sinoć sam, na pragu kuće, slučajno zgazio mrava, jednog od onih velikih, šumskih, kakve je miljenko jergović u djetinjstvu, „als das kind kind war“, svojski zlostavljao, da bi pedesetak godina kasnije napisao knjigu o tome, o ratu i o zlu, o ratu i o zlu oko nas i među nama, o nama, o „mi“, o ratu i o zlu u „mi“ i u nama, o ratu i o zlu u svakom od nas, o ratu i o zlu svakom.
2.
nakon mog zločina, sinoć, sudruzi mravi brzo su se organizirali i okupili oko mravljeg šehida, nešto mravlje radili, nekuda ga mravlje odnijeli.
jesu li mu pogreb priredili, ili su ga u neku svoju zgradu ugradili, ili su ga pojeli? ne znam, smračilo mi se, bio je mrak, i previše sam toga već bio učinio da bih se dalje miješao u mravlji svijet.
3.
[zvjerstva? bestijalnost? što točno mislimo kad osmišljeno ljudsko zlo upisujemo u životinjsku naivnost? ima li zla bez uma i razuma, izvan ljudskog?]
4.
jutros ničega nema na onom kamenom podestu, ni mravâ, ni mravlje žrtve, a skoro ni zločinca.
u dubokom zelenilu što me okružuje, u ljudskoj tišini ukrašenoj šumom stabala, cvrkutom ptica i zujem kukaca, najveća mi je briga hoće li jučer posijana trava niknuti iz suhe zemlje koju napajam. osluškujem njezin muk, osluškujem svoj mir.
jesam li sanjao noćašnje umorstvo ili sada sanjam svoju nevinost?
5.
u ovo selo ne dolaze novine, a ni novosti svjetske, europske, hrvatske, ako ne pališ elektroničke uređaje. ja ne palim danas, postim. ujutro me priroda informira o svemu važnom i bitnom, a popodne, kad se poželim riječi i papira, brecht me priprema za odlazak u grad – njegova „njemačka ratna početnica“: moj putokaz za povratak u zagreb, pokrovsk, nuseirat, sindžu; upute za upotrebu civilizacije:
oni gore kažu: mir i rat od različitog su materijala. ali njihov mir i njihov rat su kao vjetar i oluja.
rat nastaje iz njihova mira kao sin iz majke. nosi njihove grozne biljege.
njihov rat ubija ono što je ostalo nakon njihova mira.
kad oni gore govore o miru obični svijet zna da je rat.
kad oni gore proklinju rat pozivi za mobilizaciju već su napisani.
oni gore okupili su se u jednoj prostoriji. čovječe na ulici, ostavi svaku nadu.
vlade pišu paktove o nenapadanju. mali čovječe, piši svoj testament.
na zidu je napisano kredom: oni žele rat. onaj koji je to napisao već je poginuo.
rat koji će doći nije prvi. prije njega bili su drugi ratovi. nakon što je posljednji završio bili su pobjednici i pobijeđeni. kod pobijeđenih su oni niži gladovali. kod pobjednika također su gladovali oni niži.
kad počne marširanje, mnogi ne znaju da njihov neprijatelj maršira na čelu kolone. glas koji im komandira glas je njihova neprijatelja. onaj koji tu o neprijatelju govori sâm je neprijatelj.
generale, tvoj tenk je moćno vozilo. ruši šumu i gnječi stotine ljudi. ali ima jednu grešku: treba vozača.
generale, tvoj bombarder je moćan. leti brže od vihora, a nosi više od jednog slona. ali ima jednu grešku: treba mehaničara.
generale, čovjek je vrlo iskoristiv. može letjeti i može ubijati. ali ima jednu grešku: može misliti.
rat i druga zla, oko nas, među nama i u nama
1.
sinoć sam, na pragu kuće, slučajno zgazio mrava, jednog od onih velikih, šumskih, kakve je miljenko jergović u djetinjstvu, „als das kind kind war“, svojski zlostavljao, da bi pedesetak godina kasnije napisao knjigu o tome, o ratu i o zlu, o ratu i o zlu oko nas i među nama, o nama, o „mi“, o ratu i o zlu u „mi“ i u nama, o ratu i o zlu u svakom od nas, o ratu i o zlu svakom.
2.
nakon mog zločina, sinoć, sudruzi mravi brzo su se organizirali i okupili oko mravljeg šehida, nešto mravlje radili, nekuda ga mravlje odnijeli.
jesu li mu pogreb priredili, ili su ga u neku svoju zgradu ugradili, ili su ga pojeli? ne znam, smračilo mi se, bio je mrak, i previše sam toga već bio učinio da bih se dalje miješao u mravlji svijet.
3.
[zvjerstva? bestijalnost? što točno mislimo kad osmišljeno ljudsko zlo upisujemo u životinjsku naivnost? ima li zla bez uma i razuma, izvan ljudskog?]
4.
jutros ničega nema na onom kamenom podestu, ni mravâ, ni mravlje žrtve, a skoro ni zločinca.
u dubokom zelenilu što me okružuje, u ljudskoj tišini ukrašenoj šumom stabala, cvrkutom ptica i zujem kukaca, najveća mi je briga hoće li jučer posijana trava niknuti iz suhe zemlje koju napajam. osluškujem njezin muk, osluškujem svoj mir.
jesam li sanjao noćašnje umorstvo ili sada sanjam svoju nevinost?
5.
u ovo selo ne dolaze novine, a ni novosti svjetske, europske, hrvatske, ako ne pališ elektroničke uređaje. ja ne palim danas, postim. ujutro me priroda informira o svemu važnom i bitnom, a popodne, kad se poželim riječi i papira, brecht me priprema za odlazak u grad – njegova „njemačka ratna početnica“: moj putokaz za povratak u zagreb, pokrovsk, nuseirat, sindžu; upute za upotrebu civilizacije:
oni gore kažu: mir i rat
od različitog su materijala.
ali njihov mir i njihov rat su
kao vjetar i oluja.
rat nastaje iz njihova mira
kao sin iz majke.
nosi
njihove grozne biljege.
njihov rat ubija
ono što je ostalo
nakon njihova mira.
kad oni gore govore o miru
obični svijet zna
da je rat.
kad oni gore proklinju rat
pozivi za mobilizaciju već su napisani.
oni gore
okupili su se u jednoj prostoriji.
čovječe na ulici,
ostavi svaku nadu.
vlade
pišu paktove o nenapadanju.
mali čovječe,
piši svoj testament.
na zidu je napisano kredom:
oni žele rat.
onaj koji je to napisao
već je poginuo.
rat koji će doći
nije prvi. prije njega
bili su drugi ratovi.
nakon što je posljednji završio
bili su pobjednici i pobijeđeni.
kod pobijeđenih su oni niži
gladovali. kod pobjednika
također su gladovali oni niži.
kad počne marširanje, mnogi ne znaju
da njihov neprijatelj maršira na čelu kolone.
glas koji im komandira
glas je njihova neprijatelja.
onaj koji tu o neprijatelju govori
sâm je neprijatelj.
generale, tvoj tenk je moćno vozilo.
ruši šumu i gnječi stotine ljudi.
ali ima jednu grešku:
treba vozača.
generale, tvoj bombarder je moćan.
leti brže od vihora, a nosi više od
jednog slona.
ali ima jednu grešku:
treba mehaničara.
generale, čovjek je vrlo iskoristiv.
može letjeti i može ubijati.
ali ima jednu grešku:
može misliti.