Prva je godina kako smo u Americi. Jedno drugom se jadamo kako nam fale sitne, obične, svakodnevne navike. Šetnja prepunom čaršijom, kafa u bašti, i cigare. Da, cigare nam na spomen Bosne prve naumpadnu. To, i višesatno besposličarenje, bez grižnje savjesti, i brige o neplaćenim računima. Ali, to je sve bilo tako davno. Davno. Prije nego ćemo bosih tabana zakoračiti u svijet, odraslih i ozbiljnih. Onih koji, ophvrani obavezama, jedva čekaju kraj radnog dana da zalegnu na kauč, uz teve, dok ih san, konačno ne savlada.
Iz učahurene zone komfora, rijetko se otisnemo. Najdalje do Nijagarnih vodopoada, nadomak Bafala, udaljenog dva sata od Irija. Grada u kojem živimo, tu na sjeveru, na granici s Kanadom. Gdje ljuta zima po šest mjeseci steže. Ili je i to bilo nekad davno. Davno. Kada su godišnja doba znala za ustaljeni ritam i putanju.
Prve ćemo godine, kad smo se malo oslobodili i oči navikli na nepregledno prostranstvo ove zemlje, krenuti na put, o kojem sam još kao dječak maštao. S rukama na volanu osvajati horizonte valovitih američkih puteva, koji kraja nemaju.
Plavetnilo julskog jutra, gledamo kroz prozor, sneni. Koferi i ruksaci, u dnevnom boravku, zapinju nam za noge, dok jedno za drugim koračamo u kuhinju. Doručkovat ćemo, i popiti kafu, pa se zaputiti. Pred nama je dvanaest sati vožnje. Destinacija nam, Džordžija, i farma nadomak Atlante, na kojoj živi tetka. Očeva sestra, koju nisam vidio sedam godina. Onda kada je bila zadnji put u Bosni, i meni ostalo u sjećanju kako je od sve hrane ona svakodnevno jela sataraš, i paprike, s domaćim kajmakom. Razumijet ću je tek kad mi i samom američko izobilje dođe do guše.
***
Negdje u brdima Zapadne Virdžinije lančani sudar. Vozila se preusmjeravaju sporednim rutama, koje google map ne prepoznaje. Čas se vozimo uzbrdo, čas nizbrdo, i kao da ćemo svakog momenta, iza sljedeće krivine, ugledati, kao u leđenu, zelenu vodu Boračkog jezera. Tako je to meni izgledao dok su njih dvije spavale.
***
Sjedimo pod zelenom krošnjom nepoznatog stabla. Na autoputu, ulje se isparava. Uz samu ivicu, na korak do sigurne smrti, kornjača. Ne veća od nadlanice. Spašavamo je, a zatim joj se divimo u igri, neko vrijeme. Prija nam tih nekoliko minuta odmora, na ulazu u Sjevernu Karolinu, dok ne nastavimo s vožnjom, još dobrih pet, šest sati.
***
Mogli smo do Bosne doći, koliko dugo se vozimo. Zaključujemo, nervozni. U Južnoj Karolini kao da smo u Meksiku, pomislim. Razaznajemo riječi, naučene od Marisol i Esmeralde.
***
Čekamo pored puta, u neka doba noći, jer smo se izgubili. Tetka mi javlja da dolazi. Iz šumarka snopovi svjetla, tuku nam oči. Grlimo se i pozdravljamo, zbunjeni, i umorni. Nasmijana i vedra, kad smo ušli u kuću, tetka nas obasipa pitanjima. Nutka nas hranom i pićem. Podsjeća me u tome na njenu rahemetli mater, moju nanu. Osim Anele, s kojom sam se kao dijete igrao, ostale rođake i rodicu ne znam. Nestrpljiv sam da vidim lica, koja pamtim, po slikama koje smo gledali, u toku rata, pod žmirkavim svjetlom starog fenjera. Sada su to odrasli ljudi, koji na moje iznenađenje progovaraju na bosanskom. Liježem s mišlju o začudnosti života, i sudbine, po kojoj se nakon dvadesetak godina, u nepoznatoj zemlji, k tome još u Džorždiji, dakle na zloglasnom američkom jugu, sreće rodbina koja komotno progovara na maternjem jeziku.
***
Farma je prilično velika. Tetak je pedantno, onako kako je navikao, organizovao svakodnevicu domaćim životnjiama. Iz istog potočića, koji teče posred imanja, vodu poje krava, koza, ovca, magarac, konj, i poni. Budno ih pri tome, iz hladovine posmatraju tri psa. Imany će u igri s njima provoditi dane. Bater, jer je žut poput maslaca, njen je omiljeni. I dan danas, na spomen tetke, ona se sjeti i Batera. Tako ga je zvala i upamtila.
***
S farme ćemo se uputiti, nakon nekoliko dana, još južnije. Prema Savani. Trebalo je pet sati da se pred nama ukažu čiste ulice ovog grada, kolonijalnim stilom građenog. Zgrade i kuće, odraz su južnjačkog bogastva, sticanog trgovinom crnim robljem. Savana je, inače, bila jedna od glavnih luka, u koju su se dovozili, a poslije i preprodavali crni robovi iz Afrike.
***
Odsjest ćemo na poluotoku Tajbi, nedaleko od grada. Imany je iz ne znam kojeg razloga opčinjena hotelima, pa i ovim jeftinim, pet minuta udaljenim od plaže.
***
Kad sparina popusti, nekad kasnije uvečer, odlazili bismo u grad. Savana je u to vrijeme krcata, posebno River street. Ulica uz samu rijeku, i glavnu gradsku luku u koju uplovljavaju prekookeanski brodovi, koji po deset minuta, nečujno, kao da u san uplavljavaju, prolaze. Dvije ćemo noći za redom, na jednom od trgova, s oduševljenjem posmtrati visokog afro-amerikanca, koji je od balona za djecu pravio životinje i svirao trubu. S dozom komedije, i provokacije. Obično za one koji su prolazu. Brži ritam, za one koji žure, ili pink panter za sumnjivog istetoviranog lika, Selin Dion za par koji se čuva za ruke, ili Billie Jean za drugi par koji je naizgled u svađi. Kad on utihne, začuje se gitara, a zatim Hallelujah – riječi poznate Cohenove pjesme, s druge strane trga, uz samu obalu.
Put u Savanu
Prva je godina kako smo u Americi. Jedno drugom se jadamo kako nam fale sitne, obične, svakodnevne navike. Šetnja prepunom čaršijom, kafa u bašti, i cigare. Da, cigare nam na spomen Bosne prve naumpadnu. To, i višesatno besposličarenje, bez grižnje savjesti, i brige o neplaćenim računima. Ali, to je sve bilo tako davno. Davno. Prije nego ćemo bosih tabana zakoračiti u svijet, odraslih i ozbiljnih. Onih koji, ophvrani obavezama, jedva čekaju kraj radnog dana da zalegnu na kauč, uz teve, dok ih san, konačno ne savlada.
Iz učahurene zone komfora, rijetko se otisnemo. Najdalje do Nijagarnih vodopoada, nadomak Bafala, udaljenog dva sata od Irija. Grada u kojem živimo, tu na sjeveru, na granici s Kanadom. Gdje ljuta zima po šest mjeseci steže. Ili je i to bilo nekad davno. Davno. Kada su godišnja doba znala za ustaljeni ritam i putanju.
Prve ćemo godine, kad smo se malo oslobodili i oči navikli na nepregledno prostranstvo ove zemlje, krenuti na put, o kojem sam još kao dječak maštao. S rukama na volanu osvajati horizonte valovitih američkih puteva, koji kraja nemaju.
Plavetnilo julskog jutra, gledamo kroz prozor, sneni. Koferi i ruksaci, u dnevnom boravku, zapinju nam za noge, dok jedno za drugim koračamo u kuhinju. Doručkovat ćemo, i popiti kafu, pa se zaputiti. Pred nama je dvanaest sati vožnje. Destinacija nam, Džordžija, i farma nadomak Atlante, na kojoj živi tetka. Očeva sestra, koju nisam vidio sedam godina. Onda kada je bila zadnji put u Bosni, i meni ostalo u sjećanju kako je od sve hrane ona svakodnevno jela sataraš, i paprike, s domaćim kajmakom. Razumijet ću je tek kad mi i samom američko izobilje dođe do guše.
***
Negdje u brdima Zapadne Virdžinije lančani sudar. Vozila se preusmjeravaju sporednim rutama, koje google map ne prepoznaje. Čas se vozimo uzbrdo, čas nizbrdo, i kao da ćemo svakog momenta, iza sljedeće krivine, ugledati, kao u leđenu, zelenu vodu Boračkog jezera. Tako je to meni izgledao dok su njih dvije spavale.
***
Sjedimo pod zelenom krošnjom nepoznatog stabla. Na autoputu, ulje se isparava. Uz samu ivicu, na korak do sigurne smrti, kornjača. Ne veća od nadlanice. Spašavamo je, a zatim joj se divimo u igri, neko vrijeme. Prija nam tih nekoliko minuta odmora, na ulazu u Sjevernu Karolinu, dok ne nastavimo s vožnjom, još dobrih pet, šest sati.
***
Mogli smo do Bosne doći, koliko dugo se vozimo. Zaključujemo, nervozni. U Južnoj Karolini kao da smo u Meksiku, pomislim. Razaznajemo riječi, naučene od Marisol i Esmeralde.
***
Čekamo pored puta, u neka doba noći, jer smo se izgubili. Tetka mi javlja da dolazi. Iz šumarka snopovi svjetla, tuku nam oči. Grlimo se i pozdravljamo, zbunjeni, i umorni. Nasmijana i vedra, kad smo ušli u kuću, tetka nas obasipa pitanjima. Nutka nas hranom i pićem. Podsjeća me u tome na njenu rahemetli mater, moju nanu. Osim Anele, s kojom sam se kao dijete igrao, ostale rođake i rodicu ne znam. Nestrpljiv sam da vidim lica, koja pamtim, po slikama koje smo gledali, u toku rata, pod žmirkavim svjetlom starog fenjera. Sada su to odrasli ljudi, koji na moje iznenađenje progovaraju na bosanskom. Liježem s mišlju o začudnosti života, i sudbine, po kojoj se nakon dvadesetak godina, u nepoznatoj zemlji, k tome još u Džorždiji, dakle na zloglasnom američkom jugu, sreće rodbina koja komotno progovara na maternjem jeziku.
***
Farma je prilično velika. Tetak je pedantno, onako kako je navikao, organizovao svakodnevicu domaćim životnjiama. Iz istog potočića, koji teče posred imanja, vodu poje krava, koza, ovca, magarac, konj, i poni. Budno ih pri tome, iz hladovine posmatraju tri psa. Imany će u igri s njima provoditi dane. Bater, jer je žut poput maslaca, njen je omiljeni. I dan danas, na spomen tetke, ona se sjeti i Batera. Tako ga je zvala i upamtila.
***
S farme ćemo se uputiti, nakon nekoliko dana, još južnije. Prema Savani. Trebalo je pet sati da se pred nama ukažu čiste ulice ovog grada, kolonijalnim stilom građenog. Zgrade i kuće, odraz su južnjačkog bogastva, sticanog trgovinom crnim robljem. Savana je, inače, bila jedna od glavnih luka, u koju su se dovozili, a poslije i preprodavali crni robovi iz Afrike.
***
Odsjest ćemo na poluotoku Tajbi, nedaleko od grada. Imany je iz ne znam kojeg razloga opčinjena hotelima, pa i ovim jeftinim, pet minuta udaljenim od plaže.
***
Kad sparina popusti, nekad kasnije uvečer, odlazili bismo u grad. Savana je u to vrijeme krcata, posebno River street. Ulica uz samu rijeku, i glavnu gradsku luku u koju uplovljavaju prekookeanski brodovi, koji po deset minuta, nečujno, kao da u san uplavljavaju, prolaze. Dvije ćemo noći za redom, na jednom od trgova, s oduševljenjem posmtrati visokog afro-amerikanca, koji je od balona za djecu pravio životinje i svirao trubu. S dozom komedije, i provokacije. Obično za one koji su prolazu. Brži ritam, za one koji žure, ili pink panter za sumnjivog istetoviranog lika, Selin Dion za par koji se čuva za ruke, ili Billie Jean za drugi par koji je naizgled u svađi. Kad on utihne, začuje se gitara, a zatim Hallelujah – riječi poznate Cohenove pjesme, s druge strane trga, uz samu obalu.