Sanjao sam, nakon što je 2. svibnja 1992. izgorjela Pošta i poštari više nisu stizali na Sepetarevac, veliki paket s knjigama, koji mi nikada nije stigao. Nije u snu rečeno tko mi ga je poslao, ali u paketu su, toga se dobro sjećam, bile nove knjige Danila Kiša, Mirka Kovača, Oskara Daviča, Gorana Babića i Mihaila Lalića. Gledao sam ih u Pošti, nekoliko trenutaka ili sati prije nego što će biti spaljena – jer sve to u snu je moguće, i žalio sam, kao nikad u životu, za knjigama koje mi poštar neće donijeti, naslaganim uredno do vrha kartonske kutije, koja je zamotana u modri pakpapir, povezana kanafom i zalivena crvenim pečatnim voskom. U snu sam mogao vidjeti knjige, ali ih nisam mogao prelistati. Jer to se ne može, kao što se u zbilji ne može vidjeti što je u kutiji zamotanoj u pakpapir, ako se pečati ne slomiju i kanafa ne prereže. Logika sna neporeciva je kao i logika zbilje.
Te knjige najveći su materijalni gubitak što sam ga imao u ratu. I često bih pomišljao na onog koji mi je slao paket: zašto ga nije poslao samo dan ranije? Jer da jest, poštar bi ga stigao donijeti.
Autora knjiga se sjećam, ali naslova se nisam sjećao, premda su u snu i naslovi bili stvarni.
Pamtim i to da je Kišova knjiga bila najdeblja u paketu. Barem šesto stranica. I bila je deblja od ijedne knjige koju je Kiš u zbilji objavio.
Nijedna od knjiga koje su izgorjele s paketom nije u zbilji napisana.
Ali da je paket poslan samo dan ranije, svaku bih ovu knjigu pročitao, jer bi svaka bila napisana.
U ponedjeljak 13. travnja 2020, u vrijeme zatvorenih granica, stiže mi od Alena Bešića elektronsko pismo, u kojem usput kaže da mi je sigurno došao paket s novim tomom izabranih djela Vujice Rešina Tucića i s knjigom Sebaldovih eseja. Paket je, kaže, poslao prije nego što je ovo počelo.
Sve se već dogodilo. Što je u snu bilo, sada će biti u zbilji. A što se u zbilji zbilo, dogodit će se u snu.
Paket s knjigama
Sanjao sam, nakon što je 2. svibnja 1992. izgorjela Pošta i poštari više nisu stizali na Sepetarevac, veliki paket s knjigama, koji mi nikada nije stigao. Nije u snu rečeno tko mi ga je poslao, ali u paketu su, toga se dobro sjećam, bile nove knjige Danila Kiša, Mirka Kovača, Oskara Daviča, Gorana Babića i Mihaila Lalića. Gledao sam ih u Pošti, nekoliko trenutaka ili sati prije nego što će biti spaljena – jer sve to u snu je moguće, i žalio sam, kao nikad u životu, za knjigama koje mi poštar neće donijeti, naslaganim uredno do vrha kartonske kutije, koja je zamotana u modri pakpapir, povezana kanafom i zalivena crvenim pečatnim voskom. U snu sam mogao vidjeti knjige, ali ih nisam mogao prelistati. Jer to se ne može, kao što se u zbilji ne može vidjeti što je u kutiji zamotanoj u pakpapir, ako se pečati ne slomiju i kanafa ne prereže. Logika sna neporeciva je kao i logika zbilje.
Te knjige najveći su materijalni gubitak što sam ga imao u ratu. I često bih pomišljao na onog koji mi je slao paket: zašto ga nije poslao samo dan ranije? Jer da jest, poštar bi ga stigao donijeti.
Autora knjiga se sjećam, ali naslova se nisam sjećao, premda su u snu i naslovi bili stvarni.
Pamtim i to da je Kišova knjiga bila najdeblja u paketu. Barem šesto stranica. I bila je deblja od ijedne knjige koju je Kiš u zbilji objavio.
Nijedna od knjiga koje su izgorjele s paketom nije u zbilji napisana.
Ali da je paket poslan samo dan ranije, svaku bih ovu knjigu pročitao, jer bi svaka bila napisana.
U ponedjeljak 13. travnja 2020, u vrijeme zatvorenih granica, stiže mi od Alena Bešića elektronsko pismo, u kojem usput kaže da mi je sigurno došao paket s novim tomom izabranih djela Vujice Rešina Tucića i s knjigom Sebaldovih eseja. Paket je, kaže, poslao prije nego što je ovo počelo.
Sve se već dogodilo. Što je u snu bilo, sada će biti u zbilji. A što se u zbilji zbilo, dogodit će se u snu.