Komšija Pašić u našu se zgradu doselio 8. februara 1984. Dok je svima počinjala Olimpijada, i svi bili sretni što je prethodne noći pao veliki snijeg, komšija Pašić je prtio prtinu preko parkirališta i s najboljim prijateljem, kapetanom prve klase Horvatom, koji nam je još od ranije bio komšija, prenosio namještaj. Ljudi ih vidjeli kroz prozor kako udvoje prenose onaj teški trokrilni ormar, pa istrčali da im pomognu. Učas su puna dva kamiona stvari prenijeli na četvrti kat – naravno da lift opet nije radio – što im komšija Pašić nikad nije zaboravio. Od tog vremena, pa, evo, sve do prije neki dan, prije neki mjesec ili neku godinu, bio je pri ruci kome god je u zgradi šta zatrebalo. Svo vrijeme sam bio tu, svojim sam očima gledao, i pamtio. Ako drugi nešto i zaborave, Handžija pamti. Znaš, mene zovu Handžija, tako su mi i oca zvali, jer je njegov otac, moj dobri dedo, prije rata držao hotel na Marijin dvoru. Ali nije za sebe govorio da je hotelijer ili hoteldžija, nego po starinski – handžija. Pa tako i meni ostalo da sam Handžija, iako sam bio civilno lice u JNA. Pravnik po struci.
Ali pustimo sad to. Nego o komšiji Pašiću: već tad imali su dvoje krasne djece. Tu će mu se roditi i treće. Žena mu je Željka, naša Sarajka. Njezini su baš stari Sarajlije, odozgo s Višnjika. I njih sam dobro znao. Mati bi joj znala doći s novogodišnjim sarmama. A komšija Pašić je, koliko znam, bio odnekle iz Podrinja. S bosanske ili sa srbijanske strane, to ti ne znam reći. A ni on nije o tome puno pričao. Major artiljerije, selio se u životu po cijeloj Jugoslaviji, pa je, kao što to kod oficira već biva, bio niotkud i odsvakud. Je li se tako kaže, niotkud i odsvakud? E, on ti je bio upravo taj.
Sa Željkom se razgovaralo o lokalnim, a s Pašićem o univerzalnim problemima. Tako je bilo raspoređeno, i to se u našoj zgradi znalo. Njega čak ni nogomet nije zanimao, pa da mu po tome za koga navija otkrivaš šta je i odakle je. Komšija Pašić bio je kozmički fenomen. Takvih ljudi nikad više neće biti.
I nekim slučajem, čim su se doselili, počeše belaji u zgradi. Najprije se ubi komšija Milutin. Godinu ranije od nekog mu strašnog pustošećeg raka umrije žena, i on osta sam sa sinom. Momak visok, zgodan, odlikaš u školi, vazda smo ga našoj djeci uzimali za primjer, dođe mu jednog dana i kaza. Ne bih ti sad govorio što mu kaza, jer to ni ne znam, ali ti ćeš već znati šta mu je mogao reći. A komšija Milutin, pukovnik u penziji, čestit čovjek, zato nikad nije mogao ni postati general, kad to ču, sasvim izgubi razum. Noću bismo slušali kako se svađaju, viču jedan na drugoga, danju bismo gledali Milutina kako se sav neuredan, neobrijan, u potkošulji i trenirci, spušta do kontejnera da baci smeće. Neugodno ti ga je vidjeti, a njemu je, mučeniku, još neugodnije, pa se pravi da te ne vidi. Na kraju, niti je on koga više pozdravljao, niti je tko njega pozdravljao. Ljudi ga prestali pozdravljati, samo da mu na muku ne prisjedaju. Onakvog čovjeka.
I onda se jednoga dana ubio. Zatvorio se u zahod, sjeo na školjku i ispalio si metak u sljepoočnicu.
Sin mu stoji na hodniku i drhti.
Komšinica Bosa čula prasak, pošla da vidi šta je, pa ga takvog našla. Pozvonila komšiji Pašiću. Kaže, nešto se dogodilo. Šta se dogodilo? Ne znam. Nešto je kod Prodanovića, a ja ne smijem ući. Skoči Pašić, zgrabi malog za ramena. Tata, tata – dijete ponavlja. On uleti u stan, provali u zahod, a tamo sve krvavo, Milutin nesretnik bez pola glave, mozak mu po pločicama i stropu… Kaže, ajde ti Borise, sine, kod tete Bose! Sve će dobro biti. Neka ti teta Bosa da nešto slatko, sigurno ti je šećer pao. Govori mu nekakve gluposti, samo da se mali skloni sa stubišta, da ne gleda što mu je od oca ostalo. I tako je komšija Pašić, umjesto da se čeka milicija, uzeo plahtu i u nju, kao u tabut, zamotao nesretnog Milutina, pa ga u naručju snosio u prizemlje, i svojim golfom vozio ga na Koševo. Samo da Boris ne vidi mrtvoga oca.
Nije lijepo ono što na kraju od čovjeka ostane – reče mi poslije, dok smo se jednom vozili liftom. To sam upamtio.
Poslije se pobrinuo za Borisa. Vozio ga u Beograd, kod tetke, Milutinove sestre, sređivao papire od stana, odjavljivao ga, samo da se Boris više ne vraća tamo gdje mu se otac ubio.
Eto, to je bilo prvo što je komšija Pašić učinio nakon što se na dan otvaranja Zimskih olimpijskih igara doseli u našu zgradu.
Poslije je gorio stan komšije Spahića, umirala je udovica generala Klasinca, moja draga učiteljica Milka, pa sam i ja imao onu prometnu nesreću, nakon koje sam tri mjeseca bio s obje ruke u gipsu. Komšija Pašić vozio me tamo i ovamo, na preglede u bolnicu, na rehabilitaciju na Ilidžu pa u Fojnicu. Uvijek je za sve imao vremena, i uvijek je tuđa nevolja bila preča od svih njegovih obaveza i moranja.
Godinama je, kažem, to trajalo. I uglavnom smo ga svi u zgradi do u dušu upoznali. Svatko po nekom dobru. E moj komšija, za koga ti ovolike sevape kupuješ? – upitala bi ga moja Fatima. A on se nasmija, pa govori: tako ćete i vi meni, kada mi jednom zatreba. Kad tad svakome neka pomoć zatreba. To je rekao, pa se malo k’o i zacrvenio. Što će čovjek…
Komšija Pašić ljudima je pomagao u onome što drugi nisu znali, ili nisu mogli. Netko bi se rasplakao, drugi bi se izbezumio, treći bi se uplašio i pobjegao. A on niti je bio iznenađen, niti bi mu gruhnule suze. Straha nije imao, jer je bio pravi vojnik. Školovao se, rekao bih, za topa. Na našu nevolju.
Ali sve je on to radio zato što je takav red, i zato što je tako raditi časno i čestito. Nije u tome bilo nekih velikih osjećaja, ljubavi za svijet, za komšiluk, za druge ljude. Vjeruj, ništa od onog na što smo se svi mi drugi pozivali, i što je, na neki način, nama u Sarajevu dano rođenjem, dok je onima koji su se u Sarajevo doselili postalo glavni razlog i opravdanje njihova doseljenja. Sarajevo ti je, kažu oni, svo od duše načinjeno. Pa ako nešto tu i ne valja, i to je samo od duše. Zlo je u Sarajevo oblik duševne bolesti.
E, vidiš, na komšiju Pašića ništa se od svega toga nije primilo. Pa mi zato i jest postao tako važan i drag. Razlikovao se od drugih ljudi. U njemu bih se ogledao ovakav kakav jesam, i onda bih samom sebi bivao malo smiješan. A to je, računam, dobro. Kad god je čovjek sebi smiješan, olakšaju mu stopala. Inače su kao od olova, ne daju ti da se od zemlje odvojiš.
Osim toga, brate, kad provaljuješ u tuđi zahod, i na školjki zatekneš komšiju bez pola glave, a njegov sin drhti pred ulazom, na stubištu, onda je bolje da se ne rasplačeš. Nego mu otiđi do spavaće sobe, otvori ormar – ljudi posteljinu obično drže na dnu ormara u spavaćoj sobi – odaberi neku veću i tvrđu plahtu, pa ga u nju zamotaj i odnesi.
Tako sam mislio onda, a tako mislim i danas. Ne mogu zamisliti što bi se tog dana još dogodilo da je tu umjesto komšije Pašića bio netko drugi. I šta bi na kraju bilo s Borisom da sam mu ja, a ne Pašić, iz hale izvlačio mrtvoga oca.
Poslije je dolazila policija. Neki inspektor, znam ga ja s nogometa, Horvat se zvao, s još dvojicom. Pitaju ga zašto je odnosio tijelo, zašto je dirao mjesto zločina. Jer samoubojstvo je zločin, samoubojstvo je krivično djelo.
– Ljudi, jeste li vi normalni? – odgovorio im je komšija Pašić.
Samo tad sam ga vidio da se uznemirio.
– Ja to ne mogu shvatiti, ja to stvarno ne mogu shvatiti… – ponavlja, i sve me steže za mišicu. Nije svjestan da to radi. Mene ruka boli, ali trpim.
Eto, tako je to bilo. Sad ga čujem kako govori:
– Ja to ne mogu shvatiti, ja to ne mogu shvatiti…
Kako bi i shvatio kad nije kao drugi ljudi.
Onda su naišla ova vremena. Još se nije zaratilo, ali sve je već bilo kao u ratu. U oficirskoj zgradi to je, istina, malo drukčije bilo nego u drugim zgradama. Paze ljudi šta govore i kako se jedni drugima obraćaju. Ali uđeš li nekome u stan – a zalazi se komšijama po stanovima, u Sarajevu smo, majka mu stara! – vidiš mu po slikama i kalendarima kakva je situacija. Ranije je to bilo kao u školskoj učionici: na zidu svakoga dnevnog boravka visi velika crno-bijela Titova slika. Samo što nije pod njom školska ploča, nego televizor. Ali sve drugo je isto. A u hodniku, goblen u pozlaćenom drvenom okviru: rodna kuća druga Tita u Kumrovcu. To je majorova ili potpukovnikova drugarica vezla u slobodno vrijeme. Ali ako on slučajno to naglasi, i kaže da je upravo ona izrađivala goblen, tad imaš ozbiljne razloge za sumnju. Prije će tad biti da mu je doktor zabranio da puši i pije, ili da je bio kod neuropsihijatra, jer ima probleme sa živcima, ili je naprosto pukao zbog događaja u zemlji, pa mu je doktor savjetovao da veze goblene, i da se tako smiruje. Ne bi ti meni vjerovao koliki su oficiri JNA pred rat izrađivali goblene! Moja Fatima tvrdi da može razlikovati goblen koji je vezla žena od goblena koji je vezao muškarac. Trebalo bi je uzeti za ekspertize.
I onda od nekih doba više nije bilo Tita na zidu, nego bi se za prvo vrijeme pojavio kao mala sličica na vitrini. Pa bi ga nestalo i s vitrine. A na zidove su poizlazile Kosovke djevojke, opet na goblenima, kalendari sa slikama srpskih manastira po Kosovu, dok bi se kod nekih našla i fotografijica Slobodana Miloševića. Ne, to ti ne mogu reći kod koga sam je vidio. Nije red, i dalje su nam komšije, i to dobre komšije. Niti su otišli na Pale, niti su se na bilo koji drugi način ogriješili. Samo toliko. Sve drugo što bih ti još rekao bilo bi dovoljno da ih prepoznaš. A to stvarno nije red.
U komšije Pašića zidovi su vazda bili pusti. U hodnik je, sjećam se, svake godine vješao novi zidni kalendar iz magazina Front, a u dnevnom boravku visila mu je samo slika Dubrovnika. Znaš one slike što ih u temperi izrađuju slikari amateri, i onda ih prodaju po Pilama i na Porporeli, tamo blizu mjesta gdje se turisti ukrcavaju na brod za Lokrum? E, pa upravo jedna takva slika bila je kod komšije Pašića, na onome mjestu gdje bi drugi vješali pa skidali maršala Tita.
I to mi se kod njega svidjelo: Dubrovnik onda, i Dubrovnik sad. Ista slika, isti čovjek.
Nikad od njega nisam čuo nijednu riječ o politici. Nisam se, istina, ni od drugih naslušao da o tome govore. Najprije se o politici nije imalo što reći. A poslije, kad se imalo što, nije više bilo pristojno da se govori. Možda je bilo i opasno.
Tako dođe i prođe nova 1992.
Pucalo se i veselilo kao nikad prije. Ne može ovdje biti rata, tješila se u mene Fatima, pa naokolo skupljala djecu, našu i onu koja su joj bila ostavljena na čuvanje. Roditelji se poželjeli proveseliti, pa što da im ne popričuvamo djecu. Ionako su djeca sretnija kad ih je više. Stvarno ne može, odgovarao sam. Ljudi se smiju, vesele se i grle. Pa kako onda da zarate? Jer, znaš, nikad ja nisam mislio da će nas napasti neki drugi ljudi. Nisam mislio da će doći neki iz Srbije, iz Rusije, vrag zna odakle, pa da će tu praviti belaje. Ako bude rata, a samo te mi se novogodišnje noći činilo da ga neće biti, to ćemo se mi između sebe podijeliti, i udariti jedni na druge. U to nitko osim mene nije vjerovao.
A ja sam znao da to tako ide. Ljudi nisu ono što jesu, nego su ljudi ono kako se zovu. Ljudi su ono što im u ličnoj karti piše. Razumiješ? Bezbeli da sad razumiješ.
Te noći, negdje oko pola jedan, netko zvoni na vratima.
Komšija Pašić, krenuo od stana do stana, i svakom donosi po karanfil.
– Eto, vremena su divlja, pa da mi jedni drugima budemo pitomi!
Mislim se, svaka ti čast, što si ga smislio. Jer takve riječi moraš smisliti. Karanfila bi se još nekako i sjetio.
Prođe Nova godina, i meni opet postade jasno da će biti rata.
– Hoćemo li mi odavle? – pita me Fatima već negdje krajem januara.
– Nećemo! – rekoh.
I sve gledam ono troje, sve jedno drugom od uha do uha, pa mislim: a je li, Handžija, jesi li ti baš sasvim siguran da možeš preuzeti odgovornost za njihove živote? Nisam, rekoh si. I otežala su mi stopala, jedva ih podižem. Nisam ja komšija Pašić, mislim se, pa da nešto radim zato što bi to bilo čestito.
Sve to mislim, i ništa joj ne govorim. Ali već sam odlučio, a drago mi je što je, vidim, i ona odlučila isto.
Sredinom marta, malo nakon prvih barikada, ženu i djecu poslao sam bratu u Ludwigsburg. On je neženja, čudak. A ima veliku kuću, i drago mu ih primiti. Već se pobrinuo da ono dvoje starijih odmah krenu u dopunsku jugoslavensku školu. U njemačku će od jeseni, čim nauče jezik.
– Do tad ćeš se već i ti opametiti i doći! – kaže mi.
Ali nisam se opametio. Tu sam. Život nam se ko slikovnica rasklopio, pa ja ostao na jednoj, a njih četvero prešli na drugu stranu. Kad se telefonom čujemo, dječacima, a bogme i curici, čujem tuđi naglasak. Pa mi bude tužno. Pa me i neka ljubomora uhvati. Ali ništa se tu više ne može. Nešto se i mimo rata dogodilo. Ljudi su što i hajvani. Odvoji pse u leglu, i sutra se više neće poznavati. Mi smo psi, samo što nam se čini da osjećamo više od pasa. A onda te Pašić podsjeti da ne mora biti tako.
U to vrijeme komšiluk se već počeo rasipati. Ali nekako potajice i hinjski. Odlazilo bi se preko noći i u ranu zoru, kad svi spavaju i kad nitko ne gleda. Ili su išli jedno po jedno, kao da odlaze na posao. Samo bi jednoga jutra došao vojni kamion, i četvorica bi mladih vojnika iskočila ispod cerade, i krenula prema zgradi. Zvao sam Fatimu, govorio joj da dođe do prozora, i onda bismo pogađali kod koga su to došli po stvari i namještaj.
Nijednom nismo pogodili. Ne zna čovjek ljude dok god su tu. Upoznaš ih tek nakon što odu.
Zato sam ja htio u po bijela dana ispratiti ženu i djecu, u petak popodne, kad su svi tu, i kad gledaju.
Njih troje se razgalamilo po stubištu.
– Tiše, malo! – prekorijeva ih Fatima.
– Ništa tiše, samo vi djeco galamite, petak je, dan odmora!
Ona me gleda, ne razumije što mi je. A meni oči, bezbeli, pune suza.
– Dobro si učinio! – susreće me komšija Pašić po povratku s aerodroma – Djecu treba sačuvati da ovo ne gledaju!
Te me riječi evo ovdje presijekoše. Ne upitah ga što to djeca ne bi trebala gledati, jer mi je odmah na pameti bilo ono s nesretnim Milutinom i njegovim sinom. Ali kao da je u tom trenutku potamnila slika. Kao da smo iz kolora ušli u crno-bijeli film.
Trećeg aprila opet je bio petak. Zvono na vratima, eto ti majora Pašića, prvi put ga vidim u borbenoj uniformi, od maskirnog platna, s majorskim činovima na lijevoj strani grudi.
– Došao sam se pozdraviti – kaže.
A ja, ne znam što mi je, zovem ga da uđe, da popijemo po jednu za rastanak. On neće, nema vremena. Pa se smijem, pričam nekakav glupi vic, pa ga zaustavljam, da mu još samo nešto kažem. Baš kao da sam sišao s uma. Kažem:
– Eto, vidimo se.
– Mislim da se nećemo vidjeti. Dužnost.
Kakva dužnost, čovječe Božji, u sebi mislim, ali se i dalje kao budala smijem. Često sam poslije mislio o tome što mi je bilo, zašto sam se smijao. Pa sam i profesoru Ceriću, onom psihijatru, čim sam ga upoznao na nekom sijelu, ispričao ovo, i upitao ga: doktore, recite vi meni zašto sam se ja tako smijao. A on mi kaže da on to ne može znati, ali da i njega zanima. Volio bi da mu javim kad budem znao.
Ne, nije me iznenadilo kada je na Srni objavljeno da je pukovnik Pašić postavljen za komandanta artiljerije Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. I kad bi se sljedećih mjeseci, sad već i godina, pojavljivao na televiziji, pa kad bi izgovarao ultimatume, prijetio da će Sarajevo sravniti sa zemljom, ja bih samo pomislio: vidi komšije Pašića, je li ono počeo ćelaviti? Vidi komšije Pašića, je li se ono i on udebljao? Šta je s tim ljudima gore, zašto se svi redom toliko udebljaju? A možda se i oni, ako kojeg od nas vide na svojoj televiziji, pitaju što je nama, zašto smo toliko smršali?
Ali svaki put znam da je to on. I da se zapravo ništa u ljudima nije promijenilo. Drugi mi govore da jest, ali ja znam da nije. I nije lako podnijeti da nije. To je možda od svega ovog i najteže. Lakše bi nam bilo da su sve to neki drugi ljudi.
Komšija Pašić
Komšija Pašić u našu se zgradu doselio 8. februara 1984. Dok je svima počinjala Olimpijada, i svi bili sretni što je prethodne noći pao veliki snijeg, komšija Pašić je prtio prtinu preko parkirališta i s najboljim prijateljem, kapetanom prve klase Horvatom, koji nam je još od ranije bio komšija, prenosio namještaj. Ljudi ih vidjeli kroz prozor kako udvoje prenose onaj teški trokrilni ormar, pa istrčali da im pomognu. Učas su puna dva kamiona stvari prenijeli na četvrti kat – naravno da lift opet nije radio – što im komšija Pašić nikad nije zaboravio. Od tog vremena, pa, evo, sve do prije neki dan, prije neki mjesec ili neku godinu, bio je pri ruci kome god je u zgradi šta zatrebalo. Svo vrijeme sam bio tu, svojim sam očima gledao, i pamtio. Ako drugi nešto i zaborave, Handžija pamti. Znaš, mene zovu Handžija, tako su mi i oca zvali, jer je njegov otac, moj dobri dedo, prije rata držao hotel na Marijin dvoru. Ali nije za sebe govorio da je hotelijer ili hoteldžija, nego po starinski – handžija. Pa tako i meni ostalo da sam Handžija, iako sam bio civilno lice u JNA. Pravnik po struci.
Ali pustimo sad to. Nego o komšiji Pašiću: već tad imali su dvoje krasne djece. Tu će mu se roditi i treće. Žena mu je Željka, naša Sarajka. Njezini su baš stari Sarajlije, odozgo s Višnjika. I njih sam dobro znao. Mati bi joj znala doći s novogodišnjim sarmama. A komšija Pašić je, koliko znam, bio odnekle iz Podrinja. S bosanske ili sa srbijanske strane, to ti ne znam reći. A ni on nije o tome puno pričao. Major artiljerije, selio se u životu po cijeloj Jugoslaviji, pa je, kao što to kod oficira već biva, bio niotkud i odsvakud. Je li se tako kaže, niotkud i odsvakud? E, on ti je bio upravo taj.
Sa Željkom se razgovaralo o lokalnim, a s Pašićem o univerzalnim problemima. Tako je bilo raspoređeno, i to se u našoj zgradi znalo. Njega čak ni nogomet nije zanimao, pa da mu po tome za koga navija otkrivaš šta je i odakle je. Komšija Pašić bio je kozmički fenomen. Takvih ljudi nikad više neće biti.
I nekim slučajem, čim su se doselili, počeše belaji u zgradi. Najprije se ubi komšija Milutin. Godinu ranije od nekog mu strašnog pustošećeg raka umrije žena, i on osta sam sa sinom. Momak visok, zgodan, odlikaš u školi, vazda smo ga našoj djeci uzimali za primjer, dođe mu jednog dana i kaza. Ne bih ti sad govorio što mu kaza, jer to ni ne znam, ali ti ćeš već znati šta mu je mogao reći. A komšija Milutin, pukovnik u penziji, čestit čovjek, zato nikad nije mogao ni postati general, kad to ču, sasvim izgubi razum. Noću bismo slušali kako se svađaju, viču jedan na drugoga, danju bismo gledali Milutina kako se sav neuredan, neobrijan, u potkošulji i trenirci, spušta do kontejnera da baci smeće. Neugodno ti ga je vidjeti, a njemu je, mučeniku, još neugodnije, pa se pravi da te ne vidi. Na kraju, niti je on koga više pozdravljao, niti je tko njega pozdravljao. Ljudi ga prestali pozdravljati, samo da mu na muku ne prisjedaju. Onakvog čovjeka.
I onda se jednoga dana ubio. Zatvorio se u zahod, sjeo na školjku i ispalio si metak u sljepoočnicu.
Sin mu stoji na hodniku i drhti.
Komšinica Bosa čula prasak, pošla da vidi šta je, pa ga takvog našla. Pozvonila komšiji Pašiću. Kaže, nešto se dogodilo. Šta se dogodilo? Ne znam. Nešto je kod Prodanovića, a ja ne smijem ući. Skoči Pašić, zgrabi malog za ramena. Tata, tata – dijete ponavlja. On uleti u stan, provali u zahod, a tamo sve krvavo, Milutin nesretnik bez pola glave, mozak mu po pločicama i stropu… Kaže, ajde ti Borise, sine, kod tete Bose! Sve će dobro biti. Neka ti teta Bosa da nešto slatko, sigurno ti je šećer pao. Govori mu nekakve gluposti, samo da se mali skloni sa stubišta, da ne gleda što mu je od oca ostalo. I tako je komšija Pašić, umjesto da se čeka milicija, uzeo plahtu i u nju, kao u tabut, zamotao nesretnog Milutina, pa ga u naručju snosio u prizemlje, i svojim golfom vozio ga na Koševo. Samo da Boris ne vidi mrtvoga oca.
Nije lijepo ono što na kraju od čovjeka ostane – reče mi poslije, dok smo se jednom vozili liftom. To sam upamtio.
Poslije se pobrinuo za Borisa. Vozio ga u Beograd, kod tetke, Milutinove sestre, sređivao papire od stana, odjavljivao ga, samo da se Boris više ne vraća tamo gdje mu se otac ubio.
Eto, to je bilo prvo što je komšija Pašić učinio nakon što se na dan otvaranja Zimskih olimpijskih igara doseli u našu zgradu.
Poslije je gorio stan komšije Spahića, umirala je udovica generala Klasinca, moja draga učiteljica Milka, pa sam i ja imao onu prometnu nesreću, nakon koje sam tri mjeseca bio s obje ruke u gipsu. Komšija Pašić vozio me tamo i ovamo, na preglede u bolnicu, na rehabilitaciju na Ilidžu pa u Fojnicu. Uvijek je za sve imao vremena, i uvijek je tuđa nevolja bila preča od svih njegovih obaveza i moranja.
Godinama je, kažem, to trajalo. I uglavnom smo ga svi u zgradi do u dušu upoznali. Svatko po nekom dobru. E moj komšija, za koga ti ovolike sevape kupuješ? – upitala bi ga moja Fatima. A on se nasmija, pa govori: tako ćete i vi meni, kada mi jednom zatreba. Kad tad svakome neka pomoć zatreba. To je rekao, pa se malo k’o i zacrvenio. Što će čovjek…
Komšija Pašić ljudima je pomagao u onome što drugi nisu znali, ili nisu mogli. Netko bi se rasplakao, drugi bi se izbezumio, treći bi se uplašio i pobjegao. A on niti je bio iznenađen, niti bi mu gruhnule suze. Straha nije imao, jer je bio pravi vojnik. Školovao se, rekao bih, za topa. Na našu nevolju.
Ali sve je on to radio zato što je takav red, i zato što je tako raditi časno i čestito. Nije u tome bilo nekih velikih osjećaja, ljubavi za svijet, za komšiluk, za druge ljude. Vjeruj, ništa od onog na što smo se svi mi drugi pozivali, i što je, na neki način, nama u Sarajevu dano rođenjem, dok je onima koji su se u Sarajevo doselili postalo glavni razlog i opravdanje njihova doseljenja. Sarajevo ti je, kažu oni, svo od duše načinjeno. Pa ako nešto tu i ne valja, i to je samo od duše. Zlo je u Sarajevo oblik duševne bolesti.
E, vidiš, na komšiju Pašića ništa se od svega toga nije primilo. Pa mi zato i jest postao tako važan i drag. Razlikovao se od drugih ljudi. U njemu bih se ogledao ovakav kakav jesam, i onda bih samom sebi bivao malo smiješan. A to je, računam, dobro. Kad god je čovjek sebi smiješan, olakšaju mu stopala. Inače su kao od olova, ne daju ti da se od zemlje odvojiš.
Osim toga, brate, kad provaljuješ u tuđi zahod, i na školjki zatekneš komšiju bez pola glave, a njegov sin drhti pred ulazom, na stubištu, onda je bolje da se ne rasplačeš. Nego mu otiđi do spavaće sobe, otvori ormar – ljudi posteljinu obično drže na dnu ormara u spavaćoj sobi – odaberi neku veću i tvrđu plahtu, pa ga u nju zamotaj i odnesi.
Tako sam mislio onda, a tako mislim i danas. Ne mogu zamisliti što bi se tog dana još dogodilo da je tu umjesto komšije Pašića bio netko drugi. I šta bi na kraju bilo s Borisom da sam mu ja, a ne Pašić, iz hale izvlačio mrtvoga oca.
Poslije je dolazila policija. Neki inspektor, znam ga ja s nogometa, Horvat se zvao, s još dvojicom. Pitaju ga zašto je odnosio tijelo, zašto je dirao mjesto zločina. Jer samoubojstvo je zločin, samoubojstvo je krivično djelo.
– Ljudi, jeste li vi normalni? – odgovorio im je komšija Pašić.
Samo tad sam ga vidio da se uznemirio.
– Ja to ne mogu shvatiti, ja to stvarno ne mogu shvatiti… – ponavlja, i sve me steže za mišicu. Nije svjestan da to radi. Mene ruka boli, ali trpim.
Eto, tako je to bilo. Sad ga čujem kako govori:
– Ja to ne mogu shvatiti, ja to ne mogu shvatiti…
Kako bi i shvatio kad nije kao drugi ljudi.
Onda su naišla ova vremena. Još se nije zaratilo, ali sve je već bilo kao u ratu. U oficirskoj zgradi to je, istina, malo drukčije bilo nego u drugim zgradama. Paze ljudi šta govore i kako se jedni drugima obraćaju. Ali uđeš li nekome u stan – a zalazi se komšijama po stanovima, u Sarajevu smo, majka mu stara! – vidiš mu po slikama i kalendarima kakva je situacija. Ranije je to bilo kao u školskoj učionici: na zidu svakoga dnevnog boravka visi velika crno-bijela Titova slika. Samo što nije pod njom školska ploča, nego televizor. Ali sve drugo je isto. A u hodniku, goblen u pozlaćenom drvenom okviru: rodna kuća druga Tita u Kumrovcu. To je majorova ili potpukovnikova drugarica vezla u slobodno vrijeme. Ali ako on slučajno to naglasi, i kaže da je upravo ona izrađivala goblen, tad imaš ozbiljne razloge za sumnju. Prije će tad biti da mu je doktor zabranio da puši i pije, ili da je bio kod neuropsihijatra, jer ima probleme sa živcima, ili je naprosto pukao zbog događaja u zemlji, pa mu je doktor savjetovao da veze goblene, i da se tako smiruje. Ne bi ti meni vjerovao koliki su oficiri JNA pred rat izrađivali goblene! Moja Fatima tvrdi da može razlikovati goblen koji je vezla žena od goblena koji je vezao muškarac. Trebalo bi je uzeti za ekspertize.
I onda od nekih doba više nije bilo Tita na zidu, nego bi se za prvo vrijeme pojavio kao mala sličica na vitrini. Pa bi ga nestalo i s vitrine. A na zidove su poizlazile Kosovke djevojke, opet na goblenima, kalendari sa slikama srpskih manastira po Kosovu, dok bi se kod nekih našla i fotografijica Slobodana Miloševića. Ne, to ti ne mogu reći kod koga sam je vidio. Nije red, i dalje su nam komšije, i to dobre komšije. Niti su otišli na Pale, niti su se na bilo koji drugi način ogriješili. Samo toliko. Sve drugo što bih ti još rekao bilo bi dovoljno da ih prepoznaš. A to stvarno nije red.
U komšije Pašića zidovi su vazda bili pusti. U hodnik je, sjećam se, svake godine vješao novi zidni kalendar iz magazina Front, a u dnevnom boravku visila mu je samo slika Dubrovnika. Znaš one slike što ih u temperi izrađuju slikari amateri, i onda ih prodaju po Pilama i na Porporeli, tamo blizu mjesta gdje se turisti ukrcavaju na brod za Lokrum? E, pa upravo jedna takva slika bila je kod komšije Pašića, na onome mjestu gdje bi drugi vješali pa skidali maršala Tita.
I to mi se kod njega svidjelo: Dubrovnik onda, i Dubrovnik sad. Ista slika, isti čovjek.
Nikad od njega nisam čuo nijednu riječ o politici. Nisam se, istina, ni od drugih naslušao da o tome govore. Najprije se o politici nije imalo što reći. A poslije, kad se imalo što, nije više bilo pristojno da se govori. Možda je bilo i opasno.
Tako dođe i prođe nova 1992.
Pucalo se i veselilo kao nikad prije. Ne može ovdje biti rata, tješila se u mene Fatima, pa naokolo skupljala djecu, našu i onu koja su joj bila ostavljena na čuvanje. Roditelji se poželjeli proveseliti, pa što da im ne popričuvamo djecu. Ionako su djeca sretnija kad ih je više. Stvarno ne može, odgovarao sam. Ljudi se smiju, vesele se i grle. Pa kako onda da zarate? Jer, znaš, nikad ja nisam mislio da će nas napasti neki drugi ljudi. Nisam mislio da će doći neki iz Srbije, iz Rusije, vrag zna odakle, pa da će tu praviti belaje. Ako bude rata, a samo te mi se novogodišnje noći činilo da ga neće biti, to ćemo se mi između sebe podijeliti, i udariti jedni na druge. U to nitko osim mene nije vjerovao.
A ja sam znao da to tako ide. Ljudi nisu ono što jesu, nego su ljudi ono kako se zovu. Ljudi su ono što im u ličnoj karti piše. Razumiješ? Bezbeli da sad razumiješ.
Te noći, negdje oko pola jedan, netko zvoni na vratima.
Komšija Pašić, krenuo od stana do stana, i svakom donosi po karanfil.
– Eto, vremena su divlja, pa da mi jedni drugima budemo pitomi!
Mislim se, svaka ti čast, što si ga smislio. Jer takve riječi moraš smisliti. Karanfila bi se još nekako i sjetio.
Prođe Nova godina, i meni opet postade jasno da će biti rata.
– Hoćemo li mi odavle? – pita me Fatima već negdje krajem januara.
– Nećemo! – rekoh.
I sve gledam ono troje, sve jedno drugom od uha do uha, pa mislim: a je li, Handžija, jesi li ti baš sasvim siguran da možeš preuzeti odgovornost za njihove živote? Nisam, rekoh si. I otežala su mi stopala, jedva ih podižem. Nisam ja komšija Pašić, mislim se, pa da nešto radim zato što bi to bilo čestito.
Sve to mislim, i ništa joj ne govorim. Ali već sam odlučio, a drago mi je što je, vidim, i ona odlučila isto.
Sredinom marta, malo nakon prvih barikada, ženu i djecu poslao sam bratu u Ludwigsburg. On je neženja, čudak. A ima veliku kuću, i drago mu ih primiti. Već se pobrinuo da ono dvoje starijih odmah krenu u dopunsku jugoslavensku školu. U njemačku će od jeseni, čim nauče jezik.
– Do tad ćeš se već i ti opametiti i doći! – kaže mi.
Ali nisam se opametio. Tu sam. Život nam se ko slikovnica rasklopio, pa ja ostao na jednoj, a njih četvero prešli na drugu stranu. Kad se telefonom čujemo, dječacima, a bogme i curici, čujem tuđi naglasak. Pa mi bude tužno. Pa me i neka ljubomora uhvati. Ali ništa se tu više ne može. Nešto se i mimo rata dogodilo. Ljudi su što i hajvani. Odvoji pse u leglu, i sutra se više neće poznavati. Mi smo psi, samo što nam se čini da osjećamo više od pasa. A onda te Pašić podsjeti da ne mora biti tako.
U to vrijeme komšiluk se već počeo rasipati. Ali nekako potajice i hinjski. Odlazilo bi se preko noći i u ranu zoru, kad svi spavaju i kad nitko ne gleda. Ili su išli jedno po jedno, kao da odlaze na posao. Samo bi jednoga jutra došao vojni kamion, i četvorica bi mladih vojnika iskočila ispod cerade, i krenula prema zgradi. Zvao sam Fatimu, govorio joj da dođe do prozora, i onda bismo pogađali kod koga su to došli po stvari i namještaj.
Nijednom nismo pogodili. Ne zna čovjek ljude dok god su tu. Upoznaš ih tek nakon što odu.
Zato sam ja htio u po bijela dana ispratiti ženu i djecu, u petak popodne, kad su svi tu, i kad gledaju.
Njih troje se razgalamilo po stubištu.
– Tiše, malo! – prekorijeva ih Fatima.
– Ništa tiše, samo vi djeco galamite, petak je, dan odmora!
Ona me gleda, ne razumije što mi je. A meni oči, bezbeli, pune suza.
– Dobro si učinio! – susreće me komšija Pašić po povratku s aerodroma – Djecu treba sačuvati da ovo ne gledaju!
Te me riječi evo ovdje presijekoše. Ne upitah ga što to djeca ne bi trebala gledati, jer mi je odmah na pameti bilo ono s nesretnim Milutinom i njegovim sinom. Ali kao da je u tom trenutku potamnila slika. Kao da smo iz kolora ušli u crno-bijeli film.
Trećeg aprila opet je bio petak. Zvono na vratima, eto ti majora Pašića, prvi put ga vidim u borbenoj uniformi, od maskirnog platna, s majorskim činovima na lijevoj strani grudi.
– Došao sam se pozdraviti – kaže.
A ja, ne znam što mi je, zovem ga da uđe, da popijemo po jednu za rastanak. On neće, nema vremena. Pa se smijem, pričam nekakav glupi vic, pa ga zaustavljam, da mu još samo nešto kažem. Baš kao da sam sišao s uma. Kažem:
– Eto, vidimo se.
– Mislim da se nećemo vidjeti. Dužnost.
Kakva dužnost, čovječe Božji, u sebi mislim, ali se i dalje kao budala smijem. Često sam poslije mislio o tome što mi je bilo, zašto sam se smijao. Pa sam i profesoru Ceriću, onom psihijatru, čim sam ga upoznao na nekom sijelu, ispričao ovo, i upitao ga: doktore, recite vi meni zašto sam se ja tako smijao. A on mi kaže da on to ne može znati, ali da i njega zanima. Volio bi da mu javim kad budem znao.
Ne, nije me iznenadilo kada je na Srni objavljeno da je pukovnik Pašić postavljen za komandanta artiljerije Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. I kad bi se sljedećih mjeseci, sad već i godina, pojavljivao na televiziji, pa kad bi izgovarao ultimatume, prijetio da će Sarajevo sravniti sa zemljom, ja bih samo pomislio: vidi komšije Pašića, je li ono počeo ćelaviti? Vidi komšije Pašića, je li se ono i on udebljao? Šta je s tim ljudima gore, zašto se svi redom toliko udebljaju? A možda se i oni, ako kojeg od nas vide na svojoj televiziji, pitaju što je nama, zašto smo toliko smršali?
Ali svaki put znam da je to on. I da se zapravo ništa u ljudima nije promijenilo. Drugi mi govore da jest, ali ja znam da nije. I nije lako podnijeti da nije. To je možda od svega ovog i najteže. Lakše bi nam bilo da su sve to neki drugi ljudi.