Home is so sad. It stays as it was left. Shaped to the comfort of the last to go.
Philip Larkin
Fazani su kričali kad smo odlazili. Gazili smo baru. Brat i ja. Majka je hodala iza nas. Šaš je bila visoka. Šiblje tamnozeleno i tvrdo.
Dunja je zaostajala. Na uzici joj je blejao Bekan i upirao prednjim nogama u raskvašenu travu. Nije htio ići. Baba ih je požurivala.
S pruge smo sišli na prašnjavi poljski put. Cestom se nije smjelo. Okretali smo se, ali nismo više vidjeli kuće. Samo šumu i napola golu planinu. Putem su u trnju bijele gloginje mirisale na gorke bademe.
Sunce se diglo visoko kad smo stigli u selo preko rijeke. Seoski povjerenik, crn i stamen čovjek u civilnom odijelu, pročitao je očevo ime. Majka je podigla ruku. Zvecnuo je ključem s metalnim privjeskom. Majka ga je okretala u ruci. Na pločici radnici ubacuju ugalj u kotlove. Na prstima miris hrđe.
Kuća je izgrađena nasred rascvale poljane. Na katu umjesto prozora crne rupe. Dva iščupana oka. Brava je škljocnula. Vrata zastrugala po podu. U desnoj ruci mi je bio crni kofer za harmoniku. U lijevoj tigrasta mačka. Harmoniku sam ostavila kod kuće. Nitko je nije znao svirati. U kofer podstavljen tvrdim papirom spremila sam hlače, dvije majice, četkicu za zube, bilježnicu, olovke i patike. Bilo je i nekoliko karamela. Pojela sam ih ispred naše kuće čekajući polazak. Svjetlucave papiriće sam čuvala. Kofer sam spustila na verandu, a mačka se otela iz naručja i nestala u visokoj travi.
Majčine su ruke u gumenim rukavicama otvorile drveni ormarić pod sudoperom. U mišjem leglu bezoka, crvena mladunčad. Tijela im prozirna. Ako se podignu prema suncu, jasno se vidi utroba i malo srce kako ubrzano tuče. Migoljeći se, padala su u kantu gotovo nečujno. Živa gomilica mesa.
Kantu je iskrenula u prokopani kanal iza kuće. Davili su se u ustajaloj vodi. Nježne sjene gusto izraslih maslačaka padale su po uzburkanoj površini vode.
Po stepenicama otrov, ružičasti neonski prah. Posvuda cijuk. U zidovima. U kauču. Majka i baba iznijele su ga u dvorište. Baba je silovito udarala kloferom. Digla se gusta i smrdljiva prašina. Brat je postavio staklenu bocu na betonsko podnožje bandere i nanišanio. Blještala je na suncu. Moj je bicikl jurio vijugavom cestom, a kosa je vijorila kao bijela zastava. Majka je zadigla sjedeći dio kauča. Drvena unutrašnjost mahovinasta. Makaze su rezale platno. Ispadala je izjedena spužva i suhi izmet. Staklo se raspuklo.
Bio je Ivandan, ali nismo palili krijesove.
U toj su kući ostali samo otac i baba. Otac u maskirnom odijelu. Sjedi za okruglim drvenim stolom i puši. Baba za šporetom. Na užarenoj ploči u lončiću cvrlji vrela mast. Izvadi tepsiju i pitu poškropi mašću. Pokrije ju krpom. Sva su vrata u kući otvorena, ali svježi zrak ne dopire do skučene kuhinje. Tamo se miris trulog drveta i plijesni pomiješao s kuhinjskim isparinama. Upio se u zidove i ljepljive zavjese. Baba stegne maramu iza glave i sjedne. Lice joj oznojeno. Tijelo golemo, prelijeva se preko stolice. Pod maramom srebrne, rijetke vlasi. Sjede jedno pored drugog i šute. Oči su im iste. Sitne i crne. Nad stolom zunzare u roju.
Dunjina soba je na tavanici. Malena je, nekada se koristila kao ostava. U nju stanu tek drveni krevet i kredenac. Boja mu se sasušila, na mjestima oljuštena. Ormarići mu još uvijek mirišu na kokos i vaniliju. Tamo su se čuvali sastojci za kolače. Ona stoji na prozoru i gleda prema našim kućama. S planine se kao riječnom strujom spuštaju crni oblaci. Zastru sunce, a soba se blago zamrači. Zna da sada u bari među gustim vodenjarama krekeću žabe i da ptice lete nisko.
Žgoljava je i tanka kao daščica. Pod tankom kožom ukazuje se svaka žilica. Spušta se niz zavojite stepenice. U hodniku pred ogledalom veže kosu visoko na tjemenu.
Iz kuhinje dopire zveket posuđa. Voda se prelijeva. Papuče se lijepe za linoleum.
Ispod stepenica izvuče cipele. Crne s kopčom sa strane. Na vrhu se otvorila rupica. Iz kuće izlazi nečujno. Pred vratima, kraj bunara Bekan. Privezan za kolac. Dunja ga poljubi među roščiće.
Dok žuri cestom gleda crvenožutu šumu. Na mjestima je ogoljena i crna. Izgorjela je kad smo se vratili kući na samo jedan dan. Zemlja je bila bez vode. Sasušena. Zato nije mogla upiti krv. Slijevala se u lokve. Kasnije su se nad njima nadvile muhe u zelenim rojevima. Vrtovi su bili žuti, plodovi prezreli, natruli. Sunce je počelo zapadati kad se šuma uskomešala u glasnim jekama. Šumske vjeverice uspele su se visoko u krošnje. U našim su dvorištima režali psi. Iz čeljusti im se prosipala slina.
Mačji zubi crveni. Ispuste nepomično mišje tijelo na kuhinjski prag. Zamjauče. Baba ustane i zamahne metlom. Proklinje. Mačka nestane. Baba se sagne i pokupi miša lopaticom. Izbaci ga u travu pred kućom. Leži među tratinčicama otvorenih očiju. Po licu joj se prolije nekoliko krupnih kapi kiše. Dunja joj trči u susret.
Izuva se u hodniku. Bose noge joj na prljavom podu. Moje patike stoje prislonjene uza zid. Ostavila sam ih tako taj dan kad smo se vratili kući. Nitko ih nije dirao. Muhe su ih crno istočkale. Prekrila ih prozračna paučina. Dunja tiho pozdravlja u kuhinji. Baba u hodniku prislanja đon Dunjine cipele na moje patike.
Na stolu nema stolnjaka. Na sredini tepsija. Baba postavi tanjure. Na njima vidljivi tragovi sasušenih kapljica i masnih prstiju. Nož je oštar. Lako prolazi kroz žuto nadjeveno tijesto. Rukama vadi komade pite i stavlja na tanjure. Podiže se topli dim. Babina su usta gotovo bezuba. Iz njih zasvijetle dva zlatna zuba.
Gledala me s prozora. Nijema i žuta. Kroz brazde na licu tekle su vruće suze. Pala sam na leđa. Kosa mi se prosula po prašini. I brat je pao pod čempresom. Nisu ga pogodili. Ležao je nepomično sve dok se nije utišao topot njihovih čizama. Majka i brat upamtili su boju mog posljednjeg uzvika. I sad im odzvanja u glavi. Poslali su ih daleko odavde.
Dunjinu su utrobu uznemirili mirisi kuće i masti.
“Pojedi nešto, vidi te kakva si mršava. Noge ćeš polomiti pod sobom.” – kaže joj baba.
Zagrize i dugo žvače.
“Progledale joj cipele.”
Dunjino se grlo steže. Zalogaj joj zapinje.
Po tanjuru se prospu suze.
“Neka uzme patike” – kaže otac. “Sad jedemo, nećemo plakati.”
Kad me brat odnio s puta, Dunja je već gazila Bosnu. Bila je bistra i mirna. Kao nikada do tada. Cipele je držala visoko u ruci. Nije htjela da se skvase.
Baba šušti kesama u hodniku. Dunja se obuje i stane na vrata. Kiša zarominja.
Brat me je umotao u pokrivač. Sjedio je pored mene u travi. Padala je zvjezdana noć.
Baba ubaci patike u najlonsku kesu. Iz jedne izmigolji maleni miš. Panično grebe po kesi. Dunja brizne u plač i istrči na cestu. U lice joj udari kiša i jesenji vjetar. Baba stoji na verandi s kesom u rukama. Gleda za Dunjinom lelujavom kosom.
Kiša jače zabubnja. U bari pod našom kućom šušti rogoz. Kapi se razlijevaju po zelenkastoj vodi.
Vratili smo se kući pred kraj ljeta, samo na jedan dan.
Posljednje ljeto
Home is so sad. It stays as it was left.
Shaped to the comfort of the last to go.
Philip Larkin
Fazani su kričali kad smo odlazili. Gazili smo baru. Brat i ja. Majka je hodala iza nas. Šaš je bila visoka. Šiblje tamnozeleno i tvrdo.
Dunja je zaostajala. Na uzici joj je blejao Bekan i upirao prednjim nogama u raskvašenu travu. Nije htio ići. Baba ih je požurivala.
S pruge smo sišli na prašnjavi poljski put. Cestom se nije smjelo. Okretali smo se, ali nismo više vidjeli kuće. Samo šumu i napola golu planinu. Putem su u trnju bijele gloginje mirisale na gorke bademe.
Sunce se diglo visoko kad smo stigli u selo preko rijeke. Seoski povjerenik, crn i stamen čovjek u civilnom odijelu, pročitao je očevo ime. Majka je podigla ruku. Zvecnuo je ključem s metalnim privjeskom. Majka ga je okretala u ruci. Na pločici radnici ubacuju ugalj u kotlove. Na prstima miris hrđe.
Kuća je izgrađena nasred rascvale poljane. Na katu umjesto prozora crne rupe. Dva iščupana oka. Brava je škljocnula. Vrata zastrugala po podu. U desnoj ruci mi je bio crni kofer za harmoniku. U lijevoj tigrasta mačka. Harmoniku sam ostavila kod kuće. Nitko je nije znao svirati. U kofer podstavljen tvrdim papirom spremila sam hlače, dvije majice, četkicu za zube, bilježnicu, olovke i patike. Bilo je i nekoliko karamela. Pojela sam ih ispred naše kuće čekajući polazak. Svjetlucave papiriće sam čuvala. Kofer sam spustila na verandu, a mačka se otela iz naručja i nestala u visokoj travi.
Majčine su ruke u gumenim rukavicama otvorile drveni ormarić pod sudoperom. U mišjem leglu bezoka, crvena mladunčad. Tijela im prozirna. Ako se podignu prema suncu, jasno se vidi utroba i malo srce kako ubrzano tuče. Migoljeći se, padala su u kantu gotovo nečujno. Živa gomilica mesa.
Kantu je iskrenula u prokopani kanal iza kuće. Davili su se u ustajaloj vodi. Nježne sjene gusto izraslih maslačaka padale su po uzburkanoj površini vode.
Po stepenicama otrov, ružičasti neonski prah. Posvuda cijuk. U zidovima. U kauču. Majka i baba iznijele su ga u dvorište. Baba je silovito udarala kloferom. Digla se gusta i smrdljiva prašina. Brat je postavio staklenu bocu na betonsko podnožje bandere i nanišanio. Blještala je na suncu. Moj je bicikl jurio vijugavom cestom, a kosa je vijorila kao bijela zastava. Majka je zadigla sjedeći dio kauča. Drvena unutrašnjost mahovinasta. Makaze su rezale platno. Ispadala je izjedena spužva i suhi izmet. Staklo se raspuklo.
Bio je Ivandan, ali nismo palili krijesove.
U toj su kući ostali samo otac i baba. Otac u maskirnom odijelu. Sjedi za okruglim drvenim stolom i puši. Baba za šporetom. Na užarenoj ploči u lončiću cvrlji vrela mast. Izvadi tepsiju i pitu poškropi mašću. Pokrije ju krpom. Sva su vrata u kući otvorena, ali svježi zrak ne dopire do skučene kuhinje. Tamo se miris trulog drveta i plijesni pomiješao s kuhinjskim isparinama. Upio se u zidove i ljepljive zavjese. Baba stegne maramu iza glave i sjedne. Lice joj oznojeno. Tijelo golemo, prelijeva se preko stolice. Pod maramom srebrne, rijetke vlasi. Sjede jedno pored drugog i šute. Oči su im iste. Sitne i crne. Nad stolom zunzare u roju.
Dunjina soba je na tavanici. Malena je, nekada se koristila kao ostava. U nju stanu tek drveni krevet i kredenac. Boja mu se sasušila, na mjestima oljuštena. Ormarići mu još uvijek mirišu na kokos i vaniliju. Tamo su se čuvali sastojci za kolače. Ona stoji na prozoru i gleda prema našim kućama. S planine se kao riječnom strujom spuštaju crni oblaci. Zastru sunce, a soba se blago zamrači. Zna da sada u bari među gustim vodenjarama krekeću žabe i da ptice lete nisko.
Žgoljava je i tanka kao daščica. Pod tankom kožom ukazuje se svaka žilica. Spušta se niz zavojite stepenice. U hodniku pred ogledalom veže kosu visoko na tjemenu.
Iz kuhinje dopire zveket posuđa. Voda se prelijeva. Papuče se lijepe za linoleum.
Ispod stepenica izvuče cipele. Crne s kopčom sa strane. Na vrhu se otvorila rupica. Iz kuće izlazi nečujno. Pred vratima, kraj bunara Bekan. Privezan za kolac. Dunja ga poljubi među roščiće.
Dok žuri cestom gleda crvenožutu šumu. Na mjestima je ogoljena i crna. Izgorjela je kad smo se vratili kući na samo jedan dan. Zemlja je bila bez vode. Sasušena. Zato nije mogla upiti krv. Slijevala se u lokve. Kasnije su se nad njima nadvile muhe u zelenim rojevima. Vrtovi su bili žuti, plodovi prezreli, natruli. Sunce je počelo zapadati kad se šuma uskomešala u glasnim jekama. Šumske vjeverice uspele su se visoko u krošnje. U našim su dvorištima režali psi. Iz čeljusti im se prosipala slina.
Mačji zubi crveni. Ispuste nepomično mišje tijelo na kuhinjski prag. Zamjauče. Baba ustane i zamahne metlom. Proklinje. Mačka nestane. Baba se sagne i pokupi miša lopaticom. Izbaci ga u travu pred kućom. Leži među tratinčicama otvorenih očiju. Po licu joj se prolije nekoliko krupnih kapi kiše. Dunja joj trči u susret.
Izuva se u hodniku. Bose noge joj na prljavom podu. Moje patike stoje prislonjene uza zid. Ostavila sam ih tako taj dan kad smo se vratili kući. Nitko ih nije dirao. Muhe su ih crno istočkale. Prekrila ih prozračna paučina. Dunja tiho pozdravlja u kuhinji. Baba u hodniku prislanja đon Dunjine cipele na moje patike.
Na stolu nema stolnjaka. Na sredini tepsija. Baba postavi tanjure. Na njima vidljivi tragovi sasušenih kapljica i masnih prstiju. Nož je oštar. Lako prolazi kroz žuto nadjeveno tijesto. Rukama vadi komade pite i stavlja na tanjure. Podiže se topli dim. Babina su usta gotovo bezuba. Iz njih zasvijetle dva zlatna zuba.
Gledala me s prozora. Nijema i žuta. Kroz brazde na licu tekle su vruće suze. Pala sam na leđa. Kosa mi se prosula po prašini. I brat je pao pod čempresom. Nisu ga pogodili. Ležao je nepomično sve dok se nije utišao topot njihovih čizama. Majka i brat upamtili su boju mog posljednjeg uzvika. I sad im odzvanja u glavi. Poslali su ih daleko odavde.
Dunjinu su utrobu uznemirili mirisi kuće i masti.
“Pojedi nešto, vidi te kakva si mršava. Noge ćeš polomiti pod sobom.” – kaže joj baba.
Zagrize i dugo žvače.
“Progledale joj cipele.”
Dunjino se grlo steže. Zalogaj joj zapinje.
Po tanjuru se prospu suze.
“Neka uzme patike” – kaže otac. “Sad jedemo, nećemo plakati.”
Kad me brat odnio s puta, Dunja je već gazila Bosnu. Bila je bistra i mirna. Kao nikada do tada. Cipele je držala visoko u ruci. Nije htjela da se skvase.
Baba šušti kesama u hodniku. Dunja se obuje i stane na vrata. Kiša zarominja.
Brat me je umotao u pokrivač. Sjedio je pored mene u travi. Padala je zvjezdana noć.
Baba ubaci patike u najlonsku kesu. Iz jedne izmigolji maleni miš. Panično grebe po kesi. Dunja brizne u plač i istrči na cestu. U lice joj udari kiša i jesenji vjetar. Baba stoji na verandi s kesom u rukama. Gleda za Dunjinom lelujavom kosom.
Kiša jače zabubnja. U bari pod našom kućom šušti rogoz. Kapi se razlijevaju po zelenkastoj vodi.
Vratili smo se kući pred kraj ljeta, samo na jedan dan.
Ja sam ostala.