Očekivao sam, gospodine Hamijase, da među žiteljima Pakla barem mašte ima dovoljno. Međutim, moja prva iskustva su porazna. Njihove naseobine, koje sam do sada vidio, ni po čemu se ne razlikuju od naših provincijskih varošica – štaviše, nose i slična budalasta imena. Žitka je ilovača u temelju, bajat vazduh u plućima, a svjetlost se ruči na trgove sa visoko podignutih kružnih ogledala. Mahanjem glave ili gužvom stare štampe pokušavaju se otjerati zujalice-muhe sa vilica. Parole je sprala kiša, stare zastave su uklonjene. Spremaju se nova platna, ali Prijestolnica o njihovoj boji i izgledu već odavno ne kazuje ništa.
Dokona protuha, sasvim razumljivo, otkriva i izvjesne razlike. Ja sam, na primjer, otkrio jednu sitnu, uzbuđujuću. Ona se tiče benzinskih pumpi.
U palankama, pumpe podižu na samom ulazu, uz kakav užaren asfaltni drum. Bojene su žuto (boja se guli i na tim mjestima dragocjeni metal hrđa), posjeduju vrt sa šupom i opslužuje kakav cinik ili otromboljena čaršijska luda. Kao sad da vidim našu Irmu, bludnicu. Vitla šmrkom po vazduhu, ulje se prosipa i prži travu, dok putnici stoje mirno i strah im se ko predivo obmotava oko srca. Pozni je suton, izgrijeva pun mjesec, čuje se jezno komešanje životinja. Blejanje, groktanje, meketanje. Irma, zabrinuto, osluškuje. Ona voli svoje životinje. Među njima ima dosta začaranih putnika. Prisjećam se onog malog Elpenora kojega je Irma u nerasta preobratila. (Govore mi da je ovdje, ali ga još uvijek nisam vidio.) U svakom slučaju, pumpa radi non-stop i nafta je najskuplja.
Ovdje, u Paklu, toče sjećanje. Pumpa se takođe nalazi izvan naselja na jednoj, poput deponijskih njiva, starudijom pretrpanoj plaži. Red je upravo beskonačan, galama i vika zaglušujuća, ali nikog nema od posluge. Opslužna kućica zvrji prazna. Dešava se, vrlo rijetko, da se i pojavi brodica gospodina Harona. Iskrcava otud ugojena, naljoskana drtina, u pratnji psa-glavonje i dva pomoćnika. Klatari se između nestrpljivih, usijanih sjena, udara ih ručerdama težim od vesala i s mukom se probija i penje na malu, improvizovanu govornicu. Pomoćnici ga pridržavaju dok on, koliko se da vidjeti, o nečemu nedostižnom deklamuje i svaki se čas teatralno naklanja publici. Ali nigdje kapi ili makar vonja dragocjene tečnosti. Predstava se brzo završava, pomoćnici pale govornicu i kostima, ko kopljima, rastjeruju histeričnu i žednu gungulu.
Zatim pažljivo skupljaju alatke, penju se u čamac i odlaze.
Pumpe
Očekivao sam, gospodine Hamijase, da među žiteljima Pakla barem mašte ima dovoljno. Međutim, moja prva iskustva su porazna. Njihove naseobine, koje sam do sada vidio, ni po čemu se ne razlikuju od naših provincijskih varošica – štaviše, nose i slična budalasta imena. Žitka je ilovača u temelju, bajat vazduh u plućima, a svjetlost se ruči na trgove sa visoko podignutih kružnih ogledala. Mahanjem glave ili gužvom stare štampe pokušavaju se otjerati zujalice-muhe sa vilica. Parole je sprala kiša, stare zastave su uklonjene. Spremaju se nova platna, ali Prijestolnica o njihovoj boji i izgledu već odavno ne kazuje ništa.
Dokona protuha, sasvim razumljivo, otkriva i izvjesne razlike. Ja sam, na primjer, otkrio jednu sitnu, uzbuđujuću. Ona se tiče benzinskih pumpi.
U palankama, pumpe podižu na samom ulazu, uz kakav užaren asfaltni drum. Bojene su žuto (boja se guli i na tim mjestima dragocjeni metal hrđa), posjeduju vrt sa šupom i opslužuje kakav cinik ili otromboljena čaršijska luda. Kao sad da vidim našu Irmu, bludnicu. Vitla šmrkom po vazduhu, ulje se prosipa i prži travu, dok putnici stoje mirno i strah im se ko predivo obmotava oko srca. Pozni je suton, izgrijeva pun mjesec, čuje se jezno komešanje životinja. Blejanje, groktanje, meketanje. Irma, zabrinuto, osluškuje. Ona voli svoje životinje. Među njima ima dosta začaranih putnika. Prisjećam se onog malog Elpenora kojega je Irma u nerasta preobratila. (Govore mi da je ovdje, ali ga još uvijek nisam vidio.) U svakom slučaju, pumpa radi non-stop i nafta je najskuplja.
Ovdje, u Paklu, toče sjećanje. Pumpa se takođe nalazi izvan naselja na jednoj, poput deponijskih njiva, starudijom pretrpanoj plaži. Red je upravo beskonačan, galama i vika zaglušujuća, ali nikog nema od posluge. Opslužna kućica zvrji prazna. Dešava se, vrlo rijetko, da se i pojavi brodica gospodina Harona. Iskrcava otud ugojena, naljoskana drtina, u pratnji psa-glavonje i dva pomoćnika. Klatari se između nestrpljivih, usijanih sjena, udara ih ručerdama težim od vesala i s mukom se probija i penje na malu, improvizovanu govornicu. Pomoćnici ga pridržavaju dok on, koliko se da vidjeti, o nečemu nedostižnom deklamuje i svaki se čas teatralno naklanja publici. Ali nigdje kapi ili makar vonja dragocjene tečnosti. Predstava se brzo završava, pomoćnici pale govornicu i kostima, ko kopljima, rastjeruju histeričnu i žednu gungulu.
Zatim pažljivo skupljaju alatke, penju se u čamac i odlaze.
(1983)