Rahmet

Miris hljeba,
varenike i meda,
kao tog davnog jutra
poslije sabaha.
Miris halve uoči petka.

Nekada davno  znali smo ko smo.

Kao miris pokošene trave…
Dodir ruke što miriše na sapun
boje smaragda.
Neki dodiri su vječni.
Ostala su samo sjećanja
na pogled sa praga.

Čiji nas pogledi sada ispraćaju?

Rahmetli nana.
Uvele ruke,
od rada više nego od starosti,
pogled pun sabura,
muhabet bez gibetisanja,
sa dovama na usnama.
Mi, djeca, razdragana,
kao ojce na njenoj šamiji.

Sjećamo li se ojca?

Dušom se nekad milovalo.
Sevapilo se nijetom, a ne riječima.
Nur se osjećao u selamlucima.
Muhabeti su mirisali na đulsiju.
Život je bio slađi
od razmućenog šerbeta,
rahmetom nanine duše.
Kao podsjetnik
da riječima i djelima
ostavljamo iza sebe isto sjećanje
sjećanje zikrom.

Ko nas sada čuva
u svojim dovama?