Negdje u samom srcu Europe, u jednoj maloj zemlji, tražila je jedna djevojčica već dugo godina novu domovinu. Radila marljivo i nosajući sunce u osmijehu još marljivije stjecala prijatelje. Daleko od roditelja, braće i sestara.
Jednog dana u studenom 2004. ju je, prvi put nakon puno, puno godina posjetio njen otac, inače penzioner, praveći kratku stanku na putu na kojem je posjetio svoje sunarodnjake i nekadašnje kolege, u njenoj novoj zemlji, u kojoj je i on godinama bio u inozemstvu na privremenom radu.
Sjedili su u vrijeme njene dvosatne podnevne pauze u jednom lokalu, on je pričao o ljudima koje je posjetio, spominjao neke, koje je ona davno zaboravila a ona je lijepo klimala glavom kao svaka fina kćerka. Vrijeme je bilo prekratko da bi ga ispratila na vlak.
Kad se uvečer srela sa prijateljicom u lokalu u kojem se sa svima, osim sa svojim ocem ljubila u dolasku i odlasku u oba obraza, hrabro je izvijestila o očevoj nenadanoj posjeti, napomenuvši kao usput da je nije upitao ni kako je, niti kako živi.
Dok je ona sjedila s prijateljicom, koja nije primijetila progutane suze, njegov vlak se već približavao odrednici. Na tamnom staklu on je najprije primijetio kako promiču rijetka svjetla predgrađa a onda ugledao svoje lice. Na mjestu gdje su trebale biti oči buljile su u njega dvije tamne mrlje. U dugim godinama sastanaka i rastanaka uvježban na nebol, pomislio je samo kako bi bilo dobro da mu kćer reče barem kako živi, zatim je ustao i uzeo svoj stari koferić kupljen još u usamljenim gastarbeiterskim danima i krenuo prema izlazu spreman i ovaj put ne doći doma.
Priča o jednoj kćeri i njezinom ocu
Negdje u samom srcu Europe, u jednoj maloj zemlji, tražila je jedna djevojčica već dugo godina novu domovinu. Radila marljivo i nosajući sunce u osmijehu još marljivije stjecala prijatelje. Daleko od roditelja, braće i sestara.
Jednog dana u studenom 2004. ju je, prvi put nakon puno, puno godina posjetio njen otac, inače penzioner, praveći kratku stanku na putu na kojem je posjetio svoje sunarodnjake i nekadašnje kolege, u njenoj novoj zemlji, u kojoj je i on godinama bio u inozemstvu na privremenom radu.
Sjedili su u vrijeme njene dvosatne podnevne pauze u jednom lokalu, on je pričao o ljudima koje je posjetio, spominjao neke, koje je ona davno zaboravila a ona je lijepo klimala glavom kao svaka fina kćerka. Vrijeme je bilo prekratko da bi ga ispratila na vlak.
Kad se uvečer srela sa prijateljicom u lokalu u kojem se sa svima, osim sa svojim ocem ljubila u dolasku i odlasku u oba obraza, hrabro je izvijestila o očevoj nenadanoj posjeti, napomenuvši kao usput da je nije upitao ni kako je, niti kako živi.
Dok je ona sjedila s prijateljicom, koja nije primijetila progutane suze, njegov vlak se već približavao odrednici. Na tamnom staklu on je najprije primijetio kako promiču rijetka svjetla predgrađa a onda ugledao svoje lice. Na mjestu gdje su trebale biti oči buljile su u njega dvije tamne mrlje. U dugim godinama sastanaka i rastanaka uvježban na nebol, pomislio je samo kako bi bilo dobro da mu kćer reče barem kako živi, zatim je ustao i uzeo svoj stari koferić kupljen još u usamljenim gastarbeiterskim danima i krenuo prema izlazu spreman i ovaj put ne doći doma.