Na septembarskoj plaži u Herceg Novom 1991. godine
Ne znam da li da stojim?
Ne znam da li da bežim?
(Ja se pomalo bojim
Na ovom pesku gde ležim.)
Da li da krenem Bogu?
Ili okrenem vragu?
Da maknem nekud nogu
Il stojim u svom tragu?
Sam nasred pusta žala
Sa glavom koja strši
Pod suncem što je loče:
Kao u zevu ala
Ja čekam da se svrši
I ovo što ne poče.
Ono što bih upitao, da se to može pitati, i da znam objasniti zašto pitam, jest kako im je bilo, o čemu su mislili, kako su doživljavali sebe, kako svijet, one zadnje noći koju su pred progonstvo zanoćili u svojim posteljama. Svaki put mi to na um pada kada sam u Konavlima, vozim se autom po zaseocima rastresite Dubravke, pokraj automobilskih otpada i asfaltiranih gumna, uz fasade na kojima se ponegdje još primijete tragovi metaka i šrapnela, premda se društvena zajednica potrudila da se sve pošteno popravi i obešteti; na Grudi dok kupujem novine, na Zvekovici dok ih čitam uz jutarnju kavu, u Cavtatu dok strahujem hoće li mi netko nešto dobaciti jer je u meni prepoznao agresora, u svim selima Gornje i Donje bande, kroz koja prođem, koga god starijeg od tridesete sretnem ja bih upitao o čemu je mislio, kako je doživljavao sebe, kako svijet, one zadnje noći koju je pred progonstvo zanoćio u svojoj postelji, i je li mu se ikad nakon toga sasvim povratio osjećaj da je u svojoj kući i na svojoj postelji.
Prognan čovjek najednom postaje stanovnikom svijeta. Gdje god da ga je protjeralo, jednako je kod kuće i jednako nije. Ustvari – nije. Ali nije u toj riječi smisao njegova progonstva. Smisao je u onoj koja joj prethodni, u riječi – jednako. I to ostaje trajnim stanjem, zauvijek, kao i prvoga dana progonstva. Pa iako se čovjek negdje drugdje skući, nađe nove prijatelje, primi državljanstvo, orodi se, savršeno savlada narječje, sve naglaske, intonaciju i uzrečice, iako bi već svatko rekao da je on tu oduvijek, baš kao da se rodio, ili još više od toga, njemu je, zapravo, kao u najtuđinskijoj tuđini. Čak i ako se vrati na svoje, kao što su se vratili Konavljani, pa i ako ne zatekne nikoga od onih koji su ga protjerali, kao što nisu zatekli Konavljani, čak i ako progonitelji ne smiju preći novouspostavljenu državnu granicu i približiti mu se na manje od trideset kilometara, kao što je nasilnom mužu sudski zabranjeno da se prikuči ženi, ni tada on nije domaći tamo gdje se rodio i gdje je cijeloga života, sve do 1991. bio domaći. Čas progonstva zauvijek ga je učinio tuđinom.
Prognanici, izbjeglice, emigranti, egzilanti, oni koji su protiv svoje volje jednom napuštali svoje domove, jedini sasvim ispunjavaju pojam kozmopolitizma. Biti kozmopolit – netko kome je na svakom pedlju svijeta jednako – strašan je osjećaj. U njemu mogu uživati samo oni koji nisu kozmopoliti.
Kada bi se moglo, sav taj svijet trebalo bi vratiti u posljednju noć pred progonstvo. Da se prisjete svakog osjećaja, svega o čemu su tada mislili, zbog čega su strepili i čemu su se još nadali, nakon što su još za dana u dvorištu, ispod oraha, u suhozidu tada neasfaltiranog gumna, u masliniku, u međi, pod zmijinim gnijezdom, zakopali porodične dragocjenosti, zlato, dojč marke i dolare, sve ono po šta će se kao drugi ljudi jednoga dana vratiti, ili se neće vratiti nikad. I o tome mislim krećući se po Konavlima: koliki nikad nisu otkopali svoje dragocjenosti, jer su iznenada umrli u progonstvu i nikome nisu stigli reći gdje su ih zakopali? Ili su naprosto zaboravili mjesto, pa ga i danas pretražuju?
O onome što se u isto vrijeme, istoga dana, septembra 1991, i iste noći, događalo s druge strane granice, ne znamo ništa. Ta granica danas postoji, i jest tako čvrsta, jer ljudi ne znaju što se zbivalo s druge strane. Da se to zna, da se međusobno poznaju misli i osjećaji onih koji su bili progonjeni i onih koji su progonili, tada bi granica bila samo administrativno-politička. Ovako, ona je antropološka. S jedne su strane kozmopoliti, a s druge su oni koji to, srećom, nisu.
Stevan Raičković napisao je sonet o jednome od onih dana, pred jednu od onih noći, kada su Konavljani posljednji put pred progonstvo lijegali u svoje postelje. Pa, iako njih nije imao na umu, nego je mislio na sebe, ovo je pjesma koja se tih ljudi najviše tiče. Iako je pjesnik u svakome smislu stajao s druge strane – na plaži u Herceg Novom – on je u već u prva dva stiha, a zatim u čitavom prvom katrenu, nehotice opisao njihov osjećaj: “Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim?” Valjda je slučajno došao na godišnji odmor, ugovoren ili zamišljen u neko prethodno vrijeme, koje i nije bilo kalendarski jako udaljeno od ovoga iz septembra 1991, kada misao o ratu još nije istisnula sve druge misli, i sad se tu zatekao u ulozi turista, i ne zna isto što ne znaju ni ljudi s druge strane granice. Ti Hrvati sa srpskim pjesnikom dijele istu dvojbu: “Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim” Jedino što je njima bježati iz jedne, a njemu iz druge uloge. On se, naime, sunča na plaži, pa o svome položaju, sasvim umjesno, govori unutar zagrada: “(Ja se pomalo bojim Na ovom pesku gde ležim.)” Iako ne leže na tom pijesku, ljudi s druge strane osjećaju isti strah.
U tom času, na tom mjestu, trenutak prije nego što će se zaratiti i prije nego što će između nas geometrija neke buduće, još uvijek neispisane povijesti, iscrtati liniju fronte, čovjek zna da je pred najvažnijim egzistencijalnim, a možda i etičkim izborom u životu, pred nečim što bi ga moglo doživotno odrediti: “Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu?” Iako zapravo i ne zna na kojoj je strani Bog, na kojoj vrag. To će se ustanovljavati kasnije, ovisno o ratnoj sreći i o koječemu drugom, što će fatalno razdvojiti srpskoga pjesnika koji leži na hercegnovskoj plaži i Konavljane koji se pripremaju za progonstvo. Ali tog se časa oni, kao i on, pred istom nalaze dvojbom: “Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu?”
Slijedi moćna metafora, za koju čitatelj pomisli da se, dijelom, Raičkoviću slučajno omaknula, ili nije svjestan svih njezinih značenja: “Da maknem nekud nogu Il stojim u svom tragu?” Velika je ovo pjesma, potresan i sjajan sonet, u kojem se riječi ne nižu slučajno, i svaki je stih s prethodnim u vezi, pa cijelu pjesmu možemo čitati kao jednu jedinu složenu rečenicu, ali znači li to da je onda pomicanje noge u vezi s odabirom između Boga i vraga, i znači li da bi valjalo negdje poći (Možda onima s druge strane granice, ali ne kao ratnik, nego kao pjesnik koji bira stranu… No, to je samo zaludna čitateljska tlapnja.) da bi se stiglo Bogu, dok stajanje u mjestu pretpostavlja izbor vraga. Pritom, on stoji “u svom tragu”, kao da se našao u minskome polju. Ili kao da se cijela zemlja, i ova hercegnovska plaža, pretvorila u minsko polje.
U prvoj tercini opisan je jedan od temeljnih čovjekovih osjećaja pred ratnom opasnošću: to da mu glava strši, da je toliko ogromna i uočljiva sa svih strana da na nju vrebaju svi snajperisti i artiljerci ovoga svijeta, dok oko nje pirka rujanski maestral, koji samo što se nije pretvorio u oluju kuršuma. U isto vrijeme, sunce odozgor loče tu istu glavu, što je, opet, jedna čudesno lijepa, tačna i višeznačna metafora i slika. Može, naime, biti da sunce glavu loče, jer se glava znoji, i samo što ju sunce nije do kraja ispilo i iskapilo. A može biti da sunce glavu loče, kao što kola loču put, koji je već toliko izlokan da uskoro više i neće biti put, kao što ovo, od grdnog izbezumljenja, i od sunca, više nije glava.
Sam kraj, druga tercina, pjesmu čini za mene antologijskom. Najprije to – kao u zevu ala – što je gotovo infantilna sličica, sasvim nesvojstvena Stevanu Raičkoviću, kao da je sijevnula iz kakve dječje pjesmice Duška Radovića ili Ljubivoja Ršumovića, i jednina u cijelome sonetu kao da nije sasvim i doslovno u tom strašnom trenutku, nagoviještenom već u naslovu pjesme. I taman kad pomisliš da je pjesnik pogriješio, da je pao kao žrtva rimovanja, a malo mu se toga htjelo rimovati sa “žala”, kad li se u zadnja dva stiha stušti ono što je ali dalo smisao cijeli: “Ja čekam da se svrši I ovo što ne poče.”
Zbilja, ništa nije tako djetinjasto kao čekanje završetka rata. A još rata koji tog časa, dok pjesnik leži na žalu hercegnovske plaže, u rujnu 1991, nije ni započeo. Sumoran je i strašan taj Raičkovićev zijev ale, dok kao šezdesettrogodišnji mladi starac, i klasik srpske i upravo odumiruće jugoslavenske poezije, leži na plaži, i čeka da prođe ono što proći ne može, jer još nije ni započelo. Tog časa on ne zna da mu je ostalo još šesnaest godina života, i ne misli da s druge strane granice koja se upravo rađa žive, strepe i premiru ljudi kojima je, u cijelosti, posvećena njegova pjesma. Oni njega svjesno ne zanimaju, jer je lakše tako i jer drukčije on ne zna. Ipak je on pjesnik skučenoga svijeta, nacionalni lirik i akademik, i ne usuđuje se proći kroz ogledalo, tamo na drugu stranu, gdje žive drugi ljudi. Ali dar mu je golem, pa on o toj strani i o tim ljudima i njihovim osjećajima piše, a da toga nije svjestan. Samo je taj dar od Stevana Raičkovića načinio kozmopolita.
Antologija/4
Stevan Raičković:
Na septembarskoj plaži u Herceg Novom 1991. godine
Ne znam da li da stojim?
Ne znam da li da bežim?
(Ja se pomalo bojim
Na ovom pesku gde ležim.)
Da li da krenem Bogu?
Ili okrenem vragu?
Da maknem nekud nogu
Il stojim u svom tragu?
Sam nasred pusta žala
Sa glavom koja strši
Pod suncem što je loče:
Kao u zevu ala
Ja čekam da se svrši
I ovo što ne poče.
Ono što bih upitao, da se to može pitati, i da znam objasniti zašto pitam, jest kako im je bilo, o čemu su mislili, kako su doživljavali sebe, kako svijet, one zadnje noći koju su pred progonstvo zanoćili u svojim posteljama. Svaki put mi to na um pada kada sam u Konavlima, vozim se autom po zaseocima rastresite Dubravke, pokraj automobilskih otpada i asfaltiranih gumna, uz fasade na kojima se ponegdje još primijete tragovi metaka i šrapnela, premda se društvena zajednica potrudila da se sve pošteno popravi i obešteti; na Grudi dok kupujem novine, na Zvekovici dok ih čitam uz jutarnju kavu, u Cavtatu dok strahujem hoće li mi netko nešto dobaciti jer je u meni prepoznao agresora, u svim selima Gornje i Donje bande, kroz koja prođem, koga god starijeg od tridesete sretnem ja bih upitao o čemu je mislio, kako je doživljavao sebe, kako svijet, one zadnje noći koju je pred progonstvo zanoćio u svojoj postelji, i je li mu se ikad nakon toga sasvim povratio osjećaj da je u svojoj kući i na svojoj postelji.
Prognan čovjek najednom postaje stanovnikom svijeta. Gdje god da ga je protjeralo, jednako je kod kuće i jednako nije. Ustvari – nije. Ali nije u toj riječi smisao njegova progonstva. Smisao je u onoj koja joj prethodni, u riječi – jednako. I to ostaje trajnim stanjem, zauvijek, kao i prvoga dana progonstva. Pa iako se čovjek negdje drugdje skući, nađe nove prijatelje, primi državljanstvo, orodi se, savršeno savlada narječje, sve naglaske, intonaciju i uzrečice, iako bi već svatko rekao da je on tu oduvijek, baš kao da se rodio, ili još više od toga, njemu je, zapravo, kao u najtuđinskijoj tuđini. Čak i ako se vrati na svoje, kao što su se vratili Konavljani, pa i ako ne zatekne nikoga od onih koji su ga protjerali, kao što nisu zatekli Konavljani, čak i ako progonitelji ne smiju preći novouspostavljenu državnu granicu i približiti mu se na manje od trideset kilometara, kao što je nasilnom mužu sudski zabranjeno da se prikuči ženi, ni tada on nije domaći tamo gdje se rodio i gdje je cijeloga života, sve do 1991. bio domaći. Čas progonstva zauvijek ga je učinio tuđinom.
Prognanici, izbjeglice, emigranti, egzilanti, oni koji su protiv svoje volje jednom napuštali svoje domove, jedini sasvim ispunjavaju pojam kozmopolitizma. Biti kozmopolit – netko kome je na svakom pedlju svijeta jednako – strašan je osjećaj. U njemu mogu uživati samo oni koji nisu kozmopoliti.
Kada bi se moglo, sav taj svijet trebalo bi vratiti u posljednju noć pred progonstvo. Da se prisjete svakog osjećaja, svega o čemu su tada mislili, zbog čega su strepili i čemu su se još nadali, nakon što su još za dana u dvorištu, ispod oraha, u suhozidu tada neasfaltiranog gumna, u masliniku, u međi, pod zmijinim gnijezdom, zakopali porodične dragocjenosti, zlato, dojč marke i dolare, sve ono po šta će se kao drugi ljudi jednoga dana vratiti, ili se neće vratiti nikad. I o tome mislim krećući se po Konavlima: koliki nikad nisu otkopali svoje dragocjenosti, jer su iznenada umrli u progonstvu i nikome nisu stigli reći gdje su ih zakopali? Ili su naprosto zaboravili mjesto, pa ga i danas pretražuju?
O onome što se u isto vrijeme, istoga dana, septembra 1991, i iste noći, događalo s druge strane granice, ne znamo ništa. Ta granica danas postoji, i jest tako čvrsta, jer ljudi ne znaju što se zbivalo s druge strane. Da se to zna, da se međusobno poznaju misli i osjećaji onih koji su bili progonjeni i onih koji su progonili, tada bi granica bila samo administrativno-politička. Ovako, ona je antropološka. S jedne su strane kozmopoliti, a s druge su oni koji to, srećom, nisu.
Stevan Raičković napisao je sonet o jednome od onih dana, pred jednu od onih noći, kada su Konavljani posljednji put pred progonstvo lijegali u svoje postelje. Pa, iako njih nije imao na umu, nego je mislio na sebe, ovo je pjesma koja se tih ljudi najviše tiče. Iako je pjesnik u svakome smislu stajao s druge strane – na plaži u Herceg Novom – on je u već u prva dva stiha, a zatim u čitavom prvom katrenu, nehotice opisao njihov osjećaj: “Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim?” Valjda je slučajno došao na godišnji odmor, ugovoren ili zamišljen u neko prethodno vrijeme, koje i nije bilo kalendarski jako udaljeno od ovoga iz septembra 1991, kada misao o ratu još nije istisnula sve druge misli, i sad se tu zatekao u ulozi turista, i ne zna isto što ne znaju ni ljudi s druge strane granice. Ti Hrvati sa srpskim pjesnikom dijele istu dvojbu: “Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim” Jedino što je njima bježati iz jedne, a njemu iz druge uloge. On se, naime, sunča na plaži, pa o svome položaju, sasvim umjesno, govori unutar zagrada: “(Ja se pomalo bojim Na ovom pesku gde ležim.)” Iako ne leže na tom pijesku, ljudi s druge strane osjećaju isti strah.
U tom času, na tom mjestu, trenutak prije nego što će se zaratiti i prije nego što će između nas geometrija neke buduće, još uvijek neispisane povijesti, iscrtati liniju fronte, čovjek zna da je pred najvažnijim egzistencijalnim, a možda i etičkim izborom u životu, pred nečim što bi ga moglo doživotno odrediti: “Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu?” Iako zapravo i ne zna na kojoj je strani Bog, na kojoj vrag. To će se ustanovljavati kasnije, ovisno o ratnoj sreći i o koječemu drugom, što će fatalno razdvojiti srpskoga pjesnika koji leži na hercegnovskoj plaži i Konavljane koji se pripremaju za progonstvo. Ali tog se časa oni, kao i on, pred istom nalaze dvojbom: “Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu?”
Slijedi moćna metafora, za koju čitatelj pomisli da se, dijelom, Raičkoviću slučajno omaknula, ili nije svjestan svih njezinih značenja: “Da maknem nekud nogu Il stojim u svom tragu?” Velika je ovo pjesma, potresan i sjajan sonet, u kojem se riječi ne nižu slučajno, i svaki je stih s prethodnim u vezi, pa cijelu pjesmu možemo čitati kao jednu jedinu složenu rečenicu, ali znači li to da je onda pomicanje noge u vezi s odabirom između Boga i vraga, i znači li da bi valjalo negdje poći (Možda onima s druge strane granice, ali ne kao ratnik, nego kao pjesnik koji bira stranu… No, to je samo zaludna čitateljska tlapnja.) da bi se stiglo Bogu, dok stajanje u mjestu pretpostavlja izbor vraga. Pritom, on stoji “u svom tragu”, kao da se našao u minskome polju. Ili kao da se cijela zemlja, i ova hercegnovska plaža, pretvorila u minsko polje.
U prvoj tercini opisan je jedan od temeljnih čovjekovih osjećaja pred ratnom opasnošću: to da mu glava strši, da je toliko ogromna i uočljiva sa svih strana da na nju vrebaju svi snajperisti i artiljerci ovoga svijeta, dok oko nje pirka rujanski maestral, koji samo što se nije pretvorio u oluju kuršuma. U isto vrijeme, sunce odozgor loče tu istu glavu, što je, opet, jedna čudesno lijepa, tačna i višeznačna metafora i slika. Može, naime, biti da sunce glavu loče, jer se glava znoji, i samo što ju sunce nije do kraja ispilo i iskapilo. A može biti da sunce glavu loče, kao što kola loču put, koji je već toliko izlokan da uskoro više i neće biti put, kao što ovo, od grdnog izbezumljenja, i od sunca, više nije glava.
Sam kraj, druga tercina, pjesmu čini za mene antologijskom. Najprije to – kao u zevu ala – što je gotovo infantilna sličica, sasvim nesvojstvena Stevanu Raičkoviću, kao da je sijevnula iz kakve dječje pjesmice Duška Radovića ili Ljubivoja Ršumovića, i jednina u cijelome sonetu kao da nije sasvim i doslovno u tom strašnom trenutku, nagoviještenom već u naslovu pjesme. I taman kad pomisliš da je pjesnik pogriješio, da je pao kao žrtva rimovanja, a malo mu se toga htjelo rimovati sa “žala”, kad li se u zadnja dva stiha stušti ono što je ali dalo smisao cijeli: “Ja čekam da se svrši I ovo što ne poče.”
Zbilja, ništa nije tako djetinjasto kao čekanje završetka rata. A još rata koji tog časa, dok pjesnik leži na žalu hercegnovske plaže, u rujnu 1991, nije ni započeo. Sumoran je i strašan taj Raičkovićev zijev ale, dok kao šezdesettrogodišnji mladi starac, i klasik srpske i upravo odumiruće jugoslavenske poezije, leži na plaži, i čeka da prođe ono što proći ne može, jer još nije ni započelo. Tog časa on ne zna da mu je ostalo još šesnaest godina života, i ne misli da s druge strane granice koja se upravo rađa žive, strepe i premiru ljudi kojima je, u cijelosti, posvećena njegova pjesma. Oni njega svjesno ne zanimaju, jer je lakše tako i jer drukčije on ne zna. Ipak je on pjesnik skučenoga svijeta, nacionalni lirik i akademik, i ne usuđuje se proći kroz ogledalo, tamo na drugu stranu, gdje žive drugi ljudi. Ali dar mu je golem, pa on o toj strani i o tim ljudima i njihovim osjećajima piše, a da toga nije svjestan. Samo je taj dar od Stevana Raičkovića načinio kozmopolita.