Puno je dobrih ljudi u Sarajevu. Oni su zvijezde čija svjetlost grije i one loše. Na svakoj vagi dobri pobjeđuju. Ima i loših ljudi u Sarajevu. Oni su studen koja hladi svjetlost dobrih. Puno je glasova i živih i knjiga mrtvih koji to svjedoče. Knjige mrtvih njegovi su svjedoci. I knjige živih tumači su njegovih stoljeća. Puno je pisano o Sarajevu. Ono pamti razne ratnike i okupatore. Svima je dokazalo svoju odanost miru. Nikoga nije izbrisalo iz sjećanja. Svakome njegovo. Sebi je oprostom utvrdilo vječnost. Ne i zaboravom. Puno je vjera u našem Sarajevu. I danju i noću žubore njihove molitve. Puno je razboritih i mudrih ljudi u ovom gradu. Njihove ga misli ne uzdižu bez razloga. Znaju mudri sve njegove vrline i mane. Bez mudrih i razboritih bi davno bilo porobljeno i spaljeno. Zato jedni druge zalijevaju kao cvijeće u bašči. Odano miru Sarajevo tako traje u vremenu. Kao dragi kamen u njemu sjaji svim svojim zrakama. Među spomenutim su i oni koji Sarajevo ne hvale i ne grde glasno. Ni njegov istok ni njegov zapad. Lutaju prostorima njegove prošlosti i sadašnjosti tajnovito. Piju kahve šutke i uzdišu. I pred njima Sarajevo i hvalim i grdim. Njegov dragi kamen svojim zrakama i moju grdnju topi.
2.
Punih šezdeset godina živim u Sarajevu. Jesam li njegov i je li on moj? Nevini kao jedna duša bili smo zajedno u ratu. U nemilosti nemilosnog. Mučio nas je glađu i hladnoćom. Oružjem i oruđem. Nesanicom i uskraćivanjem slobode. Zajedno smo gladovali. Zajedno smo sve zime cvokotali. Grijali se na otpacima sa smeća. Voljeli se kao nikad prije. Nisam ga napuštao kad mu je prijetila smrt. Nisam junak kakav je tada bio on sa svim svojim živim osuđenim na patnju. Ali i dalje se pitam jesam li njegov i je li on moj? I danas sve njegove ondašnje jade dijelim sa svojim. Svaki nered u njemu i danas trpimo zajedno. Jesam li njegov i je li on moj? Naše upoznavanje još nije završeno.
3.
Ima u Sarajevu i onih koji mrmore da najvišem stablu u šumi pripada cijela šuma. Da je krivotvorenje prošlosti otkrivanje boljeg i raskošnijeg svijeta. Ne i podvala i laž. Tužna je njihova priča. Smiješna je njihova oholost. Nemam drugog grada osim Sarajeva. U njemu sam tek šezdeset godina. Pod krošnjom njegovih oholih se mrznem. Za toplim hladom poniženih čeznem. Od priča oholih u ovom gradu umirem od stida. S autorima tih priča nastavljam da živim sa zebnjom. Njihovi članovi nisu iz mojih naraštaja s kojima želim i da umrem i da uskrsnem. Svim ulicama Sarajeva da ponovno prošećem. Ispod njegove bogate krošnje poniženih sam najsigurniji. Molim da i zalutale pod nju vratim danima u kojima je bio najšireg srca. Nevine duše i čista lica. Kao obraz djeteta i kao njegov prvi smijeh. Jer puno je dobrih ljudi u Sarajevu. Oni su na svakoj vagi najjači.
Puno je dobrih ljudi u Sarajevu
1.
Puno je dobrih ljudi u Sarajevu. Oni su zvijezde čija svjetlost grije
i one loše. Na svakoj vagi dobri pobjeđuju.
Ima i loših ljudi u Sarajevu. Oni su studen koja hladi svjetlost dobrih.
Puno je glasova i živih i knjiga mrtvih koji to svjedoče. Knjige mrtvih
njegovi su svjedoci. I knjige živih tumači su njegovih stoljeća.
Puno je pisano o Sarajevu. Ono pamti razne ratnike i okupatore.
Svima je dokazalo svoju odanost miru. Nikoga nije izbrisalo iz sjećanja.
Svakome njegovo. Sebi je oprostom utvrdilo vječnost. Ne i zaboravom.
Puno je vjera u našem Sarajevu. I danju i noću žubore njihove molitve.
Puno je razboritih i mudrih ljudi u ovom gradu. Njihove ga misli ne uzdižu
bez razloga. Znaju mudri sve njegove vrline i mane. Bez mudrih i razboritih
bi davno bilo porobljeno i spaljeno. Zato jedni druge zalijevaju
kao cvijeće u bašči. Odano miru Sarajevo tako traje u vremenu.
Kao dragi kamen u njemu sjaji svim svojim zrakama.
Među spomenutim su i oni koji Sarajevo ne hvale i ne grde glasno.
Ni njegov istok ni njegov zapad. Lutaju prostorima njegove
prošlosti i sadašnjosti tajnovito. Piju kahve šutke i uzdišu.
I pred njima Sarajevo i hvalim i grdim.
Njegov dragi kamen svojim zrakama i moju grdnju topi.
2.
Punih šezdeset godina živim u Sarajevu.
Jesam li njegov i je li on moj?
Nevini kao jedna duša bili smo zajedno u ratu. U nemilosti
nemilosnog. Mučio nas je glađu i hladnoćom.
Oružjem i oruđem. Nesanicom i uskraćivanjem slobode.
Zajedno smo gladovali. Zajedno smo sve zime cvokotali.
Grijali se na otpacima sa smeća. Voljeli se kao nikad prije.
Nisam ga napuštao kad mu je prijetila smrt. Nisam junak
kakav je tada bio on sa svim svojim živim osuđenim na patnju.
Ali i dalje se pitam jesam li njegov i je li on moj?
I danas sve njegove ondašnje jade dijelim sa svojim.
Svaki nered u njemu i danas trpimo zajedno.
Jesam li njegov i je li on moj? Naše upoznavanje još nije završeno.
3.
Ima u Sarajevu i onih koji mrmore da najvišem stablu u šumi
pripada cijela šuma. Da je krivotvorenje prošlosti otkrivanje
boljeg i raskošnijeg svijeta. Ne i podvala i laž.
Tužna je njihova priča. Smiješna je njihova oholost.
Nemam drugog grada osim Sarajeva. U njemu sam tek
šezdeset godina. Pod krošnjom njegovih oholih se mrznem.
Za toplim hladom poniženih čeznem.
Od priča oholih u ovom gradu umirem od stida. S autorima
tih priča nastavljam da živim sa zebnjom. Njihovi članovi
nisu iz mojih naraštaja s kojima želim i da umrem i da uskrsnem.
Svim ulicama Sarajeva da ponovno prošećem. Ispod njegove
bogate krošnje poniženih sam najsigurniji. Molim da i zalutale
pod nju vratim danima u kojima je bio najšireg srca. Nevine duše
i čista lica. Kao obraz djeteta i kao njegov prvi smijeh.
Jer puno je dobrih ljudi u Sarajevu.
Oni su na svakoj vagi najjači.