Prepiska s Esmom

Ovo je tužna godina i za vas i za mene. Ja zaista ne znam kako se nastavlja ‘zivot u jednini’ poslije skoro 45 godina zajedničkog življenja.

Želim vama i vasoj kćerci sve najbolje.

Draga moja, idu mi same suze dok ovo pišem, jer nisam znao da je Omer umro, i vjerovao sam, ako ništa drugo, da će se svojoj bolesti opirati duže,

ali svi pravi ljudi koje znam ekspresno napuštaju ovaj svijet da bude što širi nitkovima. Kad mi Ivana dođe iz Zagreba, puna mi je kuća i puna duša,

a kad ode, vraćam se u svoju pustinju. Bukvalnu. Nema utjehe ni za tebe ni za mene, jer samo mi znamo koga smo izgubili, ali ova pjesma koja sam

napravio prema Omerovoj priči neka ti bude kao od brata sestri.

SMRT  ĐORĐA KARANIKOLASA

(Po Omerovoj priči)

                           Treba osamnaest mjeseci bar, vele,
__________Da  svaki od njih sazrije u skelet,
__________Da ih se opere, sklopi i da idu
__________U malu nišu u grobljanskom zidu.
__________W.H. AUDEN Ostrvsko groblje.

Malo sam čime, u predratnom životu,
Bio toliko iznenađen, u stvari poražen,
Kao Đorđevom smrću. Bio sam u Americi.
Sjećam se tri tenora, onih što su se proslavili
Na fudbalskom prvenstvu: do u beskraj sam ih slušao.
Sjećam se cvijeća u prozoru, nalik onom što cvjeta
U januaru. I odjednom nestao Đorđe kao mjehur
Sapunice. A u meni prazno kao u prodavnici
Kroz koju su prohujali branitelji Sarajeva.

__________Bio je stariji od nas desetak godina.
Radio u Feroelektru. Jedan od direktora. Ali je čeznuo
Za oduškom van tog okruženja, daleko od ljudi
S kojim se uglavnom družio. Ginuo za umjetnošću,
Za čitanjem. Volio muziku, išao na koncerte, u operu.
Roditelji mu Grci koji su došli u Sarajevo prije
Onoga rata. Otac, vlasnik pilana, Đorđa je kao dječaka
Slao ljeti po bosanskim planinama da rmba s radnicima
(Uobičajeni odgoj gazdinske djece koji je, izgleda,
Iz današnje Grčke nestao). 

__________Išli smo često na porodične izlete. Na koncerte.
Na putovanja. Jednom u Grčku, na Tasos. Gdje mi je
Pokazao selo odakle su njegovi porijeklom, i groblje
Sa kostima odloženim u šupi, kao u Audenovoj pjesmi,
Onoj čijeg se prevoda ti i ja nećemo stiditi nikad.
Sahrani se čovjek, ali zbog štednje zemljišta, kosti se
Vade nakon godinu-dvije i stavljaju se na raf.
Kao da smrti istekne rok važenja. Sjećam se kukuruznih
Polja uz more, gustog borja u planinskoj jezgri otoka,
I priče o komšiji, ne pamtim ime, bio je neženja,
Pa skuha pijevca, i sa uzvišenja saziva društvo
„Da mu ga pomognu pojesti”. Pamtim i grčki mjesec.
Nigdje više nisam vidio takav. I sad mi se čini da ga se
Može vidjeti samo iz Grčke. 

___________U početku, Đorđe mi je bio pomalo snob
I lažnjak. Takvog su ga vidjeli i nekolicina mojih jarana,
Malo podsmješljivo, pa i bosanski posprdno.
Ali mene, provincijalca iz klasične muslimanske
Porodice i kokuza po definiciji, opčinjavalo  je,
Bar podsvjesno, Đorđevo građansko porijeklo
I način života. Bogat, vazda po inostranstvu,
Donosi poklone, priča o jelima  i pilima koje nikada
Nisi ni čuo, kamoli okusio. Stanovao je na Obali,
Nekoliko metara od Principova mosta. Stan im
Ogroman, starinski, pun slika.

__________Ubrzo sam vidio da je Đorđe
Izuzetan, i ko suncokret u bašči, od svega u njoj drukčiji,
Tačnije, izdvojen. Nagodan u svemu, otvoren i širok,
Pomalo kao Mešin Hasan. Od onih koji u ispunjenju
Tuđih želja nalaze sebe. Bio je odličan za putovanja
I duže zajedničke boravke, gdje se ljudi testiraju,
Vrstan pričalac, znalac svega i svačega,
Sa mnogim modricama iz doba Izgradnje i hajki
Na ljude: kosa mu, kao onom Bajronovom junaku,
Osijedila za noć kad ga je SUP optužio
Za privredni kriminal. Druženje i prijateljstvo s njim,
Otvorilo mi je, kako bi se reklo, nove svjetove. 

__________Umro iznenadno 1990. kad sam bio
Na Fulbrajtovoj stipendiji. Bilo mi neshvatljivo:
Nema više Đorđa! Kako je to moguće? To je skoro
Kao kad bi ti rekli: nema Trebevića. Đorđe umro?
On koji je putovao svijetom kao oblak
Koji nebesima plovi da bi se u svim vodama mogao
Oglednuti. Bio je pravi čovjek, a takvi su rijetki
Kao nesreće u željezničkom prometu, što rekao
Jedan moj prijatelj. Moj otac bi kazao: sudbina.
A ja bih dodao: koja nam se fernandelovski kezi.
I zašto je Đorđe bio pravi? Ni za što. Onako.
I zašto su jedni pravi, a drugi ne? To mi je objasnio
Umberto Saba: ljudi su kao mjehuri sapunice –
Jedan uzleti, drugi ne. 

___________Nikad mi nije iz glave iselio.
Nešto u meni nije dalo da ga zaboravim sasvim.
Voli da mi dođe u noćima kad ne mogu da zaspim.
A kada ga se sjetim, isto kao kad ti se pričuju
Zrikavci u januaru. 

Draga moja,

beskrajno sam tužan. Pored ostalog, i zato što Omer nije stigao da pročita fajl koji ti šaljem. U njemu, sve pjesme koje sam označio plavim, završili smo, napravili konačnu verziju. Ali pjesme koje su označene crnim preveo sam ja, a trebalo je da ih Omer pročita i unese ispravke. Sad ne znam šta ću s njima. Potraži u njegovom kompjuteru taj fajl i vidi da možda nije štogod uradio?

Evo ti još jedna moja pjesma.

DOK SAM PREVODIO S ENGLESKOG SA OMEROM

1.

Dok sam prevodio s engleskog s Omerom
Činilo mi se kašto
Da sam prešao na ti sa Homerom,
Čak da podruku koračamo baštom

Što cvate gdje su jaseni, iz šume
Zavičajne, znali
Ljepše nego krila anđelska da šume
Iznad svakoga međutim i ali. 

A kašto bijah onaj što zanesen
Svirao na violini je
Dok katastrofe svu su jesen
Javljale aviolinije.

Jer mirisao na hljeb je i vino
Mnogi pjesnički dijalog s visinom.

2.

Praviti prepjev – najsmjerniji način
Da nečijoj se veličini diviš.
Tad i sunčev izgrjev najčešće ti znači
Poziv posredstvom drugoga da živiš.  

Potrebna za to strpljivost je jaka.
Gotovo slijepa.
Isto kao kada rukama se hvata
Potočna pastrmka koja ti iz šaka
Isklizne začas. Naposljetku,
Ispadne da si pobješnjela hata
Zauzdavao ispod repa.
Tri promašaja po svakome metkur.
Ne. To su plotuni drvenih pušaka!
I, nadnesen nad svršenim poslom,
Mijenjao bi se, očajan, sa oslom.
Jer uhvaćeni svi smislovi, poput
Rukopisa na kiši, razliti su.
A svekoliki ti besmisao
Tvojih zanosa jasan biva kao
Divokoza na klisu.

Kazao si svakom popu bob
A pop svakom bobu,
I nitko neće izbjeći tu kob.

Tri promašaja po svakome retku.
Nema radosti ni u izuzetku.
Studeno ko da plovi se po Obu.

Ali, ko munja iz pepela, sine
Ona misao koja, sred nigdine,
U nebesa je znala da te vine:
Po naški reći bar trun tajne njine,  
A potom može, kiseli sine,
Spokojnije i da se premine.

Dragi moj Marko,

Skoro sam naivno danas pomislila da sam prolila svaku suzu i da ih više i nema, te da je bol dovoljno otupjela da mogu ponovo funkcionisati kao prividno normalna osoba. A evo me sad, čitam tvoje poruke i suza suzu stiže.

Pogledaću u njegovom kompjuteru, moguće da je radio na vaših osam pjesnika, pa ću poslati sve sto nađem. A možda on nastavlja i dalje da radi, jer svaki put kad mi se pogled ukrade u pravcu njegova stola, vidim njegova pognuta leđa. A nekad čujem i glas i kuckanje tipki na kompjuteru. Ne znam je li se to samo meni dešava, ili to svi koji izgube nekog tako dragog i specijalnog ne mogu da ga puste?

Hvala bogu za naše kćerke. I kod mene je isto, kad dođu, sunce zasija, kad odu, tuga i tišina.

Javiću se sutra nakon što potražim taj fajl, kod nas je sada noć.

Hvala, Marko, jos jednom na toplim riječima i pjesmi o Đorđu i Omeru.

Esma

Ja još čujem Gordanu kad povremeno kašne. Znam da je to neki drugi zvuk, ali znam i da je to njen bolesnički kašalj.