Pradjed

Na sećiji kraj furune, umornu pradjedu iz gunja
Procvao furunkul, kao ruža, latičasto iz žbuna

Vani vrijeme vrani, sikće zimljivica zmija
Dani ko brabonjci, usta šejtanska puhaljka

S pradjedom došla i dva rata, dva brata brđanina
Ne znamo koji od kojeg je veći, od njih kao od kruha

Mrve se riječi španjolka, soča, komin, kam-kam
Jasenovac, jesen, jes-jes, u jamu se obukao čempres

Nena na postećiji lebdi, kukom iz bunila kraj furune
Vadi platnene komadiće duše, kao iz rijeke nabujale i mutne

Hotli nešto izjes, hotli vode – smreškana starica u riječi hramlje
Odgunđava joj pradjed, u gunjinu, podase svio rat kao gnijezdo

Na nj uzjahao drugi mu brat, brđanin, za vrat ga drži
Ižnjega mrzi mraz i przni se mržnja ko s tavana prašina 

Da nijesi koga, zaklo, vraže stari!?, grakti starica na gunjinu
Da nijesi u jamu, baco, da prangiju nijesi međ tuđe noge

Nasilu guro? Ali ništa pradjed ne odgovara, samo mumlja
Procjeđuje muku, u historiju, u vječnost pustu

Tutnji furuna u podnožju gunja, dlakavog i crnog kao planina
Tutnje topovi našom kućom, gruhaju tanad, gruhaju grudve snijega

U ovo malo mesa, što na nama langara kao da je najlon ćesa
Ali koje nosimo kao šinjel protiv zaborava, što rukom davi iz zime

I na nas šalje žilete, te metalne leptire
Zbog kojih tišina, najednom, samo zazvekeće