Tu priču napisao sam u ratu, negdje 1993. prošloga vijeka. Eto, da budem bar približno tačan – čini mi se da je bilo proljeće. Da je Koševski potok bio nadošao i da je granata, ispaljena sa Poljina, u naselju Kobilja glava od djece koja su brala trešnje napravila gomilu mesa – ne dogodilo se ni dušmaninu.
Nažalost, priču nisam sačuvao, ali nije da se baš ničega više ne sjećam.
Znam da je počinjala ovako: U cijeloj Vranješkoj dolini nije bilo takvoga konja…
To mi je, dan ili dva prije nego što sam je napisao, ne znam kojim povodom, ispričao jedan od meni najmilijih ljudi na planeti – ali ne samo meni nego i mnogima u Sarajevu tih i narednih godina – Marko Vešović Sarajlija.
Marko nije bio po rođenju Sarajlija, ali mu je njegov krik, u samom početku napada na Sarajevo, protiv rata i napada na grad, za vijek vjekova prišio to ime ili nadimak – kako god hoćete – Sarajlija.
Sve što je stajalo u toj priči ticalo se konjčeta u vlasništvu njegove, tada jako siromašne porodice. Pa im je to konjče, kako god bilo, izgledalo najljepše na svijetu. Najsilniji konj koji je opasao vraneške livade.
Sjećam se, pričao je Marko, da im se to konjče jedne noći zavrzlo i objesilo konopcem kojim je bilo vezano za šljivu blizu kuće. Kada su ujutro ustali, umjesto konja ispod šljive bila je velika, naduvena lopta od konjskog beživotnog tijela. Kakva tuga u porodici Vešović, kakve suze njegove majke Darinke i njih petero braće i jedne sestrice.
Skoro da ih takva nesreća i žalost nije zadesila otkako su im u Ljuboviđa potoku ubili oca Velimira, koji se četrdeset i osme godine, sa cijelim bjelopoljskim komitetom informbirovaca, oteo i pobjegao u šumu.
Osim što je ta priča objavljena u Sarajevskim večernjim novinama, čitala ju je u noćnom programu i spikerica Radija BiH, Prvog programa – Aida Krehić. Njen glas je priču učinio ljepšom od one kakvu sam ja napisao i čitao.
Hvala Aidi. Hvala Marku što mi je priču ispričao i što se lijepo obradovao kada ju je vidio objavljenu.
To je bila priča o konju koji je bio u posjedu porodice Vešović u selu Pape, u Vranješkoj dolini, nedaleko od Bijelog Polja u Crnoj Gori. A moj rođak Smail čudio se što pišem o tom konju, kada je u našoj strani bjelopoljske opštine bilo da su se vješali i konji i ljudi, a bogme i pokoja nevjesta od neizdrživa zuluma.
Pa mi veli: Sjećaš li se kada su u homaru Smrdan jedne noći vuci razdrli vašu kobilu Murgu, i da ste ujutru između kleka na brijegu pronašli samo gomilu oglodanih kostiju? A Murga, koliko se otimala, iskopala rupu kopitama, pa bi se tu toga ljeta, kada god napada kiša, nalila voda i pravio mali bunar, a mi udarali prutom po vodi i ponavljali: „Haj, Murga, haj…“
Sjećam se, velim mu. To nikada neću zaboraviti. To su bili prvi naleti vukova u naše krajeve od Drugog svjetskog rata. I u našem kraju Murga je bila prva žrtva i vučja večera.
Slava njenim kopitama!
Uradit ću sve da priču “Mrkalj” pronađem i možda dopišem još koji redak.
Priča o priči “Mrkalj”
Tu priču napisao sam u ratu, negdje 1993. prošloga vijeka. Eto, da budem bar približno tačan – čini mi se da je bilo proljeće. Da je Koševski potok bio nadošao i da je granata, ispaljena sa Poljina, u naselju Kobilja glava od djece koja su brala trešnje napravila gomilu mesa – ne dogodilo se ni dušmaninu.
Nažalost, priču nisam sačuvao, ali nije da se baš ničega više ne sjećam.
Znam da je počinjala ovako: U cijeloj Vranješkoj dolini nije bilo takvoga konja…
To mi je, dan ili dva prije nego što sam je napisao, ne znam kojim povodom, ispričao jedan od meni najmilijih ljudi na planeti – ali ne samo meni nego i mnogima u Sarajevu tih i narednih godina – Marko Vešović Sarajlija.
Marko nije bio po rođenju Sarajlija, ali mu je njegov krik, u samom početku napada na Sarajevo, protiv rata i napada na grad, za vijek vjekova prišio to ime ili nadimak – kako god hoćete – Sarajlija.
Sve što je stajalo u toj priči ticalo se konjčeta u vlasništvu njegove, tada jako siromašne porodice. Pa im je to konjče, kako god bilo, izgledalo najljepše na svijetu. Najsilniji konj koji je opasao vraneške livade.
Sjećam se, pričao je Marko, da im se to konjče jedne noći zavrzlo i objesilo konopcem kojim je bilo vezano za šljivu blizu kuće. Kada su ujutro ustali, umjesto konja ispod šljive bila je velika, naduvena lopta od konjskog beživotnog tijela. Kakva tuga u porodici Vešović, kakve suze njegove majke Darinke i njih petero braće i jedne sestrice.
Skoro da ih takva nesreća i žalost nije zadesila otkako su im u Ljuboviđa potoku ubili oca Velimira, koji se četrdeset i osme godine, sa cijelim bjelopoljskim komitetom informbirovaca, oteo i pobjegao u šumu.
Osim što je ta priča objavljena u Sarajevskim večernjim novinama, čitala ju je u noćnom programu i spikerica Radija BiH, Prvog programa – Aida Krehić. Njen glas je priču učinio ljepšom od one kakvu sam ja napisao i čitao.
Hvala Aidi. Hvala Marku što mi je priču ispričao i što se lijepo obradovao kada ju je vidio objavljenu.
To je bila priča o konju koji je bio u posjedu porodice Vešović u selu Pape, u Vranješkoj dolini, nedaleko od Bijelog Polja u Crnoj Gori. A moj rođak Smail čudio se što pišem o tom konju, kada je u našoj strani bjelopoljske opštine bilo da su se vješali i konji i ljudi, a bogme i pokoja nevjesta od neizdrživa zuluma.
Pa mi veli:
Sjećaš li se kada su u homaru Smrdan jedne noći vuci razdrli vašu kobilu Murgu, i da ste ujutru između kleka na brijegu pronašli samo gomilu oglodanih kostiju? A Murga, koliko se otimala, iskopala rupu kopitama, pa bi se tu toga ljeta, kada god napada kiša, nalila voda i pravio mali bunar, a mi udarali prutom po vodi i ponavljali: „Haj, Murga, haj…“
Sjećam se, velim mu. To nikada neću zaboraviti. To su bili prvi naleti vukova u naše krajeve od Drugog svjetskog rata. I u našem kraju Murga je bila prva žrtva i vučja večera.
Slava njenim kopitama!
Uradit ću sve da priču “Mrkalj” pronađem i možda dopišem još koji redak.