Taman sam napunio 19 godina kada je trebalo produžiti putovnicu. „Ovo je vala zadnji put da ti ja to radim!“ veli stari. „Odsad ćeš bogami sam!“ Jer produžavanje putovnice bio je najmrži dan za cijelu obitelj. Svi smo morali ići. To bi trajalo satima jer su uvijek bile kafkijanske gužve u uskim hodnicima i stubištima. Obezglavljeni ljudi neprestano su trčali i proguravali se od ureda do obližnjih kioska, gdje se naknadno kopiralo, kupovalo markice i šta sve ne. Nitko nije zapravo znao što će mu usfaliti i zato su tu uvijek bili i mater i ćaća. Jedno da ostane u uredu i čuva svoj red, a drugo da trči napolje sa zadatkom prikupljanja onoga što ostakljeni službenici ustanove da fali.
Te se godine kod mene ustanovio problem koji nije mogao riješiti nijedan obližnji kisosk. Iz Zagreba javljaju da će trebati i godina dana da se to riješi. Stari je već naglas počeo nabrajati rečenice i riječi koje bosanski čovjek čuva za posebne prigode – kada mu se oduzme svaka moć. „Ne valja mjesto rođenja”, vele. „Pua kako sad to odjednom, nakon toliko godina i nakon već nekoliko izvađenih putovnica?” pita mater. E pa na putovnici je uvijek pisalo „Vitez“, a u Zagrebu, na nekom prvom i izvornom dokazu moga postojanja, uneseno je „Rijeka“. I ne, nije to grad Rijeka na hrvatskoj obali, nego Rijeka u Bosni i Hercegovini, jedan rubni dio iliti zaselak Viteza.
Mater je samo sjela i zamislila se. Možda se vratila u oktobar 1993. godine, usred rata, u Rijeku, ili kako se to ispravno veli: „Narjeku“. Nije tamo bilo nikakve bolnice ili porodilišta, već kuća jedne žene koju su zvali teta Ulfeta. Ulfeta je usred rata od svoje kuće napravila improvizirano porodilište, gdje je porađala žene iz cijele Lašvanske doline. Tristo dvadeset i pet beba. Ukupno je za života kao babica porodila oko jedanaest tisuća. U svim mogućim uvjetima i bez ijednog smrtnog slučaja. Iako je oko nje i njezine kuće smrt bila često pristupačnija od mlijeka, brašna i tople vode. Nacionalne i vjerske granice kroz njezin život nisu mogle proći. Ona se i tih ranih devedestih samo nastavila baviti životom. Nije stoga ni primijetila da je u ratnom prekrojavanju postajala iznimka.
To je počela uviđati kada su joj počeli pucati na kuću, kada joj je susjed ukrao kravu i time mlijeko kojim je krijepila rodilje. A pogotovo je uvidjela kada ju je neki vojnik ispred kuće napao i pokušao pokrasti. To mu se valjda učinilo kao naravno pravo prema jednoj neugodnoj iznimki, muslimanki. Tukao ju je i gazio ko da će joj time maskirnu uniformu ucrtati na kožu. Ulfeta je danima bila modra i nikako nije mogla shvatiti. To da ljudi i rat mogu biti jedno te isto. Isti taj vojnik je nakon tjedan dana doveo i vlastitu ženu na porod. U istim čizmama.
Ulfeti je bilo važno samo da joj nitko ne umre. Nije zlo za svakoga. Jedne duboke zime, još puno prije rata, neku je oboljelu rodilju sama vukla na sanjkama do Travnika. Zatim joj tamo darovala i krv. Porađala je po kućama i po šumama. Samo da joj nitko ne umre. Ona je babica. Ona poravnava put i brine za to da te ovaj svijet ne dočeka preprekom, nego rukama čistim i otkuhanim. Neko te materi prvo dati mora. Ona je onaj graničar koji pušta. Ulfeta je znala da ako žena leži malo udesno, vjerojatno će roditi muško. Bila je zauzeta neprestanim pranjem i otkuhavanjem peškira, plahti i gaza. Jednom je pri porođaju uzviknula iznenađeno: „Joj što je lijepa beba, sva narančasta!“. Mater djeteta se prepala da joj dijete liči na neku irsku tvorevinu. Gdje ga svrstati u ovo doba svrstavanja? Bilo je to valjda od previše naranči.
Tko zna kakve i otkuda su bile te ratne naranče! Boja je poslije ipak spala. Dijete je izblijedilo. Ostala je zavrzlama s Rijekom. Nije mi nekada ni mrska. Ta hrvatska Rijeka je često označena kao grad slobode. Prije nekog vremena je bila i europska prijestolnica kulture. A ta moja Rijeka, s čudnim naglaskom na „e“ jer se „i“ ne izgovara, ne može biti prijestolnica. „Narjeci“ može biti samo greška i zabuna – mutvak europske zimnice. Tko će shvatiti da je Europa strpljivo liječenje kože, modre od čizmica vojskinih?
Porađanje Europe
Taman sam napunio 19 godina kada je trebalo produžiti putovnicu. „Ovo je vala zadnji put da ti ja to radim!“ veli stari. „Odsad ćeš bogami sam!“ Jer produžavanje putovnice bio je najmrži dan za cijelu obitelj. Svi smo morali ići. To bi trajalo satima jer su uvijek bile kafkijanske gužve u uskim hodnicima i stubištima. Obezglavljeni ljudi neprestano su trčali i proguravali se od ureda do obližnjih kioska, gdje se naknadno kopiralo, kupovalo markice i šta sve ne. Nitko nije zapravo znao što će mu usfaliti i zato su tu uvijek bili i mater i ćaća. Jedno da ostane u uredu i čuva svoj red, a drugo da trči napolje sa zadatkom prikupljanja onoga što ostakljeni službenici ustanove da fali.
Te se godine kod mene ustanovio problem koji nije mogao riješiti nijedan obližnji kisosk. Iz Zagreba javljaju da će trebati i godina dana da se to riješi. Stari je već naglas počeo nabrajati rečenice i riječi koje bosanski čovjek čuva za posebne prigode – kada mu se oduzme svaka moć. „Ne valja mjesto rođenja”, vele. „Pua kako sad to odjednom, nakon toliko godina i nakon već nekoliko izvađenih putovnica?” pita mater. E pa na putovnici je uvijek pisalo „Vitez“, a u Zagrebu, na nekom prvom i izvornom dokazu moga postojanja, uneseno je „Rijeka“. I ne, nije to grad Rijeka na hrvatskoj obali, nego Rijeka u Bosni i Hercegovini, jedan rubni dio iliti zaselak Viteza.
Mater je samo sjela i zamislila se. Možda se vratila u oktobar 1993. godine, usred rata, u Rijeku, ili kako se to ispravno veli: „Narjeku“. Nije tamo bilo nikakve bolnice ili porodilišta, već kuća jedne žene koju su zvali teta Ulfeta. Ulfeta je usred rata od svoje kuće napravila improvizirano porodilište, gdje je porađala žene iz cijele Lašvanske doline. Tristo dvadeset i pet beba. Ukupno je za života kao babica porodila oko jedanaest tisuća. U svim mogućim uvjetima i bez ijednog smrtnog slučaja. Iako je oko nje i njezine kuće smrt bila često pristupačnija od mlijeka, brašna i tople vode. Nacionalne i vjerske granice kroz njezin život nisu mogle proći. Ona se i tih ranih devedestih samo nastavila baviti životom. Nije stoga ni primijetila da je u ratnom prekrojavanju postajala iznimka.
To je počela uviđati kada su joj počeli pucati na kuću, kada joj je susjed ukrao kravu i time mlijeko kojim je krijepila rodilje. A pogotovo je uvidjela kada ju je neki vojnik ispred kuće napao i pokušao pokrasti. To mu se valjda učinilo kao naravno pravo prema jednoj neugodnoj iznimki, muslimanki. Tukao ju je i gazio ko da će joj time maskirnu uniformu ucrtati na kožu. Ulfeta je danima bila modra i nikako nije mogla shvatiti. To da ljudi i rat mogu biti jedno te isto. Isti taj vojnik je nakon tjedan dana doveo i vlastitu ženu na porod. U istim čizmama.
Ulfeti je bilo važno samo da joj nitko ne umre. Nije zlo za svakoga. Jedne duboke zime, još puno prije rata, neku je oboljelu rodilju sama vukla na sanjkama do Travnika. Zatim joj tamo darovala i krv. Porađala je po kućama i po šumama. Samo da joj nitko ne umre. Ona je babica. Ona poravnava put i brine za to da te ovaj svijet ne dočeka preprekom, nego rukama čistim i otkuhanim. Neko te materi prvo dati mora. Ona je onaj graničar koji pušta. Ulfeta je znala da ako žena leži malo udesno, vjerojatno će roditi muško. Bila je zauzeta neprestanim pranjem i otkuhavanjem peškira, plahti i gaza. Jednom je pri porođaju uzviknula iznenađeno: „Joj što je lijepa beba, sva narančasta!“. Mater djeteta se prepala da joj dijete liči na neku irsku tvorevinu. Gdje ga svrstati u ovo doba svrstavanja? Bilo je to valjda od previše naranči.
Tko zna kakve i otkuda su bile te ratne naranče! Boja je poslije ipak spala. Dijete je izblijedilo. Ostala je zavrzlama s Rijekom. Nije mi nekada ni mrska. Ta hrvatska Rijeka je često označena kao grad slobode. Prije nekog vremena je bila i europska prijestolnica kulture. A ta moja Rijeka, s čudnim naglaskom na „e“ jer se „i“ ne izgovara, ne može biti prijestolnica. „Narjeci“ može biti samo greška i zabuna – mutvak europske zimnice. Tko će shvatiti da je Europa strpljivo liječenje kože, modre od čizmica vojskinih?