Naučena na kuhanje s bakom i moje igre često su kuhanje. Berem u dvorištu lišće oraha s najnižih grana, a zatim u njega zamatam valjuške blata. To su sarme. Od orahova lišća ruke su mi smeđe i mirišljave. Ako ne radim sarme, onda u starim orubanim emajliranim lončićima radim variva. Kada mislim da me nitko ne gleda, odlazim do visokog zida iza kojeg živi obitelj Cigana i stružem sa njega staru pjeskovitu žbuku. Miješam prah te žbuke s vodom zamišljajući da je to zaprška. Kada me otkriju kako polako uništavam zid, zabranjuju mi taj recept. Kako onda zagustiti jelo? Dugo razmišljam dok mi ne sine blistava ideja: uzet ću papar, on liči na brašno ili pijesak, s njim ću zagustiti vodu. Uzimam čitavo pakovanje skupocjenog papra i glumim da je to zaprška za moje zamišljeno jelo.
Otkriće da sam potrošila sav papar još je gore nego otkriće sastruganog zida. Tiho gledam u pod dok baka viče, a ona gotovo nikad ne viče.
Sad još više ne volim zaprške i variva.
Sok od višanja
“Ajde ovo će mu biti ruke”, rekla sam Tomici grabeći dvije špranjave daske.
“A ovo bi mogla bit glava”, uzvrati Tomica dohvativši ispuhanu loptu iz zakutka pokraj garaže.
Čitavo jutro skupljali smo po bašči i dvorištu dijelove za svog robota. Sinoć smo dobili ideju gledajući crtani. Najradije bismo kopali po šupi sa stvarima iz dedine napuštene zubarske radnje. Oko glomazne zahrđale stolice koja se više nije mogla dizati i spuštati izvlačili smo žice, cjevčice i razne komade neprepoznatljivog metalnog smeća. Jedino zabranjeno mjesto bio je dio garaže koji je koristio stric, uredno posloženo i čisto. Ostatak dvorišta skrivao je čudesa.
Ušuljali smo se u dopola porušenu kuću u bočnom dijelu dvorišta.
Kuću je započeo graditi gastarbajter Ivo, sin bake Ivančić s kojom smo dijelili dvorište, ulaz do ulaza. Kada je kuća već poprimila ozbiljne gabarite, na velikoj kapiji pojavila se inspekcija. Netko od susjeda prijavio je gradnju bez dozvole. “Ili ćete sami srušiti ili će to napraviti općina i naplatiti vam i rušenje i kaznu”, hladno ih je obavijestio mrki inspektor. Kroz nekoliko dana svi smo se postrojili u kutu dvorišta gledajući kako susjed ruši svoj nesuđeni dom. Stariji su možda naslutili da će poslije ovoga zauvijek ostati u Njemačkoj. Podupro je krov metalnim stupovima i zatim krenuo izbijati cigle iz zida koji ga je nosio. Kada je većina zida porušena, vitlom je izvukao one stupove. Krov je par trenutaka lebdio oslonjen tek na dio preostalih zidova, a zatim su kao u rafalu počele pucati šipke armature u njemu i golema ploča se prepolovila i stropoštala dolje. U mukloj tišini svi su gledali kako se sliježe prašina. Čitav dan traktor je iz dvorišta izvlačio šutu, no dio kuće prkosno je ostao stajati. “Neka ga”, jednako prkosno zaključio je i Ivo. Nakon povratka u Njemačku ostavio je mami u dvorištu taj polusrušeni ostatak kuće kao uspomenu na zamišljenu budućnost.
Usprkos zabrani, čim bi nas baka pustila, bez nadzora zavlačili bismo se unutra i vršljali po napuštenim stvarima. I tu je bilo smeća koje je izgledalo kao stvoreno za gradnju robota; štafle, šarafi, boce, probušeni gumeni šlauf. Šuljali smo se uz ostatak zida, provlačili kroz nemarno navučene daske i izvlačili koješta iz tog nedosanjanog doma.
Već se bližilo vrijeme ručka kada smo zaključili da imamo sve. Zabijali smo daske jedne u druge, žicom vezali zamišljene udove, namjestili glavu. Privezali bocu koja će mu biti srce i crijevo kao glavnu žilu. Zamišljeno smo stajali gledajući skalameriju. “Zašto ne izgleda živo”, nisam mogla dokučiti. Kao da dijeli moje misli, Tomica reče: “Fali mu krv.“ Znala sam da ima pravo, no kako da stvorimo krv koja će oživjeti robota? Krvi nije bilo ni u napuštenoj radnji ni u nedorušenom kućerku. “Znam!” uzviknem oduševljeno i otrčim prema kući. Uskoro sam se vratila izvlačeći ispod pulovera bocu domaćeg soka od višanja. “Ulit ćemo to u ovaj lavor i onda će to bit krv””, samouvjereno sam mu objasnila.
Za par trenutaka opet potišteno stojimo i zurimo u mrtvog robota. Ništa se nije desilo, nismo uspjeli. Razočarano šutimo gledajući lavor slatke krvi.
Našu razočaranost prekida bakin glas, stvorila se neočekivano iza nas. “Pa jel vi mene ne čujete da vas zovem na ručak? A šta je ovo, đe ste to smeće našli? I šta je ovo? Ma jeste vi to izlili sok? Ma jeste vi djeca normalni? Ajde u kuću da vas ne vidim, ajde, al maknite ovo smeće dok stric ne dođe, ak vas vidi šta ste napravili, znate da navečer nema crtića.”
Priče o hrani/3
Zaprška
Naučena na kuhanje s bakom i moje igre često su kuhanje. Berem u dvorištu lišće oraha s najnižih grana, a zatim u njega zamatam valjuške blata. To su sarme. Od orahova lišća ruke su mi smeđe i mirišljave. Ako ne radim sarme, onda u starim orubanim emajliranim lončićima radim variva. Kada mislim da me nitko ne gleda, odlazim do visokog zida iza kojeg živi obitelj Cigana i stružem sa njega staru pjeskovitu žbuku. Miješam prah te žbuke s vodom zamišljajući da je to zaprška. Kada me otkriju kako polako uništavam zid, zabranjuju mi taj recept. Kako onda zagustiti jelo? Dugo razmišljam dok mi ne sine blistava ideja: uzet ću papar, on liči na brašno ili pijesak, s njim ću zagustiti vodu. Uzimam čitavo pakovanje skupocjenog papra i glumim da je to zaprška za moje zamišljeno jelo.
Otkriće da sam potrošila sav papar još je gore nego otkriće sastruganog zida. Tiho gledam u pod dok baka viče, a ona gotovo nikad ne viče.
Sad još više ne volim zaprške i variva.
Sok od višanja
“Ajde ovo će mu biti ruke”, rekla sam Tomici grabeći dvije špranjave daske.
“A ovo bi mogla bit glava”, uzvrati Tomica dohvativši ispuhanu loptu iz zakutka pokraj garaže.
Čitavo jutro skupljali smo po bašči i dvorištu dijelove za svog robota. Sinoć smo dobili ideju gledajući crtani. Najradije bismo kopali po šupi sa stvarima iz dedine napuštene zubarske radnje. Oko glomazne zahrđale stolice koja se više nije mogla dizati i spuštati izvlačili smo žice, cjevčice i razne komade neprepoznatljivog metalnog smeća. Jedino zabranjeno mjesto bio je dio garaže koji je koristio stric, uredno posloženo i čisto. Ostatak dvorišta skrivao je čudesa.
Ušuljali smo se u dopola porušenu kuću u bočnom dijelu dvorišta.
Kuću je započeo graditi gastarbajter Ivo, sin bake Ivančić s kojom smo dijelili dvorište, ulaz do ulaza. Kada je kuća već poprimila ozbiljne gabarite, na velikoj kapiji pojavila se inspekcija. Netko od susjeda prijavio je gradnju bez dozvole. “Ili ćete sami srušiti ili će to napraviti općina i naplatiti vam i rušenje i kaznu”, hladno ih je obavijestio mrki inspektor. Kroz nekoliko dana svi smo se postrojili u kutu dvorišta gledajući kako susjed ruši svoj nesuđeni dom. Stariji su možda naslutili da će poslije ovoga zauvijek ostati u Njemačkoj. Podupro je krov metalnim stupovima i zatim krenuo izbijati cigle iz zida koji ga je nosio. Kada je većina zida porušena, vitlom je izvukao one stupove. Krov je par trenutaka lebdio oslonjen tek na dio preostalih zidova, a zatim su kao u rafalu počele pucati šipke armature u njemu i golema ploča se prepolovila i stropoštala dolje. U mukloj tišini svi su gledali kako se sliježe prašina. Čitav dan traktor je iz dvorišta izvlačio šutu, no dio kuće prkosno je ostao stajati. “Neka ga”, jednako prkosno zaključio je i Ivo. Nakon povratka u Njemačku ostavio je mami u dvorištu taj polusrušeni ostatak kuće kao uspomenu na zamišljenu budućnost.
Usprkos zabrani, čim bi nas baka pustila, bez nadzora zavlačili bismo se unutra i vršljali po napuštenim stvarima. I tu je bilo smeća koje je izgledalo kao stvoreno za gradnju robota; štafle, šarafi, boce, probušeni gumeni šlauf. Šuljali smo se uz ostatak zida, provlačili kroz nemarno navučene daske i izvlačili koješta iz tog nedosanjanog doma.
Već se bližilo vrijeme ručka kada smo zaključili da imamo sve. Zabijali smo daske jedne u druge, žicom vezali zamišljene udove, namjestili glavu. Privezali bocu koja će mu biti srce i crijevo kao glavnu žilu. Zamišljeno smo stajali gledajući skalameriju. “Zašto ne izgleda živo”, nisam mogla dokučiti. Kao da dijeli moje misli, Tomica reče: “Fali mu krv.“ Znala sam da ima pravo, no kako da stvorimo krv koja će oživjeti robota? Krvi nije bilo ni u napuštenoj radnji ni u nedorušenom kućerku. “Znam!” uzviknem oduševljeno i otrčim prema kući. Uskoro sam se vratila izvlačeći ispod pulovera bocu domaćeg soka od višanja. “Ulit ćemo to u ovaj lavor i onda će to bit krv””, samouvjereno sam mu objasnila.
Za par trenutaka opet potišteno stojimo i zurimo u mrtvog robota. Ništa se nije desilo, nismo uspjeli. Razočarano šutimo gledajući lavor slatke krvi.
Našu razočaranost prekida bakin glas, stvorila se neočekivano iza nas. “Pa jel vi mene ne čujete da vas zovem na ručak? A šta je ovo, đe ste to smeće našli? I šta je ovo? Ma jeste vi to izlili sok? Ma jeste vi djeca normalni? Ajde u kuću da vas ne vidim, ajde, al maknite ovo smeće dok stric ne dođe, ak vas vidi šta ste napravili, znate da navečer nema crtića.”