Jesen je u Toskani. Selo od dvadesetak kuća, s trgom većim od sela, a na trgu crkva iz dvanaestog stoljeća. Ulaz zabranjen, već mjesecima ili možda i godinama traje obnova. Restauratori iz Rima obnavljaju svaki pedalj unutrašnjosti, istražuju kakvi su bili zidovi i što je na njima bilo u dvanaestom stoljeću.
Odmah nakon ručka, u vrijeme kada se zbog popodnevne sieste gostionica zatvara, stiže slikar. Skida šešir s glave, stavlja ga ispred sebe, iz ruksaka vadi kutiju s kredama, otvara je i započinje rad.
Treba naići za sat, tad će se vidjeti što danas slika.
Jučer je naslikao Madonu s djetetom. Žalosna lica, kao da je živa i svud naokolo je prvo stoljeće našega doba. Dijete kao dijete, ne zna još za sebe Božji sin. Kreda na asfaltu ostavlja jasan trag, onakav kakav je mogao biti na zidovima crkve u dvanaestom stoljeću. Ako su boje prejake, on obraz nasljanja na asfalt pa puhne. I već je sve kako treba biti.
Ulični slikari pretjeruju. To se pretjerivanje naziva kič. Ali njima je to dopušteno. Usputnicima ne smeta kič.
Ali ovaj takav nije. On je veliki slikar iz prethodnih vremena. Mimoišao se s epohom, pa zato slika kredom po asfaltu, a ne živim bojama po zidovima crkve. Njemu ne treba platno. Njegov je trenutak.
Oko pet, kada se na jesenjem svjetlu, u sumraku sve jasnije vidi, kao u dvanaestom vijeku, u crkvi u koju se jedva probija svjetlo, rad je gotov. On ustaje, sprema krede u kutiju, broji novac iz šešira, zahvaljuje prisutnima, odlazi na na taracu ispred gostionice, pije pivo.
Sjedi ispod suncobrana, drži dopola ispijenu kriglu, gleda kako počinje kiša. I gleda švedskog turista kako otvara kišobran i pokušava zakloniti Madonu s djetetom. Starac kisne, ali slika će neko vrijeme ostati suha. Uzalud.
Slikar
Jesen je u Toskani. Selo od dvadesetak kuća, s trgom većim od sela, a na trgu crkva iz dvanaestog stoljeća. Ulaz zabranjen, već mjesecima ili možda i godinama traje obnova. Restauratori iz Rima obnavljaju svaki pedalj unutrašnjosti, istražuju kakvi su bili zidovi i što je na njima bilo u dvanaestom stoljeću.
Odmah nakon ručka, u vrijeme kada se zbog popodnevne sieste gostionica zatvara, stiže slikar. Skida šešir s glave, stavlja ga ispred sebe, iz ruksaka vadi kutiju s kredama, otvara je i započinje rad.
Treba naići za sat, tad će se vidjeti što danas slika.
Jučer je naslikao Madonu s djetetom. Žalosna lica, kao da je živa i svud naokolo je prvo stoljeće našega doba. Dijete kao dijete, ne zna još za sebe Božji sin. Kreda na asfaltu ostavlja jasan trag, onakav kakav je mogao biti na zidovima crkve u dvanaestom stoljeću. Ako su boje prejake, on obraz nasljanja na asfalt pa puhne. I već je sve kako treba biti.
Ulični slikari pretjeruju. To se pretjerivanje naziva kič. Ali njima je to dopušteno. Usputnicima ne smeta kič.
Ali ovaj takav nije. On je veliki slikar iz prethodnih vremena. Mimoišao se s epohom, pa zato slika kredom po asfaltu, a ne živim bojama po zidovima crkve. Njemu ne treba platno. Njegov je trenutak.
Oko pet, kada se na jesenjem svjetlu, u sumraku sve jasnije vidi, kao u dvanaestom vijeku, u crkvi u koju se jedva probija svjetlo, rad je gotov. On ustaje, sprema krede u kutiju, broji novac iz šešira, zahvaljuje prisutnima, odlazi na na taracu ispred gostionice, pije pivo.
Sjedi ispod suncobrana, drži dopola ispijenu kriglu, gleda kako počinje kiša. I gleda švedskog turista kako otvara kišobran i pokušava zakloniti Madonu s djetetom. Starac kisne, ali slika će neko vrijeme ostati suha. Uzalud.
Što će danas naslikati slikar?