Crickets are chirpin’, the water is high
There’s a soft cotton dress on the line hangin’ dry
Window wide open, African trees
Bent over backwards from a hurricane breeze
Not a word of goodbye, not even a note
She gone with the man
In the long black coat
Somebody seen him hanging around
At the old dance hall on the outskirts of town
He looked into her eyes when she stopped him to ask
If he wanted to dance, he had a face like a mask
Somebody said from the Bible he’d quote
There was dust on the man
In the long black coat
Preacher was a talkin’, there’s a sermon he gave
He said every man’s conscience is vile and depraved
You cannot depend on it to be your guide
When it’s you who must keep it satisfied
It ain’t easy to swallow, it sticks in the throat
She gave her heart to the man
In the long black coat
There are no mistakes in life some people say
It is true sometimes you can see it that way
But people don’t live or die, people just float
She went with the man
In the long black coat
There’s smoke on the water, it’s been there since June
Tree trunks uprooted, ‘neath the high crescent moon
Feel the pulse and vibration and the rumbling force
Somebody is out there beating a dead horse
She never said nothing, there was nothing she wrote
She gone with the man
In the long black coat
____________________________Bob Dylan
***
Čovjek u dugom crnom kaputu
Zrikavci cvrče, plima je na vidiku
Pamučna haljina suši se na štriku
Prozori širom otvoreni. Afričkog drveća čestar
Povio redom je unatrag nejaki orkanski vjetar
Nije rekla ni zbogom, nit ostavila poruku ljutu
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.
Neki su ga, kažu, viđali da se mota katkada
Oko stare plesne dvorane tamo na rubu grada
Kad je stala da ga upita za ples, baš u tom časku,
Zagledao joj se u oči, lice mu je ličilo na masku,
Citirao je Bibliju k’o kad pravnik govori o statutu
Prašnjav je bio čovjek
U dugom crnom kaputu.
Sveštenik je govorio, propovijed se davala,
Svakom čovjeku, rekao je, savjest je podla i zla
Ne možeš se na nju oslonit da te vodi u nevolji
Kada si ti onaj kojeg treba da zadovolji.
To se ne guta lako, u grlu stvara gvalju krutu,
Dala je srce čovjeku
U dugom crnom kaputu.
U života nema grešaka, tako neki ljudi kažu,
Ponekad izgleda tačno tako, da oni tu i ne lažu,
Al’ ljudi ne žive i ne umiru, drže se na površini nalik plutu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.
Dim je na vodi još od juna mjeseca
Stabla iščupana, ispod visokog polumjeseca,
Osjeti puls, vibraciju, snagu što glasno se čuje,
Neko tu napolju mrtvoga konja bičuje,
Nikad nije rekla ništa, ni napisala, makar i već u putu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.
_______________________________Bob Dylan
***
Znate li vic o Crnom Džou? Ja sam ga kao klinac jako volio. Ide otprilike ovako: Kao, doseli se tip u neki gradić na Divljem zapadu. Sve izgleda idilično, ljudi lijepo žive, mirno je, ima novca, klima je dobra, ima posla. Lik se zaposli kao šanker u najvećem salunu u gradu. Kako vrijeme prolazi, atmosfera u mjestu se kvari. Ljudi su nervozni i napeti. Naš junak se raspituje u čemu je problem, no niko nije pretjerano voljan da mu odgovori. Napokon uspijeva da sazna: U gradić u nepravilnim vremenskim intervalima dolazi stanoviti Crni Džo i vrši neviđen teror. O detaljima niko ne govori jer su prestrašni. Crni Džo je kao neki Minotaur, samo što se žrtve ne prinose njemu, nego on sam dolazi po svoj danak. I pročulo se, dakle, Crni Džo će uskoro da dođe: tog i tog dana, tačno u podne. Grad polako počinje da se prazni. Ljudi bježe s cijelim porodicama kao od elementarne nepogode. Sve što imaju da završe, ljudi završavaju na brzinu. Ko god pokuša da bude ažuran i temeljit, bude prekinut paničnim refrenom: Brže, brže, sad će Crni Džo! Ipak, trojici najhrabrijih je dosta kukavičluka, odlučuju da će u salunu, zajedno sa šankerom koji nema kamo da pobjegne, čekati Crnog Džoa. Svanulo je, dakle, jutro Dana D; u cijelom gradu su samo četvorica ljudi. Jedni od drugih kriju strah. Oko deset ujutro piju kafu, ruke im se tresu, a prvi kaže: Ne mogu, jebiga, strah me je. Kaže to i pobjegne. Dvojica odvažnih i šanker se sprdaju s njim, ali nekako usiljeno. U jedanaest, međutim, drugi kaže: Jebo ti sve, odoh i ja. Reče to, pa dade petama vjetra. Šanker i najhrabriji sugrađanin samo šute. Ipak, u pola dvanaest najhrabriji šapne: Izvini, buraz, pa i on iziđe i ispari se. Naš junak je ostao sam, potpuno sam. Zapalio je cigaretu i gleda u zidni sat. Kazaljke se kreću strašno sporo. Kad dođe pet do dvanaest, on čak pomišlja da je sat stao. U tom trenu, zafijuče vjetar, čuje se topot kopita, a zatim i bat koraka. Na vratima saluna pojavljuje se grmalj od dva metra, sto kila, bez grama sala, što se kaže, sav u crnom, crni šešir, crni mantil, crna košulja, crne hlače, crne čizme. O opasaču mu vise dva pištolja s crnim drškama. Bez riječi prilazi šanku, a zatim prstom pokazuje šankeru da iziđe i priđe mu. Ne progovarajući, otkopčava šlic, a šankeru pantomimski pojašnjava kako treba da klekne i, što bi se reklo, oralno ga zadovolji (da baš ne kažem – da mu popuši kurac). Ovaj nesretnik se povinuje naredbi. Nije jadniku milo i ne uživa, ali trudi se. A pridošlica ga u jednom trenutku lupne po tjemenu i po prvi put progovori: Brže, brže, sad će Crni Džo!
Ne znam ni sam zašto me Dylanov Čovjek u dugom crnom kaputu podsjetio na vickastog Crnog Džoa. Logičnije je vjerovatno bilo sjetiti se Jesenjinovog Crnog čovjeka. Ali opet, kao što se u Crnom čovjeku, nakon što se razbije ogledalo, tajanstveni Crni čovjek ukazuje kao sam pjesnik, tako i u vicu ispada da onaj za kojeg se misli da je Crni Džo – nije Crni Džo. Objašnjavajući negdje specifičnost alegorije kao stilske figure, Borges kaže da je kod Dantea vučica istovremeno – i pohlepa i vučica. Tako i u ovoj Dylanovoj pjesmi – čovjek u dugom crnom kaputu može biti jednostavno čovjek u dugom crnom kaputu, a može biti i smrt.
Iako nema klasičnog refrena, kod prevoda je ključni momenat bio pronaći rimu za završetak svake strofe, pošto svaka strofa jednako završava. Coat je morao biti kaput, nije mogao biti ni mantil ni gunj ni bilo šta slično. Nije to baš kao Poeovo Nevermore, ali nije ni odveć drukčije.
Kad je o ostalim rimama riječ, mislim da vrijedi istaknuti onu iz prva dva stiha posljednje strofe. U našem su jeziku dva mjeseca (kalendarski i astronomski) – homonimi; u engleskom nisu, mada je očita sličnost između month i moon. Iako Dylan iza June ne kaže month, rima mjeseca – polumjeseca zvoni tako jako da ju je, čini mi se, grehota ne iskoristiti.
P. S.
Bob Dylan se već godinama pominje kao jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za knjiženost. Ima, međutim, nečeg čudnog kod pjesama koje se pjevaju (songs Vs. poems); melodija ih nekad učini boljim nego što izgledaju na bjelini papira. Upravo zbog tog efekta, nekad se i ne usudimo da ih pokušamo prosuditi na bjelini papira. Pjesmu Man in the Long Black Coat mi je u tom smislu otvorio Ante Tomić pa mu ovdje zato dajem, štono kažu, acknowledgment. I još jedna sitnica: prva čitateljka ovog prevoda rekla mi je, odmah nakon čitanja, impresionistički, da joj prevod vuče na Duška Trifunovića. Bilo mi je milo; za poeziju koja se pjeva, a u našem jeziku – Duško Trifunović je najsretnija asocijacija.
prevodilačka sveska/8
Ljubav i smrt
Man in the Long Black Coat
Crickets are chirpin’, the water is high
There’s a soft cotton dress on the line hangin’ dry
Window wide open, African trees
Bent over backwards from a hurricane breeze
Not a word of goodbye, not even a note
She gone with the man
In the long black coat
Somebody seen him hanging around
At the old dance hall on the outskirts of town
He looked into her eyes when she stopped him to ask
If he wanted to dance, he had a face like a mask
Somebody said from the Bible he’d quote
There was dust on the man
In the long black coat
Preacher was a talkin’, there’s a sermon he gave
He said every man’s conscience is vile and depraved
You cannot depend on it to be your guide
When it’s you who must keep it satisfied
It ain’t easy to swallow, it sticks in the throat
She gave her heart to the man
In the long black coat
There are no mistakes in life some people say
It is true sometimes you can see it that way
But people don’t live or die, people just float
She went with the man
In the long black coat
There’s smoke on the water, it’s been there since June
Tree trunks uprooted, ‘neath the high crescent moon
Feel the pulse and vibration and the rumbling force
Somebody is out there beating a dead horse
She never said nothing, there was nothing she wrote
She gone with the man
In the long black coat
____________________________Bob Dylan
***
Čovjek u dugom crnom kaputu
Zrikavci cvrče, plima je na vidiku
Pamučna haljina suši se na štriku
Prozori širom otvoreni. Afričkog drveća čestar
Povio redom je unatrag nejaki orkanski vjetar
Nije rekla ni zbogom, nit ostavila poruku ljutu
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.
Neki su ga, kažu, viđali da se mota katkada
Oko stare plesne dvorane tamo na rubu grada
Kad je stala da ga upita za ples, baš u tom časku,
Zagledao joj se u oči, lice mu je ličilo na masku,
Citirao je Bibliju k’o kad pravnik govori o statutu
Prašnjav je bio čovjek
U dugom crnom kaputu.
Sveštenik je govorio, propovijed se davala,
Svakom čovjeku, rekao je, savjest je podla i zla
Ne možeš se na nju oslonit da te vodi u nevolji
Kada si ti onaj kojeg treba da zadovolji.
To se ne guta lako, u grlu stvara gvalju krutu,
Dala je srce čovjeku
U dugom crnom kaputu.
U života nema grešaka, tako neki ljudi kažu,
Ponekad izgleda tačno tako, da oni tu i ne lažu,
Al’ ljudi ne žive i ne umiru, drže se na površini nalik plutu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.
Dim je na vodi još od juna mjeseca
Stabla iščupana, ispod visokog polumjeseca,
Osjeti puls, vibraciju, snagu što glasno se čuje,
Neko tu napolju mrtvoga konja bičuje,
Nikad nije rekla ništa, ni napisala, makar i već u putu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.
_______________________________Bob Dylan
***
Znate li vic o Crnom Džou? Ja sam ga kao klinac jako volio. Ide otprilike ovako: Kao, doseli se tip u neki gradić na Divljem zapadu. Sve izgleda idilično, ljudi lijepo žive, mirno je, ima novca, klima je dobra, ima posla. Lik se zaposli kao šanker u najvećem salunu u gradu. Kako vrijeme prolazi, atmosfera u mjestu se kvari. Ljudi su nervozni i napeti. Naš junak se raspituje u čemu je problem, no niko nije pretjerano voljan da mu odgovori. Napokon uspijeva da sazna: U gradić u nepravilnim vremenskim intervalima dolazi stanoviti Crni Džo i vrši neviđen teror. O detaljima niko ne govori jer su prestrašni. Crni Džo je kao neki Minotaur, samo što se žrtve ne prinose njemu, nego on sam dolazi po svoj danak. I pročulo se, dakle, Crni Džo će uskoro da dođe: tog i tog dana, tačno u podne. Grad polako počinje da se prazni. Ljudi bježe s cijelim porodicama kao od elementarne nepogode. Sve što imaju da završe, ljudi završavaju na brzinu. Ko god pokuša da bude ažuran i temeljit, bude prekinut paničnim refrenom: Brže, brže, sad će Crni Džo! Ipak, trojici najhrabrijih je dosta kukavičluka, odlučuju da će u salunu, zajedno sa šankerom koji nema kamo da pobjegne, čekati Crnog Džoa. Svanulo je, dakle, jutro Dana D; u cijelom gradu su samo četvorica ljudi. Jedni od drugih kriju strah. Oko deset ujutro piju kafu, ruke im se tresu, a prvi kaže: Ne mogu, jebiga, strah me je. Kaže to i pobjegne. Dvojica odvažnih i šanker se sprdaju s njim, ali nekako usiljeno. U jedanaest, međutim, drugi kaže: Jebo ti sve, odoh i ja. Reče to, pa dade petama vjetra. Šanker i najhrabriji sugrađanin samo šute. Ipak, u pola dvanaest najhrabriji šapne: Izvini, buraz, pa i on iziđe i ispari se. Naš junak je ostao sam, potpuno sam. Zapalio je cigaretu i gleda u zidni sat. Kazaljke se kreću strašno sporo. Kad dođe pet do dvanaest, on čak pomišlja da je sat stao. U tom trenu, zafijuče vjetar, čuje se topot kopita, a zatim i bat koraka. Na vratima saluna pojavljuje se grmalj od dva metra, sto kila, bez grama sala, što se kaže, sav u crnom, crni šešir, crni mantil, crna košulja, crne hlače, crne čizme. O opasaču mu vise dva pištolja s crnim drškama. Bez riječi prilazi šanku, a zatim prstom pokazuje šankeru da iziđe i priđe mu. Ne progovarajući, otkopčava šlic, a šankeru pantomimski pojašnjava kako treba da klekne i, što bi se reklo, oralno ga zadovolji (da baš ne kažem – da mu popuši kurac). Ovaj nesretnik se povinuje naredbi. Nije jadniku milo i ne uživa, ali trudi se. A pridošlica ga u jednom trenutku lupne po tjemenu i po prvi put progovori: Brže, brže, sad će Crni Džo!
Ne znam ni sam zašto me Dylanov Čovjek u dugom crnom kaputu podsjetio na vickastog Crnog Džoa. Logičnije je vjerovatno bilo sjetiti se Jesenjinovog Crnog čovjeka. Ali opet, kao što se u Crnom čovjeku, nakon što se razbije ogledalo, tajanstveni Crni čovjek ukazuje kao sam pjesnik, tako i u vicu ispada da onaj za kojeg se misli da je Crni Džo – nije Crni Džo. Objašnjavajući negdje specifičnost alegorije kao stilske figure, Borges kaže da je kod Dantea vučica istovremeno – i pohlepa i vučica. Tako i u ovoj Dylanovoj pjesmi – čovjek u dugom crnom kaputu može biti jednostavno čovjek u dugom crnom kaputu, a može biti i smrt.
Iako nema klasičnog refrena, kod prevoda je ključni momenat bio pronaći rimu za završetak svake strofe, pošto svaka strofa jednako završava. Coat je morao biti kaput, nije mogao biti ni mantil ni gunj ni bilo šta slično. Nije to baš kao Poeovo Nevermore, ali nije ni odveć drukčije.
Kad je o ostalim rimama riječ, mislim da vrijedi istaknuti onu iz prva dva stiha posljednje strofe. U našem su jeziku dva mjeseca (kalendarski i astronomski) – homonimi; u engleskom nisu, mada je očita sličnost između month i moon. Iako Dylan iza June ne kaže month, rima mjeseca – polumjeseca zvoni tako jako da ju je, čini mi se, grehota ne iskoristiti.
P. S.
Bob Dylan se već godinama pominje kao jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za knjiženost. Ima, međutim, nečeg čudnog kod pjesama koje se pjevaju (songs Vs. poems); melodija ih nekad učini boljim nego što izgledaju na bjelini papira. Upravo zbog tog efekta, nekad se i ne usudimo da ih pokušamo prosuditi na bjelini papira. Pjesmu Man in the Long Black Coat mi je u tom smislu otvorio Ante Tomić pa mu ovdje zato dajem, štono kažu, acknowledgment. I još jedna sitnica: prva čitateljka ovog prevoda rekla mi je, odmah nakon čitanja, impresionistički, da joj prevod vuče na Duška Trifunovića. Bilo mi je milo; za poeziju koja se pjeva, a u našem jeziku – Duško Trifunović je najsretnija asocijacija.