U Hondlovoj ulici, čim bi se skrenulo iz Maksimirske, s desne strane, stajao je omaleni ugostiteljski objekt pod nazivom “Porta”. Bila je to pečenjara sa šest stolova i šankom i ni po čemu ne bi bila posebna da u njoj nije svirao jedan specijalan orkestar, među najboljima koje sam ikad vidio i čuo. U “Portu” sam prvi put došao na poziv prijatelja Igora Ivanovića, iskusnog producenta i muzičara, a iskreno… bio sam gladan. I tamo sam čuo njih četvoricu, bez razglasa, među šest polupraznih stolova. Izvodili su sevdah, starogradske i provjerene narodne pjesme. U “Portu” sam ušao nešto pojesti oko devet navečer, izašao sam u 6 ujutro. Onda sam išao i kad nisam bio gladan.
Pjevao je legendarni Jahija Gračanlić, a svirali su Makedonac Safiudin Alimoski Safko, moj prijatelj Igor i Miro Navračić koji je svirao harmoniku. Bili su tu i pjevačica Aleksandra Namjesnik i Antonio Vrbički, najveća harmonikaška nada. U kasne sate, oko jedanaest ili u ponoć, u “Portu” bi dolazili svirači iz cijelog grada nakon svojih gaža. Većina su bili Romi iz cijele regije koji su tako zarađivali za kruh. “Porta” je bila neka vrsta bazne stanice. I onda bi, na neki meni nikad shvaćen znak, pojedinci odlazili po svoje instrumente i vraćali se i svirali bi zajedno, do jutra. Samo što u “Porti”, svi ti muzičari sličnih, potrošenih odijela i umornih očiju, tamo su svirali sebi. I prisutnima, tko bi se zatekao…
Znalo ih je svirati po desetak, dvadesetak… Svirali bi nekoliko pjesama, idući u jednu, pa u drugu, pa se vraćajući, pa na neku treću… Radili su što su htjeli, igrali se muzikom, pred mojim očima i ušima umrli su svi žanrovi, ladice i ostala je ona jedna, jedina prava – Muzika. Jednom su izvodili “Vranjanku”, trajalo je dvadeset minuta, bili su strpljivi, dok nisu upali u “mantru” poput bluzera, svatko je solirao, a ja sam obilazio oko njih da čujem sve što uspijem. Bila je to totalna muzika, jednaka za sve.
Pamtim jedan “bliski susret” s Mirom Navračićem u “Porti”. Bilo je predvečerje, došao sam malo ranije, a muzika još nije ni počela. Ljudi u restoranu praktički nije ni bilo, tek konobar i gazda, za jednim stolom. Tako, neki smiraj i tišina. Nasuprot mene sjeo je Miro i odložio pored sebe harmoniku u kutiji. Zapalio je cigaretu, natočio si pivo i osmjehnuo se. Vidio me već par puta tu, u kafani. Sjedili smo tamo par minuta, nismo razgovarali, svak gledajući nešto drugo kroz prozor, utonuli u svoje misli. Onda je Miro uzeo harmoniku. Nemam pojma šta je svirao, niti koliko je trajalo… Gledao je sa strane negdje, svirao je sebi i meni, ni sebi ni meni, kao da je harmonika živa i mora da ju pusti da se najede zraka. Kad je završio, ja sam ležao u tisuću komada i lebdio oko onog stola, on je namignuo, nasmiješio se… i nastavili smo tamo sjediti i šutjeti i gledati svak svoje dok nije došlo vrijeme da ustanu i počnu svirati. Ja sam nesavladivo kliznuo u pijanstvo uvjeren da je Muzika, a ne Ljubav, najveći zakon od svih.
U ožujku 2017. godine u “Portu” je svratio nitko drugi do čuveni Roby Lakatos, sa svojim orkestrom nakon koncerta u “Lisinskom”. Jedva da je i popio i pojeo nešto, a onda je čuo kako svira Miro Navračić. Lakatos je zatražio od orkestra da se unesu instrumenti, uključujući i cimbalo. Ostali su svirati do jutra.
/Robi Lakatos (u sredini s violinom) sa glazbenicima u “Porti”. Na lijevoj strani slike nalazi se Miro Navračić sa harmonikom./
Nikad u “Porti” nisam čuo ni vidio svađu, ni povišene tonove. Ne pamtim niti jedan čin pijane agresije, “traženja belaja”. U to proljeće 2017. dolazio sam na svirke oko pola godine, gotovo pobožno, kao što ljudi idu na misu. A onda je u ljeto “Porta” zatvorena naglo. Sad se tamo gradi neka bezglava zgrada s poslovnim prostorima.
Već tad, u “Porti”, znalo se da je bolestan ozbiljno i teško. Pričalo se o nekom raku, a pričalo se i da kad ga po noći zaboli, da cijelu noć sjedi i svira harmoniku. Veli, ne zna više šta bi.
15. kolovoza su prijatelji javili da je umro Miroslav Navračić, jedan od najboljih harmonikaša u regiji. Nisam vidio neke službene vijesti. Tko zna, zna. A trebali bi znati svi.
Ne znam dovoljno o Navračićevoj karijeri, prepuštam to upućenijima. Meni je ostalo sjećanje na nešto blistavo i neponovljivo.
Na linku je izvedba pjesme “Đelem, đelem” s koncerta Ivana Jelića u Lisinskom, kada prateći orkestar izvodi ovu neslužbenu romsku himnu. Miro Navračić je na harmonici. Ponekad se učini da je živa.
Priča o Porti
Sjećanje na Miru Navračića
U Hondlovoj ulici, čim bi se skrenulo iz Maksimirske, s desne strane, stajao je omaleni ugostiteljski objekt pod nazivom “Porta”. Bila je to pečenjara sa šest stolova i šankom i ni po čemu ne bi bila posebna da u njoj nije svirao jedan specijalan orkestar, među najboljima koje sam ikad vidio i čuo. U “Portu” sam prvi put došao na poziv prijatelja Igora Ivanovića, iskusnog producenta i muzičara, a iskreno… bio sam gladan. I tamo sam čuo njih četvoricu, bez razglasa, među šest polupraznih stolova. Izvodili su sevdah, starogradske i provjerene narodne pjesme. U “Portu” sam ušao nešto pojesti oko devet navečer, izašao sam u 6 ujutro. Onda sam išao i kad nisam bio gladan.
Pjevao je legendarni Jahija Gračanlić, a svirali su Makedonac Safiudin Alimoski Safko, moj prijatelj Igor i Miro Navračić koji je svirao harmoniku. Bili su tu i pjevačica Aleksandra Namjesnik i Antonio Vrbički, najveća harmonikaška nada. U kasne sate, oko jedanaest ili u ponoć, u “Portu” bi dolazili svirači iz cijelog grada nakon svojih gaža. Većina su bili Romi iz cijele regije koji su tako zarađivali za kruh. “Porta” je bila neka vrsta bazne stanice. I onda bi, na neki meni nikad shvaćen znak, pojedinci odlazili po svoje instrumente i vraćali se i svirali bi zajedno, do jutra. Samo što u “Porti”, svi ti muzičari sličnih, potrošenih odijela i umornih očiju, tamo su svirali sebi. I prisutnima, tko bi se zatekao…
Znalo ih je svirati po desetak, dvadesetak… Svirali bi nekoliko pjesama, idući u jednu, pa u drugu, pa se vraćajući, pa na neku treću… Radili su što su htjeli, igrali se muzikom, pred mojim očima i ušima umrli su svi žanrovi, ladice i ostala je ona jedna, jedina prava – Muzika. Jednom su izvodili “Vranjanku”, trajalo je dvadeset minuta, bili su strpljivi, dok nisu upali u “mantru” poput bluzera, svatko je solirao, a ja sam obilazio oko njih da čujem sve što uspijem. Bila je to totalna muzika, jednaka za sve.
Pamtim jedan “bliski susret” s Mirom Navračićem u “Porti”. Bilo je predvečerje, došao sam malo ranije, a muzika još nije ni počela. Ljudi u restoranu praktički nije ni bilo, tek konobar i gazda, za jednim stolom. Tako, neki smiraj i tišina. Nasuprot mene sjeo je Miro i odložio pored sebe harmoniku u kutiji. Zapalio je cigaretu, natočio si pivo i osmjehnuo se. Vidio me već par puta tu, u kafani. Sjedili smo tamo par minuta, nismo razgovarali, svak gledajući nešto drugo kroz prozor, utonuli u svoje misli. Onda je Miro uzeo harmoniku. Nemam pojma šta je svirao, niti koliko je trajalo… Gledao je sa strane negdje, svirao je sebi i meni, ni sebi ni meni, kao da je harmonika živa i mora da ju pusti da se najede zraka. Kad je završio, ja sam ležao u tisuću komada i lebdio oko onog stola, on je namignuo, nasmiješio se… i nastavili smo tamo sjediti i šutjeti i gledati svak svoje dok nije došlo vrijeme da ustanu i počnu svirati. Ja sam nesavladivo kliznuo u pijanstvo uvjeren da je Muzika, a ne Ljubav, najveći zakon od svih.
U ožujku 2017. godine u “Portu” je svratio nitko drugi do čuveni Roby Lakatos, sa svojim orkestrom nakon koncerta u “Lisinskom”. Jedva da je i popio i pojeo nešto, a onda je čuo kako svira Miro Navračić. Lakatos je zatražio od orkestra da se unesu instrumenti, uključujući i cimbalo. Ostali su svirati do jutra.
/Robi Lakatos (u sredini s violinom) sa glazbenicima u “Porti”. Na lijevoj strani slike nalazi se Miro Navračić sa harmonikom./
Nikad u “Porti” nisam čuo ni vidio svađu, ni povišene tonove. Ne pamtim niti jedan čin pijane agresije, “traženja belaja”. U to proljeće 2017. dolazio sam na svirke oko pola godine, gotovo pobožno, kao što ljudi idu na misu. A onda je u ljeto “Porta” zatvorena naglo. Sad se tamo gradi neka bezglava zgrada s poslovnim prostorima.
Već tad, u “Porti”, znalo se da je bolestan ozbiljno i teško. Pričalo se o nekom raku, a pričalo se i da kad ga po noći zaboli, da cijelu noć sjedi i svira harmoniku. Veli, ne zna više šta bi.
15. kolovoza su prijatelji javili da je umro Miroslav Navračić, jedan od najboljih harmonikaša u regiji. Nisam vidio neke službene vijesti. Tko zna, zna. A trebali bi znati svi.
Ne znam dovoljno o Navračićevoj karijeri, prepuštam to upućenijima. Meni je ostalo sjećanje na nešto blistavo i neponovljivo.
Na linku je izvedba pjesme “Đelem, đelem” s koncerta Ivana Jelića u Lisinskom, kada prateći orkestar izvodi ovu neslužbenu romsku himnu. Miro Navračić je na harmonici. Ponekad se učini da je živa.