Stojim iza nje u redu pred kasom u barskom marketu. Gledam tanko, mršavo tijelo koje neprestano treperi, nemirno u nekom čudnom ritmu, poput plesa, poput ptice. Nema one male slušalice u ušima i znam – ne sluša muziku. Utom, kasirka, teta kakve pamtim još iz djetinjstva, podiže oči, gleda u nju i tiho, gotovo bojažljivo:
– Dušo moja, ti si, otkad te nije bilo…
– Teta Rado, pa bila sam, imala sam neke terapije, niste čuli? Sad je super, sve je to super, sve sam ja to sredila, doktor ne može vjerovati… rekao je… trese tijelo, trese glas.
– Jesi li sada dobro, dušo moja lijepa?
– Kažem vam, super. Ništa nema više, još samo te dvije-tri, da izbacim gada za vazda. Malo kosa, eto… ništa. Rekao mi je doktor da se taj prevario kad je mislio da će mene da pobijedi, da je pogriješio adresu.
– Znala sam ja da si ti borac, heroj, sunce teta Radino.
– E, e, tako, jaka sam ja.
Okrenula se, vidim joj profil: blijedo a modrikasto lice, tridesetak godina, usne razvučene u nešto kao zamrznuti osmijeh. Nije lijepa, još manje ružna. Treperi, prevrće po torbi, plaća, poskakuje, prsti tanki, dugi, nemirni. Kreće prema izlazu, pa se nakon tri koraka okrene.
– Teta Rado, što kažete za moju liniju, vidite? Koliko sam prije gladovala, sjećate se, pa ni kilo da maknem, a sad?! Jedva čekam ljeto…
– Ko lutka si, srce moje.
Gledam u pod, u vrhove svojih cipela, pa podignem oči i sreće me vlažni pogled kasirke.
Iznenađen velikim iznosom na kasi, pitam što sam to tako skupo uzeo?
– Vino, gospodine. Ono na stalaži pored je jeftinije, izmiješali su tikete sa cijenama. Ova boca je ona što se ne kupuje svaki dan, ovo je vino za posebne prilike. Zamijeniću ja to, nije problem.
– Ne mijenjajte ništa. Naplatite, danas je posebna prilika.
Posebna prilika
Stojim iza nje u redu pred kasom u barskom marketu. Gledam tanko, mršavo tijelo koje neprestano treperi, nemirno u nekom čudnom ritmu, poput plesa, poput ptice. Nema one male slušalice u ušima i znam – ne sluša muziku. Utom, kasirka, teta kakve pamtim još iz djetinjstva, podiže oči, gleda u nju i tiho, gotovo bojažljivo:
– Dušo moja, ti si, otkad te nije bilo…
– Teta Rado, pa bila sam, imala sam neke terapije, niste čuli? Sad je super, sve je to super, sve sam ja to sredila, doktor ne može vjerovati… rekao je… trese tijelo, trese glas.
– Jesi li sada dobro, dušo moja lijepa?
– Kažem vam, super. Ništa nema više, još samo te dvije-tri, da izbacim gada za vazda. Malo kosa, eto… ništa. Rekao mi je doktor da se taj prevario kad je mislio da će mene da pobijedi, da je pogriješio adresu.
– Znala sam ja da si ti borac, heroj, sunce teta Radino.
– E, e, tako, jaka sam ja.
Okrenula se, vidim joj profil: blijedo a modrikasto lice, tridesetak godina, usne razvučene u nešto kao zamrznuti osmijeh. Nije lijepa, još manje ružna. Treperi, prevrće po torbi, plaća, poskakuje, prsti tanki, dugi, nemirni. Kreće prema izlazu, pa se nakon tri koraka okrene.
– Teta Rado, što kažete za moju liniju, vidite? Koliko sam prije gladovala, sjećate se, pa ni kilo da maknem, a sad?! Jedva čekam ljeto…
– Ko lutka si, srce moje.
Gledam u pod, u vrhove svojih cipela, pa podignem oči i sreće me vlažni pogled kasirke.
Iznenađen velikim iznosom na kasi, pitam što sam to tako skupo uzeo?
– Vino, gospodine. Ono na stalaži pored je jeftinije, izmiješali su tikete sa cijenama. Ova boca je ona što se ne kupuje svaki dan, ovo je vino za posebne prilike. Zamijeniću ja to, nije problem.
– Ne mijenjajte ništa. Naplatite, danas je posebna prilika.