Jakov Babić, Bračanin, sin otočkog kamenoresca, iz obitelji koja se stotinama godina bavi tim poslom, kiparstvo studira u Beogradu, i na glasu je kao najdarovitiji u nekoliko generacija, hvali ga Kršinić, govori da kamen pod rukama tog momčića diše, da će jednoga dana isklesati paučinu.
Momčić je, pak, krupan, dva metra visok, u stanju je podići tristo kilograma težak kameni blok, i prenijeti ga s jednog na drugi kraj ateljea. Šutljiv je i neporočan, ali vrlo duhovit. Šalama zasmijava vijek, ali sam se nikad ne smije. Zar ću trošiti kamen na tako banalnu grimasu?
Početkom šezdesetih, u zlatno doba jugoslavenskog modernizma, kada na sve strane niču skulpturalne apstrakcije divovskih dimenzija, Jakov Babić redovni je suradnik na projektima. Nitko tako dobro ne poznaje kamen. Ali čim započne epoha betona, Babić iščezava. Uskoro ga se više ne sjećaju ni najpomniji povjesničari socijalističke umjetnosti. Drugovi s klase, odreda istaknuti umjetnici, meštri od bista narodnih heroja i revolucionara, performeri i sudionici venecijanskih bijenala, ne sjete ga se dok pred televizijskim kamerama nabrajaju one s kojima su studirali. Nije neobično da su ga zaboravili. Najbolji se uvijek prvi zaboravljaju.
Kršinić novinarki Vjesnika u novogodišnjem intervjuu 1981. prepričava svoj san: sanjao je, kaže, da je u bračkom kamenu isklesao paukovu mrežu. Blizu je kraj, kaže, valja se pripremiti za umiranje. I on ga je zaboravio.
U to vrijeme Jakov Babić godinama već živi u Sarajevu, rastavljen od žene, koja ga je nekoliko puta tužila zbog neplaćanja alimentacije za sina i kćerku, blizance, koji 1981. kreću u prvi razred osnovne škole. Tužbe propadaju, jer je Babić formalno nezaposlen. Živi na Koševskom brdu, u potleušici od dasaka i ljepenke, na crno radi za klesare na obližnjem gradskom groblju Bare. Djecu ne viđa. Najviše vremena provodi u garaži, pretvorenoj u atelje, koja se nalazi na uglu ulica Lajoša Košuta i Ahmeda Fetahagića, na Mejtašu. Oni koji ga poznaju misle da je neka vrsta luđaka, gradske lude, u najboljem slučaju čudaka i osobenjaka.
Iznenada umre početkom veljače 1984. Pokopan je o trošku općine, na groblju na kojem je posljednjih godina radio. Tri godine kasnije susjedi provaljuju u garažu. Uredno je kao u laboratoriju, nigdje ni trunke prašine. Kao da od Babićeve smrti nije protjecalo vrijeme. Nasred garaže od bračkog je kamena isklesana drvena pčelinja košnica, i u njoj pčelinji stan, s trutom, maticom i četrnaest kamenih pčela. Pčelinja krilca tanja su od paukove mreže.
Garaža je useljena, komšija Kerić utjerao je svog moskviča, a košnica je ostavljena pokraj drvenog telefonskog stupa.
Dječak je otišao kući po čekić, i onda je cijelo popodne uživao u prašinu mrveći savršene kamene pčele.
Jakov Babić
Jakov Babić, Bračanin, sin otočkog kamenoresca, iz obitelji koja se stotinama godina bavi tim poslom, kiparstvo studira u Beogradu, i na glasu je kao najdarovitiji u nekoliko generacija, hvali ga Kršinić, govori da kamen pod rukama tog momčića diše, da će jednoga dana isklesati paučinu.
Momčić je, pak, krupan, dva metra visok, u stanju je podići tristo kilograma težak kameni blok, i prenijeti ga s jednog na drugi kraj ateljea. Šutljiv je i neporočan, ali vrlo duhovit. Šalama zasmijava vijek, ali sam se nikad ne smije. Zar ću trošiti kamen na tako banalnu grimasu?
Početkom šezdesetih, u zlatno doba jugoslavenskog modernizma, kada na sve strane niču skulpturalne apstrakcije divovskih dimenzija, Jakov Babić redovni je suradnik na projektima. Nitko tako dobro ne poznaje kamen. Ali čim započne epoha betona, Babić iščezava. Uskoro ga se više ne sjećaju ni najpomniji povjesničari socijalističke umjetnosti. Drugovi s klase, odreda istaknuti umjetnici, meštri od bista narodnih heroja i revolucionara, performeri i sudionici venecijanskih bijenala, ne sjete ga se dok pred televizijskim kamerama nabrajaju one s kojima su studirali. Nije neobično da su ga zaboravili. Najbolji se uvijek prvi zaboravljaju.
Kršinić novinarki Vjesnika u novogodišnjem intervjuu 1981. prepričava svoj san: sanjao je, kaže, da je u bračkom kamenu isklesao paukovu mrežu. Blizu je kraj, kaže, valja se pripremiti za umiranje. I on ga je zaboravio.
U to vrijeme Jakov Babić godinama već živi u Sarajevu, rastavljen od žene, koja ga je nekoliko puta tužila zbog neplaćanja alimentacije za sina i kćerku, blizance, koji 1981. kreću u prvi razred osnovne škole. Tužbe propadaju, jer je Babić formalno nezaposlen. Živi na Koševskom brdu, u potleušici od dasaka i ljepenke, na crno radi za klesare na obližnjem gradskom groblju Bare. Djecu ne viđa. Najviše vremena provodi u garaži, pretvorenoj u atelje, koja se nalazi na uglu ulica Lajoša Košuta i Ahmeda Fetahagića, na Mejtašu. Oni koji ga poznaju misle da je neka vrsta luđaka, gradske lude, u najboljem slučaju čudaka i osobenjaka.
Iznenada umre početkom veljače 1984. Pokopan je o trošku općine, na groblju na kojem je posljednjih godina radio. Tri godine kasnije susjedi provaljuju u garažu. Uredno je kao u laboratoriju, nigdje ni trunke prašine. Kao da od Babićeve smrti nije protjecalo vrijeme. Nasred garaže od bračkog je kamena isklesana drvena pčelinja košnica, i u njoj pčelinji stan, s trutom, maticom i četrnaest kamenih pčela. Pčelinja krilca tanja su od paukove mreže.
Garaža je useljena, komšija Kerić utjerao je svog moskviča, a košnica je ostavljena pokraj drvenog telefonskog stupa.
Dječak je otišao kući po čekić, i onda je cijelo popodne uživao u prašinu mrveći savršene kamene pčele.
Tako je nestalo Jakova Babića.