Zidovi su zrcala grada. Kroničari bilježe protok vremena u zrcalima. Zatim pjesnici tumače njihove nalaze. Feđa Klarić i kroničar je i pjesnik, s fotografskim aparatom umjesto olovke. Prije četrdeset godina, u vrijeme kada je crno-bijela fotografija još uvijek bila mjera elegancije, ali i oružje za društvenu kritiku, fotografirao je jedan splitski plakatni zid, i čovjeka ispred zida. Na ljudskome licu, tačnije nego u njegovim riječima, očitava se duh vremena. Nedavno, Feđa je, naravno u boji, digitalnim aparatom, koji sasvim poopći, depersonalizira i objektivizira svaku sliku, fotografirao još jedan splitski plakatni zid, i drugog čovjeka ispred zida. Na njegovome licu, u njegovoj navijačkoj kapici, očitava se duh vremena. Ali ono zbog čega je ovaj fotografski diptih neusporediv, vrijedan eseja dužeg od knjige, koji svejedno ne bi mogao biti rječit kao ono što vidimo na ovim slikama, jesu plakati za leđima te dvojice ljudi. Na njima piše tko su bili Splićani, čime su se bavili, što ih je interesiralo, što su plakatirali, u kakvoj su državi i u kolikom gradu živjeli prije četrdeset godina, i tko su, gdje su i kakvi su Splićani danas. Ovaj diptih govori, međutim, i o osobi fotografa. Osim što je kroničar i pjesnik, on je i redovnik. Za ovo djelo trebalo mu je četrdeset godina rada i vjere u to što radi. (mj)
Plakati, plakati
Zidovi su zrcala grada. Kroničari bilježe protok vremena u zrcalima. Zatim pjesnici tumače njihove nalaze. Feđa Klarić i kroničar je i pjesnik, s fotografskim aparatom umjesto olovke. Prije četrdeset godina, u vrijeme kada je crno-bijela fotografija još uvijek bila mjera elegancije, ali i oružje za društvenu kritiku, fotografirao je jedan splitski plakatni zid, i čovjeka ispred zida. Na ljudskome licu, tačnije nego u njegovim riječima, očitava se duh vremena. Nedavno, Feđa je, naravno u boji, digitalnim aparatom, koji sasvim poopći, depersonalizira i objektivizira svaku sliku, fotografirao još jedan splitski plakatni zid, i drugog čovjeka ispred zida. Na njegovome licu, u njegovoj navijačkoj kapici, očitava se duh vremena. Ali ono zbog čega je ovaj fotografski diptih neusporediv, vrijedan eseja dužeg od knjige, koji svejedno ne bi mogao biti rječit kao ono što vidimo na ovim slikama, jesu plakati za leđima te dvojice ljudi. Na njima piše tko su bili Splićani, čime su se bavili, što ih je interesiralo, što su plakatirali, u kakvoj su državi i u kolikom gradu živjeli prije četrdeset godina, i tko su, gdje su i kakvi su Splićani danas. Ovaj diptih govori, međutim, i o osobi fotografa. Osim što je kroničar i pjesnik, on je i redovnik. Za ovo djelo trebalo mu je četrdeset godina rada i vjere u to što radi. (mj)