Stajala je tako s bijelom vunenom kapom navučenom preko obrva, u crvenim čizmicama što se ljuljaju na zaleđenom asfaltu, kao gondole na tabletiću od svilenog konca. Snijeg se nahvatao po krovovima, a bura zacaklila ulicu. Kalendarski je već otpočelo proljeće, večer se spustila do šarenih dvorišta, kad se Ismeta Puška, početkom travnja 1977., prvi put uspela strmom varoškom uzbrdicom. Promatrala je zbijene redove vrtova i naherenih potkrovlja, čas zadivljeno, čas začuđeno – sve je isto kao u njenoj mahali, osim što je svaka kuća, mala i velika, opasana kamenom. Samo jedna, sa žutim pročeljem, strši uspravnija od ostalih, kao greškom nasađena na dimnjake okolnih potleušica. Lice joj se ozari pri pomisli da će se s najvisočijeg balkona njezino ime zakotrljati uskim ulicama.
Sa zebnjom je gledala u osvijetljene prozore ne bi li u kojem razaznala poznatu siluetu – onaj koji ju je trebao dočekati, nije se pojavio na željezničkoj stanici.
Škripa otvaranja škura poremeti snijegom presvučenu tišinu: Druga s live bande! Ota zelena ograda – doviknu ženski glas.
I dok je Ismeta pogledom bezuspješno lovila smjer nepoznatog glasa, zamijenio ga je tresak prozorskog okna. Stajala je još neko vrijeme na istom mjestu, pustivši da joj susnježica pecka obraze.
Uličnu svjetiljku obavio je mekani abažur, sve se učas razblažilo i stišalo. Puno godina kasnije, prisjećajući se dolaska u Šibenik, ispričala je baki kako joj se Varoš tada učini mirno i prijateljsko mjesto, u kojem se, sve kad bi i tražio kakav belaj, čovjeku ne može ništa loše dogoditi.
***
Pokušavala sam od bljuzge napraviti grudvu, igrajući se na puteljku koji je vodio prema našem dvorištu, kad je njezin kovčeg zagrebao šljunak pod tankim pokrovom. Zaustavila se, vrativši se par koraka unatrag. Sjena što se nadvila nada mnom učini se golemom: Lutko! Životati! Znaš li đe je kuća Danetovih? – nitko me dotad nije tako oslovio, a dala bih se zakleti da nije ni Giraševu straćaru. Ne dižući glavu, pokazah joj rukom ogradu. Ona razočarano pogleda u prizemnicu skromnih gabarita s minijaturnim dvorištem, u čije srce je zaboden bunar.
Čim je povukla vratašca od ograde, Girašev vučjak Nero propeo se na stražnje noge, režući i lajući. Kud si zabasala crna Ismeta, ni meleci neće di pašče hoće.
Pomislih – Ja hoću takve čizmice…
Otrčala sam kući, ponavljajući u sebi: Ni meleci neće di pašče hoće, meleci neće, crna Ismeta, meleci, meleci… Bako, šta su meleci?
*
Meleci su Alahovi anđeli, rekla je baka, koja je jedina znala pravo značenje čudnovatih riječi.
Alahovi???
Alah je muslimanski Bog.
A ko su muslimanski?
Muslimani, ljudi muslimanske vjere.
A jel oni vjeruju u malog Isusa?
Ne vjeruju.
A jesu li dobri? – pitam poluzabezeknuto, poluzabrinuto.
Neki jesi, neki nisu.
A jel dobro biti musliman?
Sve je dobro biti, ako si dobar čovjek.
A jel taj Alah naš Bog?
Bog je jedan, samo ga različiti ljudi različito zovu.
A jel mi vjerujemo u Alaha?
Ne vjerujemo, jer mi nismo muslimani.
A jel Ismeta musliman?
Možda jeste, možda nije.
A jel vjeruje u malog Isusa?
Ne znam.
Ali vjeruje u meleke! – uzviknuh pobjedonosno.
Svaka vjera je dobra, kome je Bog dao – pomirljivo je uzdahnula baka, sretna što je neću dalje gnjaviti kompliciranim vjerskim pitanjima.
*
Kasnije iste večeri, lampadinom sam Frani osvjetljavala puteljak od naše kuće do mjesta gdje se odlagalo smeće. Muškarci su u jaketama i dubokim postolama stajali kod tarabe od škovaca pušili, iskašljavali katran i poluglasno komentirali:
Stigla mlada u Giraša…
Po ovom kijametu?
Navikla je ta na kijamet. Gazi onin tačinama, led puca podanjon… pravi angir!
A oklen je?
Pari se iz Doboja.
Biž ća onje! A čigova je?
Njiova.
Ol ne vidiš da nan je navukla zimu na kosti?
Ntisukrsta, staroga će kolpati.
Pita ga jutros Tica: Triba li dat ruke za podignit minaret?
Šta je kaza, beštija?
Peta mi roge.
Evala!
Pa pljunija u škalju.
A jel čemu?
Ima je, bogami, i sprida i straga.
Oće kasti, kebara.
Komšije su još kratko stajali u tišini, otpuhujući svatko svoj dim – u nas se uvijek znalo ko je ko i di ko spada – sve dok prvi među njima džonom ne zalijepi opušak za vlažnu zemlju: Iđen, da mi ne baci na bubrige.
Ne znam što znači kebara, ali mi zazvoni u ušima poput nezasluženog šamara. Dok smo se udaljavale prema puteljku, okrenem se obuzeta žarom dječjeg bijesa: Vi ste kebare! Ismeta je meleci!
Meleci
Stajala je tako s bijelom vunenom kapom navučenom preko obrva, u crvenim čizmicama što se ljuljaju na zaleđenom asfaltu, kao gondole na tabletiću od svilenog konca. Snijeg se nahvatao po krovovima, a bura zacaklila ulicu. Kalendarski je već otpočelo proljeće, večer se spustila do šarenih dvorišta, kad se Ismeta Puška, početkom travnja 1977., prvi put uspela strmom varoškom uzbrdicom. Promatrala je zbijene redove vrtova i naherenih potkrovlja, čas zadivljeno, čas začuđeno – sve je isto kao u njenoj mahali, osim što je svaka kuća, mala i velika, opasana kamenom. Samo jedna, sa žutim pročeljem, strši uspravnija od ostalih, kao greškom nasađena na dimnjake okolnih potleušica. Lice joj se ozari pri pomisli da će se s najvisočijeg balkona njezino ime zakotrljati uskim ulicama.
Sa zebnjom je gledala u osvijetljene prozore ne bi li u kojem razaznala poznatu siluetu – onaj koji ju je trebao dočekati, nije se pojavio na željezničkoj stanici.
Škripa otvaranja škura poremeti snijegom presvučenu tišinu: Druga s live bande! Ota zelena ograda – doviknu ženski glas.
I dok je Ismeta pogledom bezuspješno lovila smjer nepoznatog glasa, zamijenio ga je tresak prozorskog okna. Stajala je još neko vrijeme na istom mjestu, pustivši da joj susnježica pecka obraze.
Uličnu svjetiljku obavio je mekani abažur, sve se učas razblažilo i stišalo. Puno godina kasnije, prisjećajući se dolaska u Šibenik, ispričala je baki kako joj se Varoš tada učini mirno i prijateljsko mjesto, u kojem se, sve kad bi i tražio kakav belaj, čovjeku ne može ništa loše dogoditi.
***
Pokušavala sam od bljuzge napraviti grudvu, igrajući se na puteljku koji je vodio prema našem dvorištu, kad je njezin kovčeg zagrebao šljunak pod tankim pokrovom. Zaustavila se, vrativši se par koraka unatrag. Sjena što se nadvila nada mnom učini se golemom: Lutko! Životati! Znaš li đe je kuća Danetovih? – nitko me dotad nije tako oslovio, a dala bih se zakleti da nije ni Giraševu straćaru. Ne dižući glavu, pokazah joj rukom ogradu. Ona razočarano pogleda u prizemnicu skromnih gabarita s minijaturnim dvorištem, u čije srce je zaboden bunar.
Čim je povukla vratašca od ograde, Girašev vučjak Nero propeo se na stražnje noge, režući i lajući. Kud si zabasala crna Ismeta, ni meleci neće di pašče hoće.
Pomislih – Ja hoću takve čizmice…
Otrčala sam kući, ponavljajući u sebi: Ni meleci neće di pašče hoće, meleci neće, crna Ismeta, meleci, meleci… Bako, šta su meleci?
*
Meleci su Alahovi anđeli, rekla je baka, koja je jedina znala pravo značenje čudnovatih riječi.
Alahovi???
Alah je muslimanski Bog.
A ko su muslimanski?
Muslimani, ljudi muslimanske vjere.
A jel oni vjeruju u malog Isusa?
Ne vjeruju.
A jesu li dobri? – pitam poluzabezeknuto, poluzabrinuto.
Neki jesi, neki nisu.
A jel dobro biti musliman?
Sve je dobro biti, ako si dobar čovjek.
A jel taj Alah naš Bog?
Bog je jedan, samo ga različiti ljudi različito zovu.
A jel mi vjerujemo u Alaha?
Ne vjerujemo, jer mi nismo muslimani.
A jel Ismeta musliman?
Možda jeste, možda nije.
A jel vjeruje u malog Isusa?
Ne znam.
Ali vjeruje u meleke! – uzviknuh pobjedonosno.
Svaka vjera je dobra, kome je Bog dao – pomirljivo je uzdahnula baka, sretna što je neću dalje gnjaviti kompliciranim vjerskim pitanjima.
*
Kasnije iste večeri, lampadinom sam Frani osvjetljavala puteljak od naše kuće do mjesta gdje se odlagalo smeće. Muškarci su u jaketama i dubokim postolama stajali kod tarabe od škovaca pušili, iskašljavali katran i poluglasno komentirali:
Stigla mlada u Giraša…
Po ovom kijametu?
Navikla je ta na kijamet. Gazi onin tačinama, led puca podanjon… pravi angir!
A oklen je?
Pari se iz Doboja.
Biž ća onje! A čigova je?
Njiova.
Ol ne vidiš da nan je navukla zimu na kosti?
Ntisukrsta, staroga će kolpati.
Pita ga jutros Tica: Triba li dat ruke za podignit minaret?
Šta je kaza, beštija?
Peta mi roge.
Evala!
Pa pljunija u škalju.
A jel čemu?
Ima je, bogami, i sprida i straga.
Oće kasti, kebara.
Komšije su još kratko stajali u tišini, otpuhujući svatko svoj dim – u nas se uvijek znalo ko je ko i di ko spada – sve dok prvi među njima džonom ne zalijepi opušak za vlažnu zemlju: Iđen, da mi ne baci na bubrige.
Ne znam što znači kebara, ali mi zazvoni u ušima poput nezasluženog šamara. Dok smo se udaljavale prema puteljku, okrenem se obuzeta žarom dječjeg bijesa: Vi ste kebare! Ismeta je meleci!