Prije nekoliko dana prijatelj iz Beograda mi šalje poruku i pita znam li šta je u pozadini velikih – u međuvremenu “debelo” krvavih – demonstracija u Iranu. Odgovorio sam da ne znam. Otkud bih ja to mogao znati? Znam samo ono što znaju svi koji prate medije, društvene mreže, pa i one rijetke poruke koje su tamo “ispod radara”.
Ali sam se onda sjetio nekoga ko bi to morao bolje znati. To je Kader Abdolah, poznati pisac iranskog porijekla koji već dugo živi u Holandiji. Kader piše na holandskom jeziku i odavno je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca ove zemlje. Među desetak njegovih knjiga koje sam do sada preveo najpoznatije su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Duga plovidba praznih flaša”. Kader je bio u mojoj zemlji i dobri smo poznanici. Juče (15-1-2026) sam mu poslao poruku s pitanjem o stanju u Iranu i odgovor je stigao već za nekoliko sati. Evo ga:
Dragi Gorane
Salam!
Vidi, ponosan sam na svoje sunarodnjake. Ponosan sam na te mlade ljude. Muka mi je od Reze, šahovog sina. On je dupelizac. Pravi Iranci ga se srame.
Iranski režim je prljav, ogavan i sramotan, ali nam ne treba ni Trump. Za njega sigurno milioni ljudi ovih dana ne bi izašli na ulice.
Ovaj režim je u ovom trenutku nemoguće ukloniti. Pogotovo ne uz pomoć sa strane. To rade sami Iranci. Trebaće puno vremena. Ali će to učiniti sinovi i kćeri te drage zemlje.
Salam’
Kader Abdolah
P.S.
Moja nova knjiga “Još uvijek lete iznad Šija” (pitao sam ga za nju, prim. GS) je divna, tako kažu čitaoci. Ali za prevod ti preporučujem drugu knjigu, roman “Prije nego što bude kasno”. On bolje odgovara mojim dragim čitaocima u tvojoj prekrasnoj zemlji.
Ovdje moram napomenuti da je Kader kao mlad pisac i pripadnik lijevog pokreta onomad teško stradao u Iranu. On i njegovi drugovi su se, naime, borili da s vlasti svrgnu tadašnju korumpiranu, sasvim proameričku vladu šaha Reze Pahlavija. O tome je Kader dosta pisao u svojim knjigama. Ali, kad se desila toliko željena smjena vlasti, desilo se ono što on i njegovi kameradi nikako nisu očekivali: na vlast su došli klerikalci, strogi sveštenici koji su se surovo obračunali s protivnicima. Svi Kaderovi prijatelji su ili pobijeni ili bačeni u tamnicu. Ubijena je i njegova sestra, a sam pisac je bjekstvom u inostranstvo za dlaku izbjegao smrt.
Nijedno njegovo djelo – mada su mnoga prevedena na više svjetskih jezika – do danas nije prevedeno u Iranu.
A sad evo odlomka iz romana koji mi Kader preporučuje za prevod, “Prije nego što bude kasno”. On ne zna (kako bi to mogao znati?!) da sam ja već preveo i taj njegov roman (Kader nam nikad nije tražio nikakvu naknadu za objavljivanje njegovih djela na našem jeziku. Zbog ne tako davne krvave prošlosti Bosna i Hercegovina doista zauzima posebno mjesto u njegovom srcu). Sarajevski Buybook bi ove godine trebao da objavi i taj Kaderov roman. Čekam taj trenutak da slavnog pisca iznenadim još jednim njegovim djelom u bosanskohercegovačkom “ruhu”.
A do tada vam na čitanje nudim odlomak iz ovog Kaderovog djela.
Kader Abdolah
Prije nego bude kasno (odlomak iz romana)
Čekajući tog čovjeka u kafanici navirala su mi sjećanja. Sjećanja iz doba Sadama Huseina, tadašnjeg predsjednika Iraka. Da ne povjeruješ da sam ga doživio od početka do kraja. Irački Kurdi su željeli samostalnost, a Sadam ih je zasuo hemijskim oružjem. Žene, djeca i zapravo svi su ginuli na ulicama. Jedan bolan prizor iz tog vremena mi je još u sjećanju: otac u kurdskoj odjeći pokušao da spasi sina, pa sad obojica mrtvi leže na trotoaru.
Ispostavilo se je da je autonomija Kurda nemoguća stvar, ali je jedan san ostvaren: Sadam je obješen za zločine protiv čovječnosti.
U Kurdistanu moje domovine kler je činio iste zločine.
Čuo sam kako se pred vratima zaustavlja motor i vidio kako u kafanu ulazi Kurd pedesetih godina sa šeširom na glavi.
Bio je neobrijan i izgledao kao gorštak, grubog lica i ogrubjelih ruku. Imao je sitne, smeđe oči koje su iz dubokih duplji kao dragulji sve držale na oku. Krijumčara ovdje, doduše, stavljam na papir, ali se o takvim ljudima zapravo ništa ne smije pamtiti i ne pitati. Što se manje zna, to bolje, jer ako te uhapse, prvo pitaju: “Ko te je krijumčario, kako se zove, kako izgleda?”
Stoga uistinu kad susretneš krijumčara moraš držati jezik za zubima i zažmiriti.
Nosio je crnu tašnu, a na ramenima mu je još bila putna prašina. Pogledom je preletio po kafani, ugledao me, pošao prema meni i povikao: “Selam alejkjum, Refiče! Kakva slučajnost! Šta Vi ovdje radite?”
Pridigao sam se, ali mi je on položio ruku na rame da ostanem sjediti i sjeo prekoputa.
Prinio mi glavu i na starinskom, manjkavom persijskom, kakvim govore Kurdi na granici, rekao: “Imam za Vas kurdsku odjeću. Možete se presvući u ostavi. Kad završite, odmah idemo.” Nogom je gurnuo crnu tašnu k meni.
Uzeo sam je i krenuo ka polumraku ostave. Presvukao se, moju odjeću strpao u tašnu i izašao napolje kao pravi Kurd.
“Bacite je tamo, pa ću je kasnije pokupiti”, rekao je i pokazao ka ostavi.
Nisam je bacio, stavio sam je ispod tamo nabacanih stvari.
“Idemo,” rekao je.
Htio sam od konobara zatražiti račun, ali muškarac reče: “Ne treba, već je plaćeno.”
Pošao sam za njim ka vratima. “Sjedi iza mene!” povikao je.
Nespretno zauzeh mjesto iza njega na motoru i pođosmo kroz mračne, neosvjetljenje ulice van centra.
Sjedio sam pozadi, na motoru čovjeka kojemu ne znam čak ni ime, ali mi je bilo dobro. Napokon sam napustio pisaći sto i skrenuo s puta kojim hodio već trideset godina.
Muškarac je po mraku vozio pút brda a ja sam pustio da mi sve padne s ramena: moja kuća, moje auto, moja žena, moja punoljetna djeca, moje komšije, moje knjige, moj kompjuter, mašina za pranje suđa koja ne radi dobro, sto, stolice, moj svežanj ključeva, moj bicikl, vjetar, oblaci, kiša, nasipi i žuti vozovi.
Najednom sam osjetio neviđenu slobodu, vrstu slobode kakvu do tada nisam poznavao.
Kad sam izbjegao iz otadžbine, prvi put sam shvatio značenje slobode. Ali ovo novo značenje je bilo sasvim drugačije od tog prvog iskustva. Sloboda je očigledno imala različite nivoe i kvalitete.
Zbog ove nove slobode mi je srce najednom ispunjeno velikom radošću, kakvu nikad u životu nisam doživio.
Kad sam se trgnuo iz razmišljanja, još uvijek pozadi na motoru, odjednom ugledah Mliječni put kako mi s bezbroj zvijezda visi iznad glave; isti onaj Mliječni put koji znam još iz djetinjstva i roditeljske kuće u brdima.
Pod tim čudesnim nebom sam još nešto shvatio. Shvatio da se ničeg i nikog ne plašim, jer sam dospio u životno doba u kojem nemam šta da izgubim. I šta god da mi se desi, biće to dobrodošlo iskustvo, pa čak i ako dospijem u zatvor.
To što se ne bojim imalo je i druge razloge.
Obično svi pokušavaju krišom izaći iz zemlje, pobjeći od srednjovjekovnog klerikalnog režima. A skoro nikad se ne dešava da se neko krišom vrati u zemlju.
Na granici s Irakom je bila velika kontrola, ali nije bilo stroge kontrole za ljude koji su se kretali u suprotnom smjeru, jer su to obično bili irački Kurdi, stanovnici koji su na motorima ili u kombijima prolazili tamo i ovamo.
Bio sam ubjeđen da se ne bojim, pa ipak se strah iskazivao znojem na mom čelu, i jačim otkucajima srca. Ali sam vladao sobom, jer sam krenuo na neobičan put koji sam u svakom slučaju htio dovesti do kraja.
Odlično sam poznavao tu oblast, tu sam nekada neko vrijeme boravio. Bilo je to u toku rata koji je bjesnio između klera i Kurda iz Irana.
Bio sam mlad, pisac-početnik, i član ilegalnog pokreta otpora protiv klerikalaca.
Iranski Kurdi su sanjali o autonomiji, a u toj borbi ih je podržao pokret otpora.
S puškom na ramenu i bilježnicom i olovkom u unutrašnjem džepu, motorom sam se vozio pograničnim područjem i izvještavao za naše ilegalne novine.
Vozio sam po brdima, selima i pričao s ljudima, intervjuisao vođe kurdskog pokreta otpora i izvještavao s fronta.
Nisam toga bio svjestan, ali sam tada ujedno radio na mojoj prvoj knjizi. Bila je to knjiga o Kurdima, koja je kasnije objavljena u više hiljada primjeraka.
U toj sam oblasti, dakle, postao pisac.
Sad sam se, dakle, opet vozio na motoru, ovaj put iza jednog iračkog Kurda, u pravcu iste te oblasti.
Nakon vožnje od jedno dva sata, zaustavio se ispred jedne jednostavne seoske kuće visoko u brdima. “Dobrodošao!” rekao je i sišao s motora.
Stresao sam putnu prašinu s odjeće i pošao za njim u kuću.
S holandskog preveo: Goran Sarić
Postoje knjige koje ostavljate po strani dok čitate da biste razmislili o svom putu. Probude ti dušu. Ovaj roman vas vodi na mjesto gdje biste trebali biti. Kader Abdolah želi da se vrati kući, dosta mu je života u tuđini. Ali, povratak je nemoguć: biće uhapšen u Iranu. Sa lažnim pasošem i pod drugim imenom, lukavo preko Iračkog Kurdistana uspijeva ući u svoju domovinu i stiže do roditeljskog doma, visoko u planinama; ali njegova majka, koja je sve zaboravila, ne prepoznaje ga. Kader Abdolah se vratio, ali sada kada je tamo, otkriva da je napravio grešku. Njegov roditeljski dom nije mjesto za kojim je čeznuo: to mjesto je teže dostići nego što je mislio. Šetajući planinama i pokraj klisura, on završava u starom porodičnom opservatorijumu. Tamo su njegovi preci vjekovima ručno napravljenim teleskopima posmatrali nebo. Pisac nas tim teleskopima vodi u naš pravi dom, mjesto odakle svi potičemo. Usredsređuje se i na gradove u rodnoj zemlji u kojima su se žene pobunile protiv religioznih fanatika.
Ovo djelo je još jedan dokaz njegove ogromne književne mašte. Kader Abdolah (Iran, 1954.) nije samo pisac velikih romana kao što su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Dugo putovanje praznih flaša”, nego i prevodilac i prerađivač remek-djela istočnjačke književnosti kao što su “Kur’an”, “1001 noć” i “Ono što ti tražiš, to traži tebe”, koji su svi rado čitani u Holandiji.
Prije nego bude kasno
Prije nekoliko dana prijatelj iz Beograda mi šalje poruku i pita znam li šta je u pozadini velikih – u međuvremenu “debelo” krvavih – demonstracija u Iranu. Odgovorio sam da ne znam. Otkud bih ja to mogao znati? Znam samo ono što znaju svi koji prate medije, društvene mreže, pa i one rijetke poruke koje su tamo “ispod radara”.
Ali sam se onda sjetio nekoga ko bi to morao bolje znati. To je Kader Abdolah, poznati pisac iranskog porijekla koji već dugo živi u Holandiji. Kader piše na holandskom jeziku i odavno je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca ove zemlje. Među desetak njegovih knjiga koje sam do sada preveo najpoznatije su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Duga plovidba praznih flaša”. Kader je bio u mojoj zemlji i dobri smo poznanici. Juče (15-1-2026) sam mu poslao poruku s pitanjem o stanju u Iranu i odgovor je stigao već za nekoliko sati. Evo ga:
Dragi Gorane
Salam!
Vidi, ponosan sam na svoje sunarodnjake. Ponosan sam na te mlade ljude. Muka mi je od Reze, šahovog sina. On je dupelizac. Pravi Iranci ga se srame.
Iranski režim je prljav, ogavan i sramotan, ali nam ne treba ni Trump. Za njega sigurno milioni ljudi ovih dana ne bi izašli na ulice.
Ovaj režim je u ovom trenutku nemoguće ukloniti. Pogotovo ne uz pomoć sa strane. To rade sami Iranci. Trebaće puno vremena. Ali će to učiniti sinovi i kćeri te drage zemlje.
Salam’
Kader Abdolah
P.S.
Moja nova knjiga “Još uvijek lete iznad Šija” (pitao sam ga za nju, prim. GS) je divna, tako kažu čitaoci. Ali za prevod ti preporučujem drugu knjigu, roman “Prije nego što bude kasno”. On bolje odgovara mojim dragim čitaocima u tvojoj prekrasnoj zemlji.
Ovdje moram napomenuti da je Kader kao mlad pisac i pripadnik lijevog pokreta onomad teško stradao u Iranu. On i njegovi drugovi su se, naime, borili da s vlasti svrgnu tadašnju korumpiranu, sasvim proameričku vladu šaha Reze Pahlavija. O tome je Kader dosta pisao u svojim knjigama. Ali, kad se desila toliko željena smjena vlasti, desilo se ono što on i njegovi kameradi nikako nisu očekivali: na vlast su došli klerikalci, strogi sveštenici koji su se surovo obračunali s protivnicima. Svi Kaderovi prijatelji su ili pobijeni ili bačeni u tamnicu. Ubijena je i njegova sestra, a sam pisac je bjekstvom u inostranstvo za dlaku izbjegao smrt.
Nijedno njegovo djelo – mada su mnoga prevedena na više svjetskih jezika – do danas nije prevedeno u Iranu.
A sad evo odlomka iz romana koji mi Kader preporučuje za prevod, “Prije nego što bude kasno”. On ne zna (kako bi to mogao znati?!) da sam ja već preveo i taj njegov roman (Kader nam nikad nije tražio nikakvu naknadu za objavljivanje njegovih djela na našem jeziku. Zbog ne tako davne krvave prošlosti Bosna i Hercegovina doista zauzima posebno mjesto u njegovom srcu). Sarajevski Buybook bi ove godine trebao da objavi i taj Kaderov roman. Čekam taj trenutak da slavnog pisca iznenadim još jednim njegovim djelom u bosanskohercegovačkom “ruhu”.
A do tada vam na čitanje nudim odlomak iz ovog Kaderovog djela.
Kader Abdolah
Prije nego bude kasno (odlomak iz romana)
Čekajući tog čovjeka u kafanici navirala su mi sjećanja. Sjećanja iz doba Sadama Huseina, tadašnjeg predsjednika Iraka. Da ne povjeruješ da sam ga doživio od početka do kraja. Irački Kurdi su željeli samostalnost, a Sadam ih je zasuo hemijskim oružjem. Žene, djeca i zapravo svi su ginuli na ulicama. Jedan bolan prizor iz tog vremena mi je još u sjećanju: otac u kurdskoj odjeći pokušao da spasi sina, pa sad obojica mrtvi leže na trotoaru.
Ispostavilo se je da je autonomija Kurda nemoguća stvar, ali je jedan san ostvaren: Sadam je obješen za zločine protiv čovječnosti.
U Kurdistanu moje domovine kler je činio iste zločine.
Čuo sam kako se pred vratima zaustavlja motor i vidio kako u kafanu ulazi Kurd pedesetih godina sa šeširom na glavi.
Bio je neobrijan i izgledao kao gorštak, grubog lica i ogrubjelih ruku. Imao je sitne, smeđe oči koje su iz dubokih duplji kao dragulji sve držale na oku. Krijumčara ovdje, doduše, stavljam na papir, ali se o takvim ljudima zapravo ništa ne smije pamtiti i ne pitati. Što se manje zna, to bolje, jer ako te uhapse, prvo pitaju: “Ko te je krijumčario, kako se zove, kako izgleda?”
Stoga uistinu kad susretneš krijumčara moraš držati jezik za zubima i zažmiriti.
Nosio je crnu tašnu, a na ramenima mu je još bila putna prašina. Pogledom je preletio po kafani, ugledao me, pošao prema meni i povikao: “Selam alejkjum, Refiče! Kakva slučajnost! Šta Vi ovdje radite?”
Pridigao sam se, ali mi je on položio ruku na rame da ostanem sjediti i sjeo prekoputa.
Prinio mi glavu i na starinskom, manjkavom persijskom, kakvim govore Kurdi na granici, rekao: “Imam za Vas kurdsku odjeću. Možete se presvući u ostavi. Kad završite, odmah idemo.” Nogom je gurnuo crnu tašnu k meni.
Uzeo sam je i krenuo ka polumraku ostave. Presvukao se, moju odjeću strpao u tašnu i izašao napolje kao pravi Kurd.
“Bacite je tamo, pa ću je kasnije pokupiti”, rekao je i pokazao ka ostavi.
Nisam je bacio, stavio sam je ispod tamo nabacanih stvari.
“Idemo,” rekao je.
Htio sam od konobara zatražiti račun, ali muškarac reče: “Ne treba, već je plaćeno.”
Pošao sam za njim ka vratima. “Sjedi iza mene!” povikao je.
Nespretno zauzeh mjesto iza njega na motoru i pođosmo kroz mračne, neosvjetljenje ulice van centra.
Sjedio sam pozadi, na motoru čovjeka kojemu ne znam čak ni ime, ali mi je bilo dobro. Napokon sam napustio pisaći sto i skrenuo s puta kojim hodio već trideset godina.
Muškarac je po mraku vozio pút brda a ja sam pustio da mi sve padne s ramena: moja kuća, moje auto, moja žena, moja punoljetna djeca, moje komšije, moje knjige, moj kompjuter, mašina za pranje suđa koja ne radi dobro, sto, stolice, moj svežanj ključeva, moj bicikl, vjetar, oblaci, kiša, nasipi i žuti vozovi.
Najednom sam osjetio neviđenu slobodu, vrstu slobode kakvu do tada nisam poznavao.
Kad sam izbjegao iz otadžbine, prvi put sam shvatio značenje slobode. Ali ovo novo značenje je bilo sasvim drugačije od tog prvog iskustva. Sloboda je očigledno imala različite nivoe i kvalitete.
Zbog ove nove slobode mi je srce najednom ispunjeno velikom radošću, kakvu nikad u životu nisam doživio.
Kad sam se trgnuo iz razmišljanja, još uvijek pozadi na motoru, odjednom ugledah Mliječni put kako mi s bezbroj zvijezda visi iznad glave; isti onaj Mliječni put koji znam još iz djetinjstva i roditeljske kuće u brdima.
Pod tim čudesnim nebom sam još nešto shvatio. Shvatio da se ničeg i nikog ne plašim, jer sam dospio u životno doba u kojem nemam šta da izgubim. I šta god da mi se desi, biće to dobrodošlo iskustvo, pa čak i ako dospijem u zatvor.
To što se ne bojim imalo je i druge razloge.
Obično svi pokušavaju krišom izaći iz zemlje, pobjeći od srednjovjekovnog klerikalnog režima. A skoro nikad se ne dešava da se neko krišom vrati u zemlju.
Na granici s Irakom je bila velika kontrola, ali nije bilo stroge kontrole za ljude koji su se kretali u suprotnom smjeru, jer su to obično bili irački Kurdi, stanovnici koji su na motorima ili u kombijima prolazili tamo i ovamo.
Bio sam ubjeđen da se ne bojim, pa ipak se strah iskazivao znojem na mom čelu, i jačim otkucajima srca. Ali sam vladao sobom, jer sam krenuo na neobičan put koji sam u svakom slučaju htio dovesti do kraja.
Odlično sam poznavao tu oblast, tu sam nekada neko vrijeme boravio. Bilo je to u toku rata koji je bjesnio između klera i Kurda iz Irana.
Bio sam mlad, pisac-početnik, i član ilegalnog pokreta otpora protiv klerikalaca.
Iranski Kurdi su sanjali o autonomiji, a u toj borbi ih je podržao pokret otpora.
S puškom na ramenu i bilježnicom i olovkom u unutrašnjem džepu, motorom sam se vozio pograničnim područjem i izvještavao za naše ilegalne novine.
Vozio sam po brdima, selima i pričao s ljudima, intervjuisao vođe kurdskog pokreta otpora i izvještavao s fronta.
Nisam toga bio svjestan, ali sam tada ujedno radio na mojoj prvoj knjizi. Bila je to knjiga o Kurdima, koja je kasnije objavljena u više hiljada primjeraka.
U toj sam oblasti, dakle, postao pisac.
Sad sam se, dakle, opet vozio na motoru, ovaj put iza jednog iračkog Kurda, u pravcu iste te oblasti.
Nakon vožnje od jedno dva sata, zaustavio se ispred jedne jednostavne seoske kuće visoko u brdima. “Dobrodošao!” rekao je i sišao s motora.
Stresao sam putnu prašinu s odjeće i pošao za njim u kuću.
S holandskog preveo: Goran Sarić
Postoje knjige koje ostavljate po strani dok čitate da biste razmislili o svom putu. Probude ti dušu. Ovaj roman vas vodi na mjesto gdje biste trebali biti. Kader Abdolah želi da se vrati kući, dosta mu je života u tuđini. Ali, povratak je nemoguć: biće uhapšen u Iranu. Sa lažnim pasošem i pod drugim imenom, lukavo preko Iračkog Kurdistana uspijeva ući u svoju domovinu i stiže do roditeljskog doma, visoko u planinama; ali njegova majka, koja je sve zaboravila, ne prepoznaje ga. Kader Abdolah se vratio, ali sada kada je tamo, otkriva da je napravio grešku. Njegov roditeljski dom nije mjesto za kojim je čeznuo: to mjesto je teže dostići nego što je mislio. Šetajući planinama i pokraj klisura, on završava u starom porodičnom opservatorijumu. Tamo su njegovi preci vjekovima ručno napravljenim teleskopima posmatrali nebo. Pisac nas tim teleskopima vodi u naš pravi dom, mjesto odakle svi potičemo. Usredsređuje se i na gradove u rodnoj zemlji u kojima su se žene pobunile protiv religioznih fanatika.
Ovo djelo je još jedan dokaz njegove ogromne književne mašte. Kader Abdolah (Iran, 1954.) nije samo pisac velikih romana kao što su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Dugo putovanje praznih flaša”, nego i prevodilac i prerađivač remek-djela istočnjačke književnosti kao što su “Kur’an”, “1001 noć” i “Ono što ti tražiš, to traži tebe”, koji su svi rado čitani u Holandiji.
(Tekst sa korica holandskog izdanja)