfile i Josip Štimac za zbirku kaktusa). Svoj nadahnuti komentar, naslova Cvijeće srcem gledano, novinar započinje: U gornjogradske ulice opet se vratio mir. Najljepši zagrebački vrt kasno sinoć zatvorio je vrata za posljednjim posjetiocima, koji su se u tri dana, kratka kao tren, izmjenjivali u veličanstvenom mimohodu duž štandova prepunih cvijeća…
Uz komentar objavljuju se kratke izjave izlagača, zajedničkog naslova Iznad očekivanja, te stupac, naslovljen kao Najstariji posjetilac, razgovor s gospođom Klotildom Maier. Okružena raslinjem, kojega su latice stvarale prekrasnu cvjetnu dugu, sjedila je sitna starica na čijem su licu bore ispisale 91 godinu. Klotilda Maier, rođena u Zagrebu još 1875. Na fotografiji, sa šeširićem na glavi, vjerojatno predratni model, u naručje prima rukovet crvenih karanfila, dar kombinata Žitnjak.
U razgovoru stara se gospođa divi cvijeću, veli da je ono vraća u ono nekad i da je tad baš sve bilo kao ovaj jedinstveni i kratki gornjogradski cvjetni sajam, ali da je tako brzo prošlo, u tren je minulo, pa nije stigla ni razgledati svijet oko sebe, a već je bila tako stara. Novinar, od kojeg su ostali samo inicijali D. G., njezine je riječi tintenblaj olovkom stenografirao u blok. Tih je riječi bilo previše, a njemu se žurilo doma, ženi i djetetu, i majci koja mu je jučer stigla u posjet iz Dubice, ali je sve, ipak, zapisao. Ovako kraju teče njegov u izduženom uskom stupcu objavljen članak:
“…Onako sitna, izgubljena u mnoštvu, Klotilda Maier uzbuđeno priča dalje:
– Očarana sam, ne znam za koji bi aranžman u Lapidariju glasala. Sve je tako lijepo…
Ipak, nekoliko rečenica ispisanih drhtavom staračkom rukom u knjizi dojmova otkriva nam tu tajnu: ‘Čestitam na vanrednom sajmu. Stala sam kod Baroka koji mi se izvanredno svidio.’
Barok je aranžman Franciske Pancer. Dvije figure: Bajazzo i Columbina od porcelana sjede na ulazu u sjenicu vrta obraslog bokorima ruža.
– To me sjeća na mladost – obrazlaže svoj izbor ova još uvijek vitalna sugrađanka. Okreće se k svojoj družbenici, s kojom živi već 31 godinu, Paulini Šaškor, i dodaje: ‘Doći ćemo i druge godine!’.”
Gospođa Klotilda Maier, rođena Jurčević, neće doći na sljedeći Sajam cvijeća, jer će već pasti u postelju pred pustošećom, istina vrlo kasnom senilijom. Nikoga više neće prepoznavati, ni svoju družbenicu Paulinu, koja je odano njeguje sve do njezina kraja, samo će dozivati svog tatu, Marka Jurčevića, mrtvog već skoro pola stoljeća, i iskat će da joj se donesu njezine lutke, jer ako one nisu uz nju, Klotilda strašno sanja. I kako se bude bližio 10. listopad 1967, dan kada će se Klotilda, blago u Kristu, s dušom rastajati, sve je češće dozivala lutke. Lutke su, redom, tri: Gizela, Gabrijela i Zlatica.
Šezdesetak godina kasnije, Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu nalazimo u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. U virtualnom katalogu na internetu objavljene su fotografije lutaka, s kratkom legendom. Groficu Gizelu, tu piše, djevojčica je dobila za Božić 1880, kada je imala pet godina. Klotildi ju je na dar donijela njezina teta, mamina sestra, Klementina Dollhopf, koja je Gizeli sama šila haljine, prema kostimu Sarah Bernardt iz jedne kazališne predstave. Tri godine kasnije, kad joj je bilo osam, za Božić 1883, stiže Gabrijela, a 1886, kad je Klotildi bilo jedanaest, i Zlatica. Lutke su, kako je u legendi stručno naglašeno, načinjene od biskvit porculana, ustvari porculanske su im glave, noge i ruke, a tijela su im od meke tvari, uglavnom od mekane govedske kože. Odjeća je po najnovijoj sezonskoj modi, od satena i čipke. Očišćene, obrađene i stručno katalogizirane, lutke su, kao i sve drugo u muzeju, mrtve stvari, oslobođene tereta privatnih uspomena. Dok ih promatra sa sigurne udaljenosti i bez prilike da ih svojim pogledom ošteti ili označi, virtualni posjetitelj muzeja vjerojatno će osjetiti čežnju za njihovim posjedovanjem. Ali i kad bi to bilo moguće, kada bi mu kurirskom poštom, u kartonskim kutijama s nacrtanom vinskom čašom i šablonski utisnutim natpisom Zagreb/Fragile, na kućnu adresu stigle tri lutke, bila bi to samo tri mrtva predmeta, a sve što ih je činilo živim i dalje bi ostalo s one strane.
Zima 1966/67. rano je došla, dugo je trajala i bila vrlo snježna. Da bi se onda, sredinom ožujka, u tjeskobom ispunjenim naletima južnoga vjetra snjegovi posvuda topili, temperatura se u Zagrebu dizala do dvadeset i trećeg stupnja, i svi su se osjećali bolesno. Klotilda, međutim, još uvijek čila i poletna, neosjetljiva na pogubu južine, pošla je Paulinu nagovarati da idu van, u grad. Mjesecima već nisu izlazile, u strahu od snijega i poledice. A Paulina je, mlađa i opreznija, stalno odgađala izlazak. Na kraju, izašle su u jutro, 23. ožujka, taman kada je opet naglo zahladilo. Išle su, korak za korakom, prema Dolcu i Harmici, to je za njih obje bilo i centar Zagreba i središte svih njihovih životnih putanja, da bi onda najednom, tamo kod Prekrižja, Klotilda osjetila vrtoglavicu. Snažno je, svojom lijevom, uvijek jačom rukom, stegnula Paulinu za nadlakticu. Ova je jauknula, odskočila i skoro pala, na što je Klotilda izgovorila: Meni se zanebesalo! Paulina nije tu riječ, zanebesalo, razumjela, niti ju je ikad ranije čula. Od 1935, otkako su njih dvije, jedna udovica a druga stara cura, udružile domaćinstva, Klotilda je nikad nije izgovorila. Kaj ti se dogodilo?, upitala je. Zanebesalo, ponovila je, sada već pomalo i sama iznenađena svojom riječju.
Gospođa Paulina Šaškor, koja jedva da će nadživjeti svoju družbenicu, otići će za njom kao što stari bračni drugovi odlaze jedno za drugim, bit će uvjerena da se Klotildi tom čudnom riječju najavila smrt. Ili da ju je ona njome dozvala. Isprva je mislila da zanebesalo uopće ne postoji, da je tu riječ Klotilda izmislila, ustvari da ju je na nju anđeo naputio, anđeo ili Nečastivi, tko će to sad više znati, da preko nje pređe s jedne na drugu stranu, ali onda joj je netko rekao da se zanebesalo u Bosni govori, i da je to, u času kad joj se u glavi zavrtilo, Klotildi došla riječ koju je izgovarao njen pokojni tata, punim imenom, prezimenom i plemstvom Marko Jurčević de Skočaj. A Skočaj je kod Bihaća, na samoj granici Bosne i Hrvatske, tamo gdje već počinju druge riječi i običaji.
Ojađenoj i uplašenoj Paulini nije ovo objašnjenje pomoglo da se oslobodi straha od izrečene riječi. Dok bude živa, ostat će joj kao posljednje gorko saznanje misao da bi i dalje sve dobro bilo, Klotilda bila bi dobro i svaka bi stvar u duši i okolo nje bila na svome mjestu, samo da nije rekla zanebesalo. Sve počinje od riječi, shvatila je na kraju, u gorkom samospoznanju da bi i njezin život drukčije bio da je to znala na početku.
Od jutra kada je zahladilo, a Klotildi se na Prekrižju zanebesalo, do časa u kojem nikoga više nije prepoznavala, nego je dozivala Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu da je izbave iz njezinih strašnih snova, prošlo je kraće vrijeme od onog koje će biti dovoljno atlantskoj cikloni da se, već oslabljena, spusti do Balkanskog poluotoka i da se nad Zagrebom izlije prva proljetna kiša. Doktor Artur Rosenzweig, njihov stari kućni liječnik i Klotildin vršnjak – kojeg je, nekim čudom prepoznala, i govorila mu: Arti, mili moj, kam si se skril? – nije shvaćao što mu to ona govori, ni kako ju je tako najednom stigla senilija. Pak, tu sam, nisam se skril! – odgovorio je. Pa ti si Židof, buju te odveli! – mračno mu je odvraćala, na što se on stresao već ne znajući govori li mu to u strahu za njegovu sudbinu, ili najednom zlurado uživajući u tom što će mu se, eto, dogoditi. Evo što je sve čovjek, tužno je govorio Paulini dok ga je ispraćala do ulaznih vrata, misleći o tome kako se njegova prijateljica prozlila u svome sklerotičnom samozaboravu.
Premda je nezahvalno dijagnoze postavljati više od pola stoljeća po smrti pacijenta, ali Klotilda Maier očito je postradala od moždane mikroangiopatije. Popucali su joj jedan za drugim, u nizu sitnih eksplozija, kapilari u mozgu, krv joj je na oči pala, kako bi se to u Bosni reklo, samo s druge strane oka, tamo gdje čovjek biva zagledan u unutarnje slike. Tako nastaje ono što se u to najnovije vrijeme naziva vaskularnom demencijom, različitom od one čuvenije, alzhajmerove. Ali razlika je samo u riječima: nije više senilnost ni skleroza, nego je vaskularna demencije, a sve drugo ostaje isto.
Doktor Rosenzweig je Paulini rekao da je nemoguće predvidjeti koliko će dugo Klotildino stanje potrajati, ali jedno je izvjesno: poboljšanja neće biti. Bit će samo gore, i možda će biti i mnogo, mnogo gore! To ona kao Klotildina družbenica mora znati. I neka procijeni vlastite snage, i sama je jako stara, i boluje od brojnih bolesti – jer u starosti većina naših bolesti nikad ne biva dijagnosticirana, govorio joj je – pa neka vidi hoće li ostati sama s njome u stanu, ili će je dati u starački dom, ustvari u hospicij, gdje će se za Klotildu brinuti oni koji su u tome stručni. Ovo nije bolest, objašnjavao joj je Arti, jer bolesti se liječe. Ovo je umiranje, a to se ne liječi. Umiranje je proces u kojemu umirućega treba ispratiti s jedne na drugu obalu. I onda mu pomoći da se iskrca, ali nipošto tako da se iskrcamo skupa s njim. To je vrlo ozbiljan posao, govorio je Arti Paulini, da bi joj na kraju mogao reći ono zbog čega je priču, tako na izlazu, i započeo: Za pratnju umirućih ljudi se godinama školuju. I mudro bi bilo taj posao prepustiti onima koji su završili te škole, tako da ih smrt ne može bespotrebno impresionirati!
Sajam cvijeća
(Početak romana u nastajanju Zagreb/Fragile, poglavlje Kapi krvi na bijeloj svilenoj bluzi)
Na osmoj i devetoj stranici dnevnih novina, broj od subote 28. svibnja 1966, izvještaj je u povodu zatvaranja prvog Sajma cvijeća, održanog na zagrebačkome Gornjem gradu. Objavljena su imena nagrađenih (Zlatnu ružu Zagreba, nagradu koju dodjeljuje Gradska skupština, dobili su dr Janko Jelačić za izvanredne zasluge u vrtlarstvu, poduzeće Flora za kompoziciju Matija Gubec, Slavica Nemec-Svoboda za kompoziciju Grb grada Zagreba, Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Žitnjak za izložene karanfile i Josip Štimac za zbirku kaktusa). Svoj nadahnuti komentar, naslova Cvijeće srcem gledano, novinar započinje: U gornjogradske ulice opet se vratio mir. Najljepši zagrebački vrt kasno sinoć zatvorio je vrata za posljednjim posjetiocima, koji su se u tri dana, kratka kao tren, izmjenjivali u veličanstvenom mimohodu duž štandova prepunih cvijeća…
Uz komentar objavljuju se kratke izjave izlagača, zajedničkog naslova Iznad očekivanja, te stupac, naslovljen kao Najstariji posjetilac, razgovor s gospođom Klotildom Maier. Okružena raslinjem, kojega su latice stvarale prekrasnu cvjetnu dugu, sjedila je sitna starica na čijem su licu bore ispisale 91 godinu. Klotilda Maier, rođena u Zagrebu još 1875. Na fotografiji, sa šeširićem na glavi, vjerojatno predratni model, u naručje prima rukovet crvenih karanfila, dar kombinata Žitnjak.
U razgovoru stara se gospođa divi cvijeću, veli da je ono vraća u ono nekad i da je tad baš sve bilo kao ovaj jedinstveni i kratki gornjogradski cvjetni sajam, ali da je tako brzo prošlo, u tren je minulo, pa nije stigla ni razgledati svijet oko sebe, a već je bila tako stara. Novinar, od kojeg su ostali samo inicijali D. G., njezine je riječi tintenblaj olovkom stenografirao u blok. Tih je riječi bilo previše, a njemu se žurilo doma, ženi i djetetu, i majci koja mu je jučer stigla u posjet iz Dubice, ali je sve, ipak, zapisao. Ovako kraju teče njegov u izduženom uskom stupcu objavljen članak:
“…Onako sitna, izgubljena u mnoštvu, Klotilda Maier uzbuđeno priča dalje:
– Očarana sam, ne znam za koji bi aranžman u Lapidariju glasala. Sve je tako lijepo…
Ipak, nekoliko rečenica ispisanih drhtavom staračkom rukom u knjizi dojmova otkriva nam tu tajnu: ‘Čestitam na vanrednom sajmu. Stala sam kod Baroka koji mi se izvanredno svidio.’
Barok je aranžman Franciske Pancer. Dvije figure: Bajazzo i Columbina od porcelana sjede na ulazu u sjenicu vrta obraslog bokorima ruža.
– To me sjeća na mladost – obrazlaže svoj izbor ova još uvijek vitalna sugrađanka. Okreće se k svojoj družbenici, s kojom živi već 31 godinu, Paulini Šaškor, i dodaje: ‘Doći ćemo i druge godine!’.”
Gospođa Klotilda Maier, rođena Jurčević, neće doći na sljedeći Sajam cvijeća, jer će već pasti u postelju pred pustošećom, istina vrlo kasnom senilijom. Nikoga više neće prepoznavati, ni svoju družbenicu Paulinu, koja je odano njeguje sve do njezina kraja, samo će dozivati svog tatu, Marka Jurčevića, mrtvog već skoro pola stoljeća, i iskat će da joj se donesu njezine lutke, jer ako one nisu uz nju, Klotilda strašno sanja. I kako se bude bližio 10. listopad 1967, dan kada će se Klotilda, blago u Kristu, s dušom rastajati, sve je češće dozivala lutke. Lutke su, redom, tri: Gizela, Gabrijela i Zlatica.
Šezdesetak godina kasnije, Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu nalazimo u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. U virtualnom katalogu na internetu objavljene su fotografije lutaka, s kratkom legendom. Groficu Gizelu, tu piše, djevojčica je dobila za Božić 1880, kada je imala pet godina. Klotildi ju je na dar donijela njezina teta, mamina sestra, Klementina Dollhopf, koja je Gizeli sama šila haljine, prema kostimu Sarah Bernardt iz jedne kazališne predstave. Tri godine kasnije, kad joj je bilo osam, za Božić 1883, stiže Gabrijela, a 1886, kad je Klotildi bilo jedanaest, i Zlatica. Lutke su, kako je u legendi stručno naglašeno, načinjene od biskvit porculana, ustvari porculanske su im glave, noge i ruke, a tijela su im od meke tvari, uglavnom od mekane govedske kože. Odjeća je po najnovijoj sezonskoj modi, od satena i čipke. Očišćene, obrađene i stručno katalogizirane, lutke su, kao i sve drugo u muzeju, mrtve stvari, oslobođene tereta privatnih uspomena. Dok ih promatra sa sigurne udaljenosti i bez prilike da ih svojim pogledom ošteti ili označi, virtualni posjetitelj muzeja vjerojatno će osjetiti čežnju za njihovim posjedovanjem. Ali i kad bi to bilo moguće, kada bi mu kurirskom poštom, u kartonskim kutijama s nacrtanom vinskom čašom i šablonski utisnutim natpisom Zagreb/Fragile, na kućnu adresu stigle tri lutke, bila bi to samo tri mrtva predmeta, a sve što ih je činilo živim i dalje bi ostalo s one strane.
Zima 1966/67. rano je došla, dugo je trajala i bila vrlo snježna. Da bi se onda, sredinom ožujka, u tjeskobom ispunjenim naletima južnoga vjetra snjegovi posvuda topili, temperatura se u Zagrebu dizala do dvadeset i trećeg stupnja, i svi su se osjećali bolesno. Klotilda, međutim, još uvijek čila i poletna, neosjetljiva na pogubu južine, pošla je Paulinu nagovarati da idu van, u grad. Mjesecima već nisu izlazile, u strahu od snijega i poledice. A Paulina je, mlađa i opreznija, stalno odgađala izlazak. Na kraju, izašle su u jutro, 23. ožujka, taman kada je opet naglo zahladilo. Išle su, korak za korakom, prema Dolcu i Harmici, to je za njih obje bilo i centar Zagreba i središte svih njihovih životnih putanja, da bi onda najednom, tamo kod Prekrižja, Klotilda osjetila vrtoglavicu. Snažno je, svojom lijevom, uvijek jačom rukom, stegnula Paulinu za nadlakticu. Ova je jauknula, odskočila i skoro pala, na što je Klotilda izgovorila: Meni se zanebesalo! Paulina nije tu riječ, zanebesalo, razumjela, niti ju je ikad ranije čula. Od 1935, otkako su njih dvije, jedna udovica a druga stara cura, udružile domaćinstva, Klotilda je nikad nije izgovorila. Kaj ti se dogodilo?, upitala je. Zanebesalo, ponovila je, sada već pomalo i sama iznenađena svojom riječju.
Gospođa Paulina Šaškor, koja jedva da će nadživjeti svoju družbenicu, otići će za njom kao što stari bračni drugovi odlaze jedno za drugim, bit će uvjerena da se Klotildi tom čudnom riječju najavila smrt. Ili da ju je ona njome dozvala. Isprva je mislila da zanebesalo uopće ne postoji, da je tu riječ Klotilda izmislila, ustvari da ju je na nju anđeo naputio, anđeo ili Nečastivi, tko će to sad više znati, da preko nje pređe s jedne na drugu stranu, ali onda joj je netko rekao da se zanebesalo u Bosni govori, i da je to, u času kad joj se u glavi zavrtilo, Klotildi došla riječ koju je izgovarao njen pokojni tata, punim imenom, prezimenom i plemstvom Marko Jurčević de Skočaj. A Skočaj je kod Bihaća, na samoj granici Bosne i Hrvatske, tamo gdje već počinju druge riječi i običaji.
Ojađenoj i uplašenoj Paulini nije ovo objašnjenje pomoglo da se oslobodi straha od izrečene riječi. Dok bude živa, ostat će joj kao posljednje gorko saznanje misao da bi i dalje sve dobro bilo, Klotilda bila bi dobro i svaka bi stvar u duši i okolo nje bila na svome mjestu, samo da nije rekla zanebesalo. Sve počinje od riječi, shvatila je na kraju, u gorkom samospoznanju da bi i njezin život drukčije bio da je to znala na početku.
Od jutra kada je zahladilo, a Klotildi se na Prekrižju zanebesalo, do časa u kojem nikoga više nije prepoznavala, nego je dozivala Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu da je izbave iz njezinih strašnih snova, prošlo je kraće vrijeme od onog koje će biti dovoljno atlantskoj cikloni da se, već oslabljena, spusti do Balkanskog poluotoka i da se nad Zagrebom izlije prva proljetna kiša. Doktor Artur Rosenzweig, njihov stari kućni liječnik i Klotildin vršnjak – kojeg je, nekim čudom prepoznala, i govorila mu: Arti, mili moj, kam si se skril? – nije shvaćao što mu to ona govori, ni kako ju je tako najednom stigla senilija. Pak, tu sam, nisam se skril! – odgovorio je. Pa ti si Židof, buju te odveli! – mračno mu je odvraćala, na što se on stresao već ne znajući govori li mu to u strahu za njegovu sudbinu, ili najednom zlurado uživajući u tom što će mu se, eto, dogoditi. Evo što je sve čovjek, tužno je govorio Paulini dok ga je ispraćala do ulaznih vrata, misleći o tome kako se njegova prijateljica prozlila u svome sklerotičnom samozaboravu.
Premda je nezahvalno dijagnoze postavljati više od pola stoljeća po smrti pacijenta, ali Klotilda Maier očito je postradala od moždane mikroangiopatije. Popucali su joj jedan za drugim, u nizu sitnih eksplozija, kapilari u mozgu, krv joj je na oči pala, kako bi se to u Bosni reklo, samo s druge strane oka, tamo gdje čovjek biva zagledan u unutarnje slike. Tako nastaje ono što se u to najnovije vrijeme naziva vaskularnom demencijom, različitom od one čuvenije, alzhajmerove. Ali razlika je samo u riječima: nije više senilnost ni skleroza, nego je vaskularna demencije, a sve drugo ostaje isto.
Doktor Rosenzweig je Paulini rekao da je nemoguće predvidjeti koliko će dugo Klotildino stanje potrajati, ali jedno je izvjesno: poboljšanja neće biti. Bit će samo gore, i možda će biti i mnogo, mnogo gore! To ona kao Klotildina družbenica mora znati. I neka procijeni vlastite snage, i sama je jako stara, i boluje od brojnih bolesti – jer u starosti većina naših bolesti nikad ne biva dijagnosticirana, govorio joj je – pa neka vidi hoće li ostati sama s njome u stanu, ili će je dati u starački dom, ustvari u hospicij, gdje će se za Klotildu brinuti oni koji su u tome stručni. Ovo nije bolest, objašnjavao joj je Arti, jer bolesti se liječe. Ovo je umiranje, a to se ne liječi. Umiranje je proces u kojemu umirućega treba ispratiti s jedne na drugu obalu. I onda mu pomoći da se iskrca, ali nipošto tako da se iskrcamo skupa s njim. To je vrlo ozbiljan posao, govorio je Arti Paulini, da bi joj na kraju mogao reći ono zbog čega je priču, tako na izlazu, i započeo: Za pratnju umirućih ljudi se godinama školuju. I mudro bi bilo taj posao prepustiti onima koji su završili te škole, tako da ih smrt ne može bespotrebno impresionirati!