Prvi put s ocem u Konavlima

Kada sam prvi put bio s ocem u Konavlima

Još nijesam imao punih devet godina, falilo mi je nekoliko sedmica

Do toga datuma, 26. decembra, i fešte koju smo kanili spojiti

S katoličkim Božićem što ga je otac na svoj način slavio, sjećajući se

Prijatelja i pričajući okupljenima oko ognjišta da je i njegov djed Anto

Do pola svog života slavio taj Božić, a potom onaj koji sada slavimo,

Otada su pa sve do 20. januara i naše krsne slave sv. Jovana

Trajale svetkovine u kući, radosni dani kojih već od sljedećeg Božića

Neće biti, jer će očeva trgovina, krčma, obje kamene kuće i mlini na

Trebišnjici prijeći u zadružno vlasništvo po Zakonu o nacionalizaciji

Privatne imovine, objavljenom u Službenom listu FNRJ od 24. aprila

1948. godine, mi smo poslije predigli u Crnu Goru, tako se kaže kad se

Nekamo preseli, ondje više nijesmo slavili rođenje Kristovo, jer su one

Koji ga slave smatrali zaostalima i izlagali ih porugama, a potom se i

Naša porodica ubrzo rasula, ja sam se našao u Banatu, dok se mnogima

Iz uže i šire rodbine danas više ne zna strva, mnogi nemaju groba,

Umrlih je otada do danas ravno sedamdeset devetero.

*

Dan prije puta u Konavle spremili smo pribor u kome ćemo donijeti

Vino i rakiju, to su dva mijeha od jareće kože za vino i dvije demižane

Za rakiju, sve smo dobro oprali lukšijom, tako se naziva rastvor pepela u

Vodi koji služi za pranje rublja ili suđa, Andrić je pisao kako lukšija ženama

Izranjavi i nagrize prste, još se ponegdje zove liksija, cijeđ, lužnja ili lug,

Mi tu riječ nijesmo zamjenjivali nekom drugom, u našoj porodici oduvijek se

Govorilo lukšija, samo je jedna odiva iz nevesinjskog kraja zborila lužnja, a

Mi smo joj se rugali, pa smo i njezino ime Ruža zamijenili s Lužnja, a kad je i

Ona počela govoriti lukšija, otada je više niko nije zvao Lužnja, nego

Ponovno Ruža, strina Ruža, ili najčešće Ruža Mašanova po mužu.

*

Naveče sam držao majčine ruke, zurio u njih, suosjećao s njima kao da su

Od boli, hukao sam u njezine smežurane prste, htio sam im svojim dahom

Povratiti svježinu, a noć uoči odlaska u Konavle majka je tajeći od oca

Stavila u moj unutrašnji džep svoticu dinara, nešto manje nego što je

Otac imao u svojoj lisnici, jer se bojala da će se u nekoj krčmi zapiti i sve

Stucati čašćavajući svoje ortake, imao ih je u Konavlima desetoricu sebi

Ravnih u piću, pa bismo za blagdane koji počinju s Božićem, 25. prosinca,

Svetim Stjepanom, danom mog rođenja, sve tamo do krsne slave mogli

Ostati bez vina i rakije, onda veselja i slavlja bez toga pića ne bi bilo, u

Bibliji se spominje “mijeh vina”, namirnica ravnopravna “efu brašna”.

*

Krenuli smo ranim jutarnjim vozom, a već od postaje Volujac

Počeo sam se neobuzdano smijati sve do sljedeće stanice Ljubovo-Duži

Jer je otac rekao kako u Konavlima postoji mjesto koje se zove Pičete

A ja sam ga vragolasto, neprestance se smijući, zapitkivao jesu li se naši

Kuraice iz sela Donji Mlini obavezno ženili iz Pičeta, to sam jedva izustio

Zagrcnuvši se smijehom, a otac je mirno uzvratio da ne mora biti tako

Jedan se Kuraica oženio starijom šćeri Mitra Guzine iz Trebinja, a meni su

Oči već zasuzile od smijeha, držao sam se za trbuh, ali nijesam posustajao,

Nego sam i dalje zapitkivao je li Kuraicama iz Donjih Mlina svejedno

Odakle se žene, može iz Pičeta, a može i od Guzina, previjao sam se i

Zgrčio na drvenoj klupi kupea, iscrpljen smijehom, a onda je otac vidio

Da sam zabrazdio s aluzijama i širenjem značenja, pa je to prekinuo

Rekavši da se keserim kao seoska budala, jer je lijepo kad se ljudi žene

I zasnivaju svoje porodice, i kad se ne gleda odakle je ko, niti kako se

Preziva, a još manje kako se zove njegovo mjesto rođenja.

*

I tek što se bijah smirio i sabrao, ispražnjen od tolikog smijeha, na stanici

Ljubovo-Duži ušla je žena s teškim bremenom, nosila je glavato bolesno

Dijete, ljudi su joj pomagali da se smjesti, pa je sjela u naš kupe i odmah

Rupčićem obrisala bale što su se, kao ledene iglice, cijedile niz bradu

Bolesnog djeteta koje se zagledalo u mene svojim umornim očima, a ja

Sam mu se smješkao, ali do njega nije dopirala moja dobrota, pa sam

Pomilovao njegovu hladnu ruku, ni to ga nije pomaknulo iz ravnodušnosti,

Onda sam htio pošto-poto oraspoložiti nesretnika, uzeo sam svoj mijeh za

Vino i počeo ga napuhavati, ne bješe to nimalo lako, naprezao sam se i

Ostajao bez daha, ali sam uspio, pa se napuhani mijeh, kao kakav živi stvor,

Našao između nas, tada se mali bolesnik blago i malko osmjehnuo, potom je

Svojim kratkim zatupastim prstima i tankom ručicom lupkao u mijeh, a

Ja sam, kao komedijant, hineći da ne uspijevam zadržati zrak u mijehu,

Pustio da šišteći izvire, dok je dijete stezalo prstiće kao da grabi i lovi taj zrak

Koji istječe iz mijeha, i tek kad je mijeh splasnuo, bolesnik je zamumljao

Glasom odrasla čovjeka, gotovo ričući, tražio je da ponovno napušem

Mijeh po kome će lupkati, drugi put s obje ručice, kao neki mali zakržljali

Bubnjar, tako sam ga zabavljao sve do Uskoplja, već su me boljela pluća, a

Usta mi bijahu suha.

*

Ne sjećam se na koju smo postaju izašli, Cavtat, Komaj ili Gruda, ali sam

Zapamtio očeve riječi na peronu te postaje, spustio je obje demižane pokraj

Nogu da bi pripalio cigaretu, a ja sam stajao držeći mjehove za vino, čim je

Potegnuo dim-dva, rekao je: “Gledao sam te kako ugađaš onom bolesnom

Djetetu, a dok si napuhavao mijeh, bijaše iskolačio očima, obrazi ti se naduli,

Pa mišljah da ćeš mi umrijeti, što bih ja bez tebe, ko bi mi pomagao da

Donesemo kući dva mijeha vina i dvije demižane rakije, ko bi to popio bez

Tebe”, rekao je i nasmijao se, a odatle smo krenuli pješice, nakratko je

Zapuhalo, prominule su i brzo se raspršile sitne pahuljice snijega,

Zima je krenula ranije, kad je ovdje studen, kako li je tek kod nas.

*

Sjećam se da smo ušli u jedan gradić, malu varoš s nizom lijepih kuća od

Obrađenog klesanog kamena, sličnih našoj kući u Trebinju, samo su neke

Od njih imale balkone sa željeznim ogradama, brzo smo pronašli krčmu i

Ušli da se zgrijemo i da otac popije rakiju, a i ja sam naručio šurup od

Maline, otac je gorio od želje da s nekim progovori, ali kako nije našao

Sugovornika, počeo je sa mnom čavrljati, rekao je da je baka moje majke,

Moja prababa, rodom iz Konavala, od Radonjića, ali nije znao ima li još

Ikoga od toga bratstva, niti je znao mjesto iz kojega su, pa smo zašutili

Sve dok nije naručio i drugi čokanj rakije, tada je živnuo i rekao da i u

Konavlima ima Kuraica i da nijesu u srodstvu s onima iz našeg kraja,

Čuven je učitelj Krsto Kuraica, napisao je pripovijesti o jednom lašcu

Konavaoskom, Niku iz Lovorne, lašcu nad lašcima, niko tome lašcu nije

Vjerovao, ali su ga rado slušali, jer ne mora nešto biti istinito da bi se pomno

Slušalo, ja se više nijesam smijao pri spomenu toga Kuraice, nego sam

Ozbiljno i sa znatiželjom pitao oca “što su to pripovijesti”, prvi put sam tu

Riječ čuo u tome malom mjestu u Konavlima, nijesam znao njezino značenje,

Otac se svim silama upinjao da mi objasni kako nastaju pripovijesti, a mogu

Od svega nastati, ima ljudi koji znaju o svemu pripovijedati, neki je Andrija

Popović, rekao je otac, bez ijednog razreda škole umio po tri ure pripovijedati

Samo o balegama, a svi su ga slušali kao da raspravlja o velikoj filozofiji,

O smrti i životu.

*

Nakon okrepe u krčmi uputili smo se u taj podrum što ga je otac i otprije

Obilazio, rekao je da je kod toga podrumara najbolje bijelo, žilavka, dok je

Njegova lozovača meka, pitka jest, lijepo sklizne, ali ako rakija ne

Strese, nikakve vajde od nje nema, crno mu je isto dobro, samo što ga

Napravi malo, za sebe i svoje prijatelje, sjećam se da smo išli pokraj neke

Rječice o kojoj je otac pričao da je manita rijeka, nemoj se ti popišati u nju,

Jer bi se odmah izlila iz korita i cijelo konavaosko polje poplavila.

*

Stigli smo u taj podrum u kome bijahu četiri velike bačve i malih nekoliko,

Bijaše više demižana, opletenih i golih, raznih boca, a iz jedne je vlasnik

Podruma natočio po čašicu rakije, kucnuli su se on i otac, a ja sam sio na

Jedan mali škanj, izuo sam nove cipele, jer su me stezale, noge su me

Boljele, prsti se bijahu sparušili i stisli, masirao sam ih i trljao, a otac je

Išao od bačve do bačve i na svaku prislanjao uho, kao da nešto osluškuje,

Kuckao je zgrčenim prstima i rekao: “Ne bi me začudilo da iz bačve zazvoni

Crkveno zvono”, nijesam razumio što je otac htio reći, ali ta se slika urezala u

Moje pamćenje, evo do dana današnjeg, a toliko sam puta sanjao potmulu

Jeku zvona iz neke, kao svemir, goleme bačve.

*

Podulje smo ostali u tom podrumu, napunili smo mijeh žilavke, a onda je taj

Dobrohotni i mirni domaćin rekao mom ocu da je crno vino sorte vranac ove

Godine najbolje kod fratara, i da je “cijena pristupačna”, tačno je tako rekao,

I dok sam se ja obuvao i popuštao vezice na cipelama da me ne stežu, taj je

Dundo stavio ruku na moju glavu i rekao: “Ovoga malog ništa ne častismo,

Pa ću mu metnut jedan mali vijenac oko vrata, vijenac suhih smokava.”

*

Tada je u konobu ušla lijepa djevojka, ljepše stvorenje nijesam nikad vidio,

Bijaše na njoj odora koja me zabljesnula, mišljah da sam oslijepio, začuh

Riječi kako je u konobu ušlo svjetlo, “grumen zlata”, premda niko nije

Zborio, niti otvarao usta, ta je ljepojka imala na glavi crvenu kapicu, a na

Nogama crvene crevlje, držala je pladanj u rukama i plitku košaricu punu

Vrućih fritula, pobrašnjenih prahom šećera, a potom je gugutnula umilnim

Glasom, izustila je nekoliko čarobnih riječi, nijesam znao njihova značenja,

“Sniježi od Sniježnice”, rekla je, a ja sam zurio u te lijepe punačke usne,

Onda je tiho izustila da su sve mlinice i stupe na rijeci Ljutoj zabrujale u

Jedan mah, kao da neko upravlja tim kolima, a jato divljih gusaka ne

Uspijeva preletjeti Konavaosko polje, neke se odvajaju od jata i padaju na

Zemlju, crkve zazvone same od sebe, nešto se čudno događa, rekla je lijepa

Konavljanka, i to samo nekoliko neđelja prije Božića, rekla je, a otac je tomu

Dodao: “Ako još zazvoni iz bačve, onda nam se trese tlo pod nogama.”

Nijesam vidio kad je djevojka odlepršala, ali se sjećam da sam drhtao,

Slušajući kako dugo pišti sirena malog voza, a lokomotiva stenje, muči se da

Savlada uspon.

*

Nikad neću zaboraviti taj dan kada sam prvi put s ocem bio u Konavlima,

A nekih dva desetljeća kasnije, dok smo obilazili samostane u Dalmaciji i

Tražili objekte za snimanje filma po mom scenariju, našao sam se u

Pridvorju, u franjevačkom samostanu, bili smo srdačno primljeni i čašćeni,

Pili smo dobro vino, a jedan omanji fratar poklonio mi je dva svoja mala

Akvarela i rekao mi da je teško naslikati ono što je lijepo, a potom mi je

Ispričao jednu legendu o nekom knezu Šćepanu iz Konavala koji je tri dana

“Ljubio i obljubio mrtvu djevojku”, možda ćeš jednom o tome nešto napisati,

Rekao je, otada je prošlo mnogo godina, pripovijest nijesam napisao, ali još me

Kopka i još se nadam da ću je napisati, iako nijesam dovoljno spretan utkati
_________________________________________legendu u pripovijest.