Gospođa Marie zvao se zadnji lik kojeg je ona glumila na filmu dok je bila živa. Zapravo, ona je još uvijek živa, ali jasno je da više ne glumi u filmovima, a još manje u kazalištu. Sada, na izmaku njenih devedesetih, pojavila joj se i bolest vijeka ili bolje reći vjekova: Alzheimer, odnosno gubitak pamćenja, zajedno s još nekim drugim nevoljama. Alzheimer je nije zahvatio malo-pomalo, kako obično zahvaća stare ljude, nego ju je napao onako iznenada, bez najave i bez podsjetnika. Točno, bez podsjetnika, to bi stvarno bila prava riječ.
I prva stvar koju je i sama primijetila, bila je to da je zaboravila svoje ime. Nije više znala kako se zove. Probudila se tog jutra, otišla u kupaonicu i našminkala se kao prava gospođa, iako nije znala zašto to radi, što joj je to trebalo. Jesu li joj trebali doći neki ljudi u posjet ili je trebala nekamo izaći, možda na neki intervju vezan uz njenu najnoviju ulogu, koju ćemo ovdje za potrebe ove pripovijetke zvati istim imenom kao i njenu zadnju ulogu, gospođu Marie.
Naziv filma je bio “Hotel Europa” i govorio je o nekim obiteljima koje su, za komunističkog režima, bile poslane u internaciju u jedno malo zabačeno selo blizu velike močvare. Nakon promjene sistema i pada komunizma, ljudi iz ovih obitelji nisu se uspjeli reintegrirati u grad i društvo odakle su došli. U tim su uvjetima odlučili nastaviti živjeti tamo gdje su ih odbacili, pokušavajući se na neki način prilagoditi novom sistemu. Nakon što su uspjeli pretvoriti neko staro skladište u mali hotel i restoran, započeli su novi život. Gospođa Marie, bila je baka dviju unuka, i sjećala se da je njen otac, nekad davno, pokrenuo jedan takav biznis. Obje unuke investirale su koliko su mogle u ostvarenje ovog sna i konačno je “Hotel Evropa” dobio svoj zamišljeni oblik i inauguraciju. Ali, točno u vrijeme kada su se unuke, zajedno s bakom, gospođom Marie, okušale u toj novoj stvarnosti, stižu lokani autoriteti i obavještavaju ih da su odlučili srušiti hotel, zbog proširenja ceste koja ih treba povezati s gradom.
Kada su gospođu Marie poslali da obavi pretrage u neku specijaliziranu kliniku, ona je upravo bila završila snimanje filma “Hotel Europa”. Direktor zdravstvene ustanove, renomirani doktor na tom području, pokazavši duboko poštovanje za glumicu, rekao je promuklim glasom da je Alzheimer degenerativna bolest koja obično počinje polako i progresivno se pogoršava. Najučestaliji simptom, rekao je on, jest poteškoća u prisjećanju na ono što se posljednje događalo. Kako bolest napreduje, simptomi mogu uključiti i probleme s govorom, dezorijentaciju, fluktuacije humora, gubitak motivacije, samozanemarivanje itd. Postepeno se gube i tjelesne funkcije. Uzroci Alzheimera ostaju i dan danas slabo poznati, završio je doktor dignuvši ruke u zrak.
Gospođu Marie su u tu kliniku odvezli scenarist i redatelj filma, dvojica momaka koji su jako žalili gospođu. Oni su dobro znali da, ako je ne odvedu oni, nitko se drugi neće pobrinuti za nju. Njezini bližnji bili su ili mrtvi ili u inozemstvu, i to vrlo daleko. Zbog toga je na njih dvojicu pao teret da odluče što će dalje biti s gospođom. Bilo je jasno da ju se više ne smije ostaviti samu. Moglo joj se svašta dogoditi. Svašta… U tim uvjetima, jedino preostalo rješenje bio je starački dom. U gradu je već bilo izgrađeno puno privatnih domova, koji su doduše bili skupi, ali su nudili odgovarajuću njegu.
– Sada je vrijeme za šminku – rekla je ona medicinskoj sestri prostrijelivši je pogledom kao da daje strogu naredbu.
– Da, da. Tako je. Vrijeme je za šminku – skoro je prasnula u smijeh medicinska sestra.
– Gdje je ta šminkerica? Kako je moguće da se toleriraju ovakva kašnjenja? Ja moram imati tužne oči, obješene po rubovima. Zašto sam tako lijepa?! Što se sa mnom događa?! A onda, što je s ovom počešljanom kosom?! Tko mi je počešljao kosu? Ja sam na snimanju. Svi smo ovdje na snimanju. Evo: glumci su došli, ali nikog iz produkcije nema. Kakav je to nemar?! Ovo se nije događalo ni u vrijeme komunizma, a kamoli sad kad smo ušli u tržišnu ekonomiju i kada je vrijeme zlato. Ovo je vrhunac. Čujete li me? Vrhunac – i tu je toliko podigla glas da su se svi prepali.
Tada joj se medicinska sestra primaknula i šapnula joj je na uho da su oni na putu, samo što nisu došli, i da ih sve žele naći mirne i na svojim mjestima. Danas se trebala snimati dvadeseta scena, zato je bila potrebna velika koncentracija, rekla je ona, dok je gospođa Marie uronila glavu među šake…
Gospođa Marie
Gospođa Marie zvao se zadnji lik kojeg je ona glumila na filmu dok je bila živa. Zapravo, ona je još uvijek živa, ali jasno je da više ne glumi u filmovima, a još manje u kazalištu. Sada, na izmaku njenih devedesetih, pojavila joj se i bolest vijeka ili bolje reći vjekova: Alzheimer, odnosno gubitak pamćenja, zajedno s još nekim drugim nevoljama. Alzheimer je nije zahvatio malo-pomalo, kako obično zahvaća stare ljude, nego ju je napao onako iznenada, bez najave i bez podsjetnika. Točno, bez podsjetnika, to bi stvarno bila prava riječ.
I prva stvar koju je i sama primijetila, bila je to da je zaboravila svoje ime. Nije više znala kako se zove. Probudila se tog jutra, otišla u kupaonicu i našminkala se kao prava gospođa, iako nije znala zašto to radi, što joj je to trebalo. Jesu li joj trebali doći neki ljudi u posjet ili je trebala nekamo izaći, možda na neki intervju vezan uz njenu najnoviju ulogu, koju ćemo ovdje za potrebe ove pripovijetke zvati istim imenom kao i njenu zadnju ulogu, gospođu Marie.
Naziv filma je bio “Hotel Europa” i govorio je o nekim obiteljima koje su, za komunističkog režima, bile poslane u internaciju u jedno malo zabačeno selo blizu velike močvare. Nakon promjene sistema i pada komunizma, ljudi iz ovih obitelji nisu se uspjeli reintegrirati u grad i društvo odakle su došli. U tim su uvjetima odlučili nastaviti živjeti tamo gdje su ih odbacili, pokušavajući se na neki način prilagoditi novom sistemu. Nakon što su uspjeli pretvoriti neko staro skladište u mali hotel i restoran, započeli su novi život. Gospođa Marie, bila je baka dviju unuka, i sjećala se da je njen otac, nekad davno, pokrenuo jedan takav biznis. Obje unuke investirale su koliko su mogle u ostvarenje ovog sna i konačno je “Hotel Evropa” dobio svoj zamišljeni oblik i inauguraciju. Ali, točno u vrijeme kada su se unuke, zajedno s bakom, gospođom Marie, okušale u toj novoj stvarnosti, stižu lokani autoriteti i obavještavaju ih da su odlučili srušiti hotel, zbog proširenja ceste koja ih treba povezati s gradom.
Kada su gospođu Marie poslali da obavi pretrage u neku specijaliziranu kliniku, ona je upravo bila završila snimanje filma “Hotel Europa”. Direktor zdravstvene ustanove, renomirani doktor na tom području, pokazavši duboko poštovanje za glumicu, rekao je promuklim glasom da je Alzheimer degenerativna bolest koja obično počinje polako i progresivno se pogoršava. Najučestaliji simptom, rekao je on, jest poteškoća u prisjećanju na ono što se posljednje događalo. Kako bolest napreduje, simptomi mogu uključiti i probleme s govorom, dezorijentaciju, fluktuacije humora, gubitak motivacije, samozanemarivanje itd. Postepeno se gube i tjelesne funkcije. Uzroci Alzheimera ostaju i dan danas slabo poznati, završio je doktor dignuvši ruke u zrak.
Gospođu Marie su u tu kliniku odvezli scenarist i redatelj filma, dvojica momaka koji su jako žalili gospođu. Oni su dobro znali da, ako je ne odvedu oni, nitko se drugi neće pobrinuti za nju. Njezini bližnji bili su ili mrtvi ili u inozemstvu, i to vrlo daleko. Zbog toga je na njih dvojicu pao teret da odluče što će dalje biti s gospođom. Bilo je jasno da ju se više ne smije ostaviti samu. Moglo joj se svašta dogoditi. Svašta… U tim uvjetima, jedino preostalo rješenje bio je starački dom. U gradu je već bilo izgrađeno puno privatnih domova, koji su doduše bili skupi, ali su nudili odgovarajuću njegu.
– Sada je vrijeme za šminku – rekla je ona medicinskoj sestri prostrijelivši je pogledom kao da daje strogu naredbu.
– Da, da. Tako je. Vrijeme je za šminku – skoro je prasnula u smijeh medicinska sestra.
– Gdje je ta šminkerica? Kako je moguće da se toleriraju ovakva kašnjenja? Ja moram imati tužne oči, obješene po rubovima. Zašto sam tako lijepa?! Što se sa mnom događa?! A onda, što je s ovom počešljanom kosom?! Tko mi je počešljao kosu? Ja sam na snimanju. Svi smo ovdje na snimanju. Evo: glumci su došli, ali nikog iz produkcije nema. Kakav je to nemar?! Ovo se nije događalo ni u vrijeme komunizma, a kamoli sad kad smo ušli u tržišnu ekonomiju i kada je vrijeme zlato. Ovo je vrhunac. Čujete li me? Vrhunac – i tu je toliko podigla glas da su se svi prepali.
Tada joj se medicinska sestra primaknula i šapnula joj je na uho da su oni na putu, samo što nisu došli, i da ih sve žele naći mirne i na svojim mjestima. Danas se trebala snimati dvadeseta scena, zato je bila potrebna velika koncentracija, rekla je ona, dok je gospođa Marie uronila glavu među šake…
Tirane, 30.01.2025
Preveo: Jeton Fejza